„Duh“ (grč. pneuma; heb. ruah), sa najčešćim opisnim i prisvojnim pridjevima „sveti,“ „Božji,“ „Gospodnji,“ „Hristov“… može se prevesti kao „dah (životni)“ (Postanje 2:7; Jov 33:4), od Boga (Propovjednik 12:7; Jov 34:14-15). Duh takođe predstavlja Božju prisutnost i silu (Postanje 1:2; Psalam 139:7; Ezekijel 37:5,13,14; Luka 1:35; Jovan 15:26; Rimljanima 8:11) i poistovećuje se sa Božjim umom (Isaija 40:13; Rimljanima 11:34; 1. Korinćanima 2:11), koji može na poseban način djelovati kroz posvećene nadahnute osobe (Matej 10:19-20; 12:28; 1. Solunjanima 4:8; 1. Jovanova 4:13) i čije prisustvo je neophodnost za spasenje (Efescima 4:30; Rimljanima 8:9; Galatima 4:6), što je jednako prebivanju Oca i Sina u vjernicima (Djela 5,32; Jovan 14:23, 26; Galatima 2:20; Efescima 3:16-17; 1. Solunjanima 4:8).

David je pisao: „Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobjegnem od lica tvoga (od tvog prisustva)?“ (Psalam 139:7) Ovdje David koristi hebrejski paralelizam da se izrazi. Misao se izražava na jedan način, a zatim pomoću komplementarne misli na drugi način. Njegova prva misao je: „Kuda da odem od tvog duha?“ A druga koja je ekvivalentna prvoj glasi: „kuda da pobjegnem od lica tvoga?“ Dakle, David govori da je Duh Božji jednak Božjoj prisutnosti. Tako se Duh sveti najbolje opisuje kao Božja prisutnost i sila.

Knjiga o Jovu kaže: „Zaista, duh u čovjeku smrtnom, dah Svemoćnog jeste ono što mu razum daje.“ (Jov 32:8) Duh je dio osobe koji se može ožalostiti. Danilo objašnjava: „Zbog toga se meni, Danilu, uznemirio duh, a vizije koje su mi prolazile glavom su me uplašile.“ (Danilo 7:15) Duh je dio osobe koji može percipirati ili razumjeti stvari. U Markovom jevanđelju čitamo: „Isus je odmah prepoznao u duhu da tako razmišljaju u sebi, pa im je rekao: ‘Zašto tako razmišljate u svojim srcima?’“ (Marko 2:8) Duh je dio osobe koji se može uznemiriti. Kralj Vavilona je imao san i on je rekao svojim mudracima: „Usnio sam jedan san i moj se duh uznemirio, jer hoću da saznam šta sam sanjao.“ (Danilo 2:3) Tako nalazimo da je naš duh naš um, volja i osjećanja. Ali to ne čini naš duh drugom osobom.

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovečijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg.“ (1. Korinćanima 2:11) Ovdje je duh čovječji poređen sa Duhom Božjim. Baš kao što čovjek ima duh, Bog takođe ima Duh na isti način, i sveti Duh je dio Njega, spojen sa Njegovim mislima i osjećanjima isto kao kod čovjeka. U Efescima 4:30 stoji da je Sveti Duh „duh sveti Božji“ i da ne žalostimo Njegovog Duha. Baš kao što se duh čovječji može ožalostiti tako može i Božji.

Mi znamo da Bog Otac ima duh (Matej 10:20) i Njegov Duh naravno ne može biti ništa drugo sem svet. Riječ „sveti“ je takođe pridjev bilo na grčkom ili na našem jeziku. Tako „sveti duh“ nije ime, već opis Božjeg Duha. (Gramatički, pojam „pneuma hagios“ pravilno bi trebalo pisati malim početnim slovima, ali kad znamo da se radi o Božjem jedinstvenom duhu, takođe je ispravno riječ „duh“ pisati velikim početnim slovima, kao što radimo u slučajevima kad se nešto smatra jedinim te vrste.)

Bog i Njegov Sin i sva živa bića imaju duh koji je ono što nam daje jedinstvenu ličnost sa našim umom, voljom i osjećanjima. Božji Duh je božanski jer Bog je božansko biće. Podsjetimo se da je Bog duh (tj. duhovno Biće) a ipak personalno biće. „Bog je Duh, i oni koji mu služe obavezani su da mu služe u duhu i istini.“ (Jovan 4:24)

Bog i Njegov Sin imaju dijeljeni Duh koji ih predstavlja gdje nisu lično prisutni. Tako je Duh sveti um, sila, karakter i lično prisustvo samog života Božjeg koje Otac šalje nama kroz Njegovog Sina. Ili da postavimo to na drugi način kako bismo bili sigurni da je dovoljno jasno: Duh sveti je prisutnost i sila Oca manifestovana kroz Isusa Hrista, Njegovog jednorođenog Sina. To nije odvojena osoba Božanstva koja se šalje, to je sami život Božji koji nam dolazi kroz Njegovog Sina. Sve što je Hrist primio On je naslijedio od svog Oca, uključujući svoj vlastiti život koji je samopostojeći jer je došao od Oca. „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.“ (Jovan 5:26)

Ali Hrist nije primio od Oca samo svoj život već i Duh Njegovog Oca. Tako su Otac i Sin jedno u Duhu, a taj Duh proističe od Oca i dolazi nam kroz Njegovog Sina. Zato Pavle poistovjećuje „Duh Božji“ sa „Duhom Hristovim“ jer je to isti Duh Dožji od Oca i Njegovog Sina Isusa Hrista. Tako nalazimo da je Duh sveti isti Duh bilo da se dovodi u vezu sa Bogom ili Hristom. „Ali vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. Ali ako neko nema Hristov Duh, taj nije Njegov.“ (Rimljanima 8:9)

Apostol Pavle govori u Galatima 4:6 da je taj Duh Duh našeg Gospoda Isusa Hrista, koji je On primio od Njegovog Oca. Kad, dakle, primate Duha Božjeg, vi takođe primate Duh Njegovog Sina u svoja srca. Otac ne šalje drugu osobu. On je poslao Duh svog Sina. „A pošto ste sinovi, Bog je u naša srca poslao Duh svog Sina koji viče: ‘Aba, Oče!’“ (Galatima 4:6)

Tako kroz njihovog Duha svetog i Otac i Sin dolaze da se nastane u nama. „Isus mu je odgovorio: ‘Ako me neko voli, držaće moje riječi, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim.’“ (Jovan 14:23)

I pošto su Oni jedno u Duhu to nam omogućava pristup Ocu kroz Hrista našeg Posrednika. „Jer kroz njega [Hrista] i jedni i drugi imamo pristup Ocu u jednom Duhu.“ (Efescima 2:18) Duh Hristov je naš Utješitelj („parakletos“ na grčkom). „Jer znam da će to dovesti do spasenja posredstvom vaših molitvi i pomoću Duha Isusa Hrista.“ (Filipljanima 1:19)

Pogledajte sledeće primjere kako se „Duh sveti“ koristi u Bibliji. „Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božjeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega.“ (Matej 3:16) I u paralelnom stihu u Luci 3:22: „I Duh sveti je sišao na njega u tjelesnom izgledu kao golub.“ Ova dva paralelna stiha pokazuju da je Duh sveti Duh Božji.

Evo još jednog jasnijeg primjera u Luci 12:11,12: „Kad vas dovedu na saslušanje i pred poglavarstva i vlasti, ne brinite se kako ćete se braniti ili šta ćete reći, jer će vas sveti Duh u tom času poučiti šta treba da kažete.“ Zapazite isti izvještaj u Mateju i kako on naziva svetog Duha: „A kad vas predaju, ne brinite se kako ćete i šta ćete reći jer će vam tog časa biti dato šta da govorite. Nećete, naime, govoriti vi, nego će u vama govoriti Duh vašega Oca.“ (Matej 10:19, 20) Isus ovdje naziva Duh sveti „Duhom vašeg Oca“, tako da to nije drugo biće već Božji Duh, zbog čega se i zove Duh Božji. Silom čijeg Duha je Isus izgonio demone? „Ali, ako ja u Duhu Božjem istjerujem demone, onda vam je došlo Božje kraljevstvo.“ (Matej 12:28) Sledeći stih nedvojbeno govori da je Sveti Duh Božji Duh: „Prema tome, ko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga, onog koji daje Duh sveti u vama.“ (1. Solunjanima 4:8) Evo još jednog: „I ne žalostite Božji Sveti Duh, kojim ste zapečaćeni u dan otkupljenja.“ (Efescima 4:30)

Dakle, Biblija veoma jasno govori o Duhu svetom odnosno Duhu Božjem.

Za više detalja o tome i kako je došlo do zloupotrebe pojma Duha svetoga i formiranja ideje o „trećem licu Božanstva“ preporučujemo knjigu Trojstvo i promjena Božjeg identiteta. Na sajtu religija.me možete pronaći i druge radove na temu svetog Duha.