Kako znati da li Bog zasigurno postoji? Može li se postojanje Boga složiti sa naučnim činjenicama i prirodnim zakonima? Kakav je On? Gdje su sigurni podaci i izvori o Njemu? Kakve su posledice vjerovanja ili nevjerovanja u Njega? Šta znači postojanje Boga za naš lični život?

Posledice shvatanja da nema Boga

Ako Boga nema, nema ni konačnog autoriteta – sve je relativno, nema apsolutnih pravila ponašanja. Ako nema Stvoritelja, sve je slučajno i nema smisla. Ako nema Onoga koji je vječan, onda nema ni vječnosti – sve je prolazno.

Posledice shvatanja da ima Boga

Ako Boga ima, ima konačnog autoriteta – postoji zakon ljudskog ponašanja. Ako ima Stvoritelja, sve je djelo plana i ima smisla. Ako ima Onoga koji je vječan, onda ima i vječnosti – što bi značilo da sadašnja situacija nije trajno već prolazno stanje.

Danas u svijetu postoje različite ideje o Bogu ili o Njegovoj (ne)egzistenciji, od ateizma (čovjek je najviše biće, najveći autoritet, moralni zakoni su proizvod ljudskog shvatanja i kulture a ne božanske volje; nema apsolutnog vrhunskog autoriteta, društvo je konačni autoritet), deizma (Bog postoji ali nema kontakta sa čovjekom, On je stvorio svijet usadivši moralne zakone u ljude i prepustio nas samima sebi), paganizma ili politeizma (svijetom upravlja mnoštvo bogova koji gospodare prirodnim pojavama, a čovjek treba da ih poštuje da bi mu bili naklonjeni i činili dobro – ideja koja se takođe baštini u kultu svečeva u tradicionalnom hrišćanstvu), postmodernističke filozofije (ideje čovječanstva su povezane kao mreža i u međusobnoj su korelaciji; svaka ideja ili vjerovanje koja je postala sastavni dio istorije i ljudske misli dostojna je prihvatanja; nema nikog iznad ostalih; svi putevi vode do Boga), klasične nauke (pošto se ne može empirijski ili naučno dokazati ima li ili nema Boga, nauka ga nije otkrila, prema tome, nema Boga; mi smo dio beskrajnog razvojnog lanca) i slično.

Vjerovati u Boga je samo ljudska potreba, ali ne i stvarnost. Biblija ne sadrži racionalne postavke, već mitove starih naroda. Bog je samo plod ljudske religiozne mašte. On je zamisao slabića koji trebaju neku natprirodnu pomoć. Stoga u racionalnom razmišljanju i odlučivanju Bog nema mjesta. Ovo je stav tzv. visoke kritike i skepticizma.

Mišljenja običnih ljudi uglavnom se svode na nedoumice tipa „Ko to zna?“ „Niko ga nije vidio.“ „Ima neka sila.“ „Mora da ima nešto.“

Budizam, hinduizam, New Age „hrišćanstvo“

Bog postoji kao bezlična inteligentna energija, kosmička „svijest“, kao suština cijelog svemira. On nije ličnost, već inteligencija i sila koja prožima kosmos, kao i svakoga od nas. Meditacijom čovjek spoznaje boga u sebi. čovjek se sjedinjava sa bogom posle mnogo reinkarnacija, prelaskom u „nirvanu“, bezlično jedinstvo sa bogom.

Logičan slijed ovakvog tumačenja je da pošto Bog nije osoba, nemamo nikakav lični odnos sa njim. Mi njega posjedujemo u sebi i samo treba da ga iskoristimo u svoje svrhe. Bog nema ljubav, moralni zakon ili pravila. Postoji samo karma, zakon odmazde. Ne postoji nikakav vrhunski moralni autoritet, niti moralna odgovornost.

Spiritizam i okultizam

Bog je vrhunski Um, inteligentna energija koja prožima svemir i koja se manifestuje kroz duhovne pojave, naročito preko duhova umrlih s kojima je moguće komunicirati.

Satanisti uče da je Bog Adonaj koji je tiranin neopravdano protjerao boga Satanu sa neba, koji je dobar i čija vladavina je blaga.

Praktična posledica ovakvog vjerovanja je odbacivanje biblijskog prikaza Boga, kao i cjelokupne Biblije; uvlačenje u natprirodne pojave i direktno izlaganje uticaju duhova (demona).

Problem – sumnja

Kako biti siguran da Bog zaista postoji? Gdje su logički i naučni vanbiblijski dokazi važeći za sve Ijude? Kako dokazivati nešto (nekoga) što je nedokazivo i neuhvatljivo?

Prepreke vjerovanju u Boga su sumnja i nesigurnost, nedovoljna ili pogrešna informisanost, omiljene navike i grijesi, lična oholost i samouvjerenost, bunt protiv autoriteta, praktični problemi, strah od sredine (težnja za poistovjećivanjem sa okolinom, želja za prihvaćenošću od drugih). Koliko će me koštati ukoliko vjerujem u Boga? Neću li izgubiti svoju slobodu i ličnost pokoravanjem nekom višem autoritetu? Hoću li moći da živim kako mi se sviđa u zajednici sa Bogom?

Temeljni autoritet po ovom pitanju. Činjenice prisutne u ljudskom ponašanju. Naučno dokazane zakonitosti. Logičke i matematičke postavke. Istorijski dokazane pojave. Opšte iskustvo čovječanstva. Empirijski dokazi.

Kosmološki argument

Bazira se na uzročno-posledičnom poretku stvari, ili bolje rečeno logici. Sve što postoji ima uzrok svoga postojanja. Ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega samo po sebi može nešto postati. Svijet postoji, dakle mora postojati Stvoritelj svijeta. Međutim, problem ovakvog dokazivanja je kod uzroka samoga Boga. Zato danas u filozofiji postoji sledeća postavka: u svemiru postoje dvije vrste entiteta, tzv. „neophodni entitet“ koji svoje postojanje ne duguje nikome, koji je uzrok svih uzroka dok je sam bez uzroka (Bog), i ostali entiteti (planete, biljke, životinje, ljudi, itd).

Teleološki argument

Riječ teleios znači dovesti nešto u stanje savršenosti, kompletnosti. Svijet u sebi ima sklad i harmoniju a tako i svemir. Ustrojstvo u prirodi, nama samima, složenost i svrsishodnost organizama svjedoče o Tvorcu svega.

Ontološki argument

Prvi ga je iznio sv. Anselmo u XII vijeku, a kasnije ga razradio Rene Dekart, veliki francuski matematičar i filozof. „Mislim, dakle postojim!“ i na osnovu svoga postojanja zaključujem da mora postojati jedno drugo Biće. Zašto? Jer ja nijesam potpuno biće, osjećam žeđ i potrebu za nekim drugim Bićem koje bi moralo biti apsolut svih kvaliteta i vrijednosti.

Kako znamo to što znamo? Gdje su granice znanja? U ljudskom umu postoje tzv „urođene ideje“ koje čovjek nikada ne bi mogao naučiti iskustvom. Na primjer, ideja o vječnosti. Mi nikad nijesmo vidjeli vječnost ili vječno biće pa ipak u svom srcu nosimo takvu ideju. Zatim ideja apsolutne pravde za kojom čovjek neprestano čezne i često umire, vjerujući da će pravda ipak biti zadovoljena. Čovjek svjesno ili nesvjesno teži Bogu i želi da posjeduje kvalitetniju ljubav, pravdu, mir, istinu. To nije ništa drugo do traženje Boga. Jedino u Bogu čovjek može pronaći mir i potpunost svoga bića.

Moralni argument

Dugujemo ga Emanuelu Kantu i podrazumijeva tzv. „etičke dileme.“ Kada se čovjek nalazi u dilemi da učini ili ne učini nešto, potrebno je da napravi takav izbor koji može postati univerzalni izbor svih ljudi. Šta to znači? Ako postoje univerzalni izbori, onda postoji i univerzalno biće. Postoji dakle Bog.

„Ukoliko je čovjekova savjest jedini dokaz postojanja Boga onda je on dovoljan,“ rekao je Kant.

NAUČNE ČINJENICE

Materija i energija ne nastaju same po sebi. Svijet i svemir ne mogu nastati samo po sebi. Život ne može nastati sam po sebi. Sve ima svoje porijeklo, pa prema tome i svijet i svemir.

Matematički dokaz

Složenost svijeta je toliko velika da je matematički potpuno dokazivo da nije moguće da je sve postalo slučajno. Zakon vjerovatnoće kaže da mogućnost da stvari krenu na bolje same po sebi je: 1/e 260e. e je prirodni broj, 2,718…. Ovo je funkcija koja najbrže raste u matematici. Procijenjeno je da je ovaj broj veći od ukupnog broja atoma u svemiru (poređenja radi).

Zakon života

Omne vivum ex vivo (sve živo od živog). Živa bića nastaju samo od živih roditelja. Ko je stvorio prve roditelje? Izvor žive prirode mora biti Neko ko ima život. To može biti samo Stvoritelj.

Odakle je nastao život? Ljudi su razmišljali o ovom pitanju milenijumima. U konačnici, postoje samo dva uvjerljiva odgovora. Život je nastao ili nekom vrstom samoorganizacije ili direktnim djelovanjem Stvoritelja. Da bismo odgovorili na pitanje porijekla života, moramo razumjeti vrlo jasan jaz koji razdvaja živi i neživi svijet. Međutim, nekoliko vjekova naučnici su pokušavali zamagliti granice između ova dva svijeta. To je dijelom bilo zbog njihovog neznanja o ogromnosti jaza, ali u novije vrijeme i zbog njihove intenzivne želje da objasne život bez Stvoritelja. Nekako je život preskočio taj jaz i stvorio sam sebe. Ali dokazi su jasni: život nastaje samo iz života. Ovo je empirijski potvrđen i naučni stav. Nema poznatih izuzetaka. Stoga je to postao naučni zakon: zakon biogeneze. Nijedan poznati prirodni proces ne može objasniti porijeklo života. Takvi prirodni procesi postoje samo u mašti.

Biološke informacije

Definicije informacije se uveliko razlikuju. Imamo intuitivno razumijevanje nekih oblika informacije, ali nam još uvijek nedostaje precizno razumijevanje njene ukupne prirode. Uopšteno govoreći, možemo pretpostaviti da je informacija kodirana poruka koja inicira odgovor kod primaoca. Međutim, nijanse su mnogo dublje i složenije od pukog koda.

Naučna zajednica se nije u potpunosti bavila definisanjem i razumijevanjem informacije. Postoje mnoge teorije i koncepti, ali malo univerzalno prihvaćenih zakona. Pa ipak, jasno je da se informacijama upravlja nekim oblikom osnovnih principa. U suprotnom, bilo koji niz slova ima jednak nivo informacija kao i bilo koji drugi niz slova.

Biološka informacija je među najmanje shvaćenim i definisanim oblicima informacija. Znamo da ove informacije obuhvataju sposobnost života da izvršava programe, reaguje na signale i interpretira kodove (posebno kod koji sadrže DNK i RNK). Ove radnje su dio onoga što odvaja žive sisteme od samo niza hemijskih reakcija. Biološke informacije čine ćeliju više od pukog zbira njene hemije i fizike, što znači da je jaz između živog i neživog svijeta još teže savladati bilo kojim samoorganizujućim procesima.

Nadalje, informacija nije „ni materija ni energija“. Umjesto toga, informacija je nematerijalna. Dakle, pisanje Knjige života nije samo stvar posjedovanja prave kombinacije sastojaka ili tabelarnog prikazivanja pravog slijeda hemijskih reakcija. Čak i ako se lanac DNK spontano formira, to ne znači da DNK sadrži bilo kakve biološke informacije. Zato bi prvi živi organizam morao istovremeno razviti ne samo nematerijalni kod već i specijalizovane molekule koje nose taj kod, zajedno s aparatom za dekodiranje. Stoga sada vidimo da je ogromnost jaza između živog i neživog apsolutno zbunjujuća (i postaje sve zbunjujuća sa svakim novim otkrićem).

Zakoni termodinamike

Sve što je prepušteno samo sebi odvija se u smjeru većeg haosa. To je najuniverzalniji zakon koji važi u čitavom svemiru. Sve propada i kvari se samo po sebi. Neko je morao da uloži izuzetan napor da bi sve usmjerio u pravom smjeru i stvorio red. Bez ovakvog napora red nije moguć.

Vjerovatno najproučavaniji i najpotvrđeniji zakoni nauke su zakoni termodinamike. Iz perspektive fizike, ovi zakoni opisuju kako energija teče i transformiše se unutar našeg fizičkog univerzuma. Budući da su živi sistemi blisko uključeni u transformaciju energije, ovi zakoni su takođe važni za razumijevanje aktivnosti života.

Jednostavno rečeno, prvi zakon termodinamike obuhvata zakon održanja energije: energija se niti stvara niti uništava, ona samo mijenja oblike (na primjer, električna energija se može transformirati u mehaničku energiju). To ima implikacije na sve aspekte porijekla. Ako se energija ne može prirodno stvoriti, odakle je došla? Trenutne kosmološke teorije ne pokušavaju objasniti porijeklo energije. Jednostavno se pretpostavlja da energija već postoji.

Što se tiče drugog zakona, fizika je malo komplikovana, ali u osnovi, ovaj zakon kaže da svi molekularni aranžmani imaju tendenciju da s vremenom postanu manje organizovani. Preciznije, nijedna konverzija energije nije 100% efikasna. Zbog toga ne postoje perpetuum mobile mašine. Na kraju, svemu ponestane upotrebljive energije. Kad god se energija transformiše, dio te energije se gubi. Ova izgubljena energija se ne uništava (što bi kršilo prvi zakon), već jednostavno postaje nedostupna. Ovo je efekat entropije. Kako sve više energije postaje nedostupno za buduću upotrebu, ukupni nivo entropije raste. Posledično, kako entropija našeg tijela raste, sve više njegovih bioloških molekula će se razgraditi.

U svim praktičnim aspektima, jedino biološko sredstvo za suzbijanje posljedica entropije je „određena upotreba“ dolazne energije. Drugim riječima, unaprijed programirane informacije u Knjizi života usmjeravaju ćeliju kako da konstruktivno koristi ovu energiju. Takvo programiranje omogućava ćelijama da koriste dolaznu energiju za odbacivanje, popravak i obnovu, održavajući svoje strukture efikasnim funkcionisanjem. Bez takvog biološkog programa, dolazna energija jednostavno postaje destruktivna. Zakoni termodinamike daju vrlo malo alternativa.

Samoorganizacija života protivrječi svemu što trenutno razumijemo o osnovnim zakonima hemije, informacija i termodinamike. Prirodni sistemi ne mogu pisati životni kod niti sintetisati životne mašine za dekodiranje. Zagovornici spontane biogeneze jednostavno previše očekuju od djelovanja prirode.

Istorijski dokaz

U svim civilizacijama, čak i nezavisno jedna od druge, postoji razvijena svijest o postojanju Boga. S obzirom da se ta svijest proteže tokom čitave istorije, nemoguće je da zajedno sa realnostima života u ljudskoj svijesti tako dugo opstane jedna nerealnost.

Postojanje Izraela kao naroda je dokaz postojanja Boga, jer je on i nastao direktnom božanskom intervencijom i čudom. Izrael je izašao iz Egipta i smjestio se u Palestinu vođen i praćen božanskom silom. Taj narod je istorijski svjedok postojanja Boga.

Izvor biblijskog predznanja

Biblijski pisci su predskazali mnoge događaje i hiljadama godina unaprijed. To nijesu mogli samo ljudskim sposobnostima. Oni svi do jednog tvrde da su otkrivenja dolazila od Boga.

Ličnost Isusa Hrista

Isus nije obična ličnost. Njegovo rođenje, život, smrt i vaskrsenje koje svjedoče očevici, arheološki i istorijski podaci, govore da je On govorio istinu. Sve što je radio dokazuje da je zaista poslat od Boga da prikaže Njegov karakter.

Šta Biblija kaže o Božjem postojanju?

Ona jednostavno polazi od činjenice da Bog postoji, da je On realnost.

Između ostalog, Biblija govori o grupi ljudi zvanoj „bezbožnici“ ili „bezumnici.“ Međutim, ovo nijesu oni koji nijesu svjesni činjenice da Bog postoji nego je riječ o ljudima koji to znaju ali svjesno odbijaju da vjeruju u Njega. Oni žele da žive kao da Boga nema. Zato u Psalmu 14:1 stoji: „Reče bezumnik u srcu svojemu: nema Boga.“

Biblija ruši zidove neznanja ili pogrešnog znanja o Bogu.

ZAKLJUČAK

Neko inteligentan je morao da stvori tako inteligentno organizovan svijet i kosmos. Samo Onaj koji posjeduje životodavnu silu mogao je da podari život svemu živom. Šta ovo znači za nas? Mi smo rezultat i dio velikog plana. Život smo dobili od Boga – mi živimo Njegovim životom. Mi smo organski i duhovno dio Njega. Bog je izvor našeg postojanja i odvajanje od Njega znači odvajanje od samog života.

Bog je stvarnost koju treba prihvatiti. Sumnja je neopravdana. Grijeh i njegov uzročnik su naši neprijatelji. Bog želi da nas oslobodi od svega što će nas sigurno uništiti. Život u Bogu donosi istinsku slobodu od svega zla.

 

Za širi uvid u ovu temu preporučujemo sledeće:

Kome je zapravo bila potrebna teorija evolucije?

Strahote koje je darvinizam donio čovječanstvu

Predavanje dr Branislava Mihajlovića: Stvaranje ili evolucija

Za opširnije informacije o naučnim dokazima za postojanje Boga pogledati stranicu Biblija i nauka.