Religiju možemo definisati i kao duhovnu povezanost jedne grupe ljudi sa nekim višim, svetim bićem, odnosno Bogom. I sama riječ religija vodi porijeklo od latinske reci „religare“ što znači ponovo svezati, prepovezati.

Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na suštinu, svrhu i porijeklo svega postojećeg. Takođe, svaka institucionalizovana religija podrazumijeva određene oblike vjerskih zajednica, kao i određene obrede, ritualne radnje koje se obavljaju na posvećenim mjestima, odnosno u određenim institucijama (crkve, džamije, sinagoge, hramovi).

Postoje tri osnovne grupe teorija religije.

Prema prvoj grupi teorija, religija je trajna egzistencijalna karakteristika ljudskog bića.

Prema drugoj, religija je izum jedne (obično vladajuće odnosno privilegovane) grupe ljudi kao sredstvo kontrole podanika i zaštite privilegija iste te grupe ljudi.

Prema trećoj grupi teorija, religija je samo ljudska sklonost ka sujeverju proizašla iz nedovoljnog poznavanja prave prirode stvari.

Kratko bismo prokomentarisali da sve tri teorije imaju svoje racionalno uporište, iz prostog razloga što se religija, kao i sve ostalo, manifestuje u domenima upotrebe i zloupotrebe.

 

Podjela religije

Religija (lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati) je sistem vjerovanja, etičkih vrijednosti i djela kojima čovjek izražava svoj odnos prema onom što smatra svetim. Taj odnos može biti subjektivan i objektivan. Kada je subjektivan, ogleda se u ličnom obožavanju pa je riječ o religioznosti. Kada se odnos prema svetome objektivizuje u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestu (obredi), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici, riječ je o objektivnoj religiji ili religijskoj ustanovi.

Premda je svako religijsko iskustvo bitno obilježeno svetim, u odnosu prema svetome razlikuju se dva osnovna tipa: etički i mistični. U etičkom tipu religioznog iskustva odnos prema svetom ostvaruje se odnosom prema drugom licu i zajednici, a u mističnom jedinstvom sa svetim. Postoji i miješani, etičko-mistični tip religijskog iskustva. Mistični tip može se pak temeljiti na istovjetnosti sa svetim (hinduizam, budizam, daoizam), ili na dubokom zajedništvu bez miješanja (jevrejska, tradicionalno hrišćanska i muslimanska mistika). Etički tip može biti pravni (starosavezni legalizam, judaizam, islam) i proročki (starosavezni profetizam, protestantizam). Proročki tip religioznog iskustva može se kombinovati s duhovnim (novosavezno hrišćanstvo).

Iskustvo svetoga posreduje se na društvenom nivou hijerarhijskom, verbalnom, ritualnom, prostornom, predmetnom i vremenskom simbolizacijom. Svaka društveno organizovana religija ima skup pripadnika (religijska zajednica) i hijerarhiju, religijske službenike (vrač, šaman, sveštenik, prorok, rabin, pastor, imam). Verbalna simbolizacija može biti usmena ili pismena, a jedna te ista religija može u svojoj istoriji proći kroz obje faze. Tu pripadaju molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski obrasci i sveti tekstovi (Vede, Biblija, Kuran). Ritualna simbolizacija obuhvata različite činove i obrede, među kojima je najizrazitija žrtva. Dok je riječ prikladnija etičkomu tipu religioznog iskustva, obred i gestovi primjereniji su mističnom tipu, premda u tom nema oštre granice. Predmetna simbolizacija religioznog iskustva obuhvata različite sakralne predmete, osobito one vezane uz kult (krst, oltar, svijeća, pehar, liturgijsko ruho i sl.). Religija ima posvećen prostor (sveta mjesta, sakralni objekti, hramovi, crkve, bogomolje, pagode, džamije) i posebno raščlanjeno vrijeme (crkvena godina, slavljenje praznika).

S obzirom na oblik svetoga, religije mogu biti animističke, politeističke, panteističke i monoteističke. U animističkim religijama sveto je rasplinuto u bićima, stvarima i pojavama (animizam, šamanizam, fetišizam, totemizam). U politeističkim poprima posebne antropomorfizovane likove bogova i boginja (grčka i rimska religija, narodni oblici hinduizma i budizma). U panteističkim je sveto prisutno u svemu kao kosmički duhovni zakon (brahmanizam, budizam, daoizam). U monoteističkim religijama sveto ima lik jednoga, ličnoga Boga (judaizam, hrišćanstvo, islam).

S obzirom na to je li sveto imanentno svijetu ili je transcendentno, religije mogu biti imanentističke (animizam, politeizam i panteizam) i transcendentne (monoteizam).

Prema načinu na koji se objavljuje sveto, kao Sveti, osoba (Bog), ili se doseže askezom i meditacijom kao sveopšti kosmički zakon (logos, brahman, dao), religije se dijele na istorijsko-objaviteljske (judaizam, hrišćanstvo, islam) i kosmičke (brahmanizam, daoizam, budizam).

S obzirom na pretežnost etičkog ili mističnog sadržaja, religije mogu biti etičke (judaizam, hrišćanstvo, islam, konfučijanizam) i mistične (hinduizam, budizam i daoizam), a katkad su miješanog tipa, etičko-mistične (tradicionalno hrišćanstvo).

S obzirom na to reguliše li se moral samo pravnim propisima ili se i interiorizira, etičke religije mogu biti pravne (starosavezni legalizam, judaizam, islam, neki aspekti katolicizma) i proročke (starosavezni profetizam, novosavezni nauk, protestantizam).

Prema složenosti ljudskog društva u kojem se pojavljuju, religije mogu biti primitivne (animizam, šamanizam, fetišizam i totemizam) i razvijene (hinduizam, budizam, konfučijanizam, daoizam, judaizam, hrišćanstvo, islam).

Prema usmenom ili pismenom iskazu mogu biti religije usmene predaje (primitivne religije) i religije svetih knjiga (Vede, Biblija, Kuran). Neka religija može proći kroz obje faze pa uzastopno pripadati obama tipovima, o čemu svjedoči nastanak Staroga i Novoga saveza, pa i Kurana. Najprije postoji usmena predaja, onda zapisivanje pa kanonizacija svetih knjiga, s tim što treba naglasiti da su kad je riječ o Bibliji ti spisi proizvod nadahnuća, Božje inicijative a ne ljudske. Mnogi biblijski svici su zapisani neposredno nakon događaja ili otkrivenja od Boga. Osim toga, sama Biblija ne preferira nikakvo usmeno predanje ili tradiciju koja odstupa od pisanog otkrivenja.

S obzirom na obuhvatnost religijske zajednice, religije mogu biti tribalističke, koje ostaju u krugu jedne etničke zajednice (judaizam) i univerzalističke, nadetničke (hrišćanstvo, islam, budizam).

S obzirom na prilagodljivost društvenom i civilizacijskom razvoju, religija može biti zatvorenoga i otvorenoga tipa, a s obzirom na udio slobode, autoritarna i neautoritarna religija.

Religija (2020. godine)
Pristalice Postotak
Hrišćanstvo 2,382 milijarde

31,11%

Islam 1,907 milijardi

24,9%

Sekularni  / Nereligiozni / Agnostici / Ateisti 1,193 milijarde

15,58%

Hinduizam 1,161 milijardu

15,16%

Budizam 506 miliona

5,06%

Kineska tradicionalna religija 394 miliona

5%

Etničke religije isključujući neke u odvojenim kategorijama 300 miliona

3%

Afričke tradicionalne religije 100 miliona

1,2%

Sikhizam 26 miliona

0,30%

Spiritizam 15 miliona

0,19%

Judaizam 14,7 miliona

0,18%

Bahai 5,0 miliona

0,07%

Jainizam 4,2 miliona

0,05%

Šintoizam 4,0 miliona

0,05%

Caođaizam 4,0 miliona

0,05%

Zoroastrizam 2,6 miliona

0,03%

Tenrikjoizam 2,0 miliona

0,02%

Animizam 1,9 miliona

0,02%

Neopaganizam 1,0 miliona

0,01%

Unitaristički univerzalizam 0,8 miliona

0,01%

Rastafarijanizam 0,6 miliona

0,007%

Ukupno 7,79 milijardi

100%

 

 

 

Opširnije o većim svjetskim religijama

Uporedna tabela religija svijeta pdf