Novi savez je vrlo jasan: „djelima Zakona“ (legalističkim vršenjem Zakona), niko ne može zaraditi spasenje.
Naime, smatramo da se čovjek opravdava vjerom, bez djela Zakona. (Rimljanima 3:28)
A znamo da sve što Zakon kaže rečeno je onima koji su pod Zakonom, da se svaka usta zapuše i da sav svijet bude kriv Bogu. Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima, jer preko Zakona dolazi spoznaja o grijehu. (Rimljanima 3:19-20)
Mi koji znamo da se čovjek nikako ne opravdava djelima zakona, već kroz vjeru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati. (Galatima 2:16)
Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: „Proklet da je svako ko ne ostane u svemu što je napisano u svitku Zakona da ga vrši.“ A da se zakonom niko ne opravdava pred Bogom, poznato je: „jer pravednik od vjere živjeće.“ (Galatima 3:10-11)
Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati. (Galatima 5:4)
Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio. Jer mi smo njegovo djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja je Bog unaprijed pripremio da u njima hodimo. (Efescima 2:8-10)
Očigledno je iz našeg vlastitog iskustva, ako smo iskreni prema sebi, da naše poštovanje zakona nikada nije savršeno, da nam svima nedostaje učinak kada su u pitanju naša dobra djela. To je takođe evidentno i iz Svetog pisma. Što se tiče našeg položaja „pod Zakonom“, svi smo pali (Rimljanima 3:10, 12, 13). Apsolutno je očito – kako u smislu našeg subjektivnog iskustva, tako i iz Božje Riječi – nema nikoga ko je proizveo savršenu i potpunu poslušnost. „Zakon grijeha“ u našoj paloj prirodi čini to nemogućim (Rimljanima 7:14-24).
Zakon spasava kroz učinak. Zbog toga je legalistički metod nemoguć.
Zašto onda nalazimo stihove da je važno obilježje Božjeg naroda držanje Božjih uputa?
Tada se aždaja razgnjevila na ženu i otišla da ratuje s ostatkom njenog sjemena, sa onima koji drže uputstva Božja i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista. (Otkrivenje 12:17)
Srećni su oni koji tvore uputstva Njegova, da bi imali pravo na drvo života, i da uđu na kapije u grad. (Otkrivenje 22:14)
Cilj moralnog Zakona jeste moralno obavezivanje ali ne i rješavanje problema grijeha. Dakle, Zakon nije sredstvo spasenja niti je držanje Zakona metoda spasenja. Ali Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti. Drugim riječima, Zakon je standard hrišćanskog življenja. Osim što daje spoznaju o grijehu, Zakon definiše i šta je vrlina i daje upute koji čuvaju odnose sa Bogom i međuljudske odnose.
Šta se događa ukoliko izmišljamo i uspostavljamo vlastite standarde življenja? Dešava se pobuna i otpad od Boga. Vlastiti standardi su pokazatelj da mi u stvari ne želimo Božji poredak života.
Jevreji su Zakon sveli na ljudska pravila, spoljašnje činjenje ili nečinjenje. Iz njihove legalističke predstave o Zakonu proizišle su nacionalistička isključivost o spasenju i pogrešne predstave o Mesiji.
Mnogi hrišćani zloupotrebljavaju jevanđelje tako što upadaju u drugu krajnost – proglašavaju Božji Zakon nevažećim, pravdajući to pseudo argumentima da ga je Hrist ukinuo, da je sav bio tipskog karaktera i sl. To se u teologiji naziva antinomizam. Zanemarujući Božji Zakon, „očevi“ tradicionalne hrišćanske crkve uveli su razne antibiblijske prakse i vjerovanja, kao na primjer svetkovanje nedjelje (paganskog dana sunca), trojstvo, vjerovanje u besmrtnost duše i zagrobni život, vjerovanje u lažne posrednike pred Bogom, itd. Protestanti, osim što se ni sami nisu riješili ključnih tradicionalnih zabluda, negiraju nepromjenljivost Zakona i dodaju lažno učenje o predestinaciji kao osnovnu premisu za podršku vjerovanju „jednom spasen, zauvijek spasen“, te da za hrišćane ne važe uredbe o nečistim životinjama i sl.
Očigledno to je u suprotnosti sa naukom Svetog pisma i sa zdravom logikom. A osnovni uzrok zastranjivanja je negiranje trajnosti i obaveznosti Božjeg moralnog Zakona.
Dakle, Zakon je kritično važan iako ne može biti sredstvo spasenja. Ne možete imati neke druge standarde i polagati pravo da ste na Božjoj strani.
Spaseni vjerom kroz Hrista a suđeni po djelima?
Zaključak svega što si čuo jeste ovo: Boj se Boga i uputstva njegova drži. Jer to je sve čovjeku. Jer će Bog iznijeti svako djelo na sud, i sve što je skriveno, bilo dobro ili zlo. (Propovjednik 12:13-14)
Jer svi se moramo pojaviti pred Hristovom sudskom stolicom, da svako primi prema onom što je činio, bilo dobro, bilo zlo. (2. Korinćanima 5:10)
Dionice kao što su Matej 16:27; 25:31-46 i Jovan 5:29 jasno ukazuju na sud po djelima, uključujući i izgovorene riječi (Matej 12:36-37). Rimljanima 2:3-10 potvrđuje tu stvarnost, kao i Jakov 2:10-12.
Ali kada jednom shvatimo biblijsku razliku između „djela zakona“ koja nikoga ne opravdavaju (Rim. 3:20; Gal. 2:16; Ef. 2:8-9) i djela vjere koja su u stvari plod pomirenja i povezivanja sa Bogom (Matej 19:16-17, 26; Luka 10:25-28; Rim. 2:6-13; 8:13; Jev. 5:9), biblijska poruka o poslušnosti i konačnom sudu ne uključuje nikakvu napetost s doktrinom spasenja samo po vjeri. Učenje o spasenju samo vjerom ne označava vjeru kao različitu od poslušnosti koju vjera proizvodi.
Život vječni se pruža ili gubi prema našim djelima. Ovo je razjašnjeno ne samo u Rimljanima 2:6-8, već i u 1. Korinćanima 6:9-11; Galatima 5:6, 19-21; Efescima 5:5; Jakov 2:14-26; Jevrejima 12:14; Matej 7:24-27; Luka 10:25-28 i mnogim drugim mjestima koja uče o neophodnosti poslušnosti u životu vjere i u baštini vječnog života.
Stoga moramo naučiti da pravimo biblijsku razliku između zarađivanja vječnog života na osnovu djela (o čemu Biblija ne uči!) i primanja vječnog života prema djelima (što Biblija uči!). Vjernici u Hrista imaju Zastupnika pred Božjim sudom i biće prihvaćeni u vječni život na osnovu Isusovog učinka kao spasitelja. Ali naše prihvatanje po milosti kroz vjeru će biti u skladu s djelima.
„Prema djelima“ znači da će Bog uzeti plod Duha (Galatima 5:22) i „dobra djela“ kojima puštamo svjetlost naše vjere da zablista (Matej 5:16), i on će ih prihvatiti kao potkrepljujuće dokaze naše vjere. Njegova oslobađajuća presuda neće biti jer mi nismo krivi. Biće zato što je Hrist posrednički preuzeo i tretirao naše grijehe. Mjesto naših djela na sudu je da služe kao potkrepljujući dokaz da smo se zaista pouzdali u Hrista, da želimo Boga i Njegov poredak života. Vjera odražava želju da se vrši Božja volja. Stoga, kada budemo oslobođeni i primljeni u kraljevstvo, to neće biti zasluženo djelima, već će biti prema djelima. Postojaće „sporazum“ ili uzajamna povezanost između našeg spasenja i naših djela.
Dakle, baš kako stoji u Bibliji, vjera bez djela je mrtva, a mjerilo za kakvoću naših djela je Božji Zakon.
„Dakle, prepoznaćete ih po njihovim rodovima. Neće svaki koji mi govori: ‘Gospode, Gospode,’ ući u Kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju moga Oca, koji je na nebesima.“ (Matej 7:20-21)
Drugim riječima, očekivanje da budemo spaseni bez spremnosti da se vrši volja Božja je kontradiktoran koncept. To je ništa drugo do eho satanizma.
Svrha suda Božjeg je dokazati stanje spasenosti ili izgubljenosti svakog pojedinca. Mjerilo na sudu je Zakon (po logici stvari, ako nema Zakona, sud „po djelima“ niti bi bio moguć niti pravno izvodiv). Predmet je jevanđelje – ponuda spasenja u Hristu (Rimljanima 2:16). Međutim, „vjera“ ne može biti suđena kao puki ideološki koncept, već prema svojim „rodovima“ koje daje. U tom smislu, i opet logično, vjerski simulanti će dobiti strožu presudu (Marko 12:40; Luka 20:47), a oni koju su imali veću spoznaju istine i veće dato povjerenje imaće i veću odgovornost (Luka 12:48).
Tri najčešće zamke u zbrci nerazumijevanja odnosa između vjere i djela
1) Zakon je ukinut blagodaću i mi živimo po duhu i vođeni duhom.
Ovakav stav rezultira vjerskom uobraziljom i postavljanjem standarda po sopstvenom nahođenju. „Duh“ bez mjerila Zakona može vas odvesti u svaki oblik zastranjenja, bilo doktrinarno ili u domenu hrišćanskog življenja. Takav „duh“ je nepodložan provjeri (1. Jovanova 3:1)! Ovo učenje takođe obesmišljava potrebu za pokajanjem za tekuće (relacijske) grijehe.
2) Nakon krštenja, držanje Zakona je uslov spasenja.
Ovo je suptilni oblik legalizma, zbrka jevanđelja koje nas spašava i zabuna u pogledu plodova jevanđelja koji su dokaz našeg spasenja. Ovi plodovi ne doprinose našem pravu na Kraljevstvo. Galatima je novosavezna deklaracija emancipacije od bilo koje vrste legalizma kao sredstva spasenja. Upravo kako je navedeno u ovoj poslanici, to znači izlazak ispod „kišobrana“ spasonosne blagodati i izlaganje prokletstvu Zakona (Galatima 5:1-4). To takođe povlači za sobom prokletstvo „drugačijeg jevanđelja“ (Galatima 1:6-9), čija formula je „Hrist plus moj učinak“.
3) Posvećenje ima za cilj dostizanje savršenstva (ova ideja često je usko povezana sa učenjem o savršenstvu „poslednje generacije“ hrišćana).
Element spasenja koji obraćeni hrišćanin svakodnevno doživljava je posvećenje. Kroz Duha, dok hodimo u Duhu, „tijelo“ se nadvladava (Galatima 5:16; Rimljanima 8:5-14). Ali napredak hrišćanskog rasta, svetog življenja, ne mijenja našu prirodu. Naša „tjelesna“ priroda mijenja se tek o drugom Hristovom dolasku (1. Korinćanima 15:51-54). Tada, i samo tada, iskusićemo potpuno i realno spasenje koje smo prihvatili u Isusu Hristu vjerom.
To jednostavno znači da u sadašnjoj stvarnosti ne postoji nešto takvo kao što je „savršenstvo“ u našoj paloj prirodi. Ukoliko to zagovarate, moguća su dva ishoda: ili ćete postati licemjer koji se pretvara da je nešto što nije ili ćete u očajanju odustati od vjere.
Zaključak
Prema nauci Svetog pisma, oni koji će biti vraćeni u život o prvom uskrsenju ne dolaze na sud (Jovan 5:24, 29). Oni imaju Spasitelja i Zastupnika pred Bogom – Isusa Hrista. Djela su plod hrišćanske vjere i pokazatelj naše vjere na Istražnom sudu koji prethodi drugom Hristovom dolasku.
Biblijska istina je da legalističkim metodom ne može biti spaseni niti legalizam doprinosi našem spasenju. Ali ako odbacite Zakon kao vjerski (ideološki) standard, to neminovno povlači sledeće:
1) Nemogućnost vršenja Božje volje izvan instrukcija i smjernica koje je Bog dao (to više nije Božja volja). Hrišćanski život je borba za kontrolu Duha nad „tjelesnom prirodom“ i izvan Božje volje takvo iskustvo može biti samo falsifikovano.
2) Doktrinarna zastranjenja i otpad.
3) Življenje po proizvoljnim standardima koji nisu Božji standardi. To u perspektivi uništava vašu vjeru dovodeći je do mrtvog formalizma ili otpada.
Punu odgovornost i krivicu za svoja djela snosiće nepokajani grešnici prilikom Izvršnog Božjeg suda koji je opisan u Otkrivenju 20. glava. Taj sud će obuhvatiti i lažne vjernike koji su takođe sudjelovali u „bezakonju“ pod plaštom pseudo religioznosti (Matej 7:21-23).
Za još audio izlaganja posjetite naš audio server.
