Sveto Pismo nije odobreno ili autorizovano djelo, nego zbirka knjiga koja iza sebe ima Božji autoritet. Bibliju je pisalo najmanje 40 ljudi, u razdoblju od 1500 godina, u više različitih zemalja, na tri različita jezika: hebrejskom, aramejskom i grčkom. Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prepisi, tzv. tekstualni svjedoci.

Prepisivači Svetog Pisma bili su veoma precizni i posvećeni ljudi. Pored toga, provjera tačnosti bila je naročito opsežna. Autentičnost knjiga Starog Saveza (Tanaha) dodatno je potvrđena otkrićem Kumranskih rukopisa koji datiraju iz 2. vijeka prije Hrista, a danas se čuvaju u Muzeju svitaka u Jerusalimu.

Originalni novosavezni manuskripti su izgubljeni, te se stoga postavlja opravdano pitanje koji prepisi se mogu smatrati pouzdanim. Postoje tri osnovna izvora kopija novosaveznih tekstova.

Središno stablo čine manuskripti tradicionalnog (prihvaćenog) teksta koji dolaze iz sirijskih i gotskih verzija, i gotovo su identični sa originalnim tekstom. U tom bloku nalazi se oko 1.900 rukopisa, od kojih su dalje prevođene sve relevantne Biblije, uključujući staru King James Bibliju, srpski prevod Daničić-Karadžić, i sve druge nastale prije 20. vijeka – osim Rimo-katoličke i jezuitske Biblije.

Sledeće stablo čine latinske verzije koje sadrže proširenja (apokrifne knjige) u odnosu na tradicionalni tekst, kao što je Vulgata, ili Duejeva (Douey) katolička verzija iz 1582, koja je inače izdata radi suzbijanja protestantske reformacije.

Treće stablo pripada aleksandrijskoj porodici rukopisa, koji su navodno najstariji, čiji originali su takođe izgubljeni, i od kojih potiču nekoliko savremenih verzija na engleskom jeziku: New Revised Version, American Standard Version, Revised Standard Version, New English Version, NIV, i mnoštvo novih prevoda na svim jezicima svijeta.

Dakle, za središno stablo naći ćemo mnoštvo „svjedoka” u svim pouzdanim Biblijama svijeta na jezicima raznih naroda, koje se sve slažu sa neznatnim razlikama, dok za druge dvije pomenute struje to nije slučaj. U Biblijama iz drugog i trećeg stabla, neki tekstovi su jednostavno nestali koji se nalaze u Prihvaćenom tekstu (Textus Receptus). Rani hrišćanski izvori takođe potvrđuju vjerodostojnost Prihvaćenog teksta.

Prihvaćeni ili Primljeni tekst Novog Saveza proizveo je Lucijan iz Antiohije (240-312) koji je prikupio i uredio većinu poznatih grčkih tekstova. Lucijan je insistirao na tačnosti i doslovnosti teksta i takođe radio na reviziji Septuaginte. Njegovo djelo ponovo je oživio veliki učenjak Erazmo iz Roterdama (1467-1536), ali zbog nepotpunosti nekih rukopisa na grčkom jeziku, kao na primjer Otkrivenja, služio se i latinskom Vulgatom. Ipak, može se zaključiti da je to najpouzdanija i najrelevantnija kompilacija novosaveznih spisa, iako ne i nepogrešiva. Jasno je, dakle, da ne postoje sto odsto tačni prepisi, niti je to moguće, kao što nije umjesno plasirati dogmu o verbalnom nadahnuću u prevodima biblijskog teksta. Pored toga, činjenica da je Prihvaćeni tekst bio tekst protestantskih reformatora, dok su se jezuiti i Katolička crkva pokazali kao njegovi veliki oponenti, još je jedan u nizu dokaza u prilog njegove superiornosti i mjerodavnosti.

U osnovi postoje samo dva izvora odakle primamo naše Biblije: prvi potiče sa područja gdje su djelovali apostoli i hrišćani prvih vjekova – Jerusalim, Sirija i srednji Istok, a drugi se veže za Rim (Vatikan) ili Aleksandriju (Egipat). Aleksandrijski rukopisi otkriveni su 1844. godine na planini Sinaj, u manastiru sv. Katarine, gdje je bila drevna koptska crkva – u košari za smeće, i ti papirusi su toliko puta bili sastrugani i prepravljani na mnogim mjestima da se nikako ne mogu smatrati pouzdanim. Uprkos tome, kao i činjenici da je Aleksandrija bila centar okultizma, nekome je očito bilo potrebno ovakvo „otkriće”.

Očigledno da je i rana hrišćanska zajednica imala problem sa izopačenim rukopisima i apokrifima,* koje nasleđe se prenijelo do današnjih dana. Jedan od onih koji su se upustili u prepravljanje novosaveznih spisa bio je Origen (185-254 n.e.), kojeg masonska literatura opisuje kao upućenika i inicijata. Do 4. vijeka pojavila su se i neka gnostička „jevanđelja”.

U osnovi tih ideja stoji ono što bismo danas mogli nazvati mističnim ekumenizmom, koji sve religije stavlja u ravnopravan položaj, a čovjeka uzdiže na nivo božanskog. Godine 331, car Konstantin je naložio Euzebiju (265-340 n.e.), koji je bio Origenov sledbenik, da napiše ekumensku Bibilju, ubacujući gnostičke spise i mijenjajući izvornu Božju Riječ, kako bi bila prihvatljiva svima – hrišćanima i paganima. Ali rani hrišćani su odbacili te spise, tako da su oni ostali u tajnim knjižarama, da bi mnogo vjekova kasnije bili „iskopani” kao drevni rukopisi. Oko 50 Euzebijevih kopija završilo je uglavnom u Rimu ili Aleksandriji, centrima ezoteričnih nauka.

Dakle, sinajski i vatikanski rukopisi su saglasni u izopačenju izvornih doktrina. Godine 1881, dva britanska profesora, Vestkot (Westcott) i Hort napravili su grčki tekst od mješavine ovih rukopisa, na osnovu čega je kasnije nastao prevod „Novi svijet” Jehovinih svjedoka i svi tzv. savremeni prevodi. Iz objavljenih pisama pomenute gospode, mogu se jasno vidjeti njihove okultne namjere da se izopače, postepeno izmijene i odbace originalne biblijske doktrine i Prihvaćeni tekst.

Možemo zaključiti da se vjerodostojna biblijska nauka i tekst napadaju iz tri pravca: i) iskvarenim manuskriptima, ii) apokrifima, i iii) gnostičkim „jevanđeljima” (Petrovo, Tomino, Marijino, Judino…). Oko Svetih spisa vodi se rat, i svi oni koji ispovijedaju biblijsku vjeru, dužni su stati u njenu odbranu.

_________________________

* Apokrifi su knjige koje su nazivima i sadržajem nalik biblijskoj tematici, ali nijesu uvrštene u kanon Svetog Pisma zbog očigledne bogonenadahnutosti ili lažnog autorstva. Riječ „apokrif” doslovno znači „skriven”. Za više detalja vidi: Zašto ne apokrifi – okultizam, jeresi i laži i Didahe i ostale „izgubljene knjige“ Biblije.

 

MOST PREMA VAVILONU (dokumentarni film)
Godine 1881, dvojica naučnika Westcott i Hort objavljuju reviziju Novog Zavjeta koja će uzburkati vode u akademskom svijetu. Njihova nova tekstualna teorija je proglasila King James Verziju (kojoj se vjerovalo stoljećima) punom grešaka. Sveti spisi, koje su toliko dugo čuvali vjerni ljudi, sada su proglašeni krivotvorinama. Svijetu je rečeno kako je knjizi, koja se zvala nepogrešivom Riječju Božijom potrebna korekcija.
Nova je teorija tvrdila kako su nedavno oporavljeni rukopisi otkrili pravu verziju Svetog Pisma. Ipak neki su upozoravali, kako su te rukopise napravili rani gnostički jeretici, koje je hrišćanska zajednica odbacila davno u prošlosti. Da li to znači da je Sveto Pismo nakon revizije puno drevnih gnostičkih jeresi?
Pratite priču o kontroverznoj istoriji Biblije u 20-om vijeku, kada će djelo Westcotta i Horta promijeniti biblijsku nauku, inspirisati djela raznih Biblijskih društava i utrti put za razvoj ekumenskog jedinstva između evangeličkih hrišćana i Rima, a naposletku i ostvarenju projekta jedne svjetske religije.
Profesor doktor Valter Fajt održao je dva vezana predavanja na istu temu:
Prof. dr Walter Veith: BITKA BIBLIJA (1. dio)
Prof. dr Walter Veith: MIJENJANJE RIJEČI (2. dio)

Napomena
Institut za izučavanje religije podržava Prihvaćeni tekst ali ne i nepogrešivost KJV ili drugih prevoda nastalih u vrijeme rane Reformacije. Pored (slučajnih ili namjernih) grešaka koje su se uvukle kroz prepisivanje rukopisa, ti prevodi su bili opterećeni crkvenim dogmama i uobičajenim shvatanjima tog vremena. Autorizovana Biblija Kralja Džejmsa je izašla 1611. godine, kao rezultat konferencije održane 1604. u palati Hempton na kojoj su prisustvovali kralj, predstavnici engleske crkve i puritanci. Novi prevod je urađen kako bi se usaglasile razlike koje su postojale među do tada korišćenim prevodima Biblije. Ta kompilacija Biblije je uključila 39 knjiga Starog Zavjeta, 15 apokrifnih „međuzavjetnih“ knjiga i 27 knjiga Novog Zavjeta. Kralj Džejms je prevodiocima dao instrukcije da osiguraju da se novi prevod slaže sa eklesiologijom i da održava episkopalnu strukturu Engleske crkve i njenog vjerovanja u zaređeno sveštenstvo. Na tom poslu radilo je 47 ljudi. Godine 1869, Bendžamin Blejni sa Oksforda je opsežno preuredio KJV, i od tada se gotovo uvijek izostavljaju apokrifne knjige. Stoga smatramo da treba uzeti u obzir sve vjerodostojne argumente i relevantna naučna istraživanja te shodno najboljem raspoloživom i akumuliranom znanju nepristrasno i objektivno korigovati poznate greške, kako je to i rađeno u Bibliji Novi revidirani prevod.