Po definiciji, „crkva“ je: 1) građevina za javnu hrišćansku službu; 2) sveštenstvo ili činovništvo vjerskog tijela; 3) tijelo ili organizacija ili religijski vjernici; 4) javna božanska služba; 5) sveštenička profesija. (Merriam-Webster Dictionary). Prema uobičajenom shvatanju, crkvu čine kler, objekti i vjernici.
Ali Biblija se nimalo ne slaže sa ovom definicijom i shvatanjima.
Bez obzira koliko se vješto pozivaju na Boga, tradiciju, broj vjernika, samoproglašeni epitet „Božje“, „apostolske“, „prve“ ili „poslednje“ crkve, ove ustanove su jednostavno interesne, lukrativne organizacije, kako za njihove „zaposlenike“ – hijerarhiju, tako u duhovnoj sferi i za „vjernike“ koji se identifikuju sa svojom naslijeđenom ili otkrivenom „pravom“ crkvom. Baš kao što kler spremno zloupotrebljava crkvenu ustanovu za sticanje moći, materijalnih prihoda i monopola, „vjernici“ se jednako spremno poistovjećuju i „pronalaze“ u takvim ustanovama – srazmjerno stepenu relativizacije grijeha, odbacivanja, ignorisanja ili razvodnjavanja moralnih zahtjeva, i svakako srazmjerno ponudi za upražnjavanje pseudo religioznosti. Naravno, repertoar za vjernike je raznovrsan, počevši od najprizemnije vjerske manipulacije paganskog i idolatrijskog tipa, do suptilno osmišljenih tehnika manipulacije i ispiranja mozga koje porobljavaju i najveće potencijale i intelektualce ako uđu u tu matricu. Tradicionalni „vjernici“ koji svoju religiju prihvataju po nasleđu su prosto dio gomile, puka, koji se povodi za većinom, gdje nikakvo posebno programiranje nije potrebno, osim uobičajenog zaglupljivanja preko pseudo religijskih obreda, mantri, običaja, kulta „svetaca“, duhovnih „otaca“, nacionalizma i sl. Drugačiji profil čini mreža malih, netradicionalnih, specifičnih crkava i vjerskih zajednica koje vrbuju ljude predstavljajući im njihova posebna učenja i privlačne tačke za pristupanje. Kako će se cijeli proces završiti, tj. koliko će štete proizvesti, najviše zavisi od dva faktora: 1) opšteg stanja u crkvi/sekti/zajednici odnosno procenta istine koju drže (pod pojmom „istina“ podrazumijevamo čistu biblijsku teologiju) i prevare kojom se služe; 2) iskrenosti i poštenja tragaoca za istinom (ako osoba zaista svim srcem traži istinu, Bog će ga/je dovesti do takve spoznaje).
Uobičaje metode i mehanizmi crkvene/sektaške manipulacije
- Obavezno, redovno prisustvovanje
Tehnike manipulacije i kontrole uma ne traju vječno. Doživotna manipulacija zahtijeva stalnu obnovu. Zbog toga u svakoj crkvi postoji osmišljeni i namjenski program za vjernike koji se održava makar jednom sedmično. Posebno opasni su rituali koji bukvalno služe za ispiranje mozga.
- Veliki, grandiozni objekti i pompa
Crkve su umjetnička remek-djela pomno dizajnirana da preplave čula i natjeraju gledaoca da se osjeća euforično i ponizno. Samo stajanje u praznoj crkvi/katedrali može vas dovesti u trans. To je moć idolatrije i čulnih utisaka koji proizvode duhovno sljepilo. Sveto Pismo upozorava na opasnost potčinjavanja idolatriji u Drugom Božjem Uputu Dekaloga (2. Mojsijeva 20:4-6; vidi takođe 5. Mojsijeva 4:15-19) i ta se opomena mnogo puta ponavlja kroz cijelu Božju Riječ. „Kad smo dakle Božje potomstvo, ne smijemo smatrati da je Božanstvo nalik zlatu ili srebru ili kamenu, liku što je oblikovan umjećem i ljudskom maštom.“ (Djela 17:29)
Ako ste okruženi slikama ljudi koji su podnijeli veću žrtvu od vas za „crkvu“, bilo da je to činjenica ili proizvod crkvene propagande i mitomanije, tada ćete osjetiti pritisak da se prilagodite njihovoj ideologiji, a da vam niko ne mora reći ni riječ. Takođe, instinktivno ćete prenijeti svoje strahopoštovanje i respekt prema građevini na vlasnika ili glasnogovornika objekta.
- Hijerarhijsko vođstvo
Svaka crkva ili kult imaju hijerarhijsku strukturu vođenja, jer smisao stvaranja hijerarhije klera nije samo sistem kontrole već i imati sledbenike koji će poštovati vođe i davati im novac. Način na koji vođstvo obezbjeđuje ili vrbuje ljude da ih slijede je tvrdnja da su Božji izaslanici/namještenici, čuvari „svetih tajni“ i sl. Svaka crkva to radi, a metode se razlikuju zavisno od statusa, starosti, područja monopola ili ciljne grupe za vrbovanje.
Mnoge crkve neće vam dozvoliti da se zvanično pridružite dok ne prođete ritual koji vas simbolično pretvara iz člana izgubljenih, jadnih autsajdera u spašenog, superiornog člana zajednice. Ali dozvoljeno vam je da budete sledbenici samo na servilnom kraju strukture vlasti u obliku piramide (ili ako više volite – položaja ovce za šišanje). Jedini način da napredujete ka višim nivoima ili postanete vođa je kroz uključivanje u sistem školovanja i/ili zaređivanja u službu preko te iste ustanove. Na taj način se školujete za lovca ili ulazite u rang kontrolora u sistemu. Ulaskom u hijerarhiju stiču se određene privilegije zbog kojih su članovi rukovodećih struktura lako spremni zažmuriti na jedno ili oba oka na razne malverzacije, nedoslednosti, lažne nauke, nemoral, itd., i fanatično braniti ustanovu, a vođama dati legitimitet u njihovom društvenom autoritetu.
- Harizmatične vođe
Svaka crkva nastoji da ima harizmatične vođe, sposobne da privlače i okupljaju ljude, čak i ako se to pretvori u klasični kult ličnosti. Omiljeni autoritet ima snažan uticaj, bilo da ga slušate kao harizmatičnog trgovca koji daje 45-minutnu reklamu u crkvi ili „jevanđelistu“ koji iznosi „skrivene istine“ za elitnu grupu „izabranih“. Harizmatični lideri obično završe sa statusom poluboga okruženog poslušnim sledbenicima. Uz pomoć harizme za života ili posthumne mitomanije, tradicionalna crkva je tako vjekovima proglašavala „svece“, uključujući i osobe sa bizarnim biografijama.
- Stimulacija transa i prebacivanja mozga u alfa režim
Kad dođete na službu u svoju kitnjastu crkvu, jedna od prvih stvari koja će se dogoditi je da ćete pjevati himne sa skupštinom. Veličanstvena muzika, u kombinaciji s veličanstvenom zgradom i uzbuđenjem izvođenja akcije u skladu s ostalim članovima mnoštva, uvešće vas u stanje transa u kojem ćete postati podložni hipnozi. Ako pjevate o tome da ste namjerno poslušni, onda samo hipnotišete sebe i druge ljude koji stoje oko vas i slušaju vas kako pjevate o vrlini svojevoljne poslušnosti, služenja, žrtve i vjere. Čak i ako to nije namjera, to je ishod. Čak i ako ne znate da se to događa, događa se. Čak i ako bi svi bili upozoreni i znali da se to događa, to bi i dalje djelovalo na neke od sudionika. Drugi jaki stimulans je učešće u obredima, pri čemu se samom obredu pridaje određena „čudotvorna“ gotovo magijska dimenzija i učinak.
Po povratku „u svijet“ u vama se ništa suštinski ne mijenja na bolje, osim eventualno spoljašnje forme ponašanja. Sve što se zaista mijenja može biti samo na gore u smislu težeg oštećenja zdravog razuma i uvećanog seta fanatičnih motiva religioznosti.
- Ponavljajuće vježbe
Pored navedenog, crkva/sekta/kult zahtijeva od svojih žrtava i određene rutinske drilove, kao što su ritualno obilaženje oko crkava ili groblja, hodočašća, litije, klečanja, plesanja ili pljeskanja. Onog trenutka kada sudjelujete u vježbi/ritualu, vi ste poslušni. No ne radi se samo o fizičkoj akciji. Slijedili ste naredbu bez razmišljanja i što više to radite, veća je vjerovatnoća da ćete je ponoviti, još manje koristeći razum nego prethodni put. Koji je krajnji rezultat ovoga? Crkva/sekta/kult koja uspije naviknuti grupu ljudi da slijede njene naredbe i djeluju složno, na kraju može cijeloj grupi dati nalog i oni će djelovati složno. To im faktički daje moć da kažu grupi ljudi da idu da grade kuću ili da pale kuću.
- Sektaško odvajanje vjernika od „nevjernika“
Uobičajena je praksa da vjerske vođe govore svojim regrutima da se svijet može podijeliti na dvije vrste ljudi: one koji su unutar grupe i one koji su izvan grupe. Ljudi unutar grupe su uvijek spašeni i izvrsni. Ljudi izvan grupe uvijek su izgubljeni, nedostojni i na nižem nivou. Ako vjerujete u to, svoj identitet ćete temeljiti na pripadnosti grupi i nećete željeti provoditi vrijeme sa ljudima čija bi jasnija percepcija stvarnosti mogla ugroziti vašu vjeru u grupu/crkvu/sektu/kult.
Ovo je zapravo zloupotreba odvajanja ili termina ostatka zasnovanog na biblijskim principima koji uvijek podrazumijevaju poslušnost Bogu i vjeru u potpunom skladu sa božanskom objavom, gdje je upotreba razuma stalna potreba u saradnji božanskog i ljudskog kroz Plan spasenja.
- Poziv na akciju da se učvrstite u potčinjenosti i svoj život temeljite na doktrini crkve
Crkva može biti jako zabavna i možete doživjeti puno istinskih trenutaka sreće u druženju s ljudima koje volite, ali službeni program uvijek je usredsređen oko propovijedi. Poenta propovijedi je iznijeti poruku, a poruka je da svoju vlastitu vrijednost morate temeljiti na svom članstvu u grupi i pokazati poslušnost ideologiji grupe. Upravo ta spremnost na poslušnost i potčinjavanje autoritetu crkve uspostavljeni kroz prethodni dril čine osobu lakom žrtvom lažnih doktrina i onoga što se servira na tanjiru. Tako se obmane pakuju i provlače pod plaštom autoriteta crkve koja za sebe tvrdi da je nosilac istine ili u prevodu „nepogrešiva“, čak i ako se ta „nepogrešivost“ otvoreno ne promoviše kao dogma. U tom cilju crkveni lideri radije pribjegavaju terminologiji koja sugestivno navodi regrute na pokornost, kao na primjer pozivanjem na osnivače, kontinuitet, tradiciju, epitete „prva“, „prava“, „Božja“, „Hristova“, „poslednja“ i sl. ili izlaženjem sa tvrdnjama „ova crkva neće / ne može pasti“, itd. Kad vjernici jednom usvoje ovakve šeme obmane, kakav god otpad ili promjena doktrina da se dogodi oni će uvijek nalaziti opravdanja i izgovore.
- Lažni imidž i manipulisanje osjećanjima moći, straha i krivice
Način odijevanja i ukupni imidž crkvenih vođa, uključujući stvaranje predstave o njihovoj posebnosti, osmišljeni su, između ostalog, zbog pravljenja distance između „klera“ i „laika“, čime se faktički sprečava mogućnost bilo kakve konstruktivne kritike i preispitivanja. Štaviše, sve što može predstavljati opasnost za crkvu/sektu/kult u pogledu raskrinkavanja njenih zabluda i manipulacija lako se marginalizuje, minimalizuje, etiketira kao „jeres“ ili izopštava. Čak ako ima vjernika koji su spremni da razmotre argumente obje strane, zbog drila koji su prošli i oštećenog razuma nesposobnog da izvodi valjane zaključke, oni će se lako opredijeliti za svoje omiljene autoritete koji su u njihovim očima veliki upravo zbog lažnog prethodno izgrađenog imidža. Tako će progutati svaku nebulozu i apsurd svoje religije, samo da ne bi sami nosili odgovornost i zarad osjećaja sigurnosti u čoporu.
Stoga su religijske vođe majstori za podsticanje osjećaja koji će proizvesti fanatične motive straha ili krivice. Jedan od najučinkovitijih metoda koje je sam đavo izmislio je koncept pakla. Ali to mogu da budu i lažna obećanja ili neke naizgled benigne stvari. To je navođenje gomile na ranjivu, iracionalnu mahnitost neposredno prije nego što izreknu ultimatum.
- Postavljanje ultimatuma
Poenta svake manipulativne službe je nadogradnja do trenutka kada vođa poziva na akciju. Poziv na akciju može biti pristupanje crkvi/sekti, davanje novca, podizanje predanosti organizaciji/grupi na viši nivo, ili jednostavno pristajanje na neku sumnjivu doktrinu. Ovo je drska manipulacija i djeluje. Sve to oni dobro znaju jer su obučeni za rad sa ljudima.
- Uzdizanje vođa i uvođenje vjernika u režim ponižavanja i oponašanja
Ako vođa sekte može uvjeriti svoje stado da ima više duhovne vlasti od njih (da se nalazi na većem nivou) tako da se oni osjete nedostojnim u Božjim očima, tada je njegova kontrola nad njima gotovo zagarantovana. Tada će sledbenici imati potpuno povjerenje u svog vođu kada im kaže da je jedini put ka spasenju učiniti sve što crkva/sekta/kult od njih traži.
- Traženje novca i vrednovanje vjernika po količini novca koju daje
Većina crkava i crkvenih vođa ne očekuje da svaki član skupštine posveti svoj život crkvi poput tvrdog jezgra. Mnogi propovjednici su srećni ako mogu samo natjerati sve da stavljaju novac u korpu svake sedmice. To se uglavnom postiže strateškim udarima na osjećanja i nečistu savjest koja se može umiriti prilaganjem onima koji „profesionalno šire jevanđelje“. Ali ovo je jednako neetično kao i prodaja lažnih oproštajnica u Srednjem vijeku.
- Socijalizacija unutar sekte
Najučinkovitiji način kontrole uma grupe sledbenika je zatvaranje u izolovani kompleks, gdje bi vođstvo ili vođa mogao kontrolisati svaki aspekt njihovog života kao što vojska upravlja svojim pripadnicima. Jedan primjer gdje je ovo jako izraženo su Jehovini svjedoci. Ali to je teško ili jednostavno nemoguće izvesti u većim vjerskim zajednicama i urbanim sredinama. Trik je u tome da zadržite članove u grupi što je više moguće i natjerate ih da se namjerno izopšte od ostatka društva što je više moguće.
- Korišćenje tehnika indoktrinacije i uvođenje u perpetum mobile samoobmane
Količina Coca-Cola reklama koje ste vidjeli u svom životu svjedoči o tome koliko brzo efekti manipulacije mogu nestati, a samim tim i koliko je važno stalno dopunjavati svoju poruku u kratkoročnoj memoriji svoje žrtve. Jedan od načina na koji televizijske reklame to čine je zabijanje džingla u glavi. Ako čitav dan šetate i ponavljate u glavi reklamiranu prilagođenu poruku, tada radite posao oglašivača da vas podsjeti na poruku. Crkve/sekte/kultovi vam poručuju da se neprestano bavite njihovim doktrinama, da svoju kuću napunite tom tematikom. Ako vas mogu natjerati da jedete, spavate i dišete crkvenu doktrinu, postaćete vlastiti prodavač zmijskog ulja. Tada ćete sami obaviti posao vaših vođa manipulišući samima sobom umjesto njega. Generalno gledano, ovo je obrazac kako funkcioniše satanistički sistem na principima pristanja ljudi na obmanu i samoobmanu.
- Regrutovanje i stalna trka za profitom
Kolika je potreba crkve/sekte/kulta za regrutovanjem zavisi od njenog „tržišta“ odnosno duhovnog monopola koji drži. Tradicionalne velike crkve obično nemaju potrebu za takvim kampanjama, ali zato imaju potrebu za masom koja će biti što nemoralnija, površnija i što je moguće manje misliti svojom glavom, te što spremnije i licemjernije se povoditi za većinom. Jedan od najjačih mehanizama koji se u tu svrhu koriste svakako je nacionalizam odnosno poistovjećivanje nacionalne i religijske pripadnosti.
S druge strane, manjim crkvama, sektama i kultovima je potreban stalni priliv novih žrtava kako bi finansirali vođe ili ustanove utopljene u sekularni sistem sa glomaznom „administracijom“ i potrebama. Tako se navodna briga crkve za Božje djelo vrlo brzo i lako pretvara u najobičnije poslovanje jednog vjerskog preduzeća spremnog na sve u tržišnoj utakmici za svoj opstanak i rast. I onda, da ironija bude veća, predstavnici i apologete takvih ustanova će nastojati da diskredituju malobrojne istinske vjernike ukazujući na njihovu malobrojnost, nedostatak kontinuiteta ili podjele koje izazivaju neobraćeni umovi.
Sveto Pismo kao zaštita od vjerskih manipulacija
Sveto Pismo je najbolja moguća zaštita protiv lažnih učitelja, lažnih učenja i tehnika manipulacije. Moramo takođe biti svjesni da se primjenjuju sva moguća sredstva da se jasna učenja Božje Riječi izopače u skladu sa „potrebama“ raznih crkava. Samo strogo poštenje i poslušnost istini mogu nas sačuvati od različitih iskušenja i stranputica.
Na sreću Biblija i sam Isus Hrist definišu kako se ostvaruje stvarna pripadnost Bogu. „Jer, gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, ondje sam ja među njima.“ (Matej 18:20)
Čovjek je pozvan da se individualno kao pojedinac poveže sa Bogom kroz Isusa Hrista. Crkva to ne može da uradi za njega niti da ikoga dovede u naklonost Bogu.
______________________
[1] Termin „crkva“ ne postoji nigdje u originalnim spisima Biblije. Riječ „crkva“ potiče od pojma „krug“ (paganska mjesta vjerskih okupljanja posvećena obožavanju sunca). Grčka riječ „eklesija“ doslovno znači „pozvani“ (od Boga iz svijeta) i označava skupštinu vjernih. Koristi se umjesto hebrejske riječi „kahal“ (zbor, sabor, skupština) i ne odnosi se nužno na vjersku zajednicu (u Djelima 19:32,41 za protesni skup/miting Efežana u originalu stoji riječ „eklesija“).
