Tako su bili dovršeni nebesa i zemlja i svi njihovi elementi. Do sedmog dana Bog je dovršio svoje djelo koje je načinio, i sedmog dana je počinuo od svih djela koja je načinio. I Bog je blagoslovio sedmi dan i posvetio ga, jer je tog dana počinuo od svih svojih djela koja je Bog stvorio i načinio. (Postanje 2:1-3)
U ovom trenutku, ništa nije postojalo u kreaciji što je bilo loše, ili pokvareno, ili neusklađeno s Božjim planom i svrhom. Nebo i zemlja bili su ogromni, vrvjeli životom, i bili su upravo onakvima kakvima ih je Bog zamislio.
Bog je kompletirao svoje djelo stvaranja šestog dana. Međutim, sedmica nije bila gotova. Sedmi dan je bio važan Bogu i postao je najvažniji od svih dana u sedmici. Pošto je završio svoje djelo, Bog se odmorio. Ovo je tačka u kojoj je obrazac iz poglavlja 1 zaustavljen. U svakom od šest dana stvaranja, Bog je radio određeni posao i vidio da je dobro. Sedmog dana nije radio.
Šta znači da se Bog odmorio? Šta znači „odmarati se“ od rada, za osobu koja ima moć da stvara svjetove ni iz čega uz samo Njegovu naredbu? Bilo iz praktičnih, simboličkih ili drugih razloga, trebalo bi da ovo vidimo kao smislen izbor od strane Stvoritelja. Ovaj dan odmora će postati poznat kao subota, centralna tačka Božjeg zakona i bitna za bogosluženje Božjeg naroda. Ali čak i sada, prije nego što je grijeh ušao u svijet, ovaj dan odmora je već značajan za Stvoritelja.
Bog se odmarao iz dva razloga:
- Ono što je On stvorio bilo je savršeno.
- Ono što je On stvorio bilo je potpuno.
Bog je opskrbljivač. Čovjek je primalac. Da bi uživao u stvaranju, Adam je morao ući u Božji počinak. Prvi dan za Adama i Evu bio je dan odmora.
Dakle, čovjeku odgovornom za Zemlju, sam Bog je dao primjer (Postanje 2:2-3) da odmara u sedmi dan – Subotu – kao uspomenu na Stvaranje, koji Uput je takođe kasnije zapisan u Dekalogu (2. Mojsijeva 20:8-11). Sedmični odmor je uspostavljen odmah nakon stvaranja, znači prije pada u grijeh i aktivacije Plana spasenja. Svaka promjena ove ustanove nije ništa drugo do pobuna protiv Stvoritelja. Upravo to je slučaj sa „hrišćanskom nedjeljom“.[1] Stoga je svetkovanje Subote, sedmog dana u sedmici, direktno je povezano sa odavanjem zahvalnosti i poštovanja Stvoritelju, koji je i sam počinuo na taj dan. Božji blagoslov (odobravanje) počiva samo na subotnom posvećenom danu. Dok je trajanje dana, mjeseca ili godine određeno astronomski, sedmica ne zavisi ni od jednog takvog parametra, već ciklus 6+1 postoji samo zbog Stvaranja i od Stvaranja. Podsjetimo se da je Bog svojim glasom objavio Dekalog i zapisao ga na kamenim pločama, tako da sledeća izjava potvrđuje stvaranje Zemlje i našeg univerzuma za doslovnih 6 dana: „Jer je za šest dana Gospod stvorio nebesa i zemlju, more i sve što je u njima, a sedmog dana je počinuo. Zato je Gospod blagoslovio subotni dan i posvetio ga.“
Ovo je zapis o porijeklu nebesa i zemlje u vrijeme kada su stvoreni, onog dana kada je Gospod Bog načinio zemlju i nebesa. (Postanje 2:4)
Narativ u Postanju sada se vraća na više detalja oko stvaranja. Ovaj stih služi kao uvod u priču o Adamu i Evi i onima koji će je slijediti. Napisana je u poetskoj strukturi „hijazme“. To je piramida riječi u kojoj su fraze paralelne jedna s drugom na putu „gore“ i „dolje“. Drugi način da se ovo zamisli je kao ogledalo, usredsređeno na neku specifičnu tačku. Idejni obrazac u hijazmi je strukturiran kao ABCBA, ali može uključivati mnogo više tačaka oko središnje teme. Ovaj oblik pisanja je uobičajen u Postanju.
I svaku biljku poljsku, prije nego što je bila na zemlji, i sav zeleniš poljski, prije nego je iznikao; jer Gospod Bog još nije bio pustio kišu na zemlju, niti je bilo čovjeka da radi zemlju. (Postanje 2:5)
Postavljajući pozornicu za dolazak čovjeka, dvije stvari nedostaju u ovom trenutku u priči o stvaranju: kiša i neko ko će obraditi zemlju. Ovaj stih opisuje svijet u kojem još nije niklo grmlje ili male biljke u polju. Hebrejska riječ za biljke koje je Bog stvorio tokom prethodnih dana, kao u Postanju 1:11, je de’se, što je veoma opšti pojam. Ovdje, u 5. stihu, korišteni su izrazi siah i ē’seb, koji su konkretniji. Ovaj odlomak, dakle, opisuje nedostatak kultivisanih usjeva koji se uzgajaju za jelo ljudi.
Bog je stvorio sve vrste biljaka da rastu na zemlji trećeg dana stvaranja, a vidjećemo u 8. stihu da će Bog posaditi drveće u Edenu s plodovima dobrim za hranu. Ovaj stih ukazuje na budući rad i svrhu čovjeka na zemlji, da sadi usjeve i obrađuje zemlju, da uvede red na zemlji brinući se o onome što je Bog stvorio.
Ali sa zemlje se dizala para i natapala svu površinu zemlje. (6. stih)
Ovaj stih nam govori kako je zemlja dobijala vodu bez kiše: iz zemlje su se dizala isparavanja. Stiče se utisak podzemnih tokova, takozvanog „slatkovodnog okeana“, koji bi zasitio kopno, možda na cikličnoj osnovi. Ovo odgovara opisu nadolazećih stihova o rijekama koje zalivaju Edenski vrt i područje oko njega. Takođe postoji snažna sugestija da prije Potopa kiša zapravo nije padala, iako ne možemo biti sasvim sigurni da ovaj stih to implicira.
Gospod Bog je oblikovao čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao duša živa. (7. stih)
Ovo je trenutak kada počinje sav ljudski život. Postanje 1 opisuje stvaranje cijelog svemira. Kao dio te priče formiraju se i muškarac i žena (Postanje 1:27). Poglavlje 2. Postanja sužava fokus na stvaranju prvog čovjeka, dajući dodatne detalje i pomažući nam da vidimo da je čovječanstvo posebno među svim ostalim stvorenjima.
U Postanju 1:1, Božje stvaranje je opisano pomoću izraza bā’rā, koji implicira „kreaciju“ u smislu „nastajanja“ ili „nečega iz ničega“. Ali ovdje, u Postanju 2:7, stvaranje prvog ljudskog bića koristi hebrejsku riječ za „oblikovati:“ ji’ser. Ovo opisuje postupke umjetnika, vajara ili grnčara. Ovaj izraz je specifičan po tome što se uvijek odnosi na rad na nekoj postojećoj supstanci. U ovom slučaju, Bog formira ljudski život iz same zemlje. Ta hebrejska riječ je ā’pār, koja se odnosi na prljavštinu, prah, krhotine ili pepeo.
Prateći priču ovog stiha, nakon što je „oblikovan“, on još uvijek nije bio živo biće. To se dogodilo tek nakon što je Bog, metaforički rečeno, „udahnuo dah života“ u njega. Ovo možemo lakše shvatiti u današnjim terminima „hardvera“ i „softvera“ – oboje zajedno omogućuju funkcionalan rad kompjutera ili nekog drugog elektronskog uređaja.
Sav život je nastao od Boga, ali ljudski život je Božjim ličnim angažmanom. Bez Boga jednostavno ne bismo živjeli. Ime Adam je direktno iz hebrejskog ā’dām, što doslovno znači „čovjek“. Ovo ime odražava prašinu od koje smo nastali: hebrejska riječ za tlo je adamah.
Sve ovo, kao što se može zamisliti, dodaje gorivo raspravi o tome kako je tačno Bog donio ljudski život na zemlju. Bez obzira na specifičan proces koji je uključen, ovaj stih jasno kaže da je sam Bog formirao čovjeka od „praha zemaljskog“ tj. od zemaljskih elemenata. Preko 95% čovječjeg tijela čine kiseonik, ugljenik, vodonik i azot, a ostatak svi ostali elementi. Bog je lično dizajnirao veličinu, oblik i detalje prvog čovjeka. Bog je bio namjeran, kreirajući upravo ono što je namjeravao napraviti. Prema knjizi Postanja, oblik tog prvog čovjeka bio je „veoma dobar“ (Postanje 1:31).
Gospod Bog je zasadio vrt u Edenu, prema istoku, i tamo je smjestio čovjeka koga je oblikovao. (8. stih)
Za stanište prvog para, Bog je zasadio vrt u regiji zvanoj Eden. Svi prevodi ovog stiha uključuju neki koncept „istoka“ u opisu lokacije ovog vrta. Originalni hebrejski kaže gan b ē’den mi qe’dem, što najbukvalnije znači „bašta prema istoku, u Edenu“. Treba istaći da je „Eden“, doslovno rečeno, teritorija na kojoj se vrt nalazi, a ne sama bašta. Iz geografije date u sledećim stihovima, čini se logičnim zaključiti da je Eden bio u regiji Mesopotamije. Implicitno, izvorna publika knjige Postanja bila bi zapadno od tog područja.
Prvo poglavlje Postanja prikazuje Boga kao opskrbljivača. U svakom od prva tri dana, On stvara okruženje pogodno za kasniju kreaciju. Četvrtog, petog i šestog dana u sedmici stvaranja, Bog postavlja novo stvorenje na svako od tih pripremljenih mjesta. Ovdje vidimo kako Bog pravi opskrbu za čovjeka, priprema vrt i stavlja čovjeka tamo. Ovaj vrt bi bio čovjekov prvi dom.
Tako je Gospod Bog učinio da iz zemlje nikne raznovrsno drveće prijatno za gledanje i čiji je plod dobar za jelo, kao i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla. (9. stih)
Prema ovom opisu, na ovom lokalitetu je bilo mnogo različitih vrsta voćaka.
Dva specifična stabla se poimenice pominju kako stoje usred vrta: Drvo života i Drvo spoznaje dobra i zla. Uskoro ćemo saznati da je Bog dizajnirao ova dva drveta sa posebnim svojstvima. Drvo života imalo je regenerativna i ljekovita svojstva, što je prolongiralo ljudski život (Otkrivenje 22:2). Čini se da je funkcija ovog drveta da besmrtnost (vječni život) dolazi od kontinuiranog jedenja s njega. Bog nije zabranio Adamu i Evi da isprva jedu njegov plod, već se to dogodilo tek posle Pada kada su postali smrtni. To nam govori da je povezanost sa Bogom bila primarna garancija vječnog života čovjeka, a pristup drvetu života sekundarni mehanizam koji je osiguravao najbolje stanje organizma.
S druge strane, Drvo spoznaje dobra i zla otkriva da je čovjeku data uslovna besmrtnost. „Znanje“ ovdje nije nužno intelektualno, već iskustveno. Plod ovog drveta ne bi, sam po sebi, davao informacije. Međutim, to bi dovelo do toga da čovječanstvo iskusi i dobro i zlo na načine koje Bog nije namijenio. Jedenje sa ovog drveta učinilo bi čovjeka svjesnim postojanja zla i prožetim mješavinom dobra i zla – koje je suprotstavljanje Bogu odnosno otkazivanje pokornosti Božjem poretku i svrsi života, raskidanje veze sa Tvorcem.
U stihu 17, čućemo kako Bog daje uputstva čovjeku da nikada ne jede sa Drveta poznanja dobra i zla. U trećem poglavlju vidjećemo kako čovjek krši taj uput sa katastrofalnim posledicama.
Oba drveta su bila smještena u sredini vrta, što ukazuje na njihov posebni značaj.
Iz Edena je tekla rijeka koja je natapala vrt, i odande se dijelila u četiri toka. Prvom je ime Fison i on teče oko cijele zemlje Havile, gdje ima zlata. Zlato te zemlje je dobro. Tamo ima i smole od bdjela i kamena oniksa. Drugoj rijeci je ime Gihon i ona teče kroz cijelu zemlju Huš. Trećoj rijeci je ime Hidekel i ona teče istočno duž Asirije. Četvrta rijeka je Eufrat. (stihovi 10-14)
Sa narativnog stanovišta, ovaj odlomak bi se mogao povući u stranu bez ometanja toka priče. Ove riječi objašnjavaju geografiju Edenskog vrta i daju više informacija o tome gdje se nalazio. Glavna priča će se nastaviti u 15. stihu.
Prema stihu 10, moćna rijeka je zalivala Edenski vrt. Kao što je već spomenuto, „Eden“ uključuje više od vrta; čini se da je to geografska regija. Nakon što je napustila područje samog Edena, ova rijeka se dijelila u četiri odvojena toka. Oni su navedeni u stihovima od 11. do 14. kao Fison, Gihon, Hidekel (tj. Tigris) i Eufrat. Opis te četiri rijeke pomoći će da se locira oblast Edena – iako ne i konkretna lokacija vrta – u poznatom svijetu tog vremena (kad je pisao Mojsije).
Danas su poznate rijeke Tigris i Eufrat, u geografskom području koje je najvjerovatnije bilo u blizini Edena. Druge dvije rijeke, međutim, danas mogu ili ne moraju postojati. S obzirom na to da se radi o geografskom području prije potopa, ne postoji način da se sa sigurnošću kaže da li su ove rijeke potpuno iste kao plovni putevi koji se trenutno nazivaju tim nazivima.
Fison je opisan kako teče oko zemlje Havile. Naučnici sugerišu da je Havila možda Arabija, područje poznato po zlatu. Ako je to tačno, Fison bi bila arapska rijeka ili rijeka povezana s Persijskim zalivom. Opisuje se kvalitet tog zlata kao dobar. U regionu je pronađen i kamen oniks, koji će kasnije biti važan za Izrael, za ukrašavanje hrama i tabernakula. Za ovu zemlju se kaže da je bila bogata bdelijumom, prozirnom supstancom – iako bi zbog drevne fleksibilnosti u opisivanju dragulja i minerala, ovo posebno spominjanje moglo biti nekog potpuno drugog kamena. „Bdjel“ je mirisna smola slična smirni. Ovi prirodni resursi bili bi značajni za čitaoca iz Mojsijevog vremena, i to je razlog zašto se pominju.
U svakom slučaju, region koji se opisuje je bogat specifičnim resursima. I, kao takvo, jasno je zamišljeno da se shvati kao doslovna lokacija.
Druga opisana rijeka je Gihon, ona koja je tekla oko zemlje Huš. Kako se koristi u Bibliji, regija „Huš“ obično se odnosi na zemlju Etiopiju, koja je prilično udaljena od drugih teritorija spomenutih u ovom odlomku. Naučnici sugerišu da bi ovo moglo biti drugačije područje poznato u drevnim vremenima kao Huš, možda u planinama Mesopotamije.
Kao i sa Fisonom, ne možemo napraviti čvrstu vezu između ove rijeke i one poznate u modernom svijetu. Kako je ovo opis svijeta prije potopa, postoji realna mogućnost da je rijeka uništena i da više ne postoji (kao što ne postoji ni glavna rijeka). Takođe je moguće da ono što ovaj odlomak naziva Fison i Gihon mogu biti pritoke veće rijeke Eufrat.
Tigar i Eufrat su do danas dobro poznate rijeke u regionu. U stvari, ovi vodeni putevi su snažno povezani sa drevnom regijom poznatom kao Mesopotamija.
Tigris teče istočno od drevne asirske prijestonice Ašura (Asira). Rijeka Eufrat je zapadno od Tigra. Ove rijeke teku iz regiona današnje Turske, kroz današnji Irak, i spajaju se u jednu stazu prije nego što se izlivaju u Persijski zaliv.
Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i da se brine o njemu. (15. stih)
Jedna od najvažnijih pouka koja iskače iz ovog stiha je da je prvi čovjek odmah nakon što je stvoren, imao Bogom danu svrhu. Bog ga je smjestio u Edenskom vrtu sa poslom koji je trebao obaviti. Bog je stvorio svijet koji je uključivao posao koji je trebalo obaviti; On je stvorio čovjeka sa misijom da obavlja taj posao. Teoretski Bog nije morao strukturirati svijet na ovaj način. Mogao je stvoriti svijet koji je potpuno samoodrživ. Mogao je stvoriti ljudska bića da jednostavno žive u luksuzu i uživaju u cijeloj Božjoj tvorevini, a da nikada ne moraju ništa doprinijeti.
To, međutim, nije bio Božji plan. Čak i prije nego što je grijeh ušao u svijet, ljudska bića su bila namijenjena da rade, da pomažu u ostvarenju Božje svrhe. To je ugrađeno u nas, jer smo stvoreni po Božjem obličju kao kreativna bića. Treće poglavlje će otkriti da je grijeh promijenio prirodu našeg rada i našeg odgovora na njega, ali sam rad nije prokletstvo. To je dio naše svrhe kao Božjih stvorenja.
Posao ovog prvog čovjeka bio je relativno jednostavan i jasan: održavati Edenski vrt. Ova svrha će biti izgubljena kada sagriješi, kasnije u ovoj priči. Za one koji su vraćeni u zajedništvo s Bogom kroz vjeru u Hrista, počinje se vraćati i taj osjećaj svrsishodnog rada. Pavle piše u Efescima 2:10: „Jer mi smo njegovo djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja je Bog unaprijed pripremio da u njima hodimo.“
Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: „Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.“ (stihovi 16-17)
Stihovi 16 i 17 čine potpunu misao koju treba pročitati i shvatiti kao jednu izjavu da bi se u potpunosti razumjela. Ovo je prvi Božji negativni uput ljudskim bićima, koji govori čovjeku šta ne treba da radi. Ovdje se koristi hebrejski korijen riječi tsavah, prvi put kada se ovaj koncept koristi u Bibliji.
Čak i tako, uput počinje onim što čovjek može učiniti, a to je praktično bilo šta drugo. Čovjeku je data sloboda da jede sa svakog drveta u Edenskom vrtu – osim jedne, jedine zabrane. Ova izjava odjekuje Božjim riječima zapisanim u Postanju 1:29: da su sve jestive vrste biljaka koje su nosile sjemenke i voćke sa drveća date za hranu.
Ovdje Bog daje granicu čovjekovoj slobodi. Uput se okreće negativnom, ograničenju: čovjek ne smije jesti sa Drveta spoznaje dobra i zla. Ako to uradi, umrijeće. Ova jednostavna zabrana naglašava biblijski osnovni pogled na grijeh i spasenje. Čovječanstvo neće pasti u grijeh jer ne uspijeva da se pridržava neke nevjerovatno dugačke liste pravila. Ili čovječanstvo neće uspjeti jer su ograničenja prezahtjevna. Uz gotovo potpunu slobodu i jedno jedino ograničenje, čovječanstvo će i dalje odlučiti griješiti i pasti.
Poznavajući ishod priče, ovo se čini kao nesiguran trenutak. U iskušenju smo da dovedemo u pitanje Božji sud. Zašto staviti to drvo u baštu pred očima čovjeka? Zašto dozvoliti čak i mogućnost neposlušnosti od samog početka ove potpuno nove veze sa potpuno novom osobom? Sledeće poglavlje će nam otkriti da se pobuna protiv Boga već dogodila, prije stvaranja čovjeka. Drugim riječima, otvorila se mogućnost da i čovjek prihvati taj novi koncept. Čak i da je čovjek tada bio jedino slobodno moralno biće koje je ikad Bog stvorio, takva mogućnost bi postajala kao alternativa Božjem poretku života. Stoga je čovjeku morala biti ostavljena mogućnost izbora, sa jasno predočenim ishodom u slučaju pogrešnog opredjeljenja. Činjenica da Bog to čini govori nam neke bitne stvari o Njegovom karakteru i načinu na koji On namjerava da bude u odnosu s ljudskim bićima.
Od samog početka, Bog je želio odnos zasnovan na Njegovoj opskrbi, našem povjerenju i demonstriranju tog povjerenja kroz poslušnost. Božji prijedlog prvom čovjeku u osnovi je identičan onome što će On reći Mojsijevim prvim čitaocima mnogo godina kasnije: Poslušajte, i ja ću dati život i blagoslov. Ako ne poslušate, izgubićete oboje (Ponovljeni zakon 30:15-20).
Očito, čovjeku nije dat bezuslovan vječni život, niti čovjek posjeduje „besmrtnu dušu“. Detaljnije ćemo proći ta pitanja kroz 3. poglavlje.
Gospod Bog je zatim rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam. Načiniću mu pomoćnicu da ga dopunjuje.“ (18. stih)
Po prvi put u Bibliji čujemo da Bog opisuje nešto što „nije dobro“. Do ove tačke, Bog je sve što je napravio vidio kao dobro ili vrlo dobro, uključujući i prvog čovjeka. Sav stvoreni svijet bio je savršen u formi, funkciji i potencijalu do ove tačke. U ovom trenutku nešto još nije bilo kako treba.
Ono što je posebno interesantno u vezi sa ovom tvrdnjom jeste da je u ovom trenutku Bog u potpunosti odgovoran za stanje u svijetu. Ovo nije nakon pada čovjeka, već prije njega. Zašto se onda nešto što je Bog stvorio kvalifikuje da „nije dobro?“ I to od samog Boga, ništa manje? Ukratko, ovo je kraći period između stvaranja muškarca i stvaranja žene. Božja namjera još nije bila kompletirana za ljudski rod i u tom smislu trenutno stanje „nije bilo dobro“.
Šta je tačno problem koji Bog namjerava da riješi? Čovjek je bio sam. Bog nije osmislio ljudska bića da žive u samoći. Konkretno, brak između muškarca i žene bio je dio Njegovog plana za čovječanstvo od samog početka, čak i prije nego što je grijeh ušao u svijet. Bog izjavljuje da će napraviti pomoćnicu koja je prikladna ili koja „odgovara“ čovjeku. Drugim riječima, On će napraviti drugu osobu poput čovjeka: drugog čovjeka izgrađenog sa svrhom da bude čovjekov pomagač, kao idealnog partnera ili odgovarajućeg pratioca nasuprot njemu.
Neki smatraju ponižavajućim opis prve žene kao pomoćnice prvog muškarca. Neki pretpostavljaju da to znači da je manja u položaju ili svrsi. Međutim, Bog sebe često opisuje istim korijenom riječi koja se ovdje koristi za pomoćnika: ’ezer (Psalam 33:20; Psalam 70:5; Psalam 115:9). U svakom slučaju, žena će biti pružena muškarcu za njegovo dobro. Ona je dio Božje opskrbe njemu, kao što će i on biti njoj. Božja namjera i plan je da muškarac i žena žive i rade i hodaju s Njim zajedno. Da bismo bolje razumjeli Božju namjeru, moramo se podsjetiti da je čovjek stvoren po Božjem obličju, a pred sami čin oblikovanja čovjeka, Bog se konsultuje sa svojim Sinom. Tako Adam i Eva reprezentuju u malom prvobitnu božansku porodicu – Adam je poglavar kao Otac i izvor (davalac) blagoslova, a Eva je trebala biti kanal porodičnog blagoslova. Naravno oboje su trebali biti srećni i ispunjeni u svojoj ulozi.
Gospod Bog je od zemlje oblikovao sve divlje životinje poljske i sva stvorenja koja lete po nebesima, i dovodio ih je pred čovjeka da vidi kako će koje stvorenje nazvati. Kako je čovjek nazvao svaku živu dušu, tako joj je bilo ime. Tako je čovjek davao imena svoj stoci i svim stvorenjima koja lete po nebesima i svim divljim životinjama poljskim, ali se za čovjeka nije našla pomoćnica koja bi ga dopunjavala. (stihovi 19-20)
Ovi stihovi otkrivaju još jedan aspekt čovjekove svrhe u svijetu koji je Bog stvorio. Čovjek je imao zadatak da iskoristi svoj Bogom dati intelektualni potencijal, autoritet i kreativnost kako bi dao imena životinjama. Bog je stvorio divlje životinje i ptice, a zatim ih, na kraju, dovodi do čovjeka da otkrije kako bi ih čovjek nazvao.
Čini se da Bog uživa u gledanju kako čovjek obavlja ovaj zadatak. Čini se da Bog ni na koji način ne upravlja imenovanjem životinja; On zaista prepušta čovjeku da koristi vlastitu kreativnost, rasuđivanje i proces kako bi došao do ovih imena. I tada Bog dozvoljava da ta imena stoje kao prava imena životinja. To je zaista privilegija i čast koju Bog daje prvom čovjeku, dopuštajući mu da učestvuje u radu na izgradnji i održavanju ove nove kreacije.
Više od toga, čin imenovanja nečega ima značenje u knjizi Postanja. Ovaj čin često podrazumijeva vladavinu i odgovornost za tu stvar. Bog je već uputio čovjeka da pokori zemlju i vlada nad svim stvorenjima (Postanje 1:28). Prepuštanje čovjeku da imenuje životinje je još jedan način da mu se da odgovornost da vlada, upravlja i brine o životinjama.
Ovaj odlomak je takođe važan u kontekstu stiha 18, gdje je Bog iznio svoju namjeru da stvori pomoćnicu za čovjeka. Dovodeći sve životinje, Bog može naglasiti činjenicu da nijedna od njih nije prikladan partner. Čovjek će moći da vidi iz prve ruke da mu nijedno drugo stvoreno biće nije ravno. Samo sa drugim ljudskim bićem, u paru kao muškarac i žena, trebaju biti spojeni kao „jedno tijelo“ (Postanje 2:23) i dijele taj nivo povezanosti.
Zatim Biblija prvi put naziva čovjeka njegovim imenom: Adam. Sve do sada, ovo jedinstveno stvorenje se nazivalo hā’ ā’dām, što doslovno znači „čovjek“. Ovo ime odražava prašinu od koje smo nastali: hebrejska riječ za „zemlju“ je adamah. Ovdje se, međutim, prvo ljudsko biće jednostavno naziva ā’dām, doslovno „Čovjek“, sada poprima prirodu ličnog imena.
Smisao priče u stihovima 19 i 20 je da je Adam, dok je davao imena životinjama i pticama, tražio onu koja bi mu mogla poslužiti kao pomoćnik i pratilac. Postaje jasno da nijedna životinja nije prikladna. Adamu je bio potreban neko ko bi mu „odgovarao“ (Postanje 2:18). Činjenica da nijedna životinja ne odgovara ovoj svrsi važan je aspekt Svetog pisma: čovječanstvo je zaista osobeno i namijenjeno je zaista jedinstvenom odnosu s drugim ljudima i sa Bogom. Vidimo da, za razliku od teorije evolucije, Sveto pismo povlači jasnu razliku između ljudi i životinja na više načina.
Zato je Gospod Bog pustio dubok san na čovjeka, i dok je čovjek spavao, uzeo mu je jedno rebro i zatim je to mjesto zatvorio mesom. (21. stih)
Čak i dok Bog stvara, On to često čini s namjerom da kasnije modifikuje tu kreaciju (Postanje 1:9-12). Dakle, sada Bog kreće na posao, poduzimajući akciju kako bi dovršio svoj zamišljeni dizajn ljudske rase. On uzrokuje dubok san na Adama: prva anestezija prije operacije. Dok Adam spava, Bog uklanja jedno Adamovo rebro i zatvara mjesto mesom. Nevjerovatno je pomisliti na Boga koji je formirao Adama od prašine koji sada izvodi operaciju na čovjekovom tijelu od mesa, krvi i kostiju.
Važno je zapamtiti nekoliko stvari o ovoj akciji. Ova operacija nije trebala ukloniti nesavršenost s Adamovog tijela, već dodati nešto bitno i lijepo Adamovom postojanju. Takođe snažno govori o simboličnoj vezi između muškarca i žene. Bog je mogao stvoriti ženu od zemlje, kao što je učinio sa muškarcem, ali je odlučio da to ne učini. Božje stvaranje žene iz Adamovog rebra trebalo je da se posmatra i kao doslovno i u figurativnom smislu.
Božje stvaranje Adama koristilo je hebrejsku riječ ji’ser, što predstavlja uzimanje neke postojeće supstance i njeno oblikovanje u formu. U slučaju žene, međutim, hebrejski korijen riječi je banah, što znači „graditi“ (napraviti). Bog je „izgradio“ ženu od temelja Adamovog rebra. Ta riječ je slična po značenju, ali nosi neki smisao „dodavanja“ onoga što prije nije bilo.
Kao što će Adam reći, ovo porijeklo povezuje muškarca i ženu na fundamentalnom nivou. Bukvalno su napravljeni od istih materijala. Odgovaraju i srodni su jedno drugom. Istovremeno, ovaj izbor hebrejskih riječi govori nešto važno o razlikama između muškaraca i žena. Muškarac je „formiran“ od postojećeg materijala, ali je žena „izgrađena“ od osnove muškog rebra. Drugim riječima, Bog je dodao nešto u stvaranju žene što nije bilo uključeno u to rebro. Dok su muškarac i žena intimno povezani i bukvalno stvoreni jedno za drugo, oni su takođe stvoreni kao jedinstveni i odvojeni polovi. Muški i ženski pol nisu zamjenjivi niti izmjenjivi: oni su posebni i različiti.
Da li je Bog stvorio Evu od Adamovog rebra ili njegovog boka?
Hebrejska riječ tsela može značiti stranu, rebro, dasku ili letvu. Kada se ne koristi kao dio tijela, koristi se za označavanje stranica šatora/hrama (Izlazak 26:20; Ezekiel 41:6-11) ili dasaka koje čine zidove bočnih prostorija (Izlazak 26:26-27) ili Svetinje nad svetinjama šatora/hrama (1. Kraljevima 6:16), stranica Kovčega saveza gdje bi se umetale motke (Izlazak 25:14) ili rebara/daske broda. Ali Danilo 7:5 koristi aramejski ekvivalent kada spominje tri rebra u ustima medvjeda i prevođenje aramejske riječi „ala“ kao „strana“ ovdje ne bi imalo smisla (tj. medvjed nije imao tri „strane“ u ustima). Očigledno je iz ovih upotreba, kao i anatomskih (u Postanju i Danilu), da obično znači rebro ili stranu (ili komponente strane ili zida). Međutim, kontekst diktira šta riječ treba da znači, a u Postanju 2, ona jasno znači „rebro“. Obratite pažnju na jasnu formulaciju u tekstu „uze jedno od njegovih rebara“ – tsela (Postanje 2:21). Mojsije ne bi rekao „uzeo jednu od njegovih strana“ – to nema smisla. Takođe, frazeologija korištena u Postanju 2:21-22, „zatvorio to mjesto mesom“, jasno pokazuje intruzivnu operaciju (u stranu) koja je zahtijevala vađenje; konkretno, rebro je uklonjeno, a zatim je izvršen popravak mesa nakon božanske operacije. Nakon toga, iz tog rebra se odvija stvaranje žene (Eve).
Gospod Bog je od rebra koje je uzeo čovjeku načinio ženu i doveo je čovjeku. (22. stih)
Ono što nam prvo pada na pamet dok čitamo ovaj stih je da li on opisuje stvarni događaj ili se možda radi o metaforičkom izražavanju. Ne liči li to na mit? Da li je moguće da ljudsko biće može nastati od rebra? Poznato je da je koštana srž dobar izvor za matične ćelije. Drugo, rebra su jedina kost u ljudskom tijelu koja ima potencijal da se potpuno regeneriše, čak i kada je veliki dio oštećen ili uklonjen. To je zato što periost, tkivo koje okružuje kost, sadrži osteoblaste koji grade novu kost. Osteoblasti se nalaze u periostuumu (što je membrana koja okružuje kost).
Budući da se naš genom degenerisao hiljadama godina tokom mnogih generacija, mi nemamo potpune sistematske odgovore i funkcionalnost, koje su naši rani preci imali u Bibliji, na početku. Ovo je zbog toga što čovječanstvo krši Božji zakon i poredak uzrokujući nered koji se pripisuje grijehu. (Naš genom je kodirana informacija o genskim sekvencama koje čine našu DNK! DNK je inherentno zapisana informacija od naših predaka, da se Božji duh koji daje život primjenjuje na formiranje našeg tjelesnog, fizičkog bića u utrobi, i podržava nas iscjeljenjem tokom cijelog života.)
Uzimajući u obzir da se uzimanje Adamovog rebra (ili dijela rebra) dogodilo dok je Adam bio u savršenom stanju, razložno je pretpostaviti da se njegovo rebro ubrzo potpuno regenerisalo! Tim prije, što je imao pristup „drvetu života“ koje ima regenerativna svojstva (Otkrivenje 22:2). On nije pretrpio bilo kakav invaliditet zbog ove intervencije Tvorca, niti je to bio Božji plan. Osim medicinsko-stvaralačkog zahvata, uzimanje rebra da bi se načinio „partner“ Adamu, taj čin je imao poseban značaj za međusobni doživljaj između dvoje ljudi koji dijele isto tijelo, istu DNK, sa mnoštvom mogućih varijeteta koji će se dalje reprodukovati u ljudskom rodu.
Kada je bila potpuna, Bog dovodi ženu Adamu. Bog koji opskrbljuje sada je Adamu dao najveći od svih mogućih zemaljskih darova: pomoćnicu, družicu, ženu. Bog je davalac svih dobrih stvari (Jakov 1:17), a Adamov odgovor će nam pokazati da je bio preplavljen dobrotom ovog blagoslova.
Tada je čovjek rekao: „Evo napokon kost od mojih kostiju. I meso od mog mesa. Neka se zove čovječica, jer je uzeta od čovjeka.“ (23. stih)
Adamov odgovor na ovaj dobar dar isporučen je u obliku ekstatične pjesme. Adamu je data prilika da imenuje sve druge Božje životinje (Postanje 2:19) i otkrio je da mu nijedna od njih nije prikladna (Postanje 2:20). Sada, „konačno“, pronalazi stvorenje koje mu savršeno odgovara.
Budući Izraelci i drugi koristili bi izraz „kost od mojih kostiju i meso od mog mesa“ da opisuju bliske porodične odnose. Za Adama je to bila i doslovno istina. Ova „žena“, kako bi je on nazvao, nije bila nalik nijednoj od životinja koje je Adam vidio u Božjoj tvorevini. Nijedna od njih nije bila kao on. Ali „čovječica“ (hebrejski: iša) je bila od njegovih kostiju i mesa.
Žena, koju ćemo kasnije upoznati kao Evu (Postanje 3:20), bila je poput Adama na još jedan važan način. Ona će podijeliti njegov jedinstveni ljudski odnos s Bogom kao onoga koji je stvoren na Božju sliku (Postanje 1:27). Za razliku od bilo koje životinje, Adam i Eva i ljudi koji će ih slijediti imali bi sposobnost poznavanja Boga, istine, ljepote i razuma. Zajedno i odvojeno, njihovo postojanje bilo bi definisano njihovim odnosom sa Stvoriteljem.
Bog je stvorio muškarca i ženu da budu zajedno umjesto da budu sami. Dakle, ideja o ovoj bračnoj vezi uspostavljena je prije nego što je grijeh ušao u svijet, što važi i za subotu. To je bio Božji plan za čovječanstvo sve vrijeme.
Dakle, logika stvaranja muškarca i žene je sledeća:
- Komplementarizam u ontološkoj perspektivi. – Muškarac i žena su ontološki različite jedinke. Ni jedan od ova dva pola ne predstavlja inherentno viši ili niži oblik ljudskog postojanja. I jedno i drugo su stvoreni prema tačno uređenom božanskom dizajnu, potpuno u saglasnosti sa svojom prirodom i funkcijom koja im je dodijeljena stvaranjem. Nelogično je porediti osobe koje pripadaju određenom od ta dva pola po dostojanstvu ili uzvišenosti jer postoji inherentna različitost.
- Nelogičnost identičnosti. – Ne postoje dvije identične jedinke na svijetu, čak ni u slučaju jednojajčanih blizanaca. Bog ne pravi replike ili kopije, i mnogo je logičnije da je dizajnirao muškarca i ženu da se uklapaju, a ne da budu kopija jedno drugog. (Očigledno ni prototip nebeske Porodice ne podrazumijeva da je Sin identična replika Oca. Postoje određene kvalitativne i funkcionalna razlika između njih, iako su u jedinstvu u svemu.)
- Funkcionalni komplememtarizam. – Kada je Bog stvarao mačku, imao je tačno razrađen plan njenog dizajna. Kada je stvorena, mačka je bila u savršenoj saglasnosti sa svojom prirodom, a ne sa žaljenjem što nije stvorena kao pas. Isto važi i za ljudske polove. Muškarac i žena imaju različitu funkciju, ali ta razlika nije proizvod kulture i društvenih normi niti je arbitrarna, već je ona prirodno utkana u ljudsku prirodu stvaranjem i božanskim planom dizajna.
- Estetski/vizuelni komplementarizam. – Čak i vizuelni aspekt građe i izgleda muškog i ženskog tijela svjedoče nam o različitosti. Muško tijelo ima oštrije i grublje crte i obrise, dok je žensko zaobljenije, sa nježnijim oblicima spoljašnjosti i crtama lica. Boja glasa koja je prirodna za muškarce (tenor, barton, bas) i žene (sopran, alt) takođe svjedoči o odsustvu istosti. Takođe, i taj gonodalni aspekt koji je bitan za seksualni odnos govori nam da je Božja primarna namjera bila da se muško i žensko tijelo u svakom smislu „uklapaju“ poput dva dijela slagalice, i da zajedno čine jednu smislenu i savršenu cjelinu. Kada imate dvije iste jedinke, nemate uklapanje.
- Hijerarhijski komplementarizam. – Da biste imali bilo kakvo smisleno uklapanje, morate imati određeno ustrojstvo, tj. hijerarhiju, ali ne u tom pežorativno-despotskom smislu kako se danas razumije u uslovima grijeha, već u smislu reda i harmoničnog poretka. Muškarac i žena nisu jednaki u zadatku upravljanja Zemljom koji im je Bog povjerio jer je muškarac zamišljen kao izvršni iliti neposredni upravitelj a žena kao pomoć i podrška njemu kao upravitelju. Kao cjelina oni jesu upravitelji oboje, ali u međusobnoj dinamici imamo jednog koji djeluje kao izvršilac i jednog koji djeluje kao podrška. Ako bismo imali dva neposredna aktera u bračno-porodičnoj dinamici to bi bilo ontološki nelogično jer bi predstavljala dupliranje posla što ne odgovara ideji uklapanja i nema unutrašnju logiku koja izvire iz same prirode čovjeka.
- Razlog za redoslijed u stvaranju. – Bog u Bibliji koristi vrlo često jezik kolektivnog jedinstva i princip kolektivne odgovornosti. Muškarac i žena nisu stvoreni oboje na isti način i u isto vrijeme, već sa nekoliko sati razmaka, muškarac neposredno od mrtve materije, a žena od već oblikovanog i živog muškog genetskog materijala. Biblija koristi izraze kao što su „u Adamu“, „po Adamu“ kada opisuje kolektivno grešno stanje ljudskog roda. Od prvog bračnog para, ljudski život se ne umnožava kao mnogo zasebnih života, već kao produkti ili produžeci tog jednog života koji je od početka postojao u Adamu, i u okviru kojeg su se kroz naraštaje razvile nove jedinke u okviru tog jednog prvog proto-ljudskog života. Život koji je bio u Evi nije novi život, već derivat ili produkt tog jednog izvornog života koji je bio u Adamu, i preko Eve se proširio na sve buduće naraštaje. Tu takođe vidimo taj princip izvora i kanala.
Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu i postaće oboje jedno tijelo. (24. stih)
Priča o Adamu i Evi zastaje kako bi ostavila poruku svima koji je čitaju: trebamo slijediti obrazac braka kako je otkriveno ovdje i u ostatku Božje Riječi. Muškarci moraju napustiti – ili „ostaviti“ – oba roditelja i čvrsto se držati – ili „prionuti“ – svojih žena. Oni moraju postati jedno tijelo zajedno. To je nepogrešivo, zbog načina na koji je Bog osmislio ovaj odnos između njih dvoje. Jer znamo da je brak od Boga. Jer za čovjeka nije dobro da bude sam. Zato što je Bog posebno istakao tu potrebu i dao je ženu Adamu kao pomoćnicu, družicu i ženu. Zato što je izvučena iz čovjeka i izgrađena od njegovog vlastitog rebra.
Ovaj stih implicira značajne ideje o tome kako bi kulture trebale funkcionisati. U antičkom svijetu, jedna od najviših vrijednosti bila je odanost i čast roditeljima. Međutim, Biblija jasno kaže da je dužnost muškarca da napusti svoje roditelje kako bi formirao novu porodicu. Davanje sebe, život sa ženom i briga o njoj mora imati prioritet u njegovom životu u odnosu na to da učini isto za svoje roditelje.
Drugo, muškarac se mora držati svoje žene na namjeran i trajan način. Ideja zavjeta ili ugovora se podrazumijeva. Muževljeva predanost mora biti gvozdena.
Konačno, njih dvoje će postati jedno tijelo. To govori o njihovoj isključivoj seksualnoj vezi (seks je legitiman čin samo u okrilju braka), ali govori i o njihovom porodičnom odnosu. Kao jedno tijelo, muž i žena će postati porodica jedno drugome, sa svim pravnim i srodnim pravima i privilegijama koje dolaze iz tako bliskog povezivanja.
Oboje su bili goli, čovjek i njegova žena, ali se nisu stidjeli. (25. stih)
Sa završetkom Postanja 2, vidimo vrhunac ljudske nevinosti u Božjem novostvorenom svijetu. Adam i Eva su postojali bez ikakvog iskustva zla, ljubomore, prevare ili nesigurnosti. Oni su bukvalno stvoreni jedno za drugo kao muž i žena. Sve što im je trebalo bilo je u potpunosti dato od Boga. Nije im bila potrebna odjeća ili bilo kakva druga ograničenja. Nisu imali pojma šta znači stidjeti se bilo čega – činjenica da su goli bila je nevažna u njihovom bezgrešnom stanju. Njihov nedostatak stida nije bio posledica neznanja: to je bilo zbog nevinosti.
Kao što će treće poglavlje jasno pokazati, stid koji osjećamo zbog toga što smo goli vezan je za svijest o vlastitoj grešnosti i pobuni. Pokrivamo svoju golotinju iz želje da sakrijemo svoje „pravo ja“ od drugih i zato što se bojimo šta će drugi misliti o nama. Ne možemo promijeniti prirodu ovog palog svijeta, tako da ljudi s pravom treba da budu odjeveni. Adam i Eva nisu imali takav grijeh, i živjeli su u slobodi od bilo kakvog nagona da sakriju bilo koji dio sebe od Boga ili jedni od drugih.
Iako Biblija to ovdje eksplicitno ne otkriva, moramo uzeti u obzir činjenicu da je čovjek prije Pada imao Božju „slavu“ (kakvoću). Hebrejska riječ za kožu – „or“ – ista je kao riječ za svjetlost, što ukazuje da su prije Pada ljudi bili „obučeni“ u odjeću od svjetlosti slave Božje, te im stoga golotinja nije predstavljala problem (uporedi sa 2. Mojsijeva 34:35; 2. Korinćanima 3:7; Matej 17:2).
Na žalost, sve će se to promijeniti.
___________________________
[1] Promjena svetkovanja Subote na nedjelju desila se kad je car Konstantin (272-337) zvanično proglasio „dan sunca“ (lat. dies Solis) danom odmora 321. godine. On je ostao obožavalac „nepobjedivog Sunca“ (lat. Sol Invictus), iako je proglasio vjersku ravnopravnost Milanskim ediktom 313. godine koja je uključila promjenu politike prema hrišćanima. Na saboru u Laodikeji 363/4. crkva je zabranila svetkovanje Subote i nametnula hrišćanima nedjelju.
