Božje (sve)znanje

„Vaše misli nisu moje misli, i moji putevi nisu vaši putevi, govori Gospod. Koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su i moji putevi viši od vaših puteva i moje misli od vaših misli.“ (Isaija 55:8,9)

„U njemu su sakrivena sva blaga mudrosti i znanja.“ (Kološanima 2:3)

„Razum je njegov nemjerljiv.“ (Psalam 147:5)

Cilj razmišljanja koje slijedi nije stvaranje određene doktrine o Bogu od pitanja Božjeg (sve)znanja. Cilj je razumno i logičko približavanje tog aspekta božanskog Bića.

Često se susrećemo sa teološkom odrednicom da je Bog „svemoguć“, „sveznajuć“ i „sveprisutan“. Božje sveznanje podrazumijeva svojstvo posjedovanja potpunog, sveukupnog ili maksimalnog znanja. Uz svemoć i savršenu dobrotu, obično se uzima kao jedno od središnjih božanskih svojstava. Jedan izvor pripisivanja sveznanja Bogu potiče iz brojnih biblijskih odlomaka koji mu pripisuju ogromno znanje (Jov 12:13; Rimljanima 11:13). Drugi izvor pružaju zahtjevi za formulisanjem jedne ili druge teološke doktrine. Na primjer, doktrina božanskog proviđenja uči da Bog ima plan za svijet prema kojem je sve podložno Njegovoj brizi i odvija se prema Njegovoj dobroj volji (Matej 10:29:31).

Biblija zaista govori o Božjem proviđenju koje uključuje dalekosežne planove. Očigledan primjer je Plan spasenja za čovječanstvo (Titu 1:2; 2. Timoteju 1:9; 1. Petrova 1:20).

Stoga je izazovno razmišljati u pravcu povezivanja proviđenja sa nužnošću pripisivanja ogromnog znanja Bogu. Razmatranja takozvane „teologije savršenog bića“ pružaju treću motivaciju za uključivanje sveznanja među božanske atribute.

 

Definisanje i karakteristike sveznanja

Budući da je sveznanje maksimalno ili cjelovito znanje, ono se obično definiše u smislu poznavanja svih stvari ikada u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To znači da sveznanje ne zahtijeva samo poznavanje svih istina već i pretpostavke svih mogućih neistina i odgovore na sve neistine. Da li to, na primjer, uključuje sve moguće pretpostavke i kombinacije o budućnosti, da li zahtijeva da se sveznajuće biće mijenja kako vrijeme prolazi, ne karakterno, jer se Bog ne mijenja u smislu promjene karaktera i standarda (Malahija 3:6; 4. Mojsijeva 23:19; 1. Samuelova 15:29), već iskustveno i sl.

Sveznanje bi trebalo biti znanje koje je maksimalno ili potpuno. Ali postoje i druge osobine koje bi mogle biti uključene u tako maksimalno znanje kada ga ima savršeno biće. Jedna od njih svakako je nepogrešivost. Ovo tim prije što je Bog Izvor svega (Rimljanima 11:36; 1. Korinćanima 8:6) te prema tome mora biti i vrhovni standard odnosno apsolut svih vrijednosti.

Druga karakteristika božanskog znanja, ako Bog nužno postoji, je u osnovi sveznajuća, odnosno biti sveznajuć tj. Biće kojem ne može nedostajati znanje. Suštinsko sveznanje povlači za sobom nepogrešivost – Biće koje nikako ne može napraviti propust u znanju, ne može biti u krivu.

Još jedno pitanje koje se postavlja u vezi sa Božjim znanjem je da li je to znanje svega što se događa i što će se ikada dogoditi ili je neko Njegovo znanje dispozitivno (u smislu raspolaganja ili uređivanja nečega tekućeg što se dešava). Veoma je važno da napravimo ovu razliku, u protivnom neminovno ćemo doći do doktrine o Božjem predodređenju (predestinaciji) svega, što isključuje slobodnu volju i izbor od strane moralnih bića kao što su anđeli i ljudi. Ili u najboljem slučaju od nje pravi simulaciju.

Drugim riječima, možemo postaviti pitanje da li Bog dolazi do određenih zaključaka iz svog (pred)znanja ili je kompletno Njegovo znanje direktno.

 

Božje (sve)znanje zahtijeva funkcionalno savršenstvo tvorevine

U sadejstvu Boga Oca kao Izvora i Sina kao božanskog Kanala, sve je stvoreno (Jovan 1:1-3).

Sve otkriveno o Bogu, kako u svemiru, tako i u Svetom pismu, proklamuje poruku da je Bog Bog reda, svrhe i volje, bez nagovještaja slučajnosti. Bog ne „reaguje“ na okolnosti. Nikada nije prisiljen da se predomisli u vezi sa svojim razlogom da nešto učini. On ne mijenja svoj plan za vječnost, niti se zbunjuje oko svog dizajna, svog zadovoljstva ili svoje svrhe.

„Namjera Gospodnja dovijeka ostaje, zamisli srca njegovog iz naraštaja u naraštaj.“ (Psalam 33:11)

Božje (sve)znanje mora stvoriti savršenu svrhu i red. On ne može „eksperimentisati“ ili stvoriti inferiorni proizvod.

 

(Sve)znanje, predznanje i slobodna volja i akcija

Sledeći aspekt (sve)znanja je dilema da li Bog može imati određena vjerovanja odnosno očekivanja, ili, pak, ima intuitivnu, neposrednu svijest o cijeloj istini, koja mu daje znanje bez vjerovanja. Ako bismo ovo izložili testu Svetog Pisma, mogli bismo opravdano zaključiti da Bog ima određena očekivanja od čovječanstva, a posebno od Njegovog naroda koja oni mogu ispuniti ili iznevjeriti. Bog predočava posledice jednog ili drugog ishoda, ali nikad ne „fiksira“ ili projektuje stvari. On želi dobar ishod, ali ne usmjerava stvari da ishod bude loš.

Analiziraćemo ovo na jednom primjeru. Da li je Bog znao da će se Lucifer pobuniti? Ili, da li je znao da će Adam i Eva pasti u grijeh? Ako kažemo „znao je“, u smislu predodređenja, to bi bilo pogrešno. Drugačije rečeno, ako je On to predodredio da se dogodi, zašto nije predodredio da se ne dogodi. Ako kažemo „nije znao“, opet je pogrešno, jer to podrazumijeva da bi stvorenja mogla preduzeti nešto što Bog ne zna, ne očekuje ili što nije predvidio kao mogućnost. Dakle, zbog slobodne volje moralnih bića, stvorenih po Njegovom obličju, Bog ima preventivni plan za slučaj posezanja za alternativom od Njegovog poretka i svrhe za njih. Ali Bog ničim ne uzrokuje ili „tempira“ njihov eventualni pad. Bog zato testira svoja stvorenja, kao što je postavio test za Adama i Evu koji oni, svojim ličnim pogrešnim izborom i pogrešnim akcijama nisu prošli. Ovdje možemo postaviti granice Božje odgovornosti: On je odgovoran za dobro stvaranje Lucifera i Adama, za njihovu dobru prirodu, ali nije odgovoran za njihovu vlastitu zloupotrebu slobodne volje. Dakle, Bog nije opozvao stvaranje slobodnih moralnih bića po svom obličju zbog straha od mogućnosti njihove zloupotrebe slobodne volje. Naprotiv, bio je spreman da se suoči s tim i riješi taj problem jednom za svagda. Kreativnost podrazumijeva izazove.

Božje „sveznanje“ i Božja odgovornost su usko povezani. Pod pretpostavkom da je Bog tačno znao kad će se i šta dogoditi sa pobunom, onda se postavlja pitanje Njegove vlastite odgovornosti, jer bi to značilo apsolutnu kontrolu nad svime. Ali Božji sistem očigledno ne funkcioniše tako. Bog daje slobodu, ali Njegova mudrost je u predviđanju i protivmjerama ukoliko to neko zloupotrijebi i posegne za alternativom.

Iz Božjeg postupanja takođe možemo zaključiti da Bog nije Biće koje odjednom ima apsolutnu kontrolu nad čitavom vječnošću. Do sličnih zaključaka moglo bi se doći ako slijedimo pogrešnu filozofiju o Božjoj svemoći u apsolutnom smislu (u kom slučaju bi Bog bio klasični despot), navodnom življenju „izvan vremena i prostora“ i sl. Ovo su vrlo osjetljiva pitanja gdje se stvari ne mogu posmatrati crno-bijelo.

Slijedeći ovu logiku, dalje možemo izvesti zaključak da je sam Bog kreativno Biće koje planira i donosi odluke. Jer u protivnom, morali bismo vjerovati da su sve Božje odluke unaprijed donesene na osnovu Njegovog (sve)znanja odnosno apsolutnog kumulativnog maksimalnog znanja koje posjeduje u svakom trenutku i koje je oduvijek posjedovao. Ali to nije saglasno sa naukom Svetog Pisma koje otkriva Boga koji djeluje u vremenu i prostoru.

Uzmimo još jedan primjer u savjetovanju Oca i Sina vezano za realizaciju Plana spasenja. Tačno je da su oni napravili taj plan prije „mjerljivih vremena“, prije eona kojima se mjeri vrijeme za stvorena bića, ali pravljenje plana je zahtijevalo obrazac prostor-vrijeme u kojem su živjeli Otac i Sin. Tim prije što je doslovni Sin Božji u svojoj ličnosti morao imati početak. Dalje, Bog Otac je morao donijeti konačnu odluku ili saglasnost o predavanju svog Sina za grijehe svijeta. To nikako nije mogla biti laka odluka koja je „oduvijek donesena“.

Isto tako, prilikom pobune anđela na Nebu, Bog je morao donijeti konačnu odluku o intervenciji kojom će pobunjeni anđeli biti zbačeni sa Neba. Da su se, po njihovom sopstvenom izboru, na vrijeme pokajali i vratili vjernosti Bogu, to se ne bi dogodilo, tj. Bog ne bi morao donijeti odluku o njihovom zbacivanju sa Neba.

Postoji drugi, teži argument za nespojivost božanskog predznanja u smislu predodređenja i ljudskog slobodnog djelovanja. Ovaj argument možemo pratiti kroz biblijska proročanstva. Pravilno razumijevanje proročanstva zapravo nam pomaže da shvatimo kako Bog djeluje u svom (pred)znanju. Postoje tri osnovne grupe proročanstava: (1) proročanstva Božje volje (na primjer, dolazak i misija Mesije, sud Božji, obnova Zemlje…); (2) proročanstva Božjeg predznanja (sve objave koje se odnose na razne događaje koji proističu kao rezultat namjera i planova zemaljskih sila, a koji, dakle, nijesu plod Božje volje, već posljedica pobune); i (3) uslovna proročanstva (prorok prenosi Božju objavu šta će se dogoditi ukoliko se bude sprovodila Božja volja ili naredbe, i šta će se desiti ako to ne bude slučaj).

Dakle, Božji glavni atributi – istina, pravda, ljubav i milost – ostaju neupitni, kao što je neupitno i samo očuvanje Božjeg poretka života. Božja volja ne može biti suprotna ničem od navedenog, jer to bi hipotetički bilo kao da Bog ukida ili obezvređuje samog sebe. U istom kontekstu, Božje najbolje (sve)znanje se ogleda u činjenici da alternativno ne postoji, niti može postojati u budućnosti, nikakav bolji koncept života ni ikakve „veće“ istine ili naprednije znanje koje igdje i ikad opovrgava ili negira Božje znanje i karakter.

Ali do potencijalne zabune u pogledu primjene Božjeg (sve)znanja dolazi u odnosu sa slobodnom voljom i slobodnim akcijama moralnih bića u stanju pobune. Njihova volja i akcije mogu biti svjesno uperene protiv Boga i Božjeg poretka života ili, u najmanju ruku, iracionalni i nesvjesni pogrešni izbori i pogrešni kursevi koji teoretski imaju mnoštvo (pogrešnih) varijacija. Međutim, zbog postojećih ograničenja uslovljenih vlastitom prirodom, vremenom i prostorom, potezi pobunjenika, koliko god se mogli činiti nepredvidljivi i široki u svom spektru mješavine istine i laži, nikad ne mogu iznenaditi Boga, iako On poštuje načelo slobodne volje. To znači da se proročanstva Božje volje ni na koji način ne mogu promijeniti. Ali Bog može prilagoditi svoje djelovanje shodno odgovoru čovjeka na uslovna proročanstva. Ovo potvrđuje tačnost teze da vrijeme teče linearno i da Bog takođe djeluje u vremenu koje ima svoj tok, početak stvari i svršetak stvari. „Sjetite se prošlosti davne, da sam ja Bog, da nema drugog Boga i da niko nije kao ja; onaj koji kazuje od početka, ubuduće i od ranije ono što se još nije zbilo, govoreći: ’Moj savjet će se potvrditi i učiniću što želim.’“ (Isaija 46:9,10)

Čak i u uslovima sklada svih bića sa Božjim poretkom života, Božje (sve)znanje ne bi nužno uključivalo predodređenje svih aktivnosti svih kreativnih moralnih bića ikad. Zašto? Zato što im je data vlastita odgovornost, svijest i znanje koja ih osposobljava za razumnu slobodnu upraviteljsku službu (vidi Postanje 1:28). To svakako uključuje i kreativnu komponentu, njihovo donošenje odluka i poduzimanje akcija. Božji koncept života bazira se na međusobnoj ljubavi i saradnji, ne na unaprijed programiranom diktatu. Takav „diktat“ ne samo što bi isključio našu slobodnu volju, već bi od samog Boga napravio bezvremenski automat koji u svakom trenutku „sve zna“, koji je unaprijed sve odlučio, vidio i realizovao u okviru cijele vječnosti, čime bi sam sebe isključio iz bilo kakvog živog odnosa sa tvorevinom, iskustva i zadovoljstva (jer sva zadovoljstva doživljava u svakom trenutku ili ih je već unaprijed doživio). Naravno da su to besmislice.

Pored toga, važno je primijetiti da Božje (sve)znanje prati obrazac „od uzroka do posledice“, što opet predupređuje bilo kakvu mogućnost da se u konačnici može ugroziti Božja volja i Božji poredak života koji su definicija dobra. S druge strane, svako posezanje za alternativom istovremeno znači preduzimanje akcije koja je nužno zla i osuđena na propast na kraći ili duži rok. Tvorac i stvorenje mogu nositi isto obličje, ali se funkcionalno razlikuju u smislu da nikad ne mogu zamijeniti ili izjednačiti uloge. Najveća nesreća i najveća obmana Luciferovog koncepta nalazi se u pretpostavci o mogućnosti nezavisnosti od Boga ili izigravanju boga.

U zaključku ovog dijela diskusije o odnosu Božjeg (sve)znanja i slobodne volje, možemo konstatovati da to ne sputava kreativnost ni razvoj kako Boga tako i moralnih bića. To je otvoreno polje čija perspektiva je vječnost. Logično, kreativno djelovanje mijenja stanje stvari kroz njihovu upotrebu, i to je dobro i prihvatljivo sve dok se nalazi u okrilju Božjeg poretka života. To je poenta. Zato je Božji Plan spasenja sveobuhvatan tako da riješi jednom zauvijek sva pitanja dobra i zla kako bi se obezbijedilo buduće vječno i trajno dobro.

 

Daljnje poteškoće za sveznanje

(1) Sveznanje i nepromjenljivost

Kako vrijeme prolazi, mnoge se stvari mijenjaju. Biti sveznajuć zahtijeva poznavanje različitih stvari u različito vrijeme, te je stoga nekompatibilno sa nepromjenjivošću. Ako se išta promijeni, onda nije slučaj da su sve istine vječne. To je upravo ono o čemu smo prethodno diskutovali. Božje (sve)znanje ne isključuje kreativnost i promjenu stanja stvari. Ali kreativnost ima granice u okvirima moralnosti Božjeg poretka života koja nije promjenljiva. Božji karakter je taj koji nije podložan promjenama niti prilagođavanju novom stanju stvari u smislu njegovog eventualnog kvarenja. Ista stvar bi trebala biti istina sa stvorenim moralnim bićima u njihovom domenu djelovanja.

(2) Sveznanje i znanje za sebe

Činjenica je da Bog posjeduje posebno znanje iz prvog lica, znanje koje nije dostupno nikome drugom (5. Mojsijeva 29:29; Marko 13:32). Ako nam je Bog dao prilikom stvaranja Njegovo obličje i slobodnu volju, to bi takođe značilo da imamo i osobeno lično znanje i ličnu intimu. U palom stanju, ljudsko znanje je dobrim dijelom osakaćeno, iracionalno, nesvrhovito, konfuzno i nepouzdano. Prema tome, ako Božje sveznanje zahtijeva poznavanje svega što bilo ko zna, sam Bog bi bio nosilac tog bolesnog znanja i na određeni način mogao bi se smatrati odgovornim za našu bolesnu samospoznaju. Upravo zbog toga u stanju grijeha postoji razdvojenost Boga i čovjeka i potreba za njihovim ponovnim povezivanjem kroz Hrista. Zbog toga i Božji anđeli imaju zadatke praćenja i bilježenja ljudskih aktivnosti. U Svetom Pismu se na više mjesta konstatuje da Bog ispituje stanje ljudskog srca odnosno naše unutrašnje motive. Bog to svakako može, ali to ne znači da učestvuje u našem bolesnom znanju i stanju za sebe. Otuda i potreba za Posrednikom između Boga i čovjeka koje je Isus Hrist, i koji se kao čovjek, u paloj prirodi kojoj je potrebno iskupljenje poistovjetio s nama kako bi nam mogao biti Spasitelj (Jevrejima 2:17; 4:15,16).

Kroz povezivanje sa Bogom, naša kompletna ličnost se iscjeljuje, uključujući i znanje, što će na kraju rezultirati konačnim oslobođenjem i preobražajem po Božjem obličju. „Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću, time što nam je obznanio tajnu svoje volje. Ta tajna je u skladu s onim što želi, s njegovom namjerom da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:8-10)

Pavle Simović