Vjera Božja nije nešto što imamo sami po sebi. Čak iako imamo određena vjerovanja koja mogu biti zasnovana na našoj mašti, razmišljanju, pod uticajem vaspitanja, tradicije ili društvene paradigme, to nije vjera o kojoj govori Biblija. Takve vrste vjere ili vjerovanja nemaju utemeljenje, jer potiču od pale ljudske prirode koja, istina, ima u sebi tragove Božjeg obličja, ali nema moći da spozna Božju istinu. Stoga istinska vjera može doći samo od Boga. „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Primanje vjere usko je povezano sa onim što Biblija naziva duhovnim začećem ili novorođenjem, kada se haotična, nerazumna i nepouzdana životna ideologija i praksa, koje odlikuju palog čovjeka, mijenjaju i usklađuju sa konceptom života koji definiše naš Tvorac i Iskupitelj.

Centralna poruka Božje objave je Plan spasenja. Da bismo imali pravu vjeru, mi moramo znati istinu. „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31,32)

Zapazimo kako apostol Pavle definiše vjeru: „Vjera je, dakle, pouzdanje u ono što se očekuje, otkrivanje onog što se ne vidi; jer u ovome su i stari bili osvjedočeni. Vjerom shvatamo da su eoni uređeni prema Božjoj objavi, tako da ono što se opaža ne proističe iz pojavnoga.“ (Jevrejima 11:1-3) Pisac ovdje ukazuje na neophodnost vjere da se pravilno shvati svijet u kojem živimo. Eoni određuju ključne faze Plana spasenja, i bez Božje objave nije moguća spoznaja pune istine samim posmatranjem onog što se vidi. To znači da nauka kao primijenjena logika i ljudska filozofija, premda mogu biti korisne, imaju ograničene domene, limitirane ljudskim iskustvom i spoznajom.

Vjera podrazumijeva priznanje da je Bog Izvor života i Stvoritelj, da je Božji poredak jedini održiv, smislen i svrsishodan, te Njegovo djelo iskupljenja i Njegovu samopožrtvovanu ljubav, bez obzira na nadu u nagradu ili strah od toga da se može biti izgubljen.

Prava vjera nikad ne isključuje razum, naprotiv, ali vjera nam takođe omogućava da vidimo stvari onako kako ih Bog vidi, iz Njegove perpsektive i kroz Njegove planove, što daleko nadmašuje ljudski rezon. Vjera se drži Božjih obećanja koja pripadaju budućnosti, jer Bog daje sve dokaze da je Njegova Riječ istinita i Njegov karakter nepromjenljiv.

Religija treba da čovjeka učini mudrim, sposobnim da razlikuje dobro od zla, a njegovu savjest odgovornom, ali i rasterećenom. Ona treba da čovjekovu volju učini slobodnom u izboru dobra, a njegovo srce očišćenim od grijeha. Međutim, religija može da dobije i suprotnu funkciju ukoliko čovjek ne želi da na sebi ponese odgovornost da razumno misli i postupa u skladu sa svojom savješću. U suštini religija, i uopšte bilo koja druga životna filozofija, može da ima samo jednu od dvije funkcije: ili da svojim moralnim idealima čovjeka čuva od zla, ili da mu pruža izgovor za zlo koje će on da čini upravo u ime tih ideala. U srazmjeri sa izopačenjem svoje funkcije sama religija trpi i izopačenje svoje nauke. Umjesto da pruži mudrost kojom će čovjek razlikovati dobro od zla, ona pruža površnost kojom čovjek svoje zlo proglašava dobrim. Umjesto da njegovu savjest učini odgovornom, ona mu pruža sistem za psihološku satisfakciju njegove nečiste savjesti. Umjesto da usmjeri volju grešnika na pokajanje, ona ga navodi da svojom voljom samo sputava manifestacije zla u svom izražavanju. Umjesto da ga navede na revnost onim motivima koji su plod duhovnog novorođenja, ona pobuđuje fanatične porive njegove grešne prirode. Dakle, moramo dobro paziti kakvu vjeru primamo i kako je primamo.

Pošto je istina koja je od Boga kontradiktorna ljudskoj paloj prirodi, ona nije samo informativne prirode i za njenu spoznaju nijesu dovoljni naši intelektualni i drugi kapaciteti. Najvažnije je poštenje i spremnost da se prihvati istina bez obzira što to može biti u suprotnosti sa našim željama, težnjama i planovima. Grešnom ljudskom srcu neophodno je pokoravanje Bogu i pokoravanje jevanđelju. U Rimljanima 1:5 Pavle pominje „poslušnost vjere“, a u Rimljanima 6:17 konstatuje: „Hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato.“ (Rimljanima 6:17)

Vjera se manifesuje kroz četiri različita aspekta:

  1. Lično vjerovanje, mentalni pristanak / priznanje postojanja Boga i realnosti koje ne opažamo čulima (Jevrejima 11:1,6; 2. Korinćanima 4:18; 2. Korinćanima 5:7).
  2. Ponašanje ili djela inspirisana podređenošću Bogu vjerom (Matej 9:2; Jevrejima 11:27; Jakov 2:14-26; Galatima 5:6; 1. Solunjanima 1:3; 2. Solunjanima 1:11).
  3. Povjerenje i pouzdanost (Matej 24:45; 25:21,23; Luka 19:17; 1. Korinćanima 4:2) zasnovane na Božjoj vjernosti (Rimljanima 3:3).
  4. Vjera u funkciji očuvanja biblijskih doktrina i jedinstvenosti i jedinstva biblijske religioznosti (Juda 1:3; Efescima 4:5,23; Djela 6:7; 14:22; 16:5; 2. Korinćanima 13:5; 1. Korinćanima 16:13; 2. Timoteju 4:6,7; Rimljanima 10:8).

Život u vjeri uvijek određuje ljudsko „ako“ koje zavisi od naše slobodne volje i izbora. Isus je svojim učenicima dao obećanja pod uslovom ostanka u Njegovoj riječi (vidi: Jovan 8:31). U Rimljanima poslanici Pavle se između ostalog bavi problemom nevjerstva i pogrešne vjere. Poučeni iskustvima koja nalazimo u Bibliji, možemo shvatiti koliko je važno da ostanemo dosledno vjerni Božjoj Riječi.

Dakle, prava vjera je povjerenje u Boga i Božju objavu koju pokreću motivi ljubavi, zahvalnosti, poštenja, istinoljubivosti, pravdoljubivosti, odanosti… To je vjera Isusa Hrista koja se od početka do kraja sastojala u pokoravanju Božjoj volji i planovima. Hristove patnje i stradanje bile su škola poslušnosti čak i za Sina Božjeg, da bi mogao biti Spasitelj onima koji Njega poslušaju (vidi: Jevrejima 5:8,9)!

Hrist jeste postigao spasenje i sve blagodati koje spasenje donosi, ali ako se ne pokorimo jevanđelju u vjeri i živimo u tome, za nas ono neće biti djelotvorno. To je smisao izvornog biblijskog opravdanja vjerom.

Prava vjera je krotka, blaga, plemenita, poštena, razumna, lišena svakog oblika fanatizma ali ipak čvrsta kao stijena. Najuzvišeniji primjer takve vjere da je Isus. „Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca, i naći ćete odmor za svoju dušu.“ (Matej 11:29; uporedi sa 4. Mojsijeva 12:3) Postojanost i silu ovoj vjeri daje nebeska čistota, jer je kompatibilna sa osobinama prave ljubavi: trpeljivošću, srdačnošću, skromnošću, pristojnošću, nekoristoljubivošću, istinitošću, spremnošću na praštanje, pozitivnom nadanju…