U knjizi Postanka, Biblija rutinski bilježi ljudski životni vijek koji se čini pretjerano različit od našeg iskustva. Adam je živio 930 godina, Noje čak duže – 950 godina, Metuselah 969 godina… Ovi životni vjekovi nijesu slučajno raspoređeni; oni su sistematski veći prije Potopa, dok se nakon Potopa zapaža oštro opadanje.
Duga životna razdoblja nijesu ni na koji način predstavljena u Bibliji kao izuzetna za njihovo vrijeme. Mnogi ljudi brzopleto počinju da se izruguju kad čuju te informacije, tvrdeći da je to „biološki nemoguće“ ili da se radi o mitovima. U današnje vrijeme, čak ako i izbjegnu sve fatalne bolesti, ljudi generalno umiru od starosti prije 100 godina. Čak i u izuzetnim slučajevima, ne prelaze 120 godina.
Skepticizam u pogledu životnog vijeka ljudi koji su živjeli u biblijskim vremenima stoga je fokusiran na nekoliko prvih poglavlja knjige Postanka. Takav skepticizam nije samo odlika ljudi savremenog doba.
Drevni rimski istoričar Varo tvrdio je da se stvarni životni vijek patrijarha može utvrditi kad se data brojka podijeli sa 12 (tj. zamijene lunarni mjeseci za solarne godine). Ovo, međutim, ne funkcioniše kad uzmemo u obzir dob kada su patrijarsi dobili prvog sina. Na primjer, ako podijelimo dob kad Biblija kaže da je Enoh dobio Metuselaha (Post. 5:21) sa 12, došli bismo do toga da je postao otac kad je napunio 5 godina.
Umjesto besmislenih nagađanja i pokušaja da biblijski izvještaj prilagodimo svojoj vizuri, moramo se pozabaviti razlozima za dug životni vijek prije Potopa i uzrocima pada životnog vijeka nakon Potopa.
Koji su glavni razlozi za pretpotopnu dugovječnost i poslepotopni pad?
(1) Čovjek je stvoren savršen, fizički, mentalno i duhovno zdrav, ali pad u grijeh uzrokovao je propadanje, starenje i biološku smrt. To je konačni i glavni razlog zašto je ljudski rod podložan smrti, te tako i „programiran“ da umre zbog odvajanja od Boga, izvora života. Savremena genetska istraživanja pokazuju da svi mi nasleđujemo neumitnost starenja i smrti. To je strašna posledica grijeha.
Međutim, potencijali čovjeka i posle pada u grijeh bili su višestruko veći od današnjih generacija u svakom smislu. Ljudsko tijelo bilo je genetski zdravo, a time i sposobnost regeneracije organizma neuporedivo veća, te su se tako organi znato sporije „trošili“, čime se proces starenja i propadanja jedinke veoma odlagao. Tako sa aspekta današnje nauke ne postoji nijedan poznati biološki razlog zašto ne bi bio moguć životni vijek od 900 i više godina ako je genetski limit bio postavljen na drugačijoj tački.
(2) Prije Potopa sve je bilo kvalitetnije i sa mnogo nižom stopom propadanja i kvarenja nego u drastično izmijenjenim uslovima nakon Potopa. Ljudi su sporije sazrijevali tako da su obično u dobi od 70 ili više godina stupali u brak.
(3) Postoji jedan dobro poznati i jednostavni fenomen nazvan „genetski pomjeraj“, kroz koji različiti oblici gena (ogranci DNK kodirani za razne karakteristike) mogu da se izgube u malim populacijama. Geni dolaze u parovima; nasleđujemo jedan od majke a drugi od oca.
U prikazanom primjeru, „G“ forma gena je prisutna u ocu a ne u majci. Svako od njihove djece ima šansu 50-50 da naslijedi „G“ verziju tog osobitog gena. Stoga mogućnost da niko od potomstva ne naslijedi ovaj gen nije uopšte udaljena. (Ako imaju samo troje djece, šansa je 1:8.) U situaciji u kojoj je cijeli ljudski rod bio sveden na Noja i njegovu ženu (s kojom posle Potopa više nije imao djece), njegova tri sina i njihove žene, sasvim je moguće da neke forme gena u Noju nijesu prenesene dalje. Pošto se sa aspekta današnje genetike čini da je starenje stvar genetske kontrole, gubitak nekih gena zaduženih za dugovječnost može biti jedan od glavnih razloga za pad životnog vijeka posle Potopa.
(4) Štetne mutacije akumulirale su se po znatno većoj stopi posle Potopa. Neke od tih mutacija mogle su, na primjer, uzrokovati gubitak dužine telomera. (Telomera je kratki ponovljeni niz nukleotida na kraju hromozoma eukariota koji štiti hromozom od razgradnje egzonukleazama.)
„Prekrivanje“ na krajevima svakog hromozoma (nazvano telomera, od grčkog telos = kraj i meros = dio) je poput prekrivanja šiljaka vezica za cipele kako bi se spriječilo rascvjetavanje na krajevima. Telomera se skraćuje sa svakom diobom ćelije i, jednom kad se dosegne limit, ćelija se više ne može dijeliti. Ovo je vjerovatno jedini način na koji je naš ograničeni životni vijek „programiran“ unutar nas. Nema biološkog razloga zašto ne bismo mogli živjeti znatno duže nego sada, ako bismo imali odgovarajuće genetsko uređenje.
Odavno je poznato da postoje ljudske ćelije koje bi se mogle dijeliti zauvijek – ćelije raka. Izgleda da ne postoji ugrađeni „prekidač“ koji govori ćeliji da prestane sa diobom, te tako one nastavljaju sa pravljenjem vlastitih kopija. Zbog toga medicinske laboratorije, kojima je potrebno korišćenje linija ljudskih ćelija za njihov rad, mogu biti kontinuirano snabdjevene ćelijama koje su „potomstvo“ neke nesrećne osobe oboljele od raka. Te HeLa ćelije (nazvane po Henrijeti Laks), su efektivno „besmrtne“ ukoliko se ne bi fizički uništile.
Nedavni laboratorijski rezultati zasnovani na enzimu koji je uključen u replikaciji telomera izazvao je mnogo uzbuđenja.[1] Modifikovane ljudske linije ćelija dijelile su se mnogo puta posle njihovog limita. To je podstaklo spekulacije da bi genetske modifikacije mogle značajno produžiti ljudski životni vijek.
(5) Prema biblijskom izvještaju o Stvaranju, Zemlja je prije Potopa bila zaštićena nekom vrstom vodenog omotača iznad atmosfere (Post. 1:6,7; ref. Post. 7:11) koji je ne samo štitio od ultraljubičastih i drugih opasnih zračenja iz svemira, već takođe obezbjeđivao ujednačenu klimu po svoj zemlji. Nakon što se klima radikalno promijenila nakon Potopa, ljudi su prosječno živjeli mnogo kraće do vremena kad se „dobrim životnim vijekom“ počela smatrati dob od 70 ili 80 godina (Ps. 90:10).
(6) Fosilni dokazi sugerišu da je nivo ugljen-dioksida (moguće i kiseonika) bio veći u pretpotopnom svijetu. Kvalitet vazduha (posebno kiseonika) radikalno je oštetio efekat koji se danas vještački postiže u hiperbaričnoj komori. Ipak, činjenica da je Noje živio još 350 godina nakon Potopa pokazuje da je genetika pretpotopnih generacija bila programirana tako da je mogla podnijeti čak i nedaće izmijenjenih životnih uslova.
(7) Dokaz da date životne dobi u Bibliji nijesu mitovi nalazimo takođe u razumijevanju eksponencijalne stope propadanja prirode. Sve propada po datoj stopi.
Grafički prikaz životne dobi patrijarha pokazuje krivulju njihovog propadanja, koja se zatim može porediti sa savršenom eksponencijalnom krivuljom propadanja (koja ima 1 za svoj koeficijent determinacije). Sa ovom informacijom može se razumno dokazati da su dati brojevi godina ljudi u knjizi Postanka doslovno tačni.
Koeficijent determinacije na grafikonu lijevo (označen kao R2) je skoro 0,89. Ova stopa propadanja biblijskih patrijarha navedenih na grafici je samo 11% udaljena od podudaranja sa eksponencijalnom (prirodnom) krivuljom propadanja.
Prosječni životni vijek prije Potopa bio je 857 godina. Zapazite iz grafikona da je posle Potopa trebalo da prođe nekoliko generacija da se dostigne novi životni vijek od oko 70 godina!
(8) Promjena kakvoće i režima ishrane svakako je sledeći jako bitni faktor koji je uticao na pad životne dobi posle Potopa. U pretpotopno vrijeme, ljudi su mogli uživati u blagodatima zdrave raznovrsne vegetarijanske hrane, čiste vode i nezagađenog vazduha. Potop je opustošio zemlju, a klimatske, geološke i druge promjene, usled gubitka efekta staklene bašte, uslovile su znatno oskudniji biljni svijet. Iz tog razloga uvedena je i mesna ishrana od čistih životinja. Značajno nezdravija ishrana svakako je fizički oslabila čovjeka, te uzrokovala brže propadanje organizma, veću podložnost bolestima i sve slabije genetsko nasleđe (sa uvećanim brojem oštećenih gena i štetnih mutacija).
(9) Posle Potopa ljudi su u radikalno različitom životnom okruženju postali znatno izloženiji stresu i raznim psihičkim i mentalnim problemima i nedaćama, što takođe bitno utiče na kvalitet života i skraćenje životne dobi.
Jevrejski istoričar iz prvog vijeka Josif Flavije, tvrdio je da su ljudi nekad imali vrlo dug životni vijek. On njihovu dugovječnost pripisuje Božjoj blagodati i činjenici da je hrana koju su jeli bila mnogo bolja.[2]
Sa teološkog aspekta, jasno je da progresija grijeha dovodi do uvećanja prokletstva na Zemlji u svakom smislu, te otuda i neophodnost smanjenja sposobnosti i prilika ljudskim bićima da produkuju zlo i samodestrukciju. U tom kontekstu treba shvatiti mehanizme degradacije i drastičnog smanjivanja životnog vijeka čovječanstva posle Potopa, tako da razumijevanje na koji način oni tačno funkcionišu nije nužno.
Napokon, možemo zaključiti da u biblijske izvještaje možemo imati razumno povjerenje i da Biblija ne zahtijeva slijepu vjeru. Ako je Biblija pouzdana u stvarima koje se mogu provjeriti, razumno je vjerovati i u ono što nije provjerljivo. To možemo porediti sa ispitivanjem svjedoka u sudnici. Ako se priča slaže u njenim provjerljivim djelovima, razumno je vjerovati da je svjedočenje vjerodostojno u stvarima koje se ne mogu verifikovati. Tako i data objašnjenja za pretpotopni dugi životni vijek možda nijesu u potpunosti zadovoljavajuća za naše racionalne (li skeptične) umove, ali Biblija je izdržala probe svakog vremena pa bi shodno tome i naša vjera u ono što ne razumijemo najbolje trebala biti jaka.
___________________________
[1] ‘Genetics of Aging’ Science 278 (5337):407–411, 1997.
[2] Antiquities of the Jews, Book 1, Chapter 3.
