Skromni pastiri primaju objavu od anđela o rođenju Mesije
„U tom kraju bili su i pastiri koji su boravili napolju i noću čuvali stražu kod svojih stada.“ (Luka 2:8)
Regija o kojoj je riječ je okolina Betlehema. Iz razloga koje Biblija ne navodi, anđeli stižu da kažu ovim pastirima o Isusovom rođenju. Činjenica da je ovo dobra vijest „za sve ljude“ može biti djelimično objašnjenje. Druga jevanđelja napominju da su obrazovani ljudi Izraela trebali prepoznati znakove Mesijinog rođenja, ali očito se nisu trudili da ga potraže (Matej 2:3-6). Od početka paralelnih izvještaja u jevanđeljima primjetno je da Bog bira skromne obične ljude koji će biti uključeni u najveću misiju Njegovog Sina na zemlji. Primarni razlog za to nalazio se u činjenici da ovi ljudi nisu bili sofisticirani i indoktrinirani rabinskim judaizmom, tradicijama i pogledima. Štaviše, ne postoji naznaka da su Josif ili Marija podijelili sa vjerskim upraviteljima otkrivenja koja su dobili od anđela. Oko Isusovog rođenja nije bilo nikakve pompe.
Pastiri su, dakle, bili ljudi jednostavne vjere i čista srca. To je u skladu sa Isusovom izjavom: „U taj čas on je uskliknuo u Duhu svetom i rekao: Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio si maloj djeci. Da, Oče, jer ti si htio da tako bude.“ (Luka 10:21)
Pastiri su bili uplašeni pojavom anđela (Luka 2:9). Anđeo naglašeno napominje da je ova objava za „sve ljude“. Bog prenosi tu činjenicu govoreći najprije običnim pastirima – a ne kraljevima, učenjacima ili gospodarima rata. Oni koje svijet najmanje cijeni često su oni kojima Bog govori i kroz koje govori (1. Korinćanima 1:26-29). Kada Isus bude obrezan i posvećen u hramu, prorok Simeon će primijetiti da će se Hristova služba proširiti čak i izvan izraelskog naroda, na cijeli svijet (Luka 2:32).
Upravo rođeni je obećani Spasitelj (Isaija 7:14; 9:6-7), čiji je dolazak zaista dobra vijest za cijeli svijet (Luka 2:9-10). Anđeo daje još dvije odrednice: Hristos (Mesija) i Gospod.
Sveto pismo ne bilježi anđela koji je rekao ovim ljudima, „idite i vidite Mesiju.“ Ipak, čini se da njegove riječi pretpostavljaju da će to učiniti. U stvari, nudeći način (znak) da prepoznaju Hrista, anđeo im istovremeno dopušta i ohrabruje ih da ga potraže. Da bi prepoznali Isusa, anđeo im govori kako je Marija povijala svog Sina i stavila ga u jasle za hranjenje. Uprkos tome što je prorečeno mjesto rođenja Hrista, Betlehem nikada nije bio veliki grad (Mihej 5:2). Reći ovim ljudima da traže povijeno novorođenče u jaslama bilo je više nego dovoljno da ih dovede na pravu lokaciju.
Sada (Luka 2:13), pastiri imaju privilegiju da vide ogroman broj anđela, koji svi odjednom slave Boga. Njihova pjesma slavi Božju slavu i mir koji Spasitelj donosi onima koji vjeruju (Jovan 3:16-18). Većina prevoda 14. stiha povezuje „mir“ koji se objavljuje sa Božjim zadovoljstvom s određenom grupom. Ovo se naizmjenično izražava kao „oni s kojima je zadovoljan“, „oni na kojima je njegova naklonost“ ili „ljudi koji su mu ugodni tj. po volji“. Ali ova poruka ukazuje i na širu „dobru volju među ljudima“. Dok je jevanđelje Isusa Hrista poruka pomirenja i nade za sve (Jovan 3:16-17), ta nada je dostupna samo onima koji vjeruju u Njega (Jovan 3:18, 36).
Iako anđeo nije tražio da pastiri odu da vide Isusa, njegova objava im je rekla gdje se Hrist može naći (Luka 2:12). Ovo je pretpostavljalo da će prirodna reakcija pastira biti da istraže ovu dobru vijest. I oni planiraju da urade upravo to. Oni će otići u lokalni grad, Betlehem, da lično vide malog Isusa.
Kao što se i očekivalo, pastiri pronalaze Mariju, Josifa i Isusa, tačno u onom stanju koje su prikazali anđeli (Luka 2:4-7). Betlehem nikada nije bio velika zajednica, tako da ne bi bilo mnogo novorođenčadi za vidjeti, a kamoli neko koje leži u koritu za hranjenje. Tada pastiri objašnjavaju kako su došli do Marije i Josifa. Priča koju oni pričaju uključivala bi sve što su im rekli anđeli, uključujući i slavljeničku pjesmu. Sledeći stih ukazuje na to da je prisutno više ljudi osim Josifa i Marije (Luka 2:18). To vjerovatno znači da drugi ljudi borave na istoj lokaciji, ili možda lokalni susjedi. Takođe je sasvim moguće da su pastiri rekli drugima – možda čak i svima koje su vidjeli – dok su se kretali do Hristove lokacije.
Luka 2:19 naglašava da, kao i prije, Marija promišljeno reaguje. Ona barem ne uzima trenutak zdravo za gotovo: cijeni važnost ovih događaja. Dok pastiri objašnjavaju svoj anđeoski susret, ona „čuva“ sve to i „razmišlja“ šta se dešava. Ove ideje su izražene upotrebom grčkih riječi suntereo i sumbalo. Prva podrazumijeva zaštitu i sjećanje. Druga podrazumijeva čuvanje i posmatranje. Marija se namjerno trudi da zapamti sve što vidi.
Pastiri se vraćaju na svoja polja nakon što su posjetili novorođenog Isusa i njegovu majku (Luka 2:20). Oni hvale Boga što je sve bilo upravo kako im je otkriveno od anđela.
Dolazak mudraca sa istoka
„Kad se Isus rodio u Betlehemu, u Judeji, za vrijeme kralja Heroda, dođoše neki mudraci sa istoka u Jerusalim…“ (Matej 2:1)
Isusovo rođenje dogodilo se za vrijeme vladavine kralja Heroda, koji se naziva i Herod Veliki. Herodovo kraljevstvo je bilo zapravo protektorat. Rimljani su često postavljali lokalnog vladara nad ljudima koje su pokorili. Pod njihovom vlašću, Herod je vladao kao kralj nad Izraelom od 37. do 4. godine prije Hrista, prema većini naučnika. Isus je rođen pred kraj njegove vladavine.
Herod je postigao velike stvari kao kralj nad Izraelom, uključujući obnovu veličanstvenog hrama u Jerusalimu. Bio je i nemilosrdan, posebno pred kraj života. Ubio je svoju ženu, nekoliko sinova i mnoge druge rođake kako bi zaštitio vlastitu moć. Njegov pristup vijestima o novorođenom „kralju Jevreja“ slijediće taj obrazac (Matej 2:16-18).
Znamo vrlo malo o pomenutim mudracima, koji se ponekad nazivaju „magovima“, koji su došli sa istoka tražeći novorođenog kralja Jevreja. Novi savez ih opisuje koristeći grčki izraz magos. U ovom trenutku u istoriji, ova riječ se koristila za opisivanje onih koji su vješti u astrologiji, magiji, tumačenju snova i slično. Neki su bili pošteni duhovni tragaoci, dok su drugi, očigledno, postali poznati kao prevaranti.
Naučnici sugerišu da su „mudraci“ koje Matej opisuje mogli doći čak iz daleka poput Vavilona, Persije ili arapske pustinje.
Ovi mudraci traže novorođenog kralja Jevreja. Očekuju da će ga pronaći jer vide određenu zvijezdu kako se diže na noćnom nebu, i vjeruju da je on važan kralj. Oni su došli mu se poklone i ukažu mu poštovanje.
Većina tradicija koje okružuju ovu grupu mudraca su samo to: tradicije, a ne detalji iz Svetog pisma. Tradicija kaže da ih je bilo trojica, ali Biblija nikada ne navodi broj. Ova pretpostavka je vjerovatno zbog tri dara koja se spominju kasnije (Matej 2:11). U svakom slučaju je vjerovatno da su putovali sa većom grupom slugu. Suprotno uobičajenoj temi minijaturnih skulptura rođenja, ovi ljudi ne dolaze u noći Isusovog rođenja (Matej 2:16).
Tradicija je takođe sugerisala da su mudraci bili svojevrsni kraljevi. Neki to mogu pretpostaviti, jer starosavezni odlomci govore o tome da su kraljevi obožavali Isusa (Psalam 68:29). Međutim, jevanđelja te ljude ne opisuju kao „kraljeve“.
Neki naučnici spekulišu da su mudraci došli iz regije Vavilona, jer je tamo postojala jevrejska zajednica. Ti ljudi su vjerovatno i sami bili ne-Jevreji, ali izgleda da poznaju jevrejske spise i možda vide ovaj događaj kao ispunjenje proročanstva o jevrejskom Mesiji. Možda su povezivali uspon ove zvijezde s Mesijinim rođenjem, dijelom zbog 4. Mojsijeve 24:17, gdje stoji: „zvijezda će izaći iz Jakova, i žezlo će se podići iz Izraela.“
Mnogo se nagađalo o prirodi „zvijezde“ koju su mudraci pratili. Ključno je imati na umu da moderni ljudi koriste različite kategorije od drevnih kultura. Izraz „zvijezda“ tih dana primjenjivao se na gotovo svaku svijetlu tačku svjetlosti na noćnom nebu. Sveto pismo ne precizira šta su, tačno, ovi ljudi prvo vidjeli i kako su na osnovu toga slijedili kurs koji ih je doveo do Betlehema, ali razložno možemo pretpostaviti da to nikako ne može biti stvarna zvijezda, kometa ili neko nebesko tijelo. Najvjerovatnije su to bili anđeli koji su svojom svjetlošću usmjerili mudrace gdje treba. To se može jasnije zaključiti iz Mateja 2:9, gdje nalazimo da ih „zvijezda“ vodi direktno do Isusa. Čini se da je ta pojava, barem, eksplicitno natprirodna. Kako god bilo, ono što je važno je da su ti ljudi tražili prorečenog kralja koji je već bio rođen. Slijedili su znakove i pronašli ga.
Kada su stigli u Jerusalim pitajući gdje je novorođeni kralj da bi mu se mogli pokloniti, to je privuklo Herodovu pažnju. Herod je tehnički bio Jevrej, iako istorijski zapisi govore da je bio i Idumejac: potomak Isava i Edomaca, koji su se protivili Izraelu. Bio je dovoljno upoznat sa Izraelovim Bogom i starim proročanstvima da bi znao koliko su ona mogla biti uticajna na ostale ljude.
Umjesto da bude uzbuđen zbog mogućnosti da je Mesija rođen u Izraelu, Herod je bio zabrinut. Cio Jerusalim je bio uznemiren zbog njega. Herod je bio poznat kao čovjek spreman da ubije svakoga da bi zaštitio svoju moć. Upravo je to učinio članovima svoje porodice. Vjerski i građanski vladari u Jerusalimu takođe su možda štitili svoju moć i status, čak i pod vlašću Rimljana, zbog čega su i oni bili „uznemireni“. Svaka glasina o rođenom kralju, ili spasitelju, bila bi izuzetno moćna među jevrejskim narodom.
Drugi razlog zašto je Herod bio uznemiren je taj što nije želio da Hrist dođe na vlast dok je on bio kralj. Herod nije bio kralj po rođenju, već kroz rimsku vlast. On odlučuje da pokuša spriječiti ovog novorođenog kralja da dođe na vlast.
Istorija opisuje Heroda kao nemilosrdnog i okrutnog, ali svakako ne glupog. Njegov pokušaj da eliminiše ovu potencijalnu prijetnju je proračunat i suptilan. Njegov prvi korak je okupljanje glavnih sveštenika i pismoznalaca. Ove dvije grupe vjerovatno nisu voljele Heroda niti jedna drugu. Zamjerili su Herodu zbog njegove uloge pristalice osvajačkih Rimljana. Mnogi su ga možda vidjeli kao izdajnika koji ima koristi od okupacije Izraela. Dvije grupe zamjerale su jedna drugoj zbog dubokih teoloških razlika. Većina pismoznalaca su bili fariseji, dok su većina sveštenika bili sadukeji.
Herod poništava ove razlike, jer su mu te grupe potrebne da odgovore na jedno pitanje iz Izraelskih spisa: Gdje će se Mesija roditi? Herodovi postupci pokazuju da je prepoznao Sveto pismo Starog saveza kao vrijedan izvor informacija. On je barem prepoznao njihov uticaj u Izraelu. Izraelske vjerske vođe su poznavale svoje Sveto pismo. U 5. i 6. stihu oni citiraju odlomak koji odgovara Herodu: Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu (Mihej 5:2). Kaže se da je mali gradić Betlehem veći od svoje veličine zbog vladara koji će se tu roditi, kao što je bio David. Matej naglašava da će vladar čuvati narod Izraela.
Zatim Herod preduzima sledeći korak. Ako je Mesija zaista rođen, Herod želi da Ga pronađe i ubije da zaštiti svoju moć. Ima dovoljno vjere u Božje proročanstvo da se boji da se ono ne obistini, ali nema dovoljno vjere da vjeruje Bogu da će učiniti ono što je najbolje za Izrael. Sada Herod poziva mudrace da dođu i vide ga „tajno“. Herod spletkari, iskorištavajući mudrace, a njegov instinkt je da sve prećuti što je više moguće, i da ne odaje svoj plan. Njegovo pitanje za mudrace odnosi se na to kada se zvijezda prvi put pojavila na noćnom nebu. Herod pretpostavlja da bi se pojava ove čudne zvijezde poklopila s rođenjem Mesije kojeg su mudraci pronašli. Svrha ovog pitanja postaje jasna kasnije: on želi suziti opis potencijalnog rivala.
Odgovor koji su dali mudraci nije zabilježen. Naučnici nagađaju da bi, da su mudraci došli iz Vavilona, kako neki pretpostavljaju, put do Jerusalima možda trajao oko 40 dana. Ako su otišli ubrzo nakon što se zvijezda pojavila, i ako je to tačno kada se Isus rodio, možda je prošlo dva mjeseca. A opet, možda je bilo mnogo duže. Muškarcima je možda trebalo vremena da istraže zvijezdu, dođu do zaključka, pripreme se za putovanje, a zatim krenu u Jerusalim.
Sada ih Herod šalje u Betlehem da pronađu dječaka, i očito laže dok to čini. Herod tvrdi da i on želi da se pokloni Mesiji. Kaže im da odu i marljivo istraže i da ga jave čim pronađu dijete.
Zašto Herod nije otišao s njima, ili poslao svoje stražare u Betlehem da se uvjeri da je sam pronašao dijete? Možda nije bio uvjeren da dijete zaista postoji, ali je želio biti siguran. Vjerovatnije, nije želio kod ovih putnika izazvati sumnju da je htio ubiti dječaka. Uostalom, zašto mu ne bi javili da su pronašli budućeg „Kralja Jevreja“?
Betlehem je samo nekih 9 kilometara južno od Jerusalima. Kad su mudraci krenuli, vođstvo je potvrđeno ponovnim pojavljivanjem „zvijezde“ koju su pratili. „Zvijezda“ se diže na nebu i vodi ih do mjesta gdje je bio dijete Isus. Čini se da je „zvijezda“ bila dovoljno sjajna da se vidi danju, jer nije logično da su mudraci i njihova pratnja samo noću putovali. Kakav god specifičan oblik „zvijezda“ poprimila, mudraci su uvjereni da ih ona vodi do jevrejskog kralja.
Zašto su ovi stranci, nejevrejski muškarci sa velikim interesovanjem za astronomiju i astrologiju bili toliko uzbuđeni zbog ovoga? Kao prvo, pokazalo se da je njihova potraga bila valjana. Bili su u pravu i nisu gubili vrijeme tražeći ovo dijete. Na drugom nivou, međutim, činilo se da ovi ljudi takođe vjeruju u jevrejsko Pismo i da će ovo dijete spasiti Izrael. Radovali su se mogućnosti da Ga vide lično, čak i kao dijete.
Treba zapaziti da se trenutak susreta (Matej 2:11) ne dešava u štali one noći kada se Isus rodio. Tradicija, posebno minijaturne skulpture, stavljaju mudrace u štalu koji obožavaju Isusa u njegovim jaslama (Luka 2:7). Međutim, Biblija ukazuje da je od te noći prošlo neko vrijeme.
Mudraci padaju pred djetetom u znak dubokog poštovanja. Isus je s Marijom, svojom majkom, ali njihovo poklonjenje je jasno naznačeno samo za Hrista. Oni iznose izuzetno vrijedne darove koje su donijeli sa sobom i stavljaju ih pred Isusa. Davanje poklona kralju ili drugom nadređenom bila je uobičajena bliskoistočna praksa i znak velikog poštovanja.
Pokloni su uključivali zlato, tamjan i smirnu. Tamjan je smola koja svjetluca i korištena je za vjerski kad za stvaranje specifične arome. Smirna je takođe imala jak miris i koristila se za parfem i balsamovanje. Sva tri poklona bila su prilično skupa. Na sreću, ovo bi uveliko pomoglo Josifu i Mariji da finansiraju svoje hitno putovanje u Egipat kako bi pobjegli od Heroda (Matej 2:13).
Ovaj tekst ne povezuje ove darove ni sa jednom specifičnom simbolikom. Međutim, mnogi naučnici i komentatori su to učinili. Vjerovatno je da zlato predstavlja Isusovu kraljevsku vlast. Tamjan bi simbolisao Njegovo sveštenstvo. Smirna bi nagovještavala Njegovu smrt i uskrsenje.
Mudraci, kao stranci, nisu bili svjesni Herodove zavjere. Na osnovu 12. stiha, vjerovatno su planirali da se vrate pravo kod Heroda i objave da su pronašli novog „kralja Jevreja“. Bog se umiješao i prekinuo taj plan na sličan način kao i Njegovo uplitanje u Josifov plan da raskine svoju vjeridbu s Marijom kada je saznao da je trudna: san (Matej 1:20). To je bilo dovoljno uvjerljivo da ih navede da napuste grad bez povratka u Jerusalim ili kod kralja Heroda. Mudraci ne samo da su skrivali Isusovu lokaciju od Heroda, nego su i otišli tajno kako on ne bi ni znao zadugo da su otišli. Bog je natprirodno intervenisao da zaštiti Isusa tokom njegove mladosti, i to će učiniti ponovo.
Privremeno bjekstvo Isusove porodice u Egipat
Mora da je za Mariju i Josifa bila ogromna potvrda, a možda i zbunjujuće, kada su se bogati nejevrejski mudraci s istoka pojavili na njihovim vratima da se poklone bebi Isusu kao kralju. I Mariju i Josifa su posjetili anđeli s porukama o Isusovom identitetu i svrsi (Matej 1:18-20; Luka 1:34-35). Ipak, dolazak izvanjaca koji su takođe vjerovali u to mora da je ojačao njihovu vjeru u ono što Bog čini u njihovim životima.
Mariji i Josifu će biti potrebna vjera kako bi bili provedeni kroz ono što dolazi. Nakon što su mudraci otišli, anđeo Gospodnji se pojavio Josifu u još jednom snu. Ovog puta, vijest je bila zabrinjavajuća. Josifova nova misija bila je da uzme Isusa i Mariju i pobjegne u Egipat. Zli kralj želi uništiti njihovo dijete!
U ovom kontekstu, „Egipat“ znači obližnje teritorije kao što je delta Nila, gdje Herod nije imao vlast. Porodici je naloženo da ostane u Egiptu dok im ovaj anđeo ne kaže da se mogu bezbjedno vratiti u Izrael.
Josif opet pokazuje svoju vjeru tako što je odmah poslušan. Spakovao je Isusa i Mariju i otišao u Egipat noću. Noćno putovanje ne samo što je mladoj porodici omogućilo da neopaženo odu, već pokazuje koliko je Josif bio brz da posluša Boga i zaštiti svoju porodicu. Vjerovatno su darovi mudraca pomogli da se plati ovu neočekivanu selidbu. Josif i Marija su to vjerovatno vidjeli kao još jedan dokaz da ih Bog osigurava i štiti.
U to doba, to je bilo jednodnevno ili dvodnevno putovanje iz Betlehema izvan granica Herodove vlasti. Prelazak te granice na jugu doveo bi porodicu u Egipat. Dalje bi ih odvelo do delte Nila, gdje je bila velika jevrejska zajednica. Stoga je hitan bijeg u Egipat bio logičan izbor. To je još uvijek bila rimska provincija, ali je bila izvan Herodove kontrole. Mnogi Jevreji su živjeli u Egiptu.
Ovo iskustvo bijega u Egipat radi sigurnosti odražava iskustvo ranih Izraelaca koji su u nekoliko navrata bježali u Egipat od gladi (Postanje 12:10; 42:1-2), da bi na kraju postali robovi Egipćana (Izlazak 1:8-11).
Matej 2:15 citira Osiju 11:1, gdje stoji: „Kada je Izrael bio dječak, volio sam ga, i iz Egipta sam pozvao svog sina.“ Bog je pozvao Isusa iz Egipta u smislu da je Josif čekao da primi poruku od Gospoda da je sigurno da se vrati (Matej 2:19-20). Matej ovo predstavlja kao drugo ispunjenje Osijinih riječi o Bogu koji poziva Izrael iz Egipta. Iako se čini da je ovo „natezanje“ jednog više istorijskog osvrta nego proroštva, ipak dodatno produbljuje vezu između Isusa i Božjeg naroda, Izraela, budući da Hristov život na zemlji odražava istorijski put nacije.
Tek tada je Herod shvatio da su ga „prevarili“ ili „nadmudrili“ mudraci koji su napustili zemlju a da prethodno nisu razgovarali s njim. Odlaskom drugim putem, a da mu nisu rekli, eliminisali su svaku šansu da Herod može ući u trag gdje se nalaze Josif, Marija i Isus. Činjenica da je Herod lukavo smislio da ih prevari vjerovatno je doprinijela njegovoj ljutnji.
Herod je bio zao i okrutan, ali nije bio glup. Vjerovatno kao rezervni plan, Herod je već pitao mudrace kada su vidjeli kako zvijezda izlazi na nebu (Matej 2:7). Odgovor mudraca dao mu je procjenu kada je beba možda rođena na osnovu toga kada se zvijezda koju su pratili prvi put pojavila na nebu. Da bi bio siguran, Herod je dao pobiti svu mušku djecu u Betlehemu i okolini, uzrasta do dvije godine.
Betlehem je bio mali gradić, a naučnici sugerišu da je broj ubijenih dječaka mogao biti negdje između 10 i 30. Tugovanje u Betlehemu je bilo intenzivno, a Matej citira Jeremiju 31:15 kako bi povezao događaj sa određenim trenutkom u istoriji Izraela.
Tužan je komentar ljudske istorije da bi ubistvo djece moglo biti zaboravljena fusnota u sekularnoj istoriji. Koliko god da je ovaj događaj užasan, ne bi bio posebno vrijedan pažnje ljudima izvan Judeje u to vrijeme. Betlehem je bio malo mjesto, a ovakva djela nisu bila nečuvena. Ovaj čin je opisan samo u Bibliji, ali se uklapa u ono što se o Herodu zna iz drugih istorijskih izvora. Nemilosrdni kralj bio je poznat po ubijanju vlastitih žena, pa čak i neke od vlastite djece kako bi zaštitio svoju moć. Ubijanje svih dječaka ispod dvije godine u malom mjestu za njega ne bi bilo teško. Niti bi to bilo nešto što bi drugi istoričari smatrali posebno važnim u to vrijeme.
Zbog Božje intervencije i poslušnosti mudraca i Josifa, Isus je izbjegao ovaj pokolj.
Rahela se često navodi kao predstavnica majki Izraela. Jeremija je opisao glasan plač naroda za smrću i odlaskom izraelske djece u vrijeme vavilonskog ropstva 586. godine prije Hrista. Neka nada se nalazi u citatu iz Jeremije: uprkos tugovanju u tom trenutku, Izrael je preživio. Na isti način, Isus je preživio pokušaj da okonča svoj život, usred naricanja i plača u Betlehemu za bebama koje je ubio Herod.
Osim samog zločina, Herod je očigledno pokušavao da uništi Božjeg izabranog Mesiju. Ovaj vezani lanac događaja je opisan uplitanjem Boga preko anđela kako bi se Isus zaštitio od svog najvećeg protivnika u sjenci – samog Sotone – koji je djelovao preko svojih ljudskih oruđa.
Josif doživljava neka od najdirektnijih Božjih otkrivenja bilo kojeg karaktera u jevanđeljima. Svako otkrivenje je dolazilo sa konkretnim uputstvima o tome šta i kako treba da radi. Svako je uključivalo pojavu anđela Gospodnjeg u snu. Treće od četiri takva iskustva je nalog za povratak u 19. i 20. stihu.
Ovaj san je došao nakon Herodove smrti u Izraelu. Josif, Marija i Isus živjeli su u Egiptu, možda među jevrejskim naseljima u regiji. Judeja je bila rimska provincija kojom su vladali Herod i njegova porodica. Egipat je, takođe, bio rimska teritorija, pod različitim lokalnim guvernerima. Bog ih je poslao izvan dosega Heroda preko poruke anđela u ranijem snu. Iako je bio dio Rimskog carstva, Egipat je bio daleko izvan Herodove jurisdikcije i predaleko da bi otkrio da je neko preživio njegov masakr nad djecom.
Sada je došlo vrijeme za bezbjedan povratak, pa se anđeo vratio u Josifove snove. Oni koji su željeli da se Isus ubije sada su i sami mrtvi. Pošto je Herod nestao, a Isus je izbjegao masakr djece (Matej 2:16-18), više ne postoji eksplicitna prijetnja Isusovom životu. Anđeo nalaže Josifu da se vrati u Izrael.
Sveto pismo nikada ne daje nikakav nagovještaj da je Josif oklijevao da ispuni ulogu zaštitnika i opskrbljivača za Isusa. Odmah je poslušao nalog da oženi Mariju, iako je bila trudna. Poslušno se spakovao i odmah napustio grad da živi u stranom Egiptu. Sada se vraća iz Egipta u Izrael kada mu anđeo to kaže u drugom snu.
Josifu se rijetko pripisuje zasluga za ključnu ulogu koju je odigrao u Hristovom životu. Dio ovoga je barem zato što se on ne spominje u jevanđeljima nakon Isusove rane mladosti. Više nego vjerovatno, bio je stariji od Marije i preminuo je prije nego što je Isus započeo svoju aktivnu službu. Ipak, Josif je očito bio čovjek od vjere i odanosti Božjoj volji. Slijedio je Gospodnje upute, uprkos tome što je to koštalo u smislu njegovog javnog ugleda i načina života.
Josif, međutim, otkriva novu prijetnju kada se vratio u zemlju. Saznaje da jedan od Herodovih sinova, Arhelaj, vlada Judejom, gdje se nalazi Betlehem. Pomisao da živi direktno pod vlašću Herodovog sina učinila bi Josifa nervoznim, iz dobrih razloga.
Umjesto da preda svoje kraljevstvo jednom sinu, Herod ga je podijelio na tri dijela. Uz odobrenje Rima, dao je po jedan dio svakom od trojice svojih sinova. Arhelaju su date Judeja, Samarija i Idumeja da vlada u ime Rimskog carstva. Arhelaj je bio poznat kao nemilosrdan i okrutan, poput njegovog pokojnog oca. Josifov strah od naseljavanja pod njegovom vladavinom potvrdio se kada je u snu primio poslednje uputstvo od Gospoda: da se umjesto toga naseli u sjevernom dijelu Izraela.
Sjevernim Izraelom, uključujući Galileju i Pereju, vladao je Herod Antipa, dok je Herod Filip vladao Iturejom, Trahonitidom i drugim područjima. Josif je nastanio Mariju i Isusa u Galileji, gdje je ranije živio i pod vlašću razumnijeg Heroda Antipe. U međuvremenu, Arhelaj je vladao tako loše da je prognan iz Izraela 6. godine nove ere. Jedno vrijeme ga je zamijenio prokurator, a ne jedan od Herodovih sinova. Međutim, Isus je odrastao u Galileji, pod vladavinom Antipe.
Prema Luki 1:26-27 i Luki 2:39, Josif i Marija su bili iz Nazareta, pa su se vratili u svoj rodni grad. Isus je, dakle, odrastao poznat kao Nazarećanin – što znači neko iz Nazareta – a ne kao Betlehemovac. Nazaret nije bio veliki grad. Neki naučnici procjenjuju da je lokalno stanovništvo u Isusovim ranim godinama bilo između 200 i 1600 ljudi. Međutim, Nazaret je imao slabu reputaciju u Izraelu. Kada je prvi put saznao za Isusa, učenik Nataniel je rekao: „Može li išta dobro doći iz Nazareta?“ (Jovan 1:46) To znači da su Nazarećane smatrali nevažnim, niskoklasnim i nazadnim prema sofisticiranijim Jevrejima.
Matej dodaje da je to što je Isus bio poznat kao Nazarećanin bilo ispunjenje onoga što su govorili proroci. Ovo je zanimljiva primjedba, budući da nijedno poznato biblijsko proročanstvo ne kaže da će Mesija doći iz Nazareta. Međutim, mnoga proročanstva ukazuju na to da će biti prezren (Psalam 22:6; Isaija 49:7; 53:3). Isaija 11:1 odnosi se na „izdanak (mladicu)“ koja dolazi od Jeseja. Hebrejski izraz za „mladicu“ je necer i implicira nešto nisko i prosto. Možda je to što je Isus bio iz prezrenog grada Nazareta ispunilo ta proročanstva u Matejevim očima.
Činjenica da je Isus bio poznat kao osoba iz Nazareta, a ne iz Betlehema, navela je neke da se pitaju kako je mogao tvrditi da je Mesija (Jovan 7:41-42). Oznaka „Nazaren“ danas izaziva zabunu iz drugog razloga. Tradicionalni pogledi na Isusa pomiješali su njegovo odgajanje kao „Nazarećanina“ sa starosaveznim zavjetima „nazireja“ (Brojevi 6:2-21), koji su davali zavjete uključujući i to da neće šišati kosu. Ova zbrka inspirisala je prikaz Isusa s neobično dugom kosom u klasičnoj umjetnosti.
Isusovo obrezanje i proroštva o Njegovom pozivu i službi pod uticajem Duha svetoga
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom…“ (Galatima 4:4)
Isusov odgoj je bio vjeran Božjim uputama datim Izraelu u Starom savezu. To je uključivalo obrezanje (Levitska 12:3). Na ovoj ceremoniji tradicionalno je bilo da muška djeca dobiju „zvanično“ ime. Prethodno poglavlje je opisivalo kontroverzu kada je Jovanu Krstitelju dato ime (Luka 1:59-63). Isusovo imenovanje nikom nije iznenađenje. Kada je anđeo najavio njegovo predstojeće rođenje, vijesti su uključivale i ime (Luka 1:31). Taj trenutak se prisjeća u Luki 2:21.
Ovo ime je transliteracija sa grčkog Iēsous. To je, pak, grčka verzija Ješue ili Jehošue, istog hebrejskog imena kao i Jošua. Na hebrejskom ta riječ doslovno znači „Jehova (Jahve) je spasenje“. Kada je Josif imao svoj anđeoski susret (Matej 1:21), objašnjeno je da se to odnosi na Isusovu ulogu Spasitelja.
Mojsijev zakon je dao Izraelu niz uredbi koje se odnose na obrednu čistoću. Jedan od ovih propisa uključivao je porođaj, a ovdje Marija i Josif završavaju potrebno pročišćenje (Levitski zakonik 12). Ovo čišćenje nije iskupljenje za grijeh, već simbolična obnova čistoće. Po zakonu, oni koji su mogli priuštiti jagnje morali su da prinesu jedno, osim ptice, za žrtvu pročišćenja. Oni koji nisu u mogućnosti da priušte jagnje, mogli su donijeti dvije ptice, a ne samo jednu. Ovo odgovara poniznoj prirodi Isusovog zemaljskog života i njegovom nedostatku i bogatstva i imovine (Luka 9:58).
Prema ovom odlomku (Luka 2:22-24), Josif i Marija su dovoljno siromašni da spadaju u drugu kategoriju; oni nude par ptica da ispune zahtjev (Luka 2:24). Njihov čin ne samo da zadovoljava obrednu čistoću, već se i pokorava uputstvima datim prilikom izlaska Izraela iz Egipta: prvorođeni je trebalo da bude posvećen Bogu (Izlazak 13:1-2).
Simeon koji se spominje u nastavku narativa nosi isto ime kao jedan od izraelskih plemenskih predaka (Postanje 29:33). Ovaj odlomak je jedino mjesto u Svetom pismu gdje se on spominje; ne znamo ništa drugo o njegovom životu. Iako se pretpostavlja da je star, ništa u tekstu ne kaže tako. Biblija ga ne opisuje kao proroka ili sveštenika. Međutim, ovaj odlomak ga hvali kao duboko vjernog čovjeka. Grčki tekst ga naziva dikaios, što znači „pravedan ili čestit“. On je takođe povezan s riječju eulabēs, što znači „pobožan“. Simeon je odan Bogu, što uključuje i očekivanje da će Bog ispuniti svoja obećanja.
Starosavezni proroci su predviđali „Pomazanika“, koristeći izraz Mašijah, od kojeg dobijamo riječ „Mesija“. Ovo je na grčkom predstavljeno kao Hristos, od čega potiče naziv „Hrist“. Ovaj Obećani trebao je izbaviti Izrael od njegovih neprijatelja i uspostaviti vladavinu mira i sigurnosti (Isaija 9:6-7; Jeremija 23:5). Isti proroci su govorili o ovom dolasku kao o utjehi za Izrael (Isaija 40:1; 57:18). Tačan trenutak ovih događaja nije jasno objašnjen u Starom savezu – međutim, predstojeći dolazak Spasitelja je bio. Ljudi poput Simeona su s nadom i vjernošću čekali da se ova figura pojavi.
I prije Pedesetnice (Djela 2:1-3), Duh sveti je dolazio i odlazio od Božjih slugu prema potrebi. Biblija ne kaže tačno kako se sveti Duh manifestovao u Simeonovom životu, ali ovaj odlomak daje dva primjera. Prvo je božansko obećanje da će Simeon poživjeti dovoljno dugo da vidi Mesiju (Luka 2:26). Kada Josif i Marija donesu dijete Isusa u hram na obrede očišćenja (Luka 2:22-24), njegova čežnja je ispunjena.
Drugi primjer uticaja svetog Duha na Simeona je proroštvo koje je iznio nakon susreta s Isusom (Luka 2:29-35). U ovom trenutku, to se proročanstvo ispunilo. Simeon radosno drži novorođenče Isusa Hrista i počinje hvaliti Boga.
Simeonova hvala počinje zahvaljivanjem Bogu što je ispunio svoje obećanje. On je u miru, znajući da mu je najveća želja u životu ostvarena. Ovaj osjećaj mira podsjeća na Jakova, koji je bio spreman umrijeti u sreći nakon što se ponovo sjedinio sa svojim davno izgubljenim sinom Josifom (Postanje 46:30).
Kako se pjesma hvale nastavlja, Simeon će se osvrnuti na Isusa koristeći izraze poput „svjetlo“, „spasenje“ i „otkrovenje“. On će primijetiti Isusovu ulogu u spašavanju svijeta, uključujući i narod Izraela i nejevrejske narode (Luka 2:30-32).
Hebrejski jezik koristio je koncept „svjetlosti“ kao metaforu za moral, istinu, dobrotu i prosvijetljeno vođstvo. Jevanđelje po Jovanu direktno identifikuje Isusa kao „svjetlo svijeta“ (Jovan 1:4-9; 8:12). Isusov dolazak predstavlja Božju poruku svim ljudima (Jovan 3:16), kao i čast i slavu za Gospodnji izabrani narod (Djela 13:17).
I Marija (Luka 1:26-27) i Josif (Matej 1:20) imali su anđeoske susrete o Isusu. Ipak, oni se „čude“ onome što Simeon kaže. Ovo je iz grčkog izraza koji znači biti „zadivljen“ ili „začuđen“. Simeon je pod impresivnim uticajem svetog Duha (Luka 2:27). Drugi razlog za njihovo čuđenje može biti Simeonovo spominjanje opsega Isusove službe. Simeonova hvala uključivala je spominjanje Isusove službe koja je uticala na „sve narode“ (Luka 2:31), pa čak i na ne-Jevreje (Luka 2:32). Starosavezna proročanstva o Hristovoj ulozi u spašavanju Izraela bila su dobro poznata i često se ponavljala (Isaija 9:6-7). Bilo je uobičajeno da Jevreji propuste, ili čak budu uvrijeđeni idejom da će i ne-Jevreji biti spaseni (Isaija 49:6; 52:10; Djela apostolska 22:21-22). Moguće je da Marija i Josif nisu u potpunosti shvatili da će Isus biti Spasitelj cijelog svijeta.
Međutim, susret sa Simeonom neće biti sasvim pozitivan. Prije izlaska iz hrama, Simeon će predvidjeti kontroverzu povezanu s Isusovom službom. On će takođe upozoriti Mariju na bol koji će doživjeti dok gleda kako se ti događaji odvijaju (Luka 2:34-35). Ovdje on napominje da će Isusova služba stvoriti oštru podjelu u svijetu (Matej 10:34-38). Ovo slijedi starosavezna predviđanja da će se čak i neki među Izraelcima „posrnuti“ o Mesiju (Isaija 8:14). Ova podjela između onih koji prihvataju Hrista i onih koji ga odbacuju postaće stalna tema u Isusovom propovijedanju (Jovan 9:39) i službi rane zajednice (1. Korinćanima 1:23; 1. Petrova 2:8).
Još jedan strašni aspekt Simeonovog proročanstva dat je u 35. stihu: Marija će pretrpjeti jak emocionalni bol kao dio svoje uloge u Isusovom životu. Nešto od toga će doći u obliku zbrke i nesigurnosti (Marko 3:21, 31). Uglavnom će uključivati užas gledanja mučenja, raspeća i smrti njenog Sina (Jovan 19:25-27).
Ali narativ se tu ne završava. Ana, opisana kao „proročica“ (Luka 2:36; ref. Izlazak 15:20; Sudije 4:4), je starija žena i dugo udovica. Čini se da je većinu svog života provela moleći se, posteći i bogoslužeći. Prema ovom odlomku, ona će primijetiti Isusov dolazak u hram (Luka 2:22-24). Ubrzo nakon što Simeon hvali Boga što je poslao Mesiju, Ana će ponoviti te ideje dok svima saopštava dobru vijest.
Udovice su u drevnoj kulturi bile posebno ranjive. Ženama je bilo teže samostalno zarađivati novac, pa je većina zavisila o djeci. Anin brak bio je u tipičnom vremenu mladosti (Luka 2:36), što znači da je većinu svog života provela kao udovica. U kojoj mjeri su je drugi podržavali, Sveto pismo ne govori.
Starosavezna proročanstva su govorila da će Mesija doći da spasi Izrael i uspostavi beskonačnu eru mira i sigurnosti (Isaija 9:6-7). Ana prepoznaje Isusa – bilo sama ili kada čuje Simeonovu hvalu – i počinje da priča drugima o radosnoj vijesti. Izraz preveden kao dolazak baš „u taj čas“ čini se da sugeriše da je Ana stigla u hram baš kada je Isus imao susret sa Simeonom. Ako je tako, možda je bila vođena svetim Duhom da učestvuje u ovom događaju.
Tako su Josif i Marija obavili sve po Zakonu. Na osnovu ovog konteksta, čini se da su Josif i Marija ostali u Betlehemu od vremena Isusovog rođenja pa sve do ispunjenja svih ovih zahtjeva.
Jedan kratki ali značajan opis Isusovog ranog djetinjstva
Vrlo malo se govori o Isusovom djetinjstvu, između njegovog rođenja i početka njegove javne službe. Nekoliko priča koje su zabilježene nalaze se ovdje u Jevanđelju po Luki. Jedan je susret između malog Isusa, Marije, Josifa i pobožnog Simeona u hramu (Luka 2:25-32). Drugi, istog dana, uključuje proročicu Anu (Luka 2:36-38). Sledeći je incident, kada je Isus imao dvanaest godina, gdje njegova porodica gubi trag o njemu samo da bi ga našla u hramu (Luka 2:46-49).
„A dijete je raslo i jačalo u duhu, ispunjavajući se mudrošću i blagodat Božja je bila na njemu.“ (Luka 2:40) Ovaj stih dolazi sa ogromnim implikacijama. Iako je Isus Hrist identitetski Sin Božji (Jevrejima 1:1-8; Jovan 1:1, 14), njegova ljudskost je potpuna. Isusov rani život uključivao je gotovo sve što je univerzalno za čovječanstvo dok je odrastao od djetinjstva, uključujući fizički, intelektualni i duhovni razvoj. Jedina stvar koju Isus nije iskusio bio je lični grijeh (Jevrejima 4:15; 1. Petrova 2:22). Nakon incidenta u hramu, Luka će još jednom istaći da je Isusova mladost uključivala rast, učenje i razvoj (Luka 2:52).
Opšta tačka kontroverze oko ovih stihova je ukorijenjena u tvrdnji da je Isus bio „savršen“ kao „bogočovjek“[1] (ideja nametnuta kroz dogmu da je Hrist ravnopravni član božanskog Trojstva), te stoga nije morao učiti niti se razvijati. Ovo pretpostavlja da je Isus već sve znao, aktivno, i da nikada ni od koga nije dobio informacije. Korisno je zapamtiti da nisu sve „greške“ i „grijesi“. Dijete koje zaboravi naziv stolarskog alata, napravi aritmetičku grešku ili padne dok uči hodati, ne čini grijeh. Ništa u Svetom pismu ne ukazuje na to da je božanski identitet poštedio Isusa uobičajenih ljudskih iskustava učenja i razvoja. Ono što je rečeno za Jovana u Luki 1:80 je gotovo identično kratkom opisu Isusovog odrastanja. Da je Isus po bilo čemu pokazivao natprirodne karakteristike, to bi bilo brzo uočeno i postalo predmet opšte pažnje. Drugo, ako Isus nije bio „bogočovjek“ od rođenja i u djetinjstvu, to svakako nije mogao postati ni kasnije.
Dalje opet vidimo Isusove zemaljske roditelje kako žive u poslušnosti Božjim uputima. Oni su ga podigli u skladu sa zahtjevima datim u Starom savezu (Luka 2:21, 22). Jedan mandat je bio da sposobni Jevreji dolaze u Jerusalim, tri puta godišnje, za određene praznike (Ponovljeni zakon 16:16). Marija i Josif nastavljaju ovu poslušnost dok Isus sazrijeva (Luka 2:40). Budući da bi svi muškarci koji ispunjavaju uslove trebali krenuti na ovo putovanje, vjerovatno je da Isusova porodica putuje u relativno velikoj grupi. Grupna putovanja bi objasnila ovaj čuveni incident u Isusovom životu.
Praznik Pashe je izraelsko sjećanje na izbavljenje iz ropstva u Egiptu. Ovo je opisano u Izlasku 12:43-49.
U dobi od dvanaest godina, Isus bi bio blizak konceptu odraslosti iz svoje ere. Isus ostaje u hramu dok velika putujuća grupa njegove porodice počinje putovanje nazad u Nazaret. To će rezultirati nekim napetim traganjem i eventualnim ponovnim okupljanjem.
Savremeni čitaoci možda imaju poteškoća da shvate kako su Josif i Marija mogli da napuste grad bez Isusa, a kamoli da ne shvate da on nedostaje čitav dan (Luka 2:44). Činjenica da putuju u žurbi je bitna, jer su vjerovatno djeca i porodica tumarali unutar grupe. U drevnoj kulturi, djeca su takođe sazrijevala mnogo brže nego u modernim društvima – Isus je skoro u tradicionalnom jevrejskom dobu zrelosti (bar micva). Odrasli u njegovoj porodici imali bi sve razloge da mu vjeruju, čak i ako nisu bili sigurni šta je radio u tom trenutku.
Sveto pismo ne kaže da je Isus lagao ili da je pobjegao da ostane u gradu. Nije jasno ni kako je, tačno, njegova porodica pogrešno shvatila šta se dešava. Iako je Marija u početku mislila da je Isus u krivu (Luka 2:48, 50), čini se da je Isus mislio da je njegovo prisustvo u hramu očigledna potreba (Luka 2:49). Isto tako, period između vremena kada je Isus ostao u hramu i njegovog ponovnog susreta s Josifom i Marijom nije bilo „potpuna tri dana“, kao „72 ukupno sata“. Prvi dan je bio porodično putovanje daleko od grada, drugi je bio povratak, a tokom trećeg dana Njegova porodica ga je našla kako razgovara sa učiteljima u hramu (Luka 2:46).
Za razliku od brige njegove porodice, Isus je pronađen kako mirno razgovara o Svetom pismu s učiteljima u hramu (Luka 2:47). U početku, Marija izgleda uznemireno, sugerišući da je Isus učinio nešto loše (Luka 2:48). Isusov odgovor i Lukin urednički komentar ukazuju na to da nije, čak i ako Marija nije u potpunosti razumjela šta se događa (Luka 2:49, 51).
Isus je morao rasti i učiti (Luka 2:40, 52). Kao odrasla osoba, činilo se da voli da postavlja retorička pitanja (Matej 21:24; Luka 18:19); ipak, on bi takođe postavljao pitanja kako bi saznao informacije, kao i bilo ko drugi (Marko 9:21; Jovan 11:34). Pitanja ovog dvanaestogodišnjaka jasno impresioniraju druge, posebno jer otkrivaju Isusovu dubinu znanja (Luka 2:47). Ovaj duboki uvid nastaviće se u njegovoj javnoj službi – na frustraciju jerusalimskih vjerskih vođa (Marko 1:22; 12:34). U ovom trenutku, međutim, njegova majka, Marija, biće više frustrirana nego impresionirana (Luka 2:48).
Naučnici raspravljaju o tome da li je Marija izričito rekla Isusu o okolnostima njegovog rođenja u to vrijeme. Njegov vlastiti komentar o tome da je hram „dom [njegovog] Oca“ ukazuje na svijest o božanskom porijeklu (Luka 2:49). Bez obzira ko je šta znao i kada, Josif je sasvim sigurno bio Isusov usvojitelj. Ne bi bilo razloga da Marija koristi bilo koju drugu titulu.
Sveto pismo ne objašnjava tačno kako je Isus došao do toga da bude odvojen od svoje porodice, što je dovelo do višednevne potrage uključujući dva dana putovanja (Luka 2:44-46). Marijin komentar okrivljuje Isusa za njihovu nevolju. Isus, sa svoje strane, izgleda da misli da je njegovo prisustvo u hramu bilo očigledno. Podtekst Njegovog odgovora je nešto poput „gdje drugdje ste mislili da ću biti?“ (Luka 2:49). Oni ipak ne razumiju smisao tog odgovora. Kao i bilo ko drugi, oni imaju trenutke sumnje, zbunjenosti ili nesporazuma. Bez obzira da li to zadovoljava Mariju ili ne (Luka 2:50), ona nastavlja da obraća pažnju na ove događaje (Luka 2:51). To što ona „čuva u svom srcu“ ono što se dešava implicira da je namjerno odlučila da se toga sjeća – držeći to u svom umu kao nešto vrijedno održavanja. Na isti način je reagovala kada su pastiri stigli da vide novorođenog Isusa (Luka 2:19). Iako ne razumije u početku, ostaje otvorena za Božje proviđenje u svom i Isusovom životu (Luka 1:38).
Lukin komentar o Isusovom pokoravanju roditeljima rješava nekoliko zanimljivih rasprava o Bibliji i Isusovom ranom životu. Njegova primjedba ne sugeriše da je Isus, tek sada, nakon incidenta u hramu, bio pokoran svojim roditeljima. Umjesto toga, izgleda da Luka pojašnjava da je Isusov stav i dalje bio pokoran. Njegov ostanak u hramu nije bio čin pobune. Nije to bio akt nemarnosti. Kada je Njegova porodica stigla i željela da ode, on je to učinio, kao dio obrasca pobožne poslušnosti (Izlazak 20:12). Kada Sveto pismo govori o pokornosti između bilo koje dvije osobe, na primjer u braku (Efescima 5:22-24; Titu 2:9; 3:1; Jevrejima 13:17), ono ne implicira snishodljivost od jedne do druge.
Luka 2:52 je još jedan podsjetnik da je Isusova ljudskost bila legitimna – bila je potpuna (Luka 2:19). Kao i svako drugo ljudsko biće, sazrijevao je i fizički i psihički. To je uključivalo rast na fizički način, kao i učenje i povećanje njegovog zemaljskog znanja. Isusovo iskustvo života na zemlji bilo je isto kao i za bilo kog drugog čovjeka. Nije rođen sa trenutnom sposobnošću da hoda, govori ili pravi namještaj. Učio je kao djeca što uče. Rastao je kako djeca rastu.
Sveto pismo pruža vrlo malo detalja o Isusovom odrastanju ili njegovom djetinjstvu. Ovo je vjerovatno iz istog razloga što Biblija ne daje nikakve pojedinosti o njegovom izgledu. Kao ljudi, skloni smo opsjednutošću nebitnim detaljima. Može se samo zamisliti šta bi se dogodilo kada bi roditelji upoređivali prve korake, prve riječi ili boju očiju svog djeteta sa Spasiteljevom. Ne samo da su te činjenice nevažne, duhovno govoreći (Isaija 53:2), već bi i Bibliju učinile glomaznom (Jovan 21:25). U skladu sa tom efikasnošću, sledeći odlomak Lukinog pisanja će skočiti unaprijed oko osamnaest godina. Ovo će premjestiti priču na javnu službu Jovana Krstitelja. On će propovijedati s velikim efektom, pripremajući ljude za službeno otkrivenje Mesije (Luka 3:1-4).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
_______________________
[1] U Božjem dizajnu nema hibrida. Ideja da je Isus bio bogočovjek, „potpuno čovjek i potpuno Bog“, je oksimoron. Ako je neko 100% ili potpuno čovjek, može biti isključivo čovjek. Ako je 100% ili potpuno bog, tada može biti samo bog. Biblijski ispravno je vjerovati u božanski identitet i status Sina Božjeg koji ima po nasleđu od Oca, kao i u Hrista kao božanskog predstavnika Oca na najvišem nivou, ali to nikako nije isto što i vjerovati da je Isus Bog kao Otac ili da je bio neka vrsta hibrida – Bog i čovjek u tijelu na zemlji.
Postojala su dva suprotstavljena gledišta o Hristovoj prirodi. Monofizitizam (od grčkog monos što znači „jedan“ i fisis što znači „priroda“) je hristološki stav da Hrist ima samo jednu prirodu, u kojoj su sjedinjeni njegovo božanstvo i ljudskost. Nestorijanstvo je povezano sa Nestorijem (oko 386. – oko 451. ne), patrijarhom Konstantinopolja, koji je učio da se Hrist sastoji od dvije različite osobe (čovjeka Isusa Hrista i božanskog Logosa), a ne od ujedinjene osobe. Shodno tome, nestorijanci su odbacili terminologiju kao što je „Bog je stradao“ ili „Bog je razapet“, jer je ljudskost Isusa Hrista koja je patila bila odvojena od njegovog božanstva. Slijedeći vođstvo pape Lava I, ekumenski sabor u Halkidonu (predgrađu Konstantinopolja), održan 451. godine, tražio je srednji put između krajnosti poznatih kao nestorijanstvo i monofizitizam, na kraju se naslanjajući na formulu koja je potvrdila „dvije prirode u Hristu bez zabune, promjene, podjele ili razdvajanja.“
