„Nepogrešivost“ je koncept koji pretpostavljaju mnogi „fundamentalisti“ da bi sugerisali da u Bibliji nema grešaka bilo koje vrste. Mnogi iskreni vjernici u nadahnuće Elen Vajt drže, barem implicitno, istu poziciju za njena djela. Ovaj navodni nedostatak greške ne uključuje samo doktrinarne i duhovne stvari, već zahtijeva i apsolutnu nepogrešivost u odnosnom naučnom, istorijskom i informativnom opsegu prorokovog pisanja.
Usko povezana s konceptom nepogrešivosti je ideja „verbalnog diktata“ Božje poruke preko proroka.[1] U ovom pogledu, nepogrešivost je zagarantovana jer se vidi da Bog diktira svaku riječ koja sačinjava nadahnute i autoritativne poruke.
Da li su takve tvrdnje realne?
Prvo, ključno je kategorički potvrditi doktrinarnu i duhovnu pouzdanost i autoritet kako Svetog Pisma tako i spisa Elen Vajt. Tvrditi, međutim, da nema grešaka bilo koje vrste, ne samo da je neodrživo, već je ispunjeno perspektivom razočaranja, koje obično proizlazi iz iznevjerenih očekivanja. Drugim riječima, ako ne možete prihvatiti potpunu istinitost nadahnutog pisanja jer ste primijetili neki nebitni nedostatak u nadahnutom dijelu pisanja, najvjerovatnije ćete imati problema i sa najjasnijim otkrivenim istinama.
Drugo, važno je identifikovati osnovnu motivaciju ljudi koji se isključivo drže verbalnih/diktatskih stavova i nepogrešivosti. Argument je da ako bilo koji dio Biblije ili Elen Vajt nije potpuno pouzdan, to bi ugrozilo doktrinarnu, etičku i duhovnu pouzdanost cjeline. Stoga bi, implicirano, kompromis u apsolutnoj nepogrešivosti tijela nadahnutih pisanja u potpunosti uništio autoritet nadahnutih spisa. Ironično, takav argument čini autoritet nadahnuća zavisnim od ljudskog intelekta, rasuđivanja i pribjegavanja. Stoga se mora odbiti.
Ono što se čini da se krije iza glavnih pretpostavki zagovornika nepogrešivosti je premisa da vjera zahtijeva tako totalne istorijske i naučne dokaze da bi omogućili vjernicima da dokažu istinitost apsolutno svakog detalja nadahnutih spisa. Ovakvo razmišljanje odmah iziskuje pitanje: da li vjernikovo praktično iskustvo vjere treba da zavisi od tako nevjerovatnih, detaljnih dokaza? Zar nema dovoljno pouzdanih dokaza koji bi opravdali vjeru u autoritet Božjih proročkih poruka?
Moramo biti svjesni da Božji nadahnuti glasnici nisu prvenstveno istoričari, naučnici ni pokretne enciklopedije, već „tumači proviđenja iz istorije“. Za njih je istorija mjesto za „dramu vjekova“ u sukobu između Boga i Sotone. U areni nadahnutog tumačenja ovih činjenica otkrivaju se dragocjene istine koje oblikuju moralne i duhovne dimenzije istorije.
Svaka istina koja je zaista važna tiče se pitanja razumne vjere, a ne onoga što se može objektivno, naučno dokazati izvan poslovične „sjene sumnje“. Racionalistički zahtjevi koji se kriju iza pretpostavki fundamentalista „nepogrešivosti“ izgledaju sasvim trivijalno u poređenju sa velikim moralnim i duhovnim pitanjima kojima se Božji proroci nastoje pozabaviti.
Ono što je možda najviše uznemirujuće u vezi sa fundamentalističkim tvrdnjama o nepogrešivosti u nadahnuću je njihov pogrešni fokus: oni troše toliko vremena i energije tražeći da uspostave autoritet primarnog medija posebnog otkrivenja da lako mogu izgubiti iz vida njegovu moćnu poruku. Drugim riječima, konačni ključ autoriteta Biblije i Elen Vajt nije formalni autoritet koji su im dali oni koji ih smatraju dovoljno tačnima i vrijednima povjerenja, već autoritet koji leži u snazi njihove poruke koja se uklapa u jedan veliki mozaik istine, bez obzira na usputne greške koje ostavlja za sobom ljudska strana u saradnji između božanskog i ljudskog.
Proročki poziv Elen Vajt kao posebni predmet napada
Najprije treba znati zašto je Elen Vajt toliko izložena napadima. Motivi se uopšteno mogu naći u nekoliko kategorija kritičara:
(1) Adventni pokret je reformisao neke pomračene biblijske istine i iznio važne istine za poslednje vrijeme koje nije učila niti uči danas nijedna hrišćanska crkva, kao što su: početak Božjeg istražnog suda i Hristov prelazak na završnu službu u nebeskoj svetinji nad svetinjama od 1844.; spasenje je proces koji nije završen na Golgoti, već se odvija prema tipologiji i službi zemaljskog svetilišta; poruke trojice anđela iz Otkrivenja 14. glava; svetost subote (neke vjerske zajednice takođe drže biblijsku subotu); uslovna besmrtnost (pobijanje učenja o besmrtnosti duše, zagrobnom raju, paklu, čistilištu); milenijum na nebu (revizioni sud); jedan Bog Otac i njegov doslovni jedinorođeni Sin i Duh sveti kao Božja i Hristova prisutnost tamo gdje nisu lično prisutni (odbacivanje trojstva); jasna identifikacija dvije zvijeri iz Otkrivenja 13. glava; označavanje palog protestantizma kao „lažnog proroka“ i dr. U svjetlu ovih poruka, razumljivo je što su se teolozi i apologeti mnogih crkava snažno obrušili u opovrgavanju nadahnuća Elen Vajt. U stvarnosti oni brane svoje poslodavce i svoje zablude, ne Boga i Božje djelo.
Ako ste se ikada bavili njihovim argumentima, osim što su tendenciozni i nepošteni, mogli ste zapaziti da su, pored žestoke opozicije gore navedenim istinama, neki bazirani na nerazumijevanju biblijskih događaja i bukvalističkom shvatanju da Bog lično obavlja neki zadatak (kao na primjer pitanje ko je zatvorio vrata Nojeve Arke, anđeo ili sam Gospod).[2] Na sličan način i u istom duhu ateisti pokušavaju opovrgnuti Bibliju.
Najveći broj navodnih kontradikcija je rezultat toga što su kritičari: (a) pretpostavili da prorok ne može pružiti više detalja od ranije nadahnutog izvještaja, dok naprotiv proroštvo upravo funkcioniše na principu ponavljanja i proširivanja; (b) propustili da uzmu u obzir kontekst; (c) procijenili izjavu prema unaprijed zamišljenoj teološkoj ideji (vlastitoj pogrešnoj teologiji i neznanju); (d) ocjenjivali izjave kao kontradiktorne Bibliji na osnovu onoga što se čita u odlomku; (e) odbacivali poglede „očevidaca“ na scenu zbog vlastite mentalne slike scene, zanemarujući biblijske dokaze koji bi podržavali to gledište; i (f) procjenjivali izjave prema vlastitoj interpretaciji riječi ili izraza, bez obzira na činjenice.
(2) Hrišćani koji imaju liberalne i ekumenske stavove (uključujući i adventiste).
(3) Svi ostali profili osoba (bez obzira na njihovu ideologiju) koji se pronađu ukorenim za svoje grijehe i nemoral kroz njene spise i nemaju namjeru da se pokaju (u nekim slučajevima to može biti čak i pojedinačni omiljeni grijeh). Za života Elen Vajt, neki istaknuti adventisti su se okretali protiv „Duha proroštva“ nakon što su bili lično ukoreni za grijehe ili zablude, kao Urija Smit i dr Dž. H. Kelog. Ima slučajeva da pojedinci odbace nadahnuće Elen Vajt samo zato što ne podržava neki njihov fanatični pogled, kao na primjer teoriju o „ravnoj Zemlji“.
Kakve je to greške pravila Elen Vajt?
Rečeno je da je Elen Vajt napravila „brojne greške“. Oni koji su podrobnije upućeni u njene spise znaju da se ne može poreći da nekih grešaka zaista ima. Ima i teološki pogrešnih izjava,[3] uključujući kontradiktorne izjave sa drugim izjavama o istom predmetu. (Ovdje moramo biti veoma pažljivi i razmotriti u kojem kontekstu stoji određena izjava.) Ako uzmemo u obzir obim njenih spisa, sve navedeno je sporadično i rijetko uočljivo. Postavlja se pitanje kako su greške nastale. Mogle su biti proizvod nekih predrasuda kojih se sama Elen Vajt nije sasvim oslobodila, pogrešnih ili dijelom pogrešnih teoloških stavova (ona nije ni bila teolog!), nedovoljne informisanosti, nesmotrenog izražavanja (korišćenja usvojenih popularnih fraza koje nisu teološki i logički održive), te napokon i prepisivanja ili parafraziranja dionica od drugih autora neslobodnih od sličnih grešaka (optužuju je i za plagijarizam). Neke „greške“ takođe mogu biti rezultat „uređivanja“ spisa Elen Vajt pod okriljem izdavaštva i vođstva crkve Adventista sedmog dana, što je bio slučaj i u njenim danima.[4]
Osjećajući vlastite gramatičke i književne nedostatke, ona je zapošljavala i brojne literarne asistente. Međutim, nisu svi asistenti bili uključeni u istoj mjeri u produkciju spisa Elen Vajt. Stoga se njeni književni pomoćnici mogu podijeliti u dvije grupe: prepisivači i pouzdani sastavljači.
Tokom prvih godina, Džejms Vajt je bio glavni književni pomagač Elen Vajt. Nakon njegove smrti, sin Elen Vajt, Vilijam-Vili Vajt, postao je njen glavni pomoćnik i književni asistent. Mnogi drugi asistenti su radili za Elen Vajt tokom godina. Među onima koji su joj pomagali bile su Meri Kelsi-Vajt (prva Vilijeva supruga), Lusinda Ebi-Hol, Adelia Paten-Van Horn, Ana Driskol-Lofborov, Adi Hov-Kogšel, Eni Hejl-Rojs, Ema Sturges-Preskot, Meri Klaf-Votson, gđa J.I. Ings, gđa B.L. Vitni, Eliza Bernham, Fani Bolton, Merien Dejvis, C.C. Krajzler, Mini Hokins-Krajzler, Megi Her, Sara Pek i D.E. Robinson.[5]
Fani Bolton je postala najkontroverznija asistentica Elen Vajt. Bila je izuzetno nadarena spisateljica koja je radila s prekidima od 1888. do 1896. Međutim, nije se zadovoljila samo prepisivanjem dokumenata Elen Vajt, već je željela da radi svoj originalni rad. Bolton je u više navrata djelovala u suprotnosti s jasnim smjernicama Elen Vajt protiv dodavanja vlastitih riječi ili misli. Osim toga, Bolton je tražila priznanje njenog talenta kao prepisivača i urednika. Godine 1894. Elen Vajt je bila prisiljena da prekine angažman Boltonove. Za ime Fani Bolton se veže i sastavljanje knjige „Put Hristu“ (Steps to Christ).
Sumnjiv posao je odradila i Merien Dejvis, posebno na knjizi „Čežnja vjekova“.
Napokon, mora se reći i da je crkva komercijalizovala spise Elen Vajt, i to radi sve do danas (zbog toga su brojna izdanja „prilagođena“ širokoj publici i uklonjeni „nepoželjni“ odlomci).
Uzimajući sve ovo u obzir, da li je tvrdnja ili pak očekivanje da je Elen Vajt bila nepogrešiva opravdana?
Izvjesno ne, a ni Elen Vajt nije tvrdila da je „nepogrešiva“ iako ona zaista ispunjava sve kriterijume Božjeg glasnika / proroka. Na primjer, kada su je kritikovali jer je navela pogrešan broj soba u sanatorijumu – 40 umjesto 38 – rekla je:
„Nikada mi nije otkriven tačan broj soba ni u jednom našem sanatorijumu; a znanje koje sam stekla o takvim stvarima stekla sam od onih koji su trebali znati. Po mojim riječima, kada govorim o ovim uobičajenim temama, nema ničega što bi navelo umove da povjeruju da svoje znanje primam u viziji od Gospoda i da ga kao takvo iznosim.“ {Ellen G. White, Selected Messages 1:38.}
„Što se tiče nepogrešivosti, ja to nikada nisam tvrdila, jedini je Bog nepogrešiv. Njegove riječi su istinite i u njemu nema promjenljivosti okretanja.“ {Letter 10. 1895, 1 Selected Messages, p. 37.}
Elen Vajt je takođe prepoznala da nije bila nepogrešiva u svom ličnom ponašanju. Jednom je svom mužu napisala:
„Voljela bih da svoje ja bude skriveno u Isusu. Želim da ja bude razapeto. Ne polažem pravo na nepogrešivost, pa čak ni savršenstvo hrišćanskog karaktera. Nisam slobodna od zabluda i grešaka u svom životu. Da sam pažljivije slijedila svog Spasitelja, ne bih morala toliko oplakivati svoju različitost od Njegovog dragog lika.“ {Letter 27, 1876}
S tim u vezi, postoji biblijsko iskustvo vrijedno pažnje u Djelima 21. Apostol Pavle je posebno bio pozvan da propovijeda neznabošcima. Budući da nije uključio jevrejski obredni zakon u svoje propovijedanje, postojali su određeni jevrejski hrišćani koji su na njega gledali sa sumnjom. Po povratku u Jerusalim sa uspješnog misionarskog putovanja među neznabošcima, bio je nagovoren da ukaže svoj uticaj na poštovanje određenih obreda koji više nisu bili potrebni, kako bi pomirio svoje kritičare. Elen Vajt daje sledeći značajan komentar, koji bi nesumnjivo primijenila i na sebe:
„On nije bio ovlašćen od Boga da dozvoli onoliko koliko su tražili. Ovaj ustupak nije bio u skladu s njegovim učenjem, niti sa čvrstim integritetom njegovog karaktera. Njegovi savjetnici nisu bili nepogrešivi. Iako su neki od ovih ljudi pisali pod nadahnućem Duha Božjeg, ponekad su griješili kada nisu bili pod njegovim direktnim uticajem.“ {Ellen G. White, Sketches from the Life of Paul, 214.}
Biblijski pisci i stubovi vjere nisu bili nepogrešivi, zašto bismo to očekivali od Elen Vajt?
Vilijam Klarens Vajt nije tvrdio da je njegova majka nepogrešiva u pogledu istorijskih datuma i detalja:
„U nekim istorijskim stvarima kao što su iznesene u Patrijarsima i prorocima i Djelima apostolskim, kao i u Velikoj borbi, glavne crte su joj bile vrlo jasne i otvorene, a kada je počela da razvija ove teme, bila je prepuštena da proučava Bibliju i istoriju kako bi dobila datume i geografske odnose i usavršila svoj opis detalja.“ {W. C White as quoted in Ellen G. White, Selected Messages 3:462.}
V.K. Vajt je takođe napisao:
„Što se tiče majčinih spisa i njihovog korišćenja kao autoriteta u pogledu istorijskih i hronoloških tačaka, Majka nikada nije željela da naša braća prema njima postupaju kao prema autoritetu u pogledu detalja istorije ili istorijskih datuma.“ {W. C. White, Selected Messages 3:446}
Ukratko, Elen Vajt nije tvrdila da je iznad grešaka u pisanju o uobičajenim i poslovnim stvarima koje nisu uključivale direktne savjete i poruke od Gospoda. Prepoznala je da nije bila nepogrešiva u svom ličnom životu, a njen sin nije smatrao da bi je trebalo koristiti kao autoritet za detalje u događajima u njenom istorijskom pisanju. Istina je, naravno, da nikada nije koristila izraz „nepogrešiva“ vezano za nju i njene spise u bilo kom kontekstu, ali je tvrdila da su poruke koje je dala one koje joj je dao Gospod.
I vođe Adventista sedmog dana još u njeno vrijeme su se borile s dva lažna učenja: da je Elen Vajt bila nepogrešiva i da su njeni spisi u potpunosti verbalno nadahnuti (diktirani od Boga) i stoga nepogrešivi. Ovi stavovi su bili široko zastupljeni među adventistima tokom njenog života. Na primjer, dr Dejvid Polson, osnivač bolnice Hinsdejl, pisao je Elen Vajt:
„Naveden sam da zaključim i najčvršće vjerujem da je svaka riječ koju ste ikada izgovorili javno ili privatno, da je svako pismo koje ste napisali pod bilo kojim i svim okolnostima, bilo nadahnuto kao i Deset zapovijesti. Zadržavao sam to gledište s apsolutnom upornošću protiv bezbrojnih prigovora koje su na njega iznijeli mnogi koji su zauzimali istaknute pozicije u toj stvari.“
„Brate moj“, odgovorila je Elen Vajt, „marljivo si proučavao moje spise i nikada nisi otkrio da sam iznosila bilo kakve takve tvrdnje. Niti ćeš otkriti da su pioniri našeg djela iznosili takve tvrdnje.“ {Pacific Press Publishing Association, 2019, 20, 21.}
Bilo je i činjeničnih grešaka u njenim spisima. Pišući 1858. godine, ona je poistovjetila Heroda Antipu sa suđenja Isusu i Heroda Agripu iz Djela 12. glava: „Herodovo srce postalo je još tvrđe, i kada je čuo da je Isus ustao, nije bio mnogo uznemiren. Oduzeo je život Jakovu; a kad je vidio da se to svidjelo Jevrejima, priveo je i Petra s namjerom da ga pogubi.“ {Spiritual Gifts, vol. 1, p. 71} U kasnijem pisanju na ovu temu, Elen Vajt je to ispravila kad je postala svjesna greške.
Činjenično sumnjiva izjava je i „amalgamacija ljudi i životinja“.
„Ali ako je postojao jedan grijeh iznad drugih koji je tražio uništenje rase potopom, to je bio niski zločin spajanja (amalgamacije) čovjeka i zvijeri koji je narušio Božju sliku i posvuda izazvao zbrku. Bog je namjeravao da poplavom uništi tu moćnu, dugovječnu rasu koja je pokvarila njihove puteve pred njim.“ {Spiritual Gifts 3:64, 1864.; ponovljeno u izdanju iz 1870.}
„Sve vrste životinja koje je Bog stvorio bile su sačuvane u kovčegu. Konfuzne vrste koje Bog nije stvorio, a koje su bile rezultat spajanja (amalgamacije), uništene su poplavom. Od potopa bilo je spajanja (amalgamacije) čovjeka i zvijeri, što se može vidjeti u gotovo beskonačnim varijetetima životinjskih vrsta i kod određenih rasa ljudi.“ {Spiritual Gifts 3:75, 1864.}
Ovu tezu sa „amalgamacijom ljudi i zvijeri“ Elen Vajt kasnije nije ponavljala, niti je dala neka dodatna pojašnjenja na šta je tačno mislila. Ne dovodi se u pitanje da se više ili manje blisko povezani oblici života mogu ukrštati i proizvoditi hibridi, ali zaista je teško zaključiti da je to ono o čemu ona govori u ovim citatima. Tako ostaje sumnja da je možda vjerovala da su se ljudi parili sa zvijerima i da je to proizvelo „konfuzne“ životinjske oblike i određene „problematične“ rase ljudi. Ako bi potomstvo moglo proizaći iz takvih zajednica, to bi podržalo anti-biblijsku doktrinu evolucije. Ali to je nenaučna izjava, u domenu mitologije. Da li je možda „usvojila“ ovu ideju iz apokrifa koji su bili sastavni dio KJV Biblije do druge polovine 19. vijeka?
Evo i jedne situacije kada je Elen Vajt dala prilično nebulozan odgovor na pitanje koje je mučilo tadašnje rukovodstvo. Naime, 1900. godine, kada se Elen Vajt suočila s određenim problemima u vezi sa držanjem subote iznad arktičkog kruga, napisala je sledeći savjet Džordžu A. Irvinu, tadašnjem predsjedniku Generalne konferencije adventista sedmog dana: „U zemljama u kojima mjesecima nema zalaska sunca i opet mjesecima nema izlaska sunca, vremenski period će se računati prema evidenciji koja se vodi. Ali Bog ima svijet koji je dovoljno velik, prikladan i ispravan za ljudska bića koja je stvorio da ga nastanjuju bez nalaženja domova u tim zemljama tako nepoželjnim na mnogo, mnogo načina.“ {Letter 167, 23 Mar. 1900} Prema ovom nazoru, milioni ljudi bi se trebali preseliti iz sjevernih zemalja.[6]
Bog ne uklanja svaki povod za sumnju
„Dok je Bog dao dovoljno dokaza za vjeru, On nikada neće ukloniti svaki izgovor za nevjerstvo. Svi koji traže kuke na koje će objesiti svoje sumnje naći će ih. A oni koji odbijaju da prihvate i poslušaju Božju riječ dok se svaki prigovor ne otkloni, i više ne postoji mogućnost sumnje, nikada neće izaći na vidjelo.“ {2 MCP 672.1}
„Oni koji žele sumnjati imaće dovoljno prostora. Bog ne namjerava da ukloni svaku priliku za nevjeru. On daje dokaze, koji se moraju pažljivo istražiti skromnim umom i poučnim duhom, a svi bi trebali odlučiti na osnovu težine dokaza.“ {Testimonies for the Church 5:675, 676, 1889.}
„Kako god da to prikrivaju, pravi uzrok sumnje i skepticizma u većini slučajeva je ljubav prema grijehu.“ {2 MCP 677.4}
Božje upute i savjete treba prihvatiti, bez obzira na nesavršenosti izražavanja ljudskog oruđa
Značajno je primijetiti i instrukcije koje je Elen Vajt primila vezano za njen način pisanja u odnosu sa Svetim Pismom:
„Predočeno mi je da, koliko je to moguće, trebam davati pouke na jeziku Svetog Pisma; jer ima onih čije je duhovno rasuđivanje zbunjeno, i kada se njihove greške ukore, oni će pogrešno protumačiti i pogrešno primijeniti ono što bih mogla napisati, i tako učiniti neefikasnim riječi upozorenja koje Gospod šalje. On želi da poruka koju On šalje bude prepoznata kao riječi vječne istine.“ Letter 280; 1906, page 4 [“To My Brethren and Sisters in Denver and Boulder,” August 27, 1906]; citirano u Manuscript Releases Volume Five, page 151; Chapter Title: “Ellen White Comments on Her Work and Inspiration”.}
Ona je takođe učila da se sjedinjenje božanskog i ljudskog u nadahnuću dogodilo na nivou „uma i volje“.
„Bibliju su napisali nadahnuti ljudi, ali to nije Božji način razmišljanja i izražavanja. To je ljudski način. Bog, kao pisac, nije predstavljen. Ljudi će često reći da takvo izražavanje ne priliči Bogu. Ali Bog nije sebe stavio u riječima, u logici, u retorici, na suđenje u Bibliji. Pisci Biblije su bili Božji pisci, a ne Njegovo pero. Pogledajte različite pisce.
Nisu nadahnute riječi iz Biblije, već su ljudi ti koji su bili nadahnuti. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili njegove izraze, već na samog čovjeka, koji je pod uticajem Svetoga Duha prožet mislima. Ali riječi dobijaju otisak individualnog uma. Božanski um je raspršen. Božanski um i volja su kombinovani sa ljudskim umom i voljom; tako su izražavanja čovjeka Božja riječ.“ {Manuscript 24, 1886 in 1SM 21.}
„Iako zavisim od Duha Božijeg u pisanju svojih stavova kao i u njihovom primanju, ipak riječi koje koristim da opišem ono što sam vidjela su moje, osim ako su one koje mi je izgovorio anđeo, koje sam ja uvijek stavljala pod navodnicima.“ {Review and Herald, 8 Oct. 1867, takođe u 1SM 37 i 3SM 278}
„Biblija nam nije data na velikom, nadljudskom jeziku. Isus je, da bi došao do čovjeka tamo gdje je, uzeo ljudskost. Biblija se mora dati na jeziku ljudi. Sve što je ljudsko je nesavršeno.“ {1SM 20}
„Ipak, sada kada vam šaljem svjedočanstvo upozorenja i ukora, mnogi od vas izjavljuju da je to samo mišljenje sestre Vajt. Time ste uvrijedili Duh Božji.“ {Testimonies 5, p. 64.}
„U ovim pismima koja pišem, u svjedočanstvima koja nosim, predstavljam vam ono što mi je Gospod predstavio. Ne pišem nijedan članak u novinama izražavajući samo svoje ideje. Oni su ono što je Bog otvorio preda mnom u viziji – dragocjeni zraci svjetlosti koji sijaju sa prestola.“ {Testimonies 5, p. 67.}
„Ako nastojite da odbacite Božji savjet kako bi vama odgovaralo, ako umanjite povjerenje Božjeg naroda u svjedočanstva koja im je poslao, vi ste pobunjenici protiv Boga kao što su bili Korej, Datan i Abiram.“ {Testimonies 5, p. 66.}
„U stara vremena Bog je govorio ljudima ustima proroka i apostola. Ovih dana On im govori svjedočanstvima svoga Duha. Nikada nije bilo vremena kada je Bog poučavao svoj narod ozbiljnije nego što ih sada poučava u vezi sa svojom voljom i kursom koji bi On želio da oni slijede.“ {Testimonies 4, p. 147 i u Testimonies 5, p. 661, 1876.}
Za poštenog proučavaoca Biblije i spisa Elen Vajt, nema nikakve sumnje da su glavne smjernice koje je iznio Adventni pokret i Bog potvrdio proročkim nadahnućem Elen Vajt jednake onima u biblijskoj prošlosti. Ali to ne znači nepogrešivost u svakom detalju ili u svakoj rečenici koju je napisala Elen Vajt. Ovo naravno još u većoj mjeri važi i za spise pionira Adventnog pokreta.
Gospod je radio na utvrđivanju svog naroda u istini u vrijeme kad su najznačajnije istine za poslednje vrijeme trebale biti iznesene:
„U to vrijeme [nakon razočaranja 1844.] jedna greška za drugom nas je pritiskala; propovjednici i doktori donijeli su nove doktrine. Istraživali bismo Sveto Pismo uz mnogo molitve, a Sveti Duh bi donio istinu u naše umove. Ponekad bi čitave noći bile posvećene istraživanju Svetog Pisma i iskrenom traženju vođstva od Boga. Družine odanih muškaraca i žena okupile su se u tu svrhu. Božja sila bi došla na mene i bila sam osposobljena da jasno definišem šta je istina, a šta zabluda.“ {Selected Messages, Book 3, page 31, 32, paragraph 4, Chapter Title: “The Primacy of the Word”.}
Dakle, kad je bila pod direktnim nadahnućem, ne 24h na dan ili 7 dana u sedmici, nego onda kad je bila, primala je istinu koja je jasno odvajala i odbacivala zablude. No to i dalje ne znači da je postala „sveznalica“ i nepogrešivi izvor svih informacija.
„Kako su tačke naše vjere tako utvrđivane, naša stopala su postavljena na čvrst temelj. Prihvatili smo istinu tačku po tačku, pod demonstracijom Svetog Duha. Bila bih uzeta u viziji, a objašnjenja bi mi bila data. Dobila sam ilustracije nebeskih stvari i svetinje, tako da smo bili postavljeni tamo gdje nas je svjetlost obasjavala čistim, jasnim zracima.“ {Gospel Workers, p. 302.}
Šta je sa greškama za koje se kaže da je napravila, ne samo u istoriji, već i u nauci, zdravstvu, teologiji i egzegezi?
Teško da možemo cijeniti kakva su vremena bila prije više od sto godina kada je Elen Vajt pisala o zdravlju, nauci i ishrani. Kada je 1864. govorila o malignomu u vezi sa duvanom, nekoliko reformatora zdravlja se složilo sa njom, ali su neki ljekari prepisivali pušenje cigara za plućne bolesti. Kako je znala koju poziciju da zauzme? Kada je govorila o dubokim efektima prenatalnog uticaja u terminima koji su usko paralelni sa izjavama nauke danas, nauka je o toj temi znala malo ili ništa. Dok je ona stavljala naglasak na vježbanje i svjež vazduh za invalide, mnogi ljekari su propisivali zatvorene sobe i produženi krevet. Njeni savjeti u vezi sa zagađenjem vazduha, uticajem ishrane na cirkulaciju krvi, upotrebom soli, alkohola, odnosa uma i tijela i drugim temama, potvrđeni su savremenim istraživanjima. Sve takve izjave neki kritičari su smatrali greškama kada ih je ona prvi put napisala.
Zbog poteškoća i neslaganja, ima onih koji se protive modernom proročkom glasu. A ima i onih koji traže „greške“ u Bibliji. Elen Vajt je pronašla vrijedan dragulj istine o ovoj temi u propovijedi Henrija Melvila i sačuvala ga za nas:
„Sve greške neće uzrokovati neprilike jednoj duši, niti izazvati spoticanje bilo koje noge, što ne bi proizvelo poteškoće iz najjasnije otkrivene istine.“ {Ellen G. White, Selected Messages 1:16; cf. Henry Melvill, Sermons [New York: Stanford and Swords, 1844], p. 131.}
Zaključak
Pokušati dokazati da sve „greške“ u spisima Elen Vajt zapravo nisu greške, takođe nije isplativ zadatak. Najprije zato jer neke zaista jesu greške. Drugo, ako je neki kritičar optuži za deset grešaka, i za tih deset se dokaže da nisu greške, kritičar će biti spreman sa još petnaest navoda. Svaki pojedinac mora sam odlučiti da li težina dokaza podržava ili diskredituje tvrdnju Elen Vajt o proročkom daru.
U proučavanju teških odlomaka u Bibliji ili drugim spisima koje je nadahnuo sveti Duh, dobro je postaviti sledeća pitanja: Da li zaista razumijem kontekst, značenje i važnost izjave nadahnutog pisca? Da li u potpunosti razumijem dokaze koji su očigledno u suprotnosti sa nadahnutom izjavom? Mogu li se ta dva skupa podataka uskladiti? Mogu li razumno očekivati bolje razumijevanje iz daljeg proučavanja, eksperimenta ili božanskog prosvjetljenja? Može li se problem ostaviti neriješenim? Onima koji slušaju, sveti Duh govori jasno kroz nadahnute spise, bez obzira na povremene poteškoće koje se mogu pojaviti.
Pogrešni koncepti inspiracije neizbježno dovode do pogrešnog tumačenja i zloupotrebe nadahnutih spisa.
(a) Pretjerano naglašavanje ljudskih elemenata i nedovoljno naglašavanje božanskih elemenata u nadahnutim spisima dovode do smanjenog uvažavanja njihove prave vrijednosti i autoriteta.
(b) De-naglašavanje ljudskih elemenata dovodi do krutih, nefleksibilnih i autoritarnih primjena, zbrke pravila i principa.
(c) Osobe koje drže pogled o isključivom verbalnom nadahnuću Elen Vajt, smatrajući je „vrhovnim apelacionom sudom“ za sva pitanja i za svaki detalj u njenim spisima, neminovno će uvidjeti da je njihova vjera ugrožena jer će, dok nastave da proučavaju njene spise, vjerovatno naići na karakteristike koje se ne mogu objasniti ovom teorijom nadahnuća.
I Biblija i spisi Elen G. Vajt predstavljaju spoj božanskog i ljudskog.
S jedne tačke gledišta, oni imaju nesavršenosti, a ipak su siguran i pouzdan vodič i dragocjeno blago na putu spasenja. Za vjernika, nesavršenosti forme ne negiraju vjerodostojnost poruke. Moramo biti svjesni da živimo u grijehom oštećenom svijetu i stoga srećni i zahvalni Bogu zbog istina koje imamo u ovim okolnostima. Zapazite da apostol Pavle u 1. Korinćanima 13:9 potvrđuje da je proroštvo „djelimično“, što znači da ima svoja ograničenja.
Odreći se spisa Elen Vajt zbog nekih grešaka bila bi nemjerljivo veća ludost nego izbaciti lučkog pilota sa broda pred uplovljavanje u luku. To bi neminovno značilo gubitak ispravnog kursa za vrijeme posletka. Ako uviđamo neke greške u njenim spisima, to može biti dobro jer imamo akumuliranu jasniju istinu, visoko cijeneći obilje dragocjene svjetlosti sadržane u njenom radu.
__________________________
[1] Mi ne negiramo verbalno nadahnuće, ali to nije isto što i tvrdnja da je cijelo Sveto Pismo proizvod takvog nadahnuća.
[2] Zastupnik osobe (hebrejski: šalija) se smatra kao sama ta osoba. Primjer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Ali primjena imena, dolazak u ime GOSPODNJE i date ingerencije (anđelu ili Hristu), ne izjednačavaju time zastupnika sa Jehovom ili jedinim pravim Bogom, vrhovnim Suverenom univerzuma (Jovan 14:28).
[3] „On je vječni samopostojeći Sin…“ {E. G. White, Evangelism (Washington, D. C.: Review and Herald Publishing Association, 1946), p. 615. Citiran Manuscript 101, par. 28, 1897.} Ovdje nalazimo očiglednu logičku grešku – ako je sin, morao je imati svoj početak u ličnosti i ne može biti „samopostojeći“. „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.“ (Jovan 5:26) Dati život ne može biti samopostojeći život. „Gospod Isus Hrist, jedinorođeni Sin Očev, je zaista Bog u beskonačnosti, ali ne u ličnosti.“ {Ellen White, Upright Look 367} „Bog je Hristov Otac; Hrist je Sin Božji. Hristu je dat uzvišen položaj. On je učinjen jednakim sa Ocem. Svi Božiji savjeti su otvoreni Njegovom Sinu.“ {Counsels for the Church 76.5} Na mnogim drugim mjestima i iz cijelog konteksta ovakvih izjava se vidi da je Elen Vajt generalno imala ispravne poglede na Oca i Sina, te da je prosto ponekad koristila nesmotrene izraze koje je kasnija trinitarska politika u crkvenom vođstvu mogla zloupotrijebiti (za više detalja vidi: Elen Vajt nije bila trinitarka!). I mi sami često usvojimo neke fraze koje teološki i logički nisu tačne samo zato što su često ponavljane i popularne.
U spisima Elen Vajt nalaze se i izjave koje odražavaju dualističke poglede na Hristovu ljudsku prirodu, takođe usvojene iz trinitarskog vokabulara (kao na primjer u Review and Herald July 5, 1887, gdje čak sugeriše da je Hrist mogao odoljeti vlastitoj smrti i spriječiti bolest „prelivanjem sile iz svoje božanske strane u ljudsku“). Čini se da je gospođa Vajt vjerovala da je Isus imao skrivene božanske moći koje je morao stalno potiskivati i dualnu prirodu, božansku i ljudsku, gdje se nameće vještačka dilema koja priroda je umrla na krstu. Elen Vajt je izrazila kontradiktorne stavove po ovom pitanju (vidi: Manuscript 44, 1898, i Seventh-day Adventist Bible Commentary, vol. 7, p. 90; uporedi sa Manuscript 140, 1903, par. 28, citirano u Seventh-day Adventist Bible Commentary, vol. 5, page 1129). U krajnjem ishodu cijele zbrke iz ovog dualističkog pogleda, trinitarski teolozi izvode zaključak da je Isus samog sebe uskrsnuo, pogrešno se pozivajući na Jovan 10:18.
Prva upotreba termina „bogočovjek“ kao teološkog koncepta pojavljuje se u spisima crkvenog oca Origena iz 3. vijeka: „Ova supstanca duše, dakle, kao posrednik između Boga i tijela – budući da je nemoguće da se priroda Božija pomiješa sa tijelom bez posrednog instrumenta – rađa se Bogočovjek.“ (Origen, De Principiis, Book II, Chapter VI. On the Incarnation of the Christ, između 220. i 230. godine)
[4] Artur G. Daniels, predsjednik Generalne konferencije 1901-1922, izjavio je da „nije iskreno i… hrišćanski“ da iznese „lažne tvrdnje“ da je Elen Vajt bila nepogrešiva, te da su njeni spisi dorađivani. „U Australiji,“ otkrio je, „vidio sam prepisivanje poglavlja [Čežnje vjekova]… iznova i iznova i iznova… Da ti lažni stavovi nikada nisu bili zauzeti, stvar bi bila mnogo jasnija nego danas.“ {1919 Bible Conference, 1241, 1242.} Za više detalja vidi: Spisi Elen Vajt – Razobličavanje manipulacija i ponovno oživljavanje originala Duha proroštva (pdf).
[5] Dr. Merlin Burt, Understanding Ellen White, p. 120
[6] Naravno, poenta je da se sedmi dan obilježava kao sjećanje na Stvaranje, a ne u striktnom poštovanju zalaska sunca kao referentnog okvira za određivanje trajanja subote na lokacijama na kojima geografski i astronomski to nije moguće.
Na mjestima gdje sunce ne zalazi i ne izlazi tokom dijela godine, postoji više opcija šta činiti:
- Ako je vaše stalno prebivalište na mjestu gdje sunce izlazi/zalazi, koristite tamošnje vrijeme.
- Koristite vrijeme izlaska i zalaska sunca u najbližem geografskom području gdje sunce izlazi/zalazi.
- Subotu započnite u tačno vrijeme između astronomskog podneva i ponoći (oko 18h) kada sunce ne zalazi, i u podne kada sunce ne izlazi, i završite je oko 19h kad sunce ne izlazi, i u ponoć kada sunce ne zalazi. Ovo je najčešće korišćenja opcija.
Dakle, u ovom slučaju, umjesto obraćanja Elen Vajt da presudi za stvar za koju nije kompetentna, vođe crkve su trebali sami zagrijati moždane vijuge.
