Isus Hrist (4. prije n.e. – 31. n.e.) je jedinstvena i najpoznatija Ličnost u istoriji čovječanstva od čijeg rođenja se računa cijela jedna era. Prema računici koja se izvodi iz rođenja Jovana Krstitelja i Isusa (Luka 1. i 2. glava), te rasporeda svešteničke službe (1. Dnevnika 24:1-19), Isus je rođen u septembru mjesecu po današnjem kalendaru. „Isus“ je grčka varijacija hebrejskog imena „Ješua“ ili „Jehošua“ koje znači „Gospod je spasenje“. Grčka riječ „Hristos“ ima isto značenje kao i hebrejska riječ „Mesija“ (doslovno: Mašiah) i znači „Pomazanik“ ili „neko ko je određen za neku misiju“. Mesijansko poslanje Isusa Hrista od Boga je najvažnija misija u istoriji svemira – spasenje ljudskog roda: „Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Gal. 4:4,5) Stoga je Isus Hrist jedini kvalifikovani i autorizovani od Boga Posrednik između ljudi i Boga: „Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“ (1. Tim. 2:5)

Prema Bibliji, Bog Otac je Izvor života, a Njegov Sin – Isus Hrist – Kanal života: „Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6) U ovom stihu izložen je vječni princip božanskog Izvora i Kanala koji definiše odnos, hijerarhiju i funkcije Boga Oca i Njegovog Sina. Na ovom principu zasniva se cjelokupno njihovo djelovanje i Plan spasenja. Sveto pismo veoma precizno i jasno otkriva odnos Boga Oca i Njegovog jedinorođenog Sina.

Hristov dolazak je krunski nepobitni dokaz Božje ljubavi prema palom čovječanstvu, Njegove namjere da nas spasi.

Prestupom Božjeg zakona prvi ljudi koje je Bog stvorio postali su smrtni. Ljudi su svojevoljno otkazali poslušnost Bogu iako ih je na to lukavo naveo Sotona, anđeosko biće koje je prethodno na Nebu pobunilo protiv Božjeg poretka vladavine. Svi ljudi u istoriji čovječanstva, prema Bibliji, su biološki potomci prvog bračnog para koji je Bog stvorio – Adama i Eve. Svaki čovjek nasljeđuje posljedice prestupanja Božjeg zakona naših praroditelja Adama i Eve, a to je prije svega smrt.

U Bibliji možemo da čitamo da je Božja ljubav prema Njegovim stvorenjima uzvišena i za čovjeka nepojmljiva. Zbog takve ljubavi prema čovjeku, kako nas Biblija obavještava, Bog je još u vječnosti prije samog čina stvaranja imao spreman Plan spasenja. Suština Božje namjere sa ljudskim rodom izražena je u ovim riječima: „Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život. Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega.“ (Jovan 3:16,17) Osnovni Hristov pokretački motiv zapisan je u proroštvu: „Evo, dolazim, u svitku knjige pisano je o meni. Bože moj, ja uživam u vršenju volje tvoje, i zakon je tvoj duboko u meni.“ (Psalam 40:7,8) Plan spasenja je u biti podrazumijevao da Božji jedinorođeni Sin dođe na Zemlju, rodi se kao čovjek, poistovjeti se sa svojim stvorenjima, na sebe preuzme grijeh i umre, kako bi ljude iskupio ispod jurisdikcije Božjeg zakona koji traži smrt grešnika.

Spustivši se na nivo čovjeka, Hrist je ispoljio božanski karakter samopožrtvovane ljubavi. On je pristao da na Njega padne sve ono što mi zaslužujemo kako bismo kroz Njega mogli živjeti. To je bio jedini način da spasi čovjeka vječne razdvojenosti od Boga i smrti. Ali tu se namjera Oca i Sina sa Planom spasenja ne zaustavlja. Zahvaljujući toj jedinstvenoj demonstraciji Božje ljubavi, veza sa ljudskim rodom postaće neraskidiva, a anđeli i sva ostala stvorenja koja nijesu pala imaće vječno svjedočanstvo o Božjem karakteru, što će zauvijek spojiti sve u jednu porodicu, bez ikakve opasnosti da se zlo ponovo podigne. „Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću, time što nam je obznanio tajnu svoje volje. Ta tajna je u skladu s onim što želi, s njegovom namjerom da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:8-10) „A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)

Hrist, jedinorođeni Sin Božji, pristao je da postane jedno sa palim čovjekom (Jevrejima 2:14-17), da bi nas spasao!

Tako Bog ima pravni osnov da može ponovo dati život ljudima koji umiru zbog posljedica grijeha. Bog je obećao da će to uraditi na kraju istorije planete Zemlje, uskrsenjem, u događaju poznatom kao Hristov drugi dolazak.

Uslov za uskrsenje je da ljudi vjerom prihvate Isusa kao svog ličnog Spasitelja i Božji plan spasenja, a vjera podrazumijeva ne samo deklarativno prihvatanje već i život poslušnosti u skladu sa vjerom opisanoj u Bibliji. Vjera u Isusa Hrista je jedini smisao čovjekovog života.

O Isusu bi moglo puno toga da se kaže i piše, a vama prepuštamo da uživate u sjajnim djelima koja su drugi nadahnuti pisci napisali o Njemu. Ako bismo po kvalitetu i vjerodostojnosti izdvajali neko od njih to bi svakako bila knjiga o Isusovom životu od Elen Vajt.

Za one koji tek počinju da se upoznaju sa izvornim hrišćanstvom, za početak možemo preporučiti da pročitaju kratku studiju o osnovama vjere „Biblijsko jevanđelje“, kao i knjigu „Testiranje hrišćanstva“. Ova pisana djela, kao i drugi materjali na ovoj stranici, objašnjavaju ko je Isus Hrist, kakva je  Njegova uloga u odnosu na čovjeka, kakva je to prava vjera u Hrista kojom se čovjek može spasiti od vječne smrti i zadobiti vječni život…

 

Vanbiblijski izvori o Isusu Hristu

Premda su jevanđelja i knjiga Djela apostolska vrlo precizni, detaljni i tačni istorijski izvještaji, mnogi ljudi imaju „potrebu“ za dokazima o Isusu Hristu izvan Biblije. Takvi dokazi postoje, ali neophodno je naglasiti specifičnost Isusovog karaktera i misije koja nije uključivala nikakvo miješanje u politiku niti pokušaje mijenjanja postojećeg poretka tako da se Isus ničim nije uklapao u profil „znamenite ličnosti“ ili moćnika u sekularnom sistemu vrijednosti.

Dakle, o Isusu Hristu kao istorijskoj ličnosti ne govore samo jevanđelisti, hrišćanski pisci i istoričari, već i lјudi izvan ove sfere. Među onima koji su hronološki bili najmanje udalјeni vremenu Hristovog života su Tacit i Josif Flavije.

Gaj Kornilije Tacit (Gaius Cornelius Tacitus), jedan od najznačajnijih antičkih istoričara, koji je rođen oko 55. a umro oko 115. godine, daje nam potvrdu o Isusu kao istorijskoj ličnosti u „Analima“ (knjiga 15, poglavlje 44) sledećim riječima:

„Neron je svalio krivicu i zadao posebna mučenja grupi… zvanoj u narodu Hrišćani. Hristos, od koga je ta grupa dobila ime, je podvrgnut najgoroj kazni za vrijeme vladavine Tiberija, koju je izvršio jedan od naših prokuratora Pontije Pilat, i najgore praznovjerje, ugušeno za momenat, pojavilo se ne samo u Judeji, prvom izvoru zla, nego čak i u Rimu…“

O Hristu i hrišćanima je u svojoj knjizi „Jevrejske starine“ pisao i jevrejski istoričar Josif Flavije, rođen oko 37. godine. On iznosi podatke o najvažnijim datumima političkog života Jevreja, uključujući i podatke o vremenu vladavine Iroda i Pontija Pilata, koji su istoričarima poslužili za utvrđivanje vremena Hristovog rođenja i Nјegovog stradanja.

Kada je riječ o podacima koje Josif Flavije iznosi a koji potvrđuju Hrista kao istorijsku ličnost među njih spadaju oni navedeni u 18. knjizi, 3. glava i u 20. knjizi, 19. glava.

U 18. knjizi čitamo: „U to je vrijeme živio Isus, koji je bio mudar čovjek, ukoliko je uopšte umjesno nazvati ga čovjekom; jer je on počinio prekrasna djela, i bio učitelj takvih ljudi koji su sa zadovoljstvom primali istinu. K sebi je privukao jednako mnogo Jevreja i veliki broj pagana. On je bio Hristos, Mesija. A kada ga je Pilat, na nagovor glavnih ljudi među nama, osudio na razapinjanje, oni koji su ga voljeli najprije ga se nisu odrekli, jer im se on ponovo pojavio živ nakon tri dana, kao što su proroci Božiji prorekli ove i bezbroj drugih predivnih stvari o njemu. A rod hrišćana, tako nazvanih po njemu, do danas nije izumro.“

I dok se oko ovog navoda vodi rasprava među naučnicima, da li je autentičan ili je riječ o eventualnoj hrišćanskoj interpolaciji, to nije slučaj sa riječima iz 20. knjige, koje se prihvataju kao autentične:

„Festus je bio mrtav, i Albinus je bio sve samo ne na putu; i on oformi grupu sudija, i izvede pred njih brata Isusovog, koga su zvali Hrist, čije ime je bilo Jakov, i neke druge; i kada ih optužiše da su kršili zakon, narediše da ih kamenuju…“


 

Za detaljnije proučavanje Hristovog života, Njegove misije i prirode, preporučujemo sledeće materijale: