Da li je Bog izvan vremena (nastavak)?

U članku pod naslovom „Bog, vrijeme i prostor“ već smo se bavili ovom tematikom koja ima puno veći značaj nego što mnogi misle. Jedna pogrešna premisa može nas odvesti u cijeli niz zabluda koje urušavaju zdravu biblijsku teologiju i atakuju na zdravi razum. Stoga je ovo mnogo ozbiljnija stvar od suočavanja sa drugim nebuloznim konceptima kao što je recimo vjerovanje u ravnu zemlju. Vidjećete u nastavku i zašto.

Većina hrišćanskih teologa pridružuje se bezbrojnim filozofima u posljednjih 2500 godina govoreći da je Bog izvan vremena. Međutim, ako Sveto pismo uči da i sam Bog doživljava istorijske promjene u nizu, to bi ukazivalo na to da Bog postoji u vremenu, u sadašnjosti, s prošlošću i da se raduje budućnosti – onome što tek predstoji. To ukazuje da bezvremenost nije neophodan atribut božanstva. Evo jednog primjera biblijskog dokaza koji pokazuje da Bog ima „prošlost“ i stoga tvrdnju da je Bog izvan vremena odbacuje kao falsifikat.

Ako se vratimo u prošlost kad je Sin Božji postao „prvorođeni prije svakog stvaranja/stvorenja“ (Kološanima 1:15), to znači da je On morao imati svoj početak u ličnosti. Ako je imao početak u ličnosti, to podrazumijeva vremensko-prostorni kontinuum, bez obzira što prethodi stvaranju materijalnih svjetova i drugih bića. Ako Sin očito ima prošlost, to znači da je Bog Otac imao prošlost u kojoj Sin još nije imao svoj početak. To je prosta logika. Dalje, prije nastanka svijeta (kako kaže Biblija), Sin Božji nije bio i Sin Čovječji; ali tada je On „postao“ tijelo (Jovan 1:14) kao „Sin Čovječji“ (Mat. 12:8), i tako On ostaje vječno „Čovjek Isus Hristos“ (1. Timoteju 2:5). Prema tome, i prije Plana spasenja i za vrijeme trajanja Plana spasenja, stvari se mijenjaju i Bog aktivno djeluje u kontinuumu vrijeme-prostor, gdje vrijeme protiče linearno. Važno je naglasiti ovaj linearni protok vremena, bez obzira na mjerni sistem koji se (vrlo vjerovatno) može razlikovati od univerzuma do univerzuma, a svakako se mora razlikovati u početnoj tački.

Bog ima prošlost

Biblija pokazuje da Bog ima prošlost i da stoga postoji u vremenu. Hermeneutika predstavlja tehnike odnosno alate za tumačenje Biblije (i za tumačenje većine odnosa u tom smislu). Sva valjana hermeneutika podržava temeljno učenje Svetog Pisma da Bog postoji u vremenu i da djeluje u prostoru i vremenu, mijenjajući stvari, što uključuje i Njegov vlastiti angažman. Razmotrimo dalje odnos između Boga i vremena.

Prema klasičnoj grčkoj misli, vidimo da je Bog:

bezvremenski
u vječnom „sada“
bez slijeda ili sukcesije
bez trenutka i trajanja
vanvremenski i izvan vremena
nije bio, niti biće, već samo jeste
nema prošlost
nema budućnost.

Naravno nijedna od ovih fraza ne postoji u Bibliji. One potiču od Platona. I platonista, uz kasnije primjese jednako spekulativne savremene ateističke nauke. Jer Reformacija je (dobrim dijelom) raskinula s Rimom, ali sa Grčkom nikako. Tako hrišćanski autori tipičnih sistematskih teoloških udžbenika nekritički ponavljaju ove filozofske pojmove i prenose ih mladim studentima u teološkim školama i na fakultetima.

U gornjem odjeljku, pojam grčki ne odnosi se, kako bi mnogi pretpostavili, na tekst Novog saveza koji je izvorno napisan na grčkom (osim Jevanđelja po Mateju). Koristi se zapravo za pozivanje na pagansku grčku filozofiju, koja je insistirala na tome da Bog postoji izvan vremena. Nasuprot tome, hebrejski i grčki izrazi u Bibliji o Bogu i vremenu potpuno su različiti i ne odnose se na bezvremenost već na beskrajno trajanje. Sve fraze u Svetom pismu govore o Bogu koji postoji kroz neprestano vrijeme i vječno trajanje. Gornji pojmovi o „bezvremenosti“ su strani čitaocu Božje Riječi, dok su mnogi biblijski pojmovi, koje navodimo u nastavku, tako dobro poznati iz našeg čitanja Svetog pisma.

Čitajući Bibliju, vidimo da Bog: jeste – i bio je – i dolazi; onaj čiji su izlasci od davnina, od eonskih dana; zauvijek i uvijek; Pradavni; od prije vjekova; od davnina; vječni Bog; On nastavlja zauvijek; od davnina; ostaje zauvijek, vječno; jedini koji ima besmrtnost; koji živi zauvijek; juče, danas i zauvijek isti; Božje godine su nebrojene; vječni Bog; od eona do eona; od tog vremena naprijed, i zauvijek; Njegovom kraljevstvu neće biti kraja; itd.

Naravno sve ovo su doslovne fraze iz Svetog pisma, neke se ponavljaju mnogo puta. NIJEDNA OD NJIH NE ZNAČI BEZVREMENOST. Umjesto toga, one znače beskrajno trajanje. Dakle, Biblija uči suprotno od paganske grčke filozofije. (Ovo nas ne treba čuditi, ako znamo da na primjer, u Platonovoj Republici on kaže da država treba odlučiti kada žena može dobiti dijete; da po rođenju država treba trajno oduzeti bebe njihovim roditeljima; i da bebe rođene bez državnog pristanka treba ubiti.)

Mnoge gornje fraze, iz Starog i Novog saveza, koje prikazuju Boga koji postoji u neprekidnom vremenskom trajanju, naravno su prevodi riječi na izvornim jezicima. A Bibliju, naravno, prevode ljudi. Ipak, ima indicija da je većina tih prevodilaca i sama bila uvjerena da je Bog izvan vremena. Ali bez obzira na to, istina blista kroz stranice Svetog pisma jer toliko opisa Boga predstavlja kao onog koji postoji u neprekidnom slijedu vremena! Stoga se u mnogim stihovima koriste ove fraze koje uče suprotno od Platonove paganske grčke filozofske tvrdnje da Bog nema „prošlost“ i „nema budućnost“.

Koristeći se sofizmom i „malim“ trikovima mnogi teolozi upotrebljavaju „grčki“ da bi se pozvali na filozofiju, a ne na Novi savez. Ali zanimljivo je da Biblija koristi izraz „Grci“ takođe da bi se pozvala na nevjerničke nacije svijeta u opštem smislu. Tako se to može odnositi ne samo na one koji su predani filozofiji Platona, već i na hinduiste, muslimane i nehrišćane raznih uvjerenja, jer mnogi nevjernici dijele uvjerenje da Bog, ako uopšte postoji, postoji izvan vremena i prostora. Dakle, takvo vjerovanje nije nužno pokazatelj istinskog duhovnog uvida.

Vrijeme je preduslov stvaranja

Mnogima se govori da je vrijeme stvorio Bog i da ono nije aspekt Njegovog postojanja. Međutim, uzmite u obzir da se vrijeme ne može stvoriti. Zašto ne? Jer stvaranje znači prelazak iz nepostojanja u postojanje, koje je samo po sebi slijed, prije i poslije. A bilo koja sekvenca prije i poslije zahtijeva vrijeme. Zato je vrijeme preduslov stvaranja. Stoga se samo vrijeme ne može stvoriti. Slično važi i za prostor, jer postojanje Boga iziskuje postojanje prostora. I vrijeme i prostor u tom izvornom smislu bi morali biti beskonačni (bez početka i bez kraja) kao i sam Bog. Ali „beskonačnost“ nije isto što i „bezvremenost“ ili „bezprostornost“.

Sveto pismo opisuje Božje stvaranje materije i prostora, svjetlosti i života, ali kad govori o vremenu, to se odnosi na mjerenje vremena za nas na Zemlji i u tom kontekstu ukazuje na odrednice koje služe u tu svrhu (Postanje 1:14). Čak i sekularni BBC u svom programu Prije Velikog praska priznaje da je pojam vremena koje ulazi u postojanje „možda logička kontradikcija“. Iako je izjava da je „vrijeme nastalo“ pokrenula milion riječi u svoju odbranu, ljudi uopšte ne mogu razmišljati o tom pojmu. Zašto ne? Jer je to besmisleno. (Slično tome, ljudi uopšte ne mogu razmišljati o evolucijskoj predstavi o tome kako puki fizički sistem može stvoriti biološki informacijski sistem ukoliko sam ne primi svijest. Dakle, u navodnoj materijalističkoj evoluciji informacija i svijesti, i u tvrdnji da je vrijeme postalo, besmislenost se otkriva kroz ovu nesposobnost čak i razmišljanja o takvim stvarima.) Ako je Bog zaista bio bezvremen i nije mogao iskusiti nikakav slijed, a time ni promjene, On se nikada ne bi mogao odlučiti za stvaranje vremena, niti bi ikad mogao preći sa odluke na stvarni čin stvaranja vremena. Da je takva iracionalnost prihvatljiva, Bog bi uvijek morao imati stvoreno vrijeme i cijelu tvorevinu od vječne prošlosti. Pa ipak, ovo su sve besmislice. Dalje, budući da vrijeme postoji, čak i da je to vrijeme stvoreno, bezvremeno božanstvo koje ne doživljava sukcesiju i nikakvu promjenu u svom znanju moglo bi stoga samo sebe spoznati kao supostojeće sa vremenom. Tako bi teolozi, koji kažu da Bog postoji izvan vremena, postavljali nešto o Njemu što ni On sam nije mogao znati. Umjesto toga, jednostavna je istina da bezvremeno božanstvo nije moglo stvoriti vrijeme i ne postoji.

Zar Bog ne može pomisliti novu misao?

Da, naravno da može. Otvoreni teizam tvrdi da je budućnost otvorena (nije fiksna) jer je Bog slobodan i vječno kreativan i uvijek može razmišljati o novim mislima. Pristalice Uspostavljenog pogleda tvrde da je budućnost iscrpno uređena, a njegovi zagovornici uključuju, između ostalih, gotovo sve kalvinističke i arminijske teologe. Tvrditi da je budućnost sređena znači da oni vjeruju da Bog ne može smisliti novu misao, napisati novu pjesmu ili dizajnirati novi cvijet, jer je prema njihovoj teološkoj tradiciji Bog iscrpio svoju kreativnost. Oni ne samo da zamišljaju iscrpljenu božansku slobodu (ako su zaista ikada priznali bilo koju istinsku božansku slobodu, čak i u stvaranju), ali iscrpno predznanje takođe nenamjerno zahtijeva iscrpljenu kreativnost. Ovi sledbenici Uspostavljenog pogleda mnoge spise o Bogu i vremenu tumače kao figurativno izražavanje. Ali oni Platona shvataju doslovno. Zašto?

Trebamo li Platona shvatiti doslovno, a Bibliju figurativno?

Ne. Tražeći šire prihvatanje vlastitih ideja, grčki filozofi su postali apologete raširenog paganskog vjerovanja u nepromjenjivu sudbinu. Do vremena Grka, iako su Sudbine bile kćeri Zevsa, i sam bi mogao biti uhvaćen u njihovo neumoljivo, nepromjenjivo proviđenje. Ovaj krajnji mentalitet žrtve „postavljene da propadne“ prožeo je drevnu političku korektnost. Ipak, najuticajniji hrišćanski teolog Augustin priznao je da je integrisao upravo ovaj aspekt helenističke filozofije u hrišćansku teologiju. Platon je pogrešno zaključio da se ništa savršeno ne može promijeniti iako savršeni žir postaje hrast. (Nesavršeni žirovi su ti koji se ne mogu toliko promijeniti.) I savršeno dijete Isus nesagledivo se promijenilo. Platonova greška nije bila slučajna, već je proizašla iz njegove pristrasnosti da bi potom zaključio da se budućnost nije mogla promijeniti. Jer kad bi se budućnost mogla promijeniti, tada bi se božansko znanje promijenilo, a božanstvo ne bi bilo savršeno. Tako je rođena humanistička „hrišćanska“ doktrina iscrpnog predznanja, humanistička zbog svog porijekla i zato što ona podrazumijeva da Bog nikada nije postojao a da nije vječno imao u mislima Augustinovo znanje (i svakog čovjeka). Umjesto toga, biblijski Bog je stvarna osoba koja djeluje u realnom vremenu i prostoru, uključujući i Sina Božjeg koji je uzeo na sebe ljudsku prirodu. Ono što se NE MIJENJA je Božji karakter iz kojeg potiču zakonitosti održivog poretka (Jakov 1:17). Tako je reformacija uveliko raskrstila sa Rimom, ali ne i sa Grčkom. Dakle, kada se protestantski teolozi pokore vlastitoj tradiciji, oni ponavljaju da Bog mora postojati izvan vremena i prostora. Ipak, jezik Svetog pisma bi mogao lako predstaviti bezvremenost da je to bila Božja namjera. (Takva je i grčko-rimska „zaostavština“ dogme o trojstvu, koncepta koji je biblijski i logički potpuno neodrživ.)

Gornji dokazi u biblijskim tekstovima

Hajde da ponovo demonstriramo ovaj dokaz koristeći samo biblijske odlomke. Oni koji tvrde da je Bog izvan vremena, takođe često koriste nebiblijsku frazu „vječno stanje“. Zapravo, svaki trenutak je u vječnom stanju, uključujući one trenutke prije stvaranja, sve one od tada, uključujući i one koji će uslijediti – Novo stvaranje. Sledeće čisto biblijske fraze pokazuju da se u „vječnom stanju“ KO JE BOG BIO u vječnosti u prošlosti razlikuje od onoga KO JE BOG sada i u budućoj vječnosti. Ponavljamo da ove razlike ne uključuju ništa poput napuštanja Njegovih osnovnih atributa (ljubav, pravednost, istinitost, milost), već su one božanski izraz tih svojstava.

„Otac … je Duh“ i „nevidljiv“, „od davnina, od eona“, „volio je [Sina] prije postanka svijeta“, „Bog će suditi svijetu preko svog Sina“, Bog je aktivno uključen u ljudsku istoriju, itd.

Ali ni David, ni Adam, ni bilo ko od nas nisu bili potrebni da bi Bog mogao biti Bog. (I zbog Njegove samostalnosti, to jest Njegovog samopostojanja, vječno znanje o nama nije bilo potrebno da bi Bog bio Bog.) Bog je morao praviti planove u vremenskom slijedu, a ti planovi podrazumijevaju i Plan spasenja koji je osmislio sa svojim Sinom. Sam Sin je obavio određena naimenovanja za svoju misiju „jednom zauvijek“, bio „prinesen jednom“, „jednom za sve“… Stoga On izvjesno nikada više nije uvijek ondje obješen i neprestano pati. To su prosti dokazi da su uobičajena učenja o „vječnom sada“ i da se „sve događa u stvari odjednom za Boga, u vječnosti“ lažna i obične nebuloze. Spremni da razmijene Božje biće i slobodu i hiljadu doslovnih biblijskih stihova, mnogi teolozi će žrtvovati najveće istine Svetog pisma za platonsku potpunu nepromjenjivost. Kad sve ove neodržive teze kombinuju sa doktrinom o trojstvu, gluposti postaju neizdržive. Tako se mogu čuti komentari poput ovog: „Isus Hrist je Bog i čovjek, on je oboje, on vječno postoji kao oboje.“

Ovo je jeres i glupost istovremeno. Hrišćani očajnički želeći dobiti argument da je Bog izvan vremena, čak će i koketirati sa nebiblijskom tvrdnjom da je Sin Božji uvijek bio čovjek, od vječne prošlosti. Međutim, u pogledu Sina Božjeg koji uzima čovječanstvo na sebe kroz utjelovljenje, postoji božanski hronološki poredak (vidi: 1. Korinćanima 15:46).

Ali teolozi posvećeni Utvrđenom pogledu bave se ovim stihom kao i hiljadu drugih i pretvaraju ih u „figurativno izražavanje“, što znači UPRAVO PROTIV onoga što odlomak prirodno navodi. Ako bi bilo tačno to što oni kažu, onda bi, naravno, hrišćani mogli sigurno ignorisati očigledna učenja mnogih takvih odlomaka. Na kraju bismo završili sa cijelim Svetim pismom kao fikcijom, gdje ništa nije onako kako piše, gdje niko ne misli ono što kaže, i gdje se napokon sam Bog i Njegov Sin lažno predstavljaju ili „lažu iz pedagoških razloga“. Ali Isus je bio Sin Božji od vječnosti i zauvijek je postao Sin čovječji tek u utjelovljenju.

Da bi odbranili platonsku potpunu nepromjenljivost, oni koji drže Utvrđeni pogled poreći će da Bog ima slobodu čak i da pomišlja nove misli. Pa, šta oni dobijaju u trgovini za Božju slobodu? Oni mogu tvrditi da je prije nego što se zločinac ikada rodio, Bog odlučio koliko često će isti ponoviti određena zlodjela. Tada bi Bog takođe odredio koliko će prljavi biti svaki put, i „sve u Njegovu slavu i zadovoljstvo“, uključujući nasilnika koji je pretučen do smrti u zatvoru. Činjenica da Bog kaže: „Ne radujem se smrti bezbožnika“ (Ezek. 33:11) je irelevantna jer je sve dvostruka figura govora, što znači TAČNO PROTIV onoga što tekst kaže, kao što vidimo iz tužne stvarnosti da mnogi teolozi vjeruju da je Bog predodredio silovanja i premlaćivanja na smrt, „iz svog zadovoljstva“. I čak tvrde da je Bog neosjećajan, to jest da ne može imati osjećanja ili strasti, jer, nasuprot stotinu stihova u Svetom pismu, Žan Kalvin je napisao da je Bog „nesposoban za svako osjećanje“. Pa kad Bog kaže da mu nije zadovoljstvo u smrti zlih, oni tvrde da to znači kako On NE može imati nikakvo zadovoljstvo. Da, Božji su putevi viši od naših. Ali nisu niži. Ne uživa u preljubi.nesposoban za svaki osjećaj. „Pa kad Bog kaže da mu nije zadovoljstvo u smrti zlih, oni zaista tvrde da On NE može imati nikakvo zadovoljstvo. Da, Božji putevi su viši od naših puteva. Ali oni nisu niži. On ne nalazi uživanje iz preljube.

Kad su pritisnuti, neki teolozi će priznati da Suverenitet NIJE vječni Božji atribut. To je valjan stav, jer bi u protivnom samo Božje postojanje zavisilo o stvaranju. Kao što Adam nije potreban da bi Bog mogao biti Bog (kao što bi bio da je Sin Božji ujedno bio vječno Sin čovječji), tako i ako je kvantitativni atribut iscrpnog predznanja bitan atribut božanstva, tj. potreban da bi Bog bio Bog, tada bi i čitanje ove rečenice u ovom trenutku bio nužan preduslov da Bog bude Bog, jer Bog tada ne bi mogao postojati odvojeno od svakog i pojedinog od nas budući i čineći i misleći sve u jednom trenutku. Jer ako je naše postojanje nužno u Njegovom umu vječno da bi On bio Bog, tada na osnovni način On ne bi mogao biti samopostojeći, jer onda bismo mi bili vječno nužni za Božje samopostojanje, a On tada ne bi mogao biti Bog bez nas. Ovo je uvrnuta teološka izopačenost. Takvi pojmovi bi izopačili zdravu predstavu o Bogu i falsifikovali važeće teološke doktrine o Božjoj samostalnosti i samodovoljnosti. I dalje, dovode hrišćanina u apsurde poput molitve za promjenu prošlosti. Nakon svega, ako je Bog izvan vremena, onda nema razlike za Boga u molitvama za budućnost i onima za prošlost, u molitvi za one koji danas žive i za one koji su umrli juče. Tako se hrišćani bore s istim apsurdima kao i likovi naučne fantastike koji putuju kroz vrijeme. Vraćajući se u stvarnost, čak i u suverenosti vidimo da se Bog mijenja. Jer u prošloj vječnosti On nije bio suveren iz prostog razloga što nije bilo tvorevine i stvorenja potčinjenih Njegovom suverenitetu. Dakle, prvo je morao da se ostvari kao kreativno biće, što svakako podrazumijeva planiranje i djelovanje u vremenu i prostoru. Ipak, čitamo da će Hrista „u svoje vrijeme“ pokazati Bog – „jedini Silni Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima“ (1. Tim. 6:15) i zavladaće u Svom kraljevstvu koje nikada neće prestati (Isaija 9:7).

Da li Bog ikada pokazuje svoju moć intervencijom?

Da. Biblija bilježi 343 čudesna događaja u kojima Bog natprirodno interveniše preinačavajući fizičke i duhovne zakone. Uticajni teolozi, među kojima su bili Augustin, Boetije, Akvinski i Anselmo, pogrešno su tvrdili da Bog postoji bezvremeno i da ne bi mogao ništa činiti u kontinuiranom nizu akcija. To bi uključivalo Njegovu navodnu nesposobnost da izvede zasebna djela stvaranja, da djeluje uzastopno bilo kojom intervencijom, ili čak da sam govori iz gorućeg grma sekvencijalnim riječima.

Da li je Bog ikad pokazao svoju moć intervencijom da promijeni prošlost?

Ne. Promjena prošlosti je iracionalna i protivrječi samoj stvarnosti i činjenici o linearnom protoku vremena. Moliti za promjenu u prošlosti isto je što i tražiti nemoguće, poput traženja od Boga da stvori tačan duplikat Sebe. Jedan tihi argument, u skladu sa Bogom koji postoji u vremenu, a ne izvan njega, primjećuje da nijedno biblijsko čudo ne mijenja prošlost. Taj argument postaje uvjerljiv kada se uzme u obzir Isusova izjava, koja uključuje cijelo područje mogućnosti, kada se molio u Getsimaniji. Razmislite o vrstama čuda koja bi se mogla konceptualno izvesti ako sam Bog ima moć nad vremenom. Mogao je pokazati svoju svemoć nakon prve Pashe rekavši Egipćanima da će natprirodno promijeniti prošlost, omogućivši faraonu i cijelom Egiptu da se sjećaju užasa deset pošasti dok podupiru istoriju kada je Mojsije izlio vodu Nila na zemlju (Izl. 4:9), dajući naciji još jednu šansu. Još jedan od nebrojenih mogućih primjera intervencije promjenom prošlosti je da je Bog mogao kralju Davidu omogućiti da se prisjeti decenija pogubnih posledica kada su njegova porodica, pa čak i njegova nacija bile rastrgane, a zatim i sigurnosnu kopiju istorije prije nego što je pogledao golotinju Urijene žene, dajući mu još jednu priliku. Dostatna istraga može potvrditi argument iz šutnje, pa čak i razriješiti argument iz neznanja. Dakle, dovoljnost Pisma pomaže takvoj istrazi, jer za razliku od većine javnih zapisa, Biblija uključuje svaku pojedinu demonstraciju Božje moći koju je On želio da se zabilježi. Dalje, u pogledu spasenja, Isusov zahtjev je rezultirao sažimanjem svake zamislive mogućnosti promjene prošlosti. Bog je dozvolio Adamu i Evi da stvore druga bića, muškarce i žene koji su svi naslijedili Adamovo „tijelo“, odnosno njegovu sklonost grijehu. Ovi potomci tako nisu mogli izbjeći vječno odvajanje od Boga koje će na kraju biti okončano vječnom drugom smrću, ukoliko Gospod nije bio spreman žrtvovati svoj život da bi posredovao za naš grijeh. Tada, kad se neposredno suočio s mukom raspeća, povikao je: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“ Očeva ljubav prema Sinu nenadmašna je među svim Njegovim obavezama. Dakle, da je postojao bilo koji mogući način da se usliši Sinova molitva poništavanjem obaveze koju su zajednički usaglasili na Nebu, On bi to i učinio. Očigledno, kao što Biblija nikada nije zabilježila da Bog interveniše kako bi promijenio prošlost, ni ovdje, kada je bilo potrebno više nego u bilo kojoj drugoj zamislivoj okolnosti, Bog nije „premotao“ ljudsku istoriju na vrijeme prije pada Adama i Eve ili čak prije pada Lucifera. Dakle, ne samo da ne postoje biblijski dokazi da Bog ima moć da interveniše kako bi promijenio prošlu istoriju, postoje pozitivni dokazi iz Getsimanije da takva moć ne postoji, što jasno ukazuje da Bog postoji i djeluje u vremenu koje protiče linearno.

Predestinacija i predznanje

Predznanje znači znati nešto PRIJE nego što se to dogodi. Međutim, za božanstvo koje postoji izvan vremena, nema prošlosti koju treba pamtiti i nema budućnosti koju treba znati niti planirati. Ipak, Petar je napisao da je Božji plan za spas izgubljenih „unaprijed određen prije postanka svijeta“. Isus je mogao reći Ocu: „Volio si me prije osnivanja svijeta.“ Mnogi teolozi koji promovišu Božju bezvremenost tvrde da je nemoguće da Bog čak i planira budućnost (jer tvrde da za Boga nema budućnosti). S druge strane, oni koji prihvataju kao doslovne biblijske ponovljene opise Boga kao vječnog (a ne bezvremenskog) mogu prihvatiti i biblijske doktrine o predodređenju i predznanju kao doslovno istinite o Bogu. Međutim, kalvinisti, poput svih onih koji biblijske opise Božjeg odnosa vremenom uzimaju kao figurativne, takođe uzimaju kao figure biblijska učenja o predznanju i predodređenju. I kalvinisti i arminijaci (koji prihvataju kao stvarnost bezvremenost grčke filozofije) misle da su PREDODREĐENOST i PREDZNANJE stilske figure koje se koriste za opisivanje božanstva samo iz naše perspektive, ali da one zapravo ne opisuju Boga onakvim kakav On jeste. Jer ako je Bog izvan vremena, tada se ništa ne može znati ili učiniti prije bilo čega drugog, pa bi stoga „prije“ i „pred“ bile puke figure govora u našu korist (ili zbrku), a zapravo ne stvarne. Dakle, teolog koji pokušava opravdati takvo nedoslovno tumačenje sugerišući nam da Bog komunicira na način da to možemo razumjeti, trebao bi priznati da uzima značenje koje pobija ono što Biblija iznova govori. Umjesto svega toga, ovdje možemo prihvatiti da Biblija doslovno misli ono što kaže, i time oporavljamo zdrave doktrine predznanja i predodređenja. Na kraju, zašto Bog ne može nešto PREdestinirati iz svoje perspektive? Zašto On zaista ne može NEŠTO znati? Jer On tvrdi da ove stvari čini stotinu puta. Takvo ograničavanje Boga stavlja ga u posebnu vrstu kutije, čime se odbacuje Njegova sposobnost da zna ranije i da odredi prije. Apsolutna božanska bezvremenost (atemporalnost, bez slijeda, bez prošlosti, itd.) Platona, Augustina i Akvinskog tvrdi da Bog živi u vječnom sada, postojeći, proživljavajući, radeći i znajući sve u trenutnoj istovremenosti, nemajući prošlost, niti budućnost, niti „bilo“, niti „biće“, već samo „jeste“. Dakle, davanjem prioriteta grčkim i latinskim filozofskim „kvantitativnim atributima“ koliko, a koliko malo (OMNI i IM) iznad pet biblijskih „kvalitativnih atributa“ vječnog Boga (da je On živi, lični, dobri i ljubazni Bog odnosa), to bi oduzelo Bogu njegovu sposobnost da zapravo predzna i zapravo predodredi. Samo priznavanjem da Bog postoji u vremenu može se vratiti doktrinama predodređenosti i predznanja u njihovom doslovnom statusu stvarnog opisivanja Boga onakvim kakav on jeste.

Loši prevodi termina za opisivanje vremena

„Prije vremena vječnih“ (2. Tim. 1:9 i Titu 1:2) široko se citira, ali iz grčkog teksta Novog saveza zapravo se vidi da Pavle govori o prošlosti koja je bila „prije (za nas) mjerljivih vremena“ odnosno eona. Eoni i eonska vremena su najduži vremenski periodi koji se pominju u Svetom Pismu. Iako njihovo trajanje vremenski nije definisano, određuju ih prelomni događaji koji se tiču ovog svijeta i Plana spasenja. Ovaj termin, koji se javlja 199 puta u Novom savezu, nikada ne izražava beskonačnost (bez početka i kraja), izuzev kada se odnosi na Božje postojanje (1. Tim. 1:17). Eoni imaju svoj početak (Jev. 1:2; 1. Kor. 2:7; 2. Tim. 1:9), kraj (Jev. 9:26; 1. Kor. 10:11; Mat. 24:3), prošlost (Kol. 1:26), sadašnjost (Luka 20:34) i budućnost (Efes. 2:7). Međutim, svrha ili namjera eona je vječna (Efes. 3:8-11; 1:9-11; Fil. 2:9-11; Kol. 1:15-21). Dakle, eone je stvorio Bog (Jev. 1:2) i podesio ih (Jev. 11:3) za ispunjavanje svoje namjere. Po završetku eona, Isus Hrist će učiniti kraj grijehu (Jev. 9:26) i ukinuti smrt (1. Kor. 15:22-26), kada će sve biti podređeno Bogu i On će biti sve u svemu (1. Kor. 15:27, 28).

Stoga kad u Bibliji nailazimo na izraze koji opisuju „vječnost“ moramo dobro paziti i razmisliti o njihovom značenju u datom kontekstu, jer je većina prevoda osakaćeno privrženošću prevodilaca grčkoj filozofiji. Kao odličan primjer imamo mesijanski tekst u Isaiji 9:6 gdje se u izvornom smislu za božanski određenog Mesiju kaže da će se zvati „Ocem budućeg doba“, a ne „Vječni Otac“ kako se pogrešno prevodi u većini Biblija. Ove istine je bio svjestan Džon Viklif, jedan od pionira Reformacije.

„Jagnje zaklano od postanka svijeta“ u Otkrivenju 13:8 može se ispravno razumjeti unakrsnim upućivanjem na odlomak iz Otkrivenja 17:8. Jer Biblija uči da će se „spasiti samo oni zapisani u Jagnjetovoj knjizi života“ (Otk. 21:27) i da je Bog mogao spasiti starosavezne vjernike jer su se kroz žrtveni i obredni sistem radovali krstu, a vjernike može spasiti i sada jer se osvrću unatrag prema krstu. Dakle, u Starom savezu Hrista su očekivali unaprijed, a u posljednja dva milenijuma to je istorija koju posmatramo unazad. Međutim, da je Hrist prethodno stvarno bio ubijen, prije postanka svijeta, svako čekanje bi bilo besmisleno. Drugim riječima, ovaj tekst kaže da je Bog imao u pripravnosti Plan spasenja kroz Hrista prije postanja svijeta. Sličnu konstrukciju za koju se čini da izražava beskonačnost nalazimo u Jeremiji 2:32: „A moj narod zaboravlja mene već bezbroj dana.“ Naravno to ne znači da su ovi nevjernici bili beskrajno stari, nego su, kao i sve kulture, Jevreji koristili hiperbole, kao u Otkrivenju 13. i 17. glava.

Dobri prevodi, loše interpretacije

„U početku“ Bog je stvorio, savršen je prevod koji su Augustin (zasnovan na Platonu) i bezbrojni teolozi protumačili i tvrdili da znači da je Bog stvorio vrijeme. Ali predložna fraza „u početku“ svoje značenje dobija iz konteksta na koji Biblija ukazuje: „početak“ žetve, vladavine, jevanđelja… Sam Isus daje kontekst za 1. Mojsijevu 1:1 ukazujući na „početak stvaranja“ (Marko 10:6; vidi takođe Mat. 19:4; Marko 13:19; Jevr. 1:10; 2. Pet. 3:4)! Jovan oblikuje otvaranje svog jevanđelja prema pismu Postanja: „U početku je bila Riječ“ (Jovan 1:1-2). Sveto Pismo opisuje Božje stvaranje materije i prostora, svjetlosti i života, konkretno planete Zemlje i našeg univerzuma, ali ne i vremena i prostora koji navodno prethodno nisu postojali.

„Oči su tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi djelovi njegovi bili zapisani, i dani kad su nastajali, kada još nije bilo nijednoga.“ (Ps. 139:16). Ovaj stih se gotovo uvijek citira potpuno izvan konteksta. Kompletni odlomak, Psalam 139:13-16 odnosi se striktno na razvoj bebe u materici. Božja „knjiga“ ovdje nije Biblija i nije Knjiga života, ali je genetski kod koji je Bog napisao prstom i omogućio nam nasleđivanje od roditelja. Stoga poslednji dan zapisan u toj knjizi nije dan nečije smrti, već dan rođenja.

„… jedan dan pred Gospodom kao hiljadu godina i hiljadu godina kao jedan dan“ (2. Pet. 3:8). Umjesto da implicira da je Bog izvan vremena, odlomak znači da je Bog strpljiv i izvanredno sposoban. On je strpljiv, kao što je navedeno u sledećem stihu, da je Bog „strpljiv s nama“ (2. Pet. 3:9), jer Bog je ljubav, a ljubav je strpljiva. Bog ima divne osobine koje se mogu imati samo ako On postoji u vremenu, uključujući strpljenje, sporost na gnjev i nadu. Ako je Bog izvan vremena, On sam ne bi mogao pokazati plod Duha (Gal. 5:22) ni ljubavi (1. Kor. 13:4-7). Ako je nevremenski, ne može imati očekivanja ili nade, ali On ima očekivanja (npr. Isa. 5:1-4) i On je Bog nade (Rim. 15:13). Odlomak „hiljadu godina“ pokazuje da je Bog izvanredno sposoban i da On može učiniti samo ono što je izvedivo, jer Bog je dobar i racionalan. On je istina. S druge strane, hiljadu godina nije kao jedan dan za nas koji živimo na ovoj Zemlji, jer se suočavamo sa smrću i imamo ozbiljna ograničenja onoga što možemo postići za jedan dan. Razmotrite jedan primjer onoga što Bog može učiniti u jednom danu. Jedanaest puta Biblija kaže da je Bog razastro nebesa. Posmatrajući zvijezde, čini se da svjetlost svemira putuje eonima, ali Bog je raširio nebesa u jednom danu (Post 1:14-19).

Ima li vremena na nebu?

Da. Kad je Jagnje (Hrist) otvorio sedmi pečat, na nebu je potrajala tišina oko POLA SATA (Otk. 8:1).

Nakon Izvršnog suda i obnove Zemlje i univerzuma, Božji presto biće na Zemlji, dakle u jasno definisanom prostoru i vremenu sa intervalima, jer Isaija prorokuje: „od mladine do mladine i od Subote do Subote svako će tijelo dolaziti da se pokloni preda mnom“ (Isa. 66:23). Drvo života će „godišnje donositi dvanaest rodova – svakog mjeseca davati plod“ (Otk. 22:2).

„A on [Hrist] je za sva vremena prinio jednu žrtvu za grijehe i sjeo Bogu s desne strane i od tada čeka da njegovi neprijatelji budu položeni za podnožje njegovim nogama.“ (Jev. 10:12-13). Mislite li da se može čekati na nešto u „bezvremenu“?

„U kući mog Oca ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem da vam pripremim mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovo ću doći i uzeću vas k sebi, da i vi budete tamo gdje sam ja.“ (Jovan 14:2,3)

Kao što vidimo, Bog ne živi „izvan vremena“ niti „izvan prostora“. To su potpune besmislice.

Atemporalnost bi obesmislila gorući grm

Bezvremenost obesmišljava jedan od najljepših Gospodnjih argumenata. Jer Isus je pitao: „A da mrtvi ustaju, zar niste čitali u Mojsijevoj knjizi, u zapisu o grmu, kako mu je Bog rekao: ‘Ja sam Bog Abramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev’? A on nije Bog mrtvih, nego Bog živih. U velikoj ste zabludi.“ (Marko 12:24-27) I kao što je Isus zaključio za sadukeje, možemo zaključiti i za klasične teologe: „Dakle, u velikoj ste zabludi“ Jer da je bezvremenost ispravna, tada bi Abram vječno bio živ Bogu čak i kad ne bi bilo života nakon smrti. Da je Bog izvan vremena, tada bi mu prvi korov koji je izrastao u Edenu i dalje bio živ, iako On nije Bog korova. Da je atemporalnost istinita, Isusov argument bio bi nerazuman. Ali On je istina i Njegovi argumenti su valjani i istiniti, jer ovaj bi mogao biti samo ako Bog postoji u vremenu, kao što On i postoji.

Bezvremenost obesmišljava obraćenje i svaku pobjedu

Ako je PRAVA perspektiva Božje VJEČNO SADA, onda David sada ubija muža Batšebe, svaki vjernik još uvijek je u svom grijehu, a Otac trenutno izliva gnjev na Sina, upravo sada. Ali to je netačno jer Jevrejima poslanica kaže da je Isus patio „jednom zauvijek“. I to nije iz naše perspektive, već iz Božje perspektive.

Ni ljudi ni anđeli ne mogu biti sveprisutni, čak ni na nebu, jer bi inače morali biti božanski. Ista ograničenja vrijedila bi za bezvremenost. Da je Bog postojao izvan vremena, anđeli pred Njegovim prestolom i „bića koja su bez predaha dan i noć govorila: Svet, svet, svet je Gospod Bog, Svemoćni, koji je bio i koji jeste i koji dolazi“, kao i ljudi koji bi Mu zauvijek služili, takođe bi morali biti bezvremenski, što bi značilo nužnost da i oni budu božanski na isti takav način. A Isus je rekao da ćemo dobiti mnogo „u ovom sadašnjem vremenu i u budućem dobu, život vječni“ (Luka 18:30). Jasno, vječni život ne znači bezvremenski život, već život koji neće imati svoj kraj!

Bog je učinio mnogo stvari prije stvaranja (Jov 38:7; Jovan 17:24-25; Rim. 8:29; 1. Pet. 1:20; Efes. 1:4) i Njegova potomstvo će „dovijeka trajati“ (Ps. 89:36). Dakle, Biblija uči da je Bog u vremenu i prostoru. Bog je stvarna Osoba, sa svim atributima ličnosti, i logično je da kao takav živi, planira, stvara i djeluje u vremenu i prostoru.

Zablude o vremenu

Mi ljudska bića imamo poteškoća u razmišljanju čak i o jednostavnim aspektima vremena. Razmotrite ove ispravke na šest drugih popularnih zabluda.

Zabluda 1: Putovanje kroz vrijeme je teoretski moguće.

Nije.

Zabluda 2: Mjerenje vremena jednako je samom vremenu.

Nije. Jednostavno ukazivanje na ovu gotovo sveprisutnu grešku trebalo bi biti dovoljno da se ispravi. I sekularni ljudi i vjernici često pretpostavljaju ovu nedoslednost sa hrišćanima sugerišući da ne može biti vremena prije Zemljine orbite ili njene rotacije. Njihova zabuna izjednačava se sa tvrdnjom da ako čovjek ne posjeduje lenjir, onda ne može postojati dužina, ili gravitacija bez mjerenja, brzina bez brzinomjera, niti tako vrijeme bez sata. Besmislica ima napretek. Mjerenje nečega ne izjednačava se sa samom stvari niti se sposobnost ili nedostatak načina da se nešto izmjeri izjednačava sa samom stvari.

Zabluda 3: Vrijeme teče prema budućnosti.

Vremenska strelica se gotovo univerzalno opisuje kao usmjerena iz prošlosti ka budućnost tako da vremenska struja teče naprijed. Naravno da je ovo metafora, ali smjer ove strelice je pogrešan. Istina je obrnuta. Jer u kojoj god mjeri mogli govoriti o vremenu koje teče, recimo, kao rijeka, tada utoliko vrijeme teče iz budućnosti u prošlost, od svog izvora u svoje dubine. Struja vremena nosi budućnost u sadašnjost, a sadašnjost u prošlost. Kako vrijeme protiče, prošli događaji se sve više udaljavaju u prošlosti, a budući događaji se sve više približavaju sadašnjosti. Ako bismo poredili tok vremena sa tokom rijeke, šta je to što se opire svom toku, a šta ide u svojoj struji? Datumi, na primjer, slijede struju vremena savršeno u koraku sa svojim protokom. Sjutrašnji datum, koji ne pruža otpor, savršeno se suspenduje na vrijeme. On se kreće sa strujom i na kraju će stići ne u daljnjem trenutku u budućnosti, ali nošen vremenom, napokon će stići u sadašnjost, a zatim se povući u prošlost. Isto tako, Merriam-Webster rječnik definiše vrijeme kao kontinuum „iz prošlosti kroz sadašnjost u budućnost“. Ljudi pogrešno pretpostavljaju da nas vremenska struja nosi od rođenja do smrti, što bi nas kretalo prema budućnosti. Ali tačnije, vremenska struja na kraju izmješta čitav naš zemaljski život u prošlost. Vrijeme ne nosi naše rođenje naprijed u budućnost, niti (kao što bi moglo kad bi vrijeme teklo naprijed) zauvijek odgađa našu fizičku smrt gurajući je kasnije i kasnije. Umjesto toga, „ja“ sam poput plutajuće bove koja je usidrena za korito rijeke koja se klati i odupire se protoku vremena. Često ćete čuti uobičajenu frazu „ustrajati kroz vrijeme“. Umjesto da astronauta opišemo kao nekog ko ustrajava u svom svemirskom brodu, skloniji smo ga posmatrati kao ustrajnog u svemiru, koji se tokom putovanja postepeno povlači iza njega. Isto tako, vrijeme nas ne nosi, već mi ustrajavamo u njemu.

Uzimajući u obzir sve što postoji, i fizičko i duhovno, netačan pogled na vrijeme koje teče naprijed sugeriše apsurd. Jer da vrijeme zapravo teče prema naprijed, ono bi trebalo imati vlastitu nosivost. Tada bi vrijeme moralo posjedovati sve karakteristike potrebne za transport svake fizičke čestice i svakog duhovnog entiteta, uključujući Boga, vremenski naprijed. Ili bi svaka fizička čestica i duhovni entitet morali posjedovati sve karakteristike potrebne za zadržavanje vremena dok ih je nosilo. U svakom slučaju, prilično je teško ukalupiti nešto tako eterično poput vremena. (Čak i manje od eteričnog, jer samo vrijeme nije fizičko, budući da postoji, kao i istina, brojevi i realnost, sa Bogom od vječne prošlosti.) Vrijeme jednostavno teče unatrag, zaobilazeći sve. Ljudi i predmeti su „usidreni“ da se odupru toku. Ali događaji nisu slično usidreni. Nebranjivi prema protoku vremena, dok se toliko nanosa taloži u toku, događaji se ubacuju u prošlost. Događaj pripada prvo budućnosti, zatim sadašnjosti i na kraju prošlosti. U tom smislu, stvari se mogu oduprijeti protoku vremena, ali događaji ne mogu. Uzmite u obzir i markere za trenutke u vremenu. Vremenskim markerima nedostaje fizičke mase i duhovnog postojanja. Dakle, oni savršeno teku sa vremenom.

Iako gotovo sveprisutna, pogrešna percepcija da „vrijeme teče naprijed“ dovodeći nas u budućnost nije bezazlena. Ovdje tautologije ima napretek. Što je voda mutnija, to je manje prozirna. I što manje tačno razmišljamo o vremenu, to je naše pogrešno razumijevanje još pogrešnije. Oni koji nesvjesno na vrijeme gledaju kao da ima nosivost (koja nas dovodi u budućnost) mogu biti spriječeni da shvate nemogućnost putovanja kroz vrijeme, mogu se oduprijeti prezentizmu (da je sadašnjost sve što postoji) i možda gajiti druge zabune o prirodi samog vremena. U stvarnosti, mi se odupiremo protoku vremena i živimo vječno i jedino, kao i Bog, u sadašnjosti. Što nas dovodi do najbolje definicije: Vrijeme je dimenzija promjene. I da dodamo još opisnih odrednica, vrijeme je bespočetna, beskrajna, sadašnja, kontinuirana, nepromjenjiva, nepovratna nefizička dimenzija promjene budućnosti u prošlost. „Nepromjenljivost“ ukazuje dijelom da su uzastopni intervali definisane jedinice između momenata sami ekvivalentni. Fizički, vrijeme je omogućitelj drugog zakona termodinamike. Nefizički (kao i sa informacijama) vrijeme omogućava dublji fenomen zvan entropija, premještanje stvari iz specificiranih u nespecificirane. Duhovno, u najdubljem od svih domena, vrijeme je otkucaj srca Božjeg bez kojeg On ne bi bio živ. Vrijeme omogućava naše postojanje jer vječno teče od Njega.

Zabluda 4: Bog ne može preći stvarnu beskonačnost.

Pošto bi trebalo beskrajno dugo da se pređe beskonačnost, mnogi filozofi tvrde da čak ni Bog ne bi mogao preći beskonačnost. Tako oni tvrde da kad bi živio „u vremenu“, bez obzira na to koliko dugo postoji, sam Gospod nikada ne bi mogao doći do bilo koje određene vremenske tačke, a kamoli do „sadašnjosti“, jer bi morao preći beskonačnost da stigne u ovaj (ili onaj) trenutak.

Kako preći beskonačnost. – Međutim, razmotrite odnos između dva validna argumenta: sve što ima početak ima uzrok, a isto tako, ništa što ima početak ne može preći beskonačnost. Mi teisti možemo naučiti da izbjegnemo onu vrstu greške koju je ateista Bertrand Russel počinio u vezi s tim prvim validnim argumentom, kad pita: Dobro, ko je onda stvorio Boga? On zanemaruje rašireno zapažanje da sve što „ima početak“ mora imati uzrok. Razmotrite sada drugi validni argument gore, koji teisti moraju povesti računa da ga pravilno upotrebljavaju. Ništa što „ima početak“ ne može preći beskonačnost. Bog je, međutim, postojao kroz „prošlost bez početka“. Ipak, velika većina hrišćanskih teologa, koji odbacuju da je Bog postojao kroz prošlost bez početaka, to obično čine nedosledno. Stoga se njihov prigovor lako neutrališe, a zatim se na njega odgovara. Neki odbacuju mogućnost stvarne beskonačnosti. I Aristotel je tvrdio da beskonačno nikada nije stvarno; on, međutim, nije poznavao Boga. Ali ako Bog postoji „od nedogleda do nedogleda“ (Ps. 90:2), onda i vrijeme postoji isto tako. Ali ovi učenjaci poriču da je Bog postojao oduvijek, beskrajno u prošlost. Jer ako stvarna beskonačnost ne može postojati, tada je čak ni Bog ne može preći.

Pretpostavljanje zaključka. – Koristeći obično nejasne pretpostavke, argument protiv Božje „prošlosti bez početka“, insistira da On nije mogao da pređe beskonačnu prošlost, jer bez obzira na to koliko je vremena zapravo prošlo, „beskonačno“ bi zahtijevalo prolaženje čak i više vremena da stigne u bilo kojem trenutku. Nejasna pretpostavka u ovom prigovoru, međutim, sama pretpostavlja svoj zaključak, naime da je ovaj prošli period morao imati početak. Jer ovaj prigovor u osnovi sadrži skrivenu premisu da je prošli period kroz koji je Bog postojao ograničen. Opet, teolozi pogrešno postupaju s ovim pitanjem na isti način na koji ateisti pogrešno postupaju s argumentom da sve što ima svoj početak ima uzrok, kao kad je Russell pitao: „Ko je onda stvorio Boga?“, pod pretpostavkom da je falsifikovao hrišćanstvo ili barem opovrgnuo argument. Naravno, Russell nije učinio ni jedno ni drugo jer njegova primjena falsifikuje samo paganske kosmogonije koje potiču od njihovih bogova, ali ostavlja netaknutog vječnog Boga Svetog Pisma. Isto tako, teolozi izvode nerazuman zaključak kada uzimaju (u biti) validan argument da ništa što ima početak ne može preći beskonačnost i zloupotrebljavaju ga tvrdeći da, „Bog ne može preći beskonačnost.“ Ako postoji valjani teološki sistem koji poriče Božju sposobnost da pređe stvarnu beskonačnost, onda on ne bi podržao filozofsku tvrdnju koja je u suprotnosti sa njegovim vlastitim sistemom, niti će sam pretpostaviti svoj zaključak.

Matematika. – Razmotrimo jednu analogiju iz geometrije, a zatim jedan izgovor iz matematike. Kao ilustracija, geometrijska linija je beskonačna u oba smjera, dok zrak ima završnu tačku, ali je beskonačan u jednom smjeru. Za našu analogiju, uzmite u obzir da se zrak proteže kroz prošlost vječnosti i završava u Božjoj sadašnjosti. Jer sadašnjost je gdje Bog živi, u punoći vremena, da tako kažemo, s Božjom prošlošću ilustrovanom tim zrakom. Uzmite u obzir i to da je Georg Cantor umro tek 1918. Možda je dotle postojao (slab) izgovor za teologe koji nisu uspjeli razumjeti Boga koji postoji u vremenu, dijelom i zato što su živjeli prije ovog matematičara koji je svijet toliko naučio o beskonačnosti. (Sjetite se da su matematičari imali problema čak i sa konceptom negativnih brojeva do 17. i 18. vijeka, a kamoli s beskonačnošću.) Dakle, islamski teolozi i bezbrojni hrišćanski teolozi (uključujući Augustina, iako je s pravom primijenio koncept beskonačnosti na Boga), teško da su mogli shvatiti koncept da je Bog mogao postojati beskonačno dugo vremena i da je tog dana On takođe mogao dodati više vremena toj istoj beskonačnosti. Bog je to, međutim, učinio. Jer On se mora povećavati!

Gledanje unaprijed. – Napokon, kao što je Solomon napisao, Bog je u naša srca stavio vječnost. Ipak, za razliku od Boga, naš život nije beskrajan u dva pravca, već samo u jednom, naime, u budućnosti. Dakle, da se opet poslužimo našom analogijom, ali obrnuto – vi ste poput „zraka“ koji započinje u određenoj tački (začeća), a zatim nastavlja zauvijek (Prop. 3:11). Dakle, čovjek „ulazi u vječnost“ u trenutku začeća (pod uslovom da prihvati spasenje od Boga).

Zato što gornji argumenti falsifikuje atemporalnost, čovjek shvata da ako Bog nije mogao preći beskonačnost, onda nije mogao postojati vječno. Ali jeste. Ukratko, po biblijskim učenjima o vremenu i zato što vrijeme nije moglo biti stvoreno, mi stoga učimo da su Božji događaji od davnina, od vijeka, od davnina, da vječni Bog traje zauvijek, od prije vjekova, Onaj koji jeste i koji je bio i koji treba doći, koji ostaje zauvijek, čije godine nikad ne prestaju, od nedogleda do nedogleda, i da Njegovom kraljevstvu neće biti kraja.

Zabluda 5: Vječnost znači bezvremenost.

Ne znači. David je napisao: „od nedogleda do nedogleda ti si Bog“ (Ps. 90:2). Isus daruje vječni život, a ne bezvremenski život. To je potpuno jasno iz Svetog pisma, kao što je jasno kakav je život bio dat Adamu u početku. U prva tri vijeka hrišćanstva, svi lideri koji su se bavili tom temom učili su o slobodnoj volji za razliku od determinizma, a neki čak izričito smatraju da je Bog postojao u vremenu, poput čovjeka na kojeg se Augustin poziva kao na „čuvenog doktora crkava“, Hilarija (oko 310–367. naše ere) Ipak, mnogi drugi rani hrišćani potkopali su biblijska učenja o božanskoj vremenosti i ljudskoj (i božanskoj) slobodi ispovijedajući nebiblijski filozofski pogled na atemporalnost. Doktrina o bezvremenosti ušla je u hrišćanstvo širokim opredjeljenjem za grčku filozofiju. Dakle, božanska bezvremenost u hrišćanstvu nije proizašla iz Svetog pisma već iz Platonovih učenja, od kojih je najvažnije učenje o nepromjenjivosti. Na tom iskrivljenom temelju mnogi teolozi su iz arminske i augustinske / kalvinističke perspektive na kraju skliznuli u lažno učenje da Božja stvorenja ne mogu odlučiti niti učiniti bilo šta drugo osim onoga što je vječno bilo poznato.

Zabluda 6: Nepromjenjivo sveznanje moglo bi reći vrijeme.

Nepromjenjivo sveznanje je kontradikcija. Neka znanja se ne mogu držati statički, uključujući nešto tako jednostavno kao što su trenutni datum i vrijeme. Čak i da takvo božanstvo zna čitavu Zemljinu istoriju iz trenutka u trenutak, ne bi imao načina da sazna koliko je sati nama stvorenjima, uključujući dan, mjesec i godinu. (Naravno, jedinstvenost stanja stvarnosti u svakom trenutku ne omogućava potpuno nepromjenjivom biću da zna koliko je sati, jer je svaki trenutak jedinstven.) Koncept božanskog statičkog znanja je manjkav. Može se znati scenario scenske predstave, ali da bi se znalo u kojem se trenutku glumačka postava izvodi, potrebna je druga vrsta znanja koja se čak ni teoretski ne može držati statički. Trivijalna stvar je za stvorena ljudska bića znati koji se čin i scena izvodi u predstavi ili koji je datum. Apsurdnost atemporalnosti pokazuje se time što su takve trivijalne informacije nedostižne za nepromjenjivo sveznanje.

Ova spoznaja omogućava teolozima da naprave listu stvari koje naš dinamični i slobodni Bog može znati, ali koje nepromenljivo božanstvo nikada ne bi moglo znati. Na primjer, ako je klasičan opis Boga kakvim ga smatraju kalvinisti i arminijci istinit, da On ima nepromjenjivo znanje, evo malenog popisa gotovo beskonačnih stvari koje takav Bog ne bi mogao znati: