Adam i Eva su prije Pada poznavali originalni Božji Zakon koji je bio upisan na njihovim srcima. Svrhovitost i cilj njihovog života podrazumijevao je upoznatost sa zahtjevima Zakona. Ne postoji ništa u univerzumu, bilo živa ili neživa materija, što nema svoju svrhu koja je definisana određenim zakonima. U svojoj čistoti oni su bili srećni u ispunjavanju Božje volje (1. Mojsijeva 2:15).
Kad su prestupili Božji Zakon, izgubili svoje stanje srećne nevinosti i postali grešnici, budućnost palog roda bila je bez nade.
Kad je Gospod izrekao prokletstvo na zemlji i na čovjeku, u vezi sa prokletstvom bilo je i obećanje da kroz Mesiju (Hrista) ima nade i da se prestup Zakona može oprostiti. To obećanje u Iskupitelja postala je jedina nada koja je sijala u tami mračne budućnosti čovječanstva. U Edenu je Gospod lično prvi put propovijedao Adamu jevanđelje.
Adam i Eva su bili prvi ljudi koji su iskreno žalili zbog svog grijeha i pokajali se za svoju krivicu. Posle dramatičnih događaja u Edenu, o Adamovom životu ne postoje nikakvi drugi zapisi u Bibliji osim genealogije iako je živio 930 godina. Nadahnuti izvještaji se bave samo prelomnim i bitnim stvarima u životu pobožnih ljudi u kontekstu njihovog odnosa prema Bogu, bili to neuljepšani prikazi grijeha ili izražavanja vjere.
Samo Sin Božji imao je silu da odvrati prokletstvo objavljeno nad krivcem isto kao i u budućnosti kad će stradati na krstu. Jevanđelje je počelo odmah, a time i saradnja božanskog i ljudskog u Planu spasenja.
„Staviću neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog sjemena i njenog sjemena. Ono će ti glavu zdrobiti, a ti ćeš ga u petu raniti.“ (1. Mojsijeva 3:15)
Hrist, Sin Božji, odmah se postavio između života i smrti, jer je pristao da zauzme čovjekovo mjesto i pruži mu drugu priliku. Na taj način je spriječeno puno izvršenje smrtne kazne izrečeno nad čovjekom (vidi: 1. Mojsijeva 2:17) i uvedena opšta blagodat raspoloživa Adamu i svim njegovim potomcima. Upotreba opšte Božje blagodati vodila je Adama i sve njegove potomke pod „zaklon milosti“ ili spasonosnu Božju blagodat, dok je njena zloupotreba kroz nevjerstvo, neposlušnost i činjenje grijeha proizvodilo osudu Zakona, sankcije i širenje prokletstva na zemlji.
Da nije sam Bog stavio neprijateljstvo između Zmije i Žene (Božjeg naroda), imali bismo izgovor da ne možemo činiti ništa drugo osim grijeh. Bog je, međutim, predvidio način da se jevanđelje i Zakon međusobno ispomažu, da oboje budu na blagoslov čovjeku.
Time je Bog sklopio trajni savez sa Adamom i svim njegovim potomcima koji su primali istu vjeru, i taj savez je kasnije ratifikovan u Hristu.
Riječi „On (Hrist; doslovni prevod) će ti glavu zdrobiti, a ti (Zmija, Sotona) ćeš ga u petu raniti“ ukazuju na pobjedu Spasitelja nad grijehom, koja podrazumijeva ne samo konačno uništenje uzročnika grijeha, već takođe i pobjedu Božjeg koncepta nad satanizmom (glava je simbol uma). Sam Spasitelj će zadobiti ranu od Zmije u tom sukobu, koju možemo jedino razumjeti kao podnošenje prokletstva Zakona na krstu u posredovanju za ljudski rod. Ali u konačnici Sotona je taj koji će biti uništen, ne Hrist, iako ožiljci od pomenute rane ostaju zauvijek kao svjedočanstvo.
Pad u grijeh je uzeo mir sa zemlje. „Nema mira zlima.“ (Isaija 57:21) Cijela tvorevina našla se pod prokletstvom zbog prvobitnog grijeha, zbog duhovnog kraha čovjeka. Drugi talas prokletstva pokrenulo je bratoubistvo – Kainov zločin (1. Mojsijeva 4:1-16), dok je treći i najstrašniji po Zemlju došao u Potopu (1. Mojsijeva 6-8. glava), čije posledice vidimo danas. Propadanje, deformacija i smrt postali su iskustvo svega živog, uključujući i neživu materiju (vidi Rimljanima 8:20). Sveopšte prokletstvo postajalo je sve šire i dublje sa umnožavanjem bezakonja i zla. Cijela priroda svjedoči o karakteru i posledicama pobune protiv Boga. Kao što je Adam otkazao poslušnost Bogu tako su se i niža stvorenja pobunila protiv njegove vlasti. Život ispunjen teškim radom i brigama postala je sudbina čovjeka (1. Mojsijeva 3:17-19).
Sve zlo, propadanje i smrt koje se dešava oko nas pobožnima je upozorenje i povod za žalost zbog grijeha.
Ali i pored toga, Bog nije uskratio sliku obnove i radosti života kroz reprodukciju svega živog i blijede naznake prvobitne slave. I sama priroda nam svjedoči o obnovi koja će doći.
Sve to ukazuje na neraskidivu povratnu spregu koja postoji u Božjem kraljevstvu između poslušnosti i Zakona i neposlušnosti i prokletstva tog istog Zakona u uslovima vladavine grijeha. To je ono što je očigledno, i što se ne može osporiti nikakvim intelektualnim egzibicijama onih koji negiraju ili omalovažavaju Zakon na bilo koji način. Lucifer je izmanipulisao naše praroditelje iluzijom da će postati dobitnici ako prekrše i odbace Božji Zakon. Današnji lažni učitelji optužuju one koji slušaju Božji Zakon za uskogrudost i legalizam, dok u isto vrijeme za sebe tvrde da imaju uzvišenije poglede i veću slobodu. Oni ne žele Boga koji je navodno bio surov da tako kazni Adama za mali prestup, ali da je Adamova proba bila veća, onda bi se izgovarali da Bog ne gleda na sitne grijehe. Bezakonje ima hipnotičku silu lažnog uzdizanja na viši nivo iskustva, slično kao droga, ali taj uzlet traje otprilike koliko i onaj koji proizvodi droga i mora se neprestano pospješivati novim dozama.
Jevanđelje kroz tipove i sjenke
Adamov prestup se nije završio bez smrti. Jevanđelje je samo napravilo bajpas.
„Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i obukao ih.“ (1. Mojsijeva 3:21)
Kožu su mogli imati samo od ubijene životinje. To je bila prva žrtva na zemlji. Adam i Eva su u tom činu uvidjeli strahotu grijeha i njegove posledice. Zakon se nije mogao preinačiti ni u najmanjem detalju, tako da je Adamu postalo jasno da jedino Božji Sin može izvršiti pomirenje za njega. Adamu je predočeno jevanđelje i ono što čeka ljudski rod u budućnosti. Jagnje je zaklano od postanka svijeta (Otkrivenje 13:8).
Bog je od početka odredio da prinošenje žrtava služi čovjeku kao stalni podsjetnik na grijeh, da grijeh donosi smrt (Rimljanima 6:23) s jedne strane, i da izražava vjeru u obećanog Otkupitelja, da bez prolivanja krvi nema oproštenja (Jevrejima 9:22), s druge strane.
Adam je bio taj koji je morao ubiti nevinu žrtvu, ne Gospod. Teško je i u najživljoj mašti zamisliti kakvo je to bilo bolno iskustvo za njega, kad čak i danas osoba osjetljivije savjesti izbjegava i da prisustvuje takvom činu.
Koža žrtvovanih životinja iskorišćena je da pokrije Adamovu i Evinu golotinju. „Odijelo“ („beged“ na hebrejskom) potiče od glagola „izdati“ („livgod“), čime je postalo simbol izdaje Boga, i istovremeno „pokrivalo za tijelo“ odnosno sramotu (hebr. „buša“) nastalu pobunom. Samo prihvatanjem nevine Žrtve Adam i Eva su stekli pravo da pokriju svoju sramotu njenom pravdom. To je obrazac koji se ponavlja kroz cijelu Bibliju. „Moja će se duša veseliti mom Bogu. Jer me je on obukao u haljine spasenja, ogrnuo me je plaštem pravednosti.“ (Isaija 61:10)
Tako je sam Hrist prenio znanje o Planu spasenja Adamu i Evi, uključujući i znanje o Božjem Zakonu u uslovima grijeha. Gospod nije imao potrebu da podučava Adama o onome o čemu je Adam već imao svijest: o načelima Božjeg Zakona, ali jeste o prikazivanju jevanđelja. Oni su pažljivo čuvali važne lekcije i usmeno ih prenosili svojoj djeci, unucima i praunucima. Na taj način se čuvala spoznaja o Bogu. Uspostavljena je služba kroz žrtvene prinose koje se upražnjavala u staro doba.
Zbog podjele na „sjeme ženino“ i „sjeme zmijino“, faktički još od Abela i Kaina, bilo je nužno za one koji su htjeli ostati vjerni i poslušni Bogu da se odvoje, u protivnom bi vrlo brzo izgubili sve privilegije Božje blagodati, što se kasnije i dogodilo njihovim miješanjem i odavanjem bezakonju (1. Mojsijeva 6:2,4,5), što je na kraju uzrokovalo neminovnost Božje direktne intervencije u Potopu.
Zapazite šta Gospod kaže: „Neće se moj Duh dovijeka sporiti sa čovjekom, jer je on samo tijelo. Neka mu još sto dvadeset godina.“ (1. Mojsijeva 6:3) Izraz „sporiti“ ima zakonske konotacije (adjudicate na engleskom) i ukazuje na Gospodnju blagodat i upućivanje Duhom na potrebu za poslušnošću, i da je pretpotopna generacija sve to prezrela, što ih je dovelo u situaciju da postanu „samo tijelo“, neprijemčivo na pozive i opomene Duha. Pošto to nije stvar trenutka nego proces, Bog im je dao još 120 godina ne bi li se pokajali i vratili sa zlog puta.
Ovaj primjer pokazuje da mi nijesmo „samo tijelo“ nesposobno činiti ništa drugo do grijeh. Kad bi bilo tako, Bog ne bi imao nikakvog prava da sudi ljudima kroz istoriju. Zakon je ograda a jevanđelje nada u spasenje u sve vjekove.
Prekršaj moralnog kodeksa uslovio je nužnost uspostavljanja sistema tipova i sjenki odnosno obrednog zakona. To je jasno pokazano u Edenu. Kad je Hrist ispunio tip, sjenka je prestala, a ovi prinosi ukinuti. Ali Božji Zakon nije ukinut, niti je to moguće. Namjera Božja za čovječanstvo takođe se nije poništila, iako se ona od Pada odvijala u uslovima prokletstva grijeha. Bog se ne mijenja, Zakon se ne mijenja, svrha svega stvorenog se ne mijenja, ali grijeh je taj koji unosi prokletstvo i kvari sistem. U toj situaciji grešnik ima tendenciju ili da negira Zakon ili da opravda svoju grešnost kao nepopravljivu ili oboje u paketu. Tačno je da smo nemoćni da se spasimo bez posredovanja Spasitelja, ali On nam je potreban ne da bi poništio Zakon, već prokletstvo Zakona. Velika je razlika između jednog i drugog shvatanja, kao između neba i zemlje. Ovo će biti detaljno razjašnjeno u zasebnoj temi koja će se baviti značenjem Hristove žrtve. Prvobitno jevanđelje objavljenu Adamu ne gubi ništa od svojih zahtjeva od tog vremena do danas. Zahtjevi Zakona takođe se nijesu promijenili.
Jevanđelje se od početka propovijedalo u svakoj žrtvi, a djela vjernika stalno su otkrivala vjeru u Spasitelja koji dolazi. Isus je prekorio Jevreje: „Jer kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni, jer je on pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?“ (Jovan 5:46,47) Biblijsko otkrivenje je nemoguće razdvajati bez posledica.
Nakon Pada, Adam svojim primjerom pokajanja i službe Bogu nije mogao da zaustavi plimu zla, nijesu to mogli ni vjernici u kasnijim vjekovima, ne možemo ni mi danas, ali razlika između vjernika i nevjernika uvijek se lomila na tački poslušnosti i neposlušnosti Bogu.
Abel je vrlo dobro znao jevanđelje i poslušao ga, Kain je takođe znao ali je smatrao da se nije obavezan pokoravati dobijenim uputstvima i da može raditi po svome. Dok je Bogu ugodno kad visoko cijenimo blagoslove jevanđelja, On se obeščašćava i Hristova misija pogrešno predstavlja kad se na bilo koji način umanjuje Njegovo djelo u drevnim vremenima. Obredni zakon, iako privremenog karaktera, nije bio „samo sjenka“ („samo“ je propagandni umetak prevodilaca koji u svojoj predrasudi preferiraju Novi savez na štetu Starog) nego „sjenka“. Dodatak „samo“ suptilno navodi na prezir onog starog.
Za Mojsija je kazano da je razgovarao s Gospodom licem u lice, kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljom (2. Mojsijeva 33:11), i sam Mojsije je posjedovao krotak duh kakav se rijetko viđa danas (4. Mojsijeva 12:3), pa ipak ničim nije omalovažio nijednu stavku Božjeg Zakona. Adam je razumio sveti karakter Božjeg Zakona, stari patrijarsi kroz to doba isto, Mojsije kasnije takođe. Svi oni su znali da vrednuju i Zakon i jevanđelje i nijesu odvajali jedno od drugog.
Objava jevanđelja nije Adamu dala dozvolu da nastavi kršiti Božji Zakon, već naprotiv umnožila zahtjeve Zakona kroz tip i sjenku, tj. obredni sistem. Iako Zakon ništa ne može izgubiti od svoje svetosti, on se u uslovima grijeha formuliše i praktikuje na način prikladan čovjekovom stanju. Jevanđelje ne obećava Božju naklonost nikome ko se ne kaje zbog kršenja Njegovog Zakona ili ko smatra da ne može činiti ništa drugo do manifestovati grijeh. Omalovažavanjem zahtjeva Zakona na bilo koji način, neminovno ćemo omalovažiti ili izvrnuti svoju spoznaju o grijehu.
Formula uspjeha jevanđelja je u vjeri i poslušnosti, što su pokazali svi heroji vjere u svojim životima, i što ćemo mi jasno pokazati kroz naredne studije.
Adamovo iskustvo i Božja priprava odmah po Padu veoma su važni za naše dalje shvatanje ovog predmeta, jer kao što ćemo vidjeti, ništa se suštinski ne mijenja. Adamu i pretpotopnoj generaciji pisani Zakon nije bio potreban jer su njihove umne i ostale sposobnosti bile na daleko većem nivou od generacija nakon Potopa, posebno kad je životni vijek pao na oko 100 godina i niže. Tako je Adam lično mogao prenijeti znanje o Planu spasenja Nojevom ocu, a Abram razgovarati sa Nojem.[1] I Noje i Abram su obojica, pored toga, primali posebnu svjetlost od Boga. Ova saznanja su važna i za naše kasnije proučavanje.
____________________________
[1] Vidi: Biblijska hronologija na sajtu Instituta za religijska istraživanja.
