Mi opažamo da se cijeli univerzum pokorava određenim zakonima. Ovi zakoni su precizni i mnogi od njih su matematički po svojoj prirodi. Prirodni zakoni su hijerarhijski: sekundarni zakoni prirode se zasnivaju na primarnim zakonima prirode koji upravo omogućavaju održivost poretka u univerzumu. Svi ovi zakoni bez sumnje ukazuju na Stvoritelja. Sve u univerzumu, svaka biljka i životinja, svaka čestica materije ili svjetlosni talas vezani su zakonima kojima se potčinjavaju. Božja logika je ugrađena u univerzum. Takvi zakoni postoje da bi univerzum bio funkcionalan i održiv.

Pošto je Bog kao samopostojeći živi entitet stvorio univerzum radi života u njemu, duhovni zakoni imaju primat nad materijalnim. To znači da vrhovni Zakon u univerzumu, ili vjerovatnije sistemu univerzuma, mora biti izraz Božje volje i Božjeg karaktera. Takav Zakon mora postojati zbog održivosti života stvorenih bića po Božjem obličju, kao što su nužni prirodni zakoni za održivost univerzuma sa svim njegovim komponentama i funkcijama. Zakon je takođe neophodan da obezbijedi mehanizme zaštite sistema kroz kvalitativnu uslovnost života za stvorena slobodna moralna bića u slučaju da neko od njih posegne za alternativom u pobuni protiv Boga i poretka života.

U idealnim uslovima koji podrazumijevaju sklad u odnosima Tvorac – stvorena bića – priroda, cijeli ovaj paket zakona je neprimjetan u smislu da nikome ne predstavlja opterećenje, već nasuprot tome radost u uzajamnoj ljubavi i nesebičnosti službe na dobrobit drugih. Takav sistem takođe omogućava razvoj kreativnosti i potencijale stalnog užitka u kontinuitetu života koji nema vremenskog ograničenja pod uslovom poslušnosti kroz moralno obavezivanje u ljubavi i neodvajanju od Izvora i Održavaoca života. Dakle, u duhovnoj sferi, održivost poretka života garantuje međusobna ljubav čije vrline definiše Božji moralni zakon, a u materijalnoj sferi Božja superiorna logika koja je ugrađena u univerzum ili sistem univerzuma i šta god postoji.

Samo u uslovima pobune koju mogu inicirati moralna bića sa slobodnom voljom bez koje ljubav nije moguća, duhovni vječni Zakon se „aktivira“ protiv prekršioca poretka, koji se okreće sebičnosti, čija svrhovitost tada postaje izopačena i čija volja više nije izraz Božje volje i karaktera. Zakon tada grešniku pokazuje da je bezakonik i osuđuje ga.

Dokaz zaokruženosti sistema i međusobne zavisnosti svega stvorenog, živog i neživog svijeta, pod sveobuhvatnim zakonima života i održivosti, upravo je situacija nastala posle Pada u grijeh, a koju opisuje Biblija. Prirodni zakoni i mehanizmi su dobili svoju disfunkciju i okrenuli se protiv čovjeka, u smislu otežanih uslova za život, izloženosti svakovrsnim opasnostima, te gubitku kakvoće i vrijednosti stvari prije Pada. Sve navedeno ima svoju progresiju, uporedo sa razvojem i širenjem posledica grijeha. Zbog pobune Božjeg upravitelja nad Zemljom – čovjeka – prisustvo Božje postalo je posredno i limitirano. Samo zahvaljujući Planu spasenja moguće je obrnuti proces, ali ne bez posledica.

Zaključujemo, dakle, da je Božji Zakon oduvijek postojao, prvo kao izraz Njegove volje i karaktera, a zatim kao kompleksni skup različitih zakona čija uloga je uređivanje i održavanje poretka u univerzumu. Duhovni Božji Zakon, zakon najvišeg reda, možemo takođe nazvati originalni Zakon.

 

Vrste zakona

U Bibliji nalazimo različite vrste zakona: obredne, građanske, zdravstvene, društvene, te Božja velika načela duhovnosti i moralnosti koja se nalaze u središtu koncepta. Najpoznatiji pismeno izraženi dio Božjeg Zakona je Dekalog, koji grešniku pokazuje kakav treba da bude njegov odnos prema Bogu, odakle dalje proističu međuljudski odnosi i obaveze. Dekalog je postavljen kao osnov Božjeg Saveza sa Njegovim narodom. S druge strane, Zakon, kao široki pojam, uključujući i Dekalog, usko je povezan sa jevanđeljem i milošću.

Opsežni pravni materijal u Bibliji obuhvata sve strane života – zdravlje, prehranu, polnost, rad, društvo, obrede, vlast i životnu sredinu. Neki od ovih zakona su univerzalni u primjeni, dok su drugi bili primjenjivi samo u određeno vrijeme i na određenim mjestima.

i) Obredni zakoni bili su propisi kojima se Bog poslužio da pomoću simbola i obredne prakse podučava o Planu spasenja. Stari savez jasno pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu odmah nakon pada u grijeh, kako se to vidi iz izvještaja o Adamu i Evi, te Abelu i Kajinu (Postanje 3:21; 4:3-7). Nakon izlaska iz Egipta, obredni propisi su sistematizovani i zapisani u Levitskom zakoniku u kojem je opisan čitav obredni sistem izraelskog Svetilišta i kasnije hrama u Jerusalimu. Uspostavljeni obredni sistem, zajedno sa praznicima, ukazivali su na Hristovu misiju. Hrist je bio njegov temelj, njegova vijest i njegovo očekivanje, a bio je i izraz vjere u Hrista. Dakle, taj sistem je bio sjena ili simbol stvarne žrtve za grijeh (Kološanima 2:13-17).

ii) Građanske zakone Bog je dao izraelskom narodu preko Mojsija da upravljaju životom društvene zajednice. Ovi zakoni većinom su bili proširena primjena univerzalnih načela sadržanih na drugoj ploči Dekaloga, koja su uređivala odnose među ljudima. Temeljno načelo građanskih zakona bilo je pravda u javnoj službi vladara i sudija, kao i pravednost u svim poslovima naroda Saveza (Izlazak 23:1-9; Ponovljeni zakon 16:18-20; Levitska 19:9-18). Možemo zaključiti da je svakako dobro poštovati sve što je vezano za primjenu univerzalnih načela pravednosti i poštenja u svim građanskim i ekonomskim poslovima, ali neke krivično-pravne i izvršne odredbe bile su primjenjive samo u teokratskom uređenju.

Univerzalni zakoni. – Božje zanimanje za ljude ogleda se u zakonima koje je dao za sve ljude i koji se mogu primijeniti na sve ljude, a vrijede za sva vremena i u svim prilikama. Primjeri ovih univerzalnih zakona jesu prirodni i zdravstveni zakoni, zakoni o hrani, seksualni zakoni i naravno moralni Zakon koji definiše odnos prema Bogu i međuljudske odnose i sve to sažima. Treba napomenuti da je moralni Zakon formulisan u Bibliji na način prikladan ljudima u palom stanju, ali da su sva njegova načela vječna. Moralni Zakon daje snagu svim ostalim zakonima, propisima i uredbama koje tretiraju život u uslovima kontaminacije grijehom i služe kao brana, preventiva ili sankcije za destuktivno djelovanje.

Božji Zakon nije bio samo otkrivenje Božje volje i milosti, već i otkrivenje Njegove svetosti. Bog je svoj narod mogao nazvati svetim zato što je sam bio svet (Levitska 19:2). Zakon prikazuje Božji karakter, Njegovu pravednost i savršenstvo, Njegovu dobrotu i istinu (Psalam 19:8, 9; 119:142, 172). Pavle ga je nazvao „duhovnim“ (Rim. 7:14) i potvrdio: „Tako, dakle, Zakon je svet, i propis je svet i pravedan i dobar.“ (Rim. 7:12) Svako kršenje Zakona znači odvajanje od Boga (Isaija 59:2), od Izraela (Izlazak 12:15, 19; Lev. 7:20, 21, 25, 27) i od samog života (Izl. 28:43; Pnz. 18:20). Kršenje zakona znači pobunu, otpad i smrt.

 

Poznavanje Boga i Zakon

Poznavanje Boga nije ni teorija ni nagađanje. Ne radi se o ontološkom poznavanju Boga – poznavanju Njegova bića, već spoznaji odnosa – poznavanju Njegovog karaktera. Ova snažna spoznaja određuje način života i moralno ponašanje onoga ko voli Boga – on „živi tako kako je on živio“.

Ljubav je temeljno načelo moralnog Zakona. Primarni nauk o jedinome Bogu je nauk ljubavi. „Voli Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom snagom!“ (Marko 12:30) Drugi nauk je sličan prvom: „Voli bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Temeljno načelo Zakona nije u čovjeku, već izvan njega. To je jedinstvena priroda Boga ljubavi koji istu vrstu ljubavi prenosi na svoja stvorenja. To je ona prava ljubav koja ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samog.

Cilj moralnog Zakona jeste moralno obavezivanje ali ne i rješavanje problema grijeha. Ovo zato što odvajanje čovjeka od Boga onemogućava grešniku da tvori Zakon ljubavi, jer je lišen Božje slave. To može učiniti samo Hristova žrtva pomirenja koju, da bi bila djelotvorna na individualnom nivou, svaki čovjek mora prihvatiti vjerom. Primarna namjena Zakona je davanje definicija i usmjerenja za Božji poredak života. Zakon čuva odnos između Boga i stvorenih moralnih bića. U uslovima kontaminacije grijehom, Zakon dobija i dodatnu ulogu osvjedočenja u grijeh, kao i proširenja u tipološkom i krivično-pravnom sistemu. Ostvarujući drugi cilj, Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.

Božji Zakon je izraz Božjeg karaktera te se stoga može ispravno shvatiti kao moralno obavezujuće instrukcije za profilisanje ljudskog karaktera po Božjem obličju (Postanje 1:26-27; Kološanima 3:10)

Bez Zakona nijedan sud nije ostvariv. Bez Zakona grijeha ne bi bilo. Bez Zakona ne bismo mogli ni definisati nijednu vrlinu. Bez Zakona ne bi postojala definicija i zaštita odnosa između Boga i čovjeka i moralnih bića međusobno, što znači da ne bio ni moguć savez Boga i čovjeka. Bez otkrivenja Božje riječi i Njegovog zakona, koje je upućeno našem razumu, mi sami nijesmo u stanju da spoznamo ni veličinu Božje ljubavi, ni težinu sopstvene grešnosti.

Sve dok živimo u uslovima grijeha, mi imamo potrebu da vođstvom, uputima i smjernicama, o čemu govori cijela Biblija pod oba saveza. Spontani, prirodni život bez bilo kakve opterećenosti zakonima, biće moguć na Nebu i na obnovljenoj Zemlji. Predukus tog života moguć je sada samo vjerom u Hristu.

___________________________________

Detaljnije o Zakonu