Biblijska nepismenost

U svijetu postoji mnoštvo različitih stavova ne samo o Božijoj prirodi, već i o Njegovom postojanju. Ljudska bića imaju ograničeno viđenje kompleksnosti svijeta u kome živimo, a i svemira kao cjeline. Ironija je u tome što Božija priroda nije priroda zabune, već mira. Prva Korinćanima 14:33 kaže: „Jer Bog nije Bog nereda, nego mira…“ Ključ prevazilaženja nereda stoga bi trebao biti povratak izvornom Božjem otkrivenju o Njemu samom, svijetu i egzistencijalnim problemima s kojima se suočavamo. Biblijsko predstavljanje Boga pokazuje zašto je Njegovo postojanje bitno. Božija sveta priroda otkrivena je kao suprotnost ljudskoj (grešnoj) prirodi, a Biblija daje čovjeku standard za dobro i loše. Bez Posrednika koji je sam Tvorac i Izvor svih vrijednosti, ne postoji krajnji autoritet koji može da odmjeri vrijednosti koje mi uspostavljamo za nas same (Psalam 19:7-11). Ko treba da kaže da li je jedna stvar pogrešna, a druga ispravna? Zašto je obavezujuće da pomognemo onima koji su u potrebi? Na osnovu kog autoriteta treba se suprotstavljamo nepismenosti? Ako ne postoji Bog, a život na zemlji je samo „preživljavanje najsposobnijih“, zašto bi onda bilo ko trebalo da radi da nahrani gladne? Na osnovu kog standarda postavljamo osnove naše moralnosti?

Naše postojanje je značajno (ili nije) u zavisnosti od toga da li Bog postoji (ili ne postoji). Bavljenje trenutnim, materijalnim problemima čovječanstva je bitno, ali bavljenje vječnim, duhovnim problemima čovječanstva je najbitnije.

Nepoznavanje Biblije nije problem samo u našoj kulturi. To je problem u crkvama, i to je skandalozno.

Prije sto godina većina obrazovanih Amerikanaca vrlo dobro je poznavala Bibliju. Danas su skoro svi koji nisu religiozni po pravilu biblijski nepismeni. Dok su hrišćani s pravom zabrinuti zbog odbacivanja biblijskog hrišćanstva od strane sekularnog pogleda na svijet, mi bismo trebali hitno obratiti pažnju na problem koji je mnogo bliži domu – biblijsku nepismenost u crkvama.

Koliko je loše? Istraživači nam kažu da je gore nego što većina može zamisliti.

U Njemačkoj većina mladih ne pridaje važnost čitanju Biblije. Rezultati jedne nedavno provedene ankete pokazuju da u toj zemlji približno 1 posto mladih čita Bibliju vrlo često, 2 posto često, 19 posto rijetko i gotovo 80 posto nikada. Ove brojke bi vjerojatno bile slične i u drugim zemljama. Očito, Biblija je knjiga koja većinu mladih ne zanima. Stoga i ne čudi što je biblijska nepismenost toliko raširena među mlađom generacijom!

Poznati istraživač Džordž Barna nedavno je objavio izvještaj „Milenijalci u Americi“ koji je još jednom potvrdio da je milenijumska generacija izuzetno sekularizirana i da zna vrlo malo o Bogu i njegovoj Riječi. Prema The Christian Postu, u izvještaju stoji:

• 9 od 10 milenijalaca su sinkretisti, koji biraju mješavinu vjerovanja iz različitih religija kako ne bi izgledali „netolerantni“ (ovo je tipično i za new agere).
• Biti „nanovo rođen“ nije rezultat pokajanja i vjere u Hristovu žrtvu, Njegovu posredničku smrt i uskrsenje, već se odnosi na to da budete dobra osoba, činite dobra djela kako biste zaslužili svoje spasenje.
• Samo 28% vjeruje da je Biblija Riječ Božja.
• Dva od tri milenijalca vjeruju da su „hrišćani“, ali njihovi odgovori pokazuju da nisu pravi učenici koji slijede Isusa kao Gospoda.
• Troje od četvoro vjeruje da su sve religijske vjere jednake vrijednosti.
• 56% odbacuje postojanje apsolutne istine.
• Oskudnih 4% milenijalaca drži se biblijskog pogleda na svijet u pogledu Boga, života i morala.
• Samo jedan od četiri milenijalca vjeruje da može vjerovati hrišćanskim pastorima (ovo im ne bismo uzeli za zlo).
• Veliki postotak identifikuju se sa „NEMAM POJMA“, što znači da ne znaju ili čak se ne zanimaju da li Bog postoji.

Samo polovina odraslih hrišćana može imenovati četiri jevanđelja. Mnogi hrišćani ne mogu identifikovati više od dva ili tri od dvanaest Hristovih učenika. Prema podacima iz američkog Istraživačkog centra Crvena klupa (Pew Research Center), skoro polovina ne shvata da Zlatno pravilo nije jedan od deset Uputa iz Dekaloga.

Višestruka istraživanja otkrivaju problem u grubim terminima. Većina hrišćana u Sjedinjenim Državama vjeruje da Biblija uči: „Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu“ (a neki čak vjeruju da je ovaj citat biblijski stih). Serija Barninih istraživanja pokazuje da se samo 19% „nanovo rođenih hrišćana“ drži najjednostavnijih elemenata osnovnog biblijskog pogleda na svijet.

Nedavne statistike Barne o ovim pitanjima (ankete 2013–2015)

• 88% odraslih Amerikanaca kaže da njihovo domaćinstvo posjeduje barem jednu Bibliju.
• 48% odraslih Amerikanaca čita Bibliju manje od 2 puta godišnje.
• 45% odraslih Amerikanaca vjeruje da Biblija uči da Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu.
• 60% Amerikanaca ne može navesti ni pet od deset Uputa Dekaloga.

Ne bismo očekivali da sekularizovani Amerikanci poznaju Bibliju. Anketa Barna jednom je pokazala da najmanje 12 posto odraslih vjeruje da bi Jovanka Orleanka mogla biti Nojeva žena. Drugo istraživanje maturanata otkrilo je da preko 50 posto misli da su Sodom i Gomora muž i žena. Znatan broj ispitanika u jednoj anketi naveo je da je Bili Grejem propovijedao Propovijed na gori.

Veći skandal je biblijsko neznanje među hrišćanima. Odaberite koju god statistiku ili anketu želite, opšti obrazac je isti među deklarisanim hrišćanima. Američki hrišćani sve manje znaju o Bibliji, a sličan trend je i drugim „razvijenim“ zapadnim zemljama. Šta bismo tek trebali mi da kažemo na prostoru Balkana gdje nikada nije došlo do reformacije tradicionalne polupaganske religije, ovlaš zaogrnute pseudo hrišćanskom formom, gdje Biblija nikad nije vrednovana kao neprikosnovena Riječ Božja i standard za procjenu istine i zablude, već crkva ili crkvena tradicija. Izuzetak su naravno malobrojne grupe i pojedinci koji su zauzvrat proglašavani „sektašima“ od strane crkveno-državnog establišmenta ili likvidirani i proganjani kao bogumili.

Kako jedna generacija može biti biblijski oblikovana u svom razumijevanju ljudske seksualnosti kada vjeruje da su Sodom i Gomora bračni par? Nije ni čudo što je naša kultura tako brzo prihvatila normalnost istopolnih brakova. I nije ni čudo što hrišćani pokazuju rastuću sklonost kompromisima po svim drugim pitanjima moralne dekadencije.

Ova generacija hrišćanskih roditelja i biblijskih učitelja mora se smrtno uozbiljiti u vezi s problemom biblijske nepismenosti, ili će zastrašujuće veliki broj ljudi – uključujući i hrišćane – nastaviti misliti da su Sodom i Gomora živjeli srećno do kraja života. Bez zrelog znanja o Božjoj Riječi, kako vjernici mogu očekivati ​​da će steći nove učenike Isusa Hrista (Matej 28:19)?

Što je još gore, mnogi koji se izjašnjavaju kao hrišćani su na sličan način zbunjeni oko samog jevanđelja. Pojedinac koji vjeruje da „Bog pomaže onima koji pomažu sebi“ uopšte ne shvata Plan spasenja, Božju blagodat i opravdanje vjerom.

Hrišćani kojima nedostaje biblijsko znanje su proizvodi crkava koje premalo cijene biblijsko znanje. Pavlove riječi Timoteju vrijedne su danas kao i uvijek: „Posveti se javnom čitanju, podsticanju, poučavanju… Razmišljaj o tome, budi u tome, da tvoj napredak svima bude očigledan. Dobro pazi na sebe i na učenje. Ustraj u tome jer čineći to spašćeš i sebe i one koji te slušaju.“ (1. Timoteju 4:13, 15, 16).

Gdje su uzroci problema biblijske nepismenosti?

Svijet je nezainteresovan, ignorantan i često vrlo neprijateljski nastrojen prema Bogu, Svetom Pismu ili čak bilo kakvim apelima na moralnu obaveznost. Ali za ispravno znanje o Bibliji, iz Biblije i o Bogu, najprije su odgovorni oni koji to znanje pronose.

U svim nominalnim vjerskim zajednicama nikada se ne ide dalje od površnog proučavanja Biblije. Ili, preciznije, to se čini sistematski i programirano, isključivo sa ciljem da se vjernici zadrže u okvirima crkvenih dogmi, lojalni crkvi (umjesto Bogu) koja parazitira na njihov račun i vodi religijski biznis. S druge strane, tradicionalne crkve se održavaju na zaglupljujućoj moći tradicije (koja radi na „podrazumijevanju“), što se dodatno učvršćuje poistovjećivanjem vjernika sa etničkom i nacionalnom pripadnošću, gdje Biblija nema nikakav stvarni značaj i gdje njeno razumno proučavanje nimalo nije poželjno ili se čak odmah etiketira kao „sektašenje“.

Oni koji zaista poznaju Bibliju, znaju i za njen radikalan uticaj na korjenitu promjenu života. Da bi spriječile ono što se popularno nazivanja „talasanjem“ ili stvarnim duhovnim probuđenjem i moralnom reformom, crkve planski drže vjernike u neznanju o bitnim istinama koje bi raskrinkale njihove lažne dogme. To se radi vještim skretanjem pažnje, ignorisanjem i spinovanjem nekih ključnih tekstova u Svetom Pismu. Naravno vjernici se prethodno podvrgavaju drilu i psihološkim tretmanima da ne vjeruju onom što vide ni logičnom zaključivanju, već svojim vođama i propovjednicima – obučenim menadžerima poslodavca tj. crkve.

Od različitih službi u crkvama se traži da povećavaju i održe članstvo, da riješe probleme, obezbijede zabavu i zaokupljaju mlade. Ali koliko crkvenih programa zapravo značajno povećava i utvrđuje njihovo biblijsko znanje na zdravim osnovama?

Čak je i propovijedanje marginalizovano u odnosu na druge brige u zajedničkom bogosluženju. Izgubljeno je središnje mjesto biblijskog propovijedanja za formiranje učenika, a hrišćansko neznanje vodi hrišćanskoj indolentnosti i svjetovnosti pod praznom formom religije.

Pomenuti i drugi faktori rezultiraju biblijskom nepismenošću, te velikim duhovnim i intelektualnim nepoštenjem, nespremnošću da se prizna istina ili učini neki pozitivan iskorak. U takvom stanju oni koji su navodno pozvani da objavljuju svijetu najvažnije poruke koje su ikada date čovječanstvu su i neprikladni i nesposobni za to djelo. Umjesto vode života, oni nude drugima zatrovano vino duhovnog Vavilona i sami daju loš primjer.

Šta je rješenje?

Oporavak počinje kod kuće, od vas samih. Roditelji trebaju biti prvi i najvažniji odgajatelji svoje djece, marljivo ih poučavati Riječi Božjoj (vidi članak Svrha obrazovanja). Roditelji ne mogu prenijeti svoju odgovornost na „crkvu“, čak i ako smatraju da je ona vjerna i biblijska. Čak i ako su sami imali malo obuke, to nije izgovor. Bog je roditeljima dodijelio tu odgovornost, a djeca moraju vidjeti svoje hrišćanske roditelje kao učitelje i kolege učenike Božje Riječi.

Od velike koristi svakako su i grupe doslednih i vjernih proučavalaca Biblije, sposobnih da iznesu zdravu teologiju beskompromisnu istinu, koja istovremeno ne negira istinsku svjetlost iz istorijskog iskustva Božjeg naroda. Ne smije se potcijeniti ni inteligentno i razložno povezivanje Biblije i nauke, jer hrišćani i biblijski religiozni ljudi nipošto nisu intelektualno inferiorni niti to treba da budu zbog svoje vjere, naročito ne u savremenom dobu kada se naukom maše kao superiornim standardom za utvrđivanje činjenica.

Mi nećemo vjerovati više nego što znamo, i nećemo živjeti više od naših uvjerenja. Mnogi frontovi hrišćanskog kompromisa u ovoj generaciji mogu se direktno pratiti do biblijske nepismenosti u i odsustva biblijskog propovijedanja i učenja u našim domovima i u vjerskim zajednicama.