Prvo ćemo razmotriti važnost učenja o Svetinji koje je iskrivljeno ili uništeno razmišljanjem zasnovanom na učinku.
Temelji vjere pionira Adventnog pokreta postavljeni su na vjerovanju da je jevanđelje Novog saveza zasnovano na službi u Svetinji Starog saveza.
Obratite pažnju na izjavu o vjerovanju o Svetinji iz 1872. godine:
„Da je Svetinja iz Novog zavjeta šator od sastanka Boga na nebesima, o kom Pavle priča u Jevrejima 8 i nadalje, u kom je naš Gospod kao prvosveštenik i vrši službu; da je ova Svetinja antitip šatora od sastanka i da sveštenička služba našeg Gospoda, koja je povezana sa njom, jeste antitip djelovanja jevrejskih sveštenika po Mojsijevim zakonima. Jev. 8:1-5; da je ovo Svetinja koja se treba pročistiti na kraju 2300 dana, što je i predstavljano čišćenjem u ovom slučaju, kao i u tipu, jednostavno predstavlja ulazak sveštenika u Svetinju nad svetinjama, da završi službu, čišćenjem Svetinje od grehova koji su prenijeti u nju posredstvom sveštenstva u njenom prednjem dijelu. Jev. 9:22,23; i da ovo djelo, antitip, koje je otpočelo 1844. godine traje kratko, ali nedefinisano vrijeme, na čijem kraju se završava vrijeme milosti za svijet.“ (A Declaration of Fundamental Principles taught and practiced by Seventh-day Adventists. belief #10).
Zašto je toliko teško vidjeti iskupljenje kao proces koji obuhvata i krst i Hristov rad u Svetinji? Riječ „iskupljenje“ (eng. „atonement“) je bila riječ koju je smislio Vilijem Tindejl kojom se označava pomirenje. Iskupljenje je proces popravljanja odnosa između čovjeka i Boga. Životno je važno kada se razmišlja o konceptu iskupljenja, da se zapitamo „Da li je naš pogled na iskupljenje zasnovan na učinku ili je zasnovan na odnosu?“
Hristovu žrtvu možemo posmatrati kao djelo koje je Bog tražio da bi se ispravilo ono što je čovjek uradio, da se pokriju njegove nepravde. Iskupljenje zasnovano na učinku lako može da se fokusira na Hristovom djelu na krstu kao ritualnom procesu koji će Ocu biti dovoljno za grijehe ljudi. Djelo koje treba da se uradi, i jednom kada se izvrši, potpuno je. Neki aspekti protestantske teologije odaju utisak da je iskupljenje u principu to, djelo koje je izvršeno radi zadovoljenja Božje volje.
Iskupljenje u kontekstu uspostavljenom na odnosu, zasniva se na čitavom procesu popravljenog odnosa od početka do kraja. Kako krst ponovo ustanovljava ovaj odnos? Krst otkriva ogromnu Božju ljubav i izlaže na vidjelo Sotonine laži o Bogu. Takođe otkriva i pokvarenost ljudskih srca kada su ubili Spasitelja svijeta. Temelj pomirenja je vraćanje pravog identiteta čovjeku i Bogu. Krst je najmoćniji dokaz Očeve ljubavi prema svojoj djeci. On nam govori da je bio spreman da učini sve da nas vrati, čak i da da svog Sina. Otkrivenje takve ljubavi je sila iskupljenja. To suočava ljudski rod sa realnošću Božjeg pravog karaktera.
Iskupljenje na krstu je objava da smo prihvaćeni od Boga, kao što je otac primio u zagrljaj svog zabludjelog sina. Iskupljenje u Svetinji uključuje subjektivni proces potpunog prihvatanja i istinitog vjerovanja da smo sinovi i kćeri Božje. Iskupljenje zasnovano na učinku kroz vizuru protestanata ne vidi potrebu za subjektivnim elementom očišćenja. Ono zadovoljno prima ritualni pogled prihvatanja od Boga. Takođe, ono ne osjeća potrebu srca koje istražuje i samim tim odbacuje iskupljenje koje je zasnovano na djelu koje se obavlja u Svetinji.
Dakle, adventni pioniri su prihvatili i krst i Svetinju kao aspekte iskupljenja.
Ali živjeti po ovoj doktrini u kontekstu odnosa je bila borba. Iako je doktrina o Svetinji bila vrlo jasno definisana, neki uticajni teolozi Adventističke crkve su je uporno pokušavali prilagoditi opštem protestantskom shvatanju opravdanja vjerom. Doktrina o opravdanju vjerom, predstavljena kao protestantska vjera je poduprta besmrtnošću duše i pojačava Sotoninu laž o unutrašnjem izvoru života. Takva pravednost ne može izdržati test Svetinje nad svetinjama. Ona ne može otići u taj dio Svetinje. Njihov nivo penetracije nije dovoljno dubok da shvate doktrine u logičnoj postavci. Oni sav fokus premještaju na krst, unoseći lažni element sigurnosti spasenja. Nekoliko adventističkih teologa takođe su napadali Istražni sud jer „podriva sigurnost spasenja.“
Ako je Istražni sud (antitipski Dan očišćenja) počeo 1844. onda svi slučajevi ljudi nijesu odlučeni do tačke konačnog pečaćenja za spasenje ili brisanja iz Knjige života (2. Mojsijeva 32:33). Ova činjenica stvara strašnu nesigurnost za one koji žele da ostanu sluge i koji ne vjeruju zaista da su djeca Božja. Mnogi izjavljuju da ovo učenje oduzima sigurnost spasenja. Naravno da je tako, za one koji nijesu sigurni u svoj novi identitet u Hristu ili koji sjede na dvije stolice! To je cijela poenta.
Pomirenje, iskupljenje i istražni sud kroz priču o zabludjelom sinu (Luka 15:11-32)
Kada je zabludjeli sin shvatio svoje izgubljeno stanje, odlučio je da se vrati svom ocu. Poznavao je očevo srce toliko da pomisli da može da se vrati, ali ga nije upoznao dovoljno da shvati da će biti prihvaćen kao sin, jer je rekao da će tražiti od svog oca da ga primi kao jednog od svojih slugu (Luka 15:19). Nije imao dovoljno vjere da povjeruje da može biti sin, već je mislio da će biti prihvaćen kao sluga. Bludni sin je i dalje bio legalista u srcu, i dalje je bio zatrovan razmišljanjem zasnovanim na učinku.
Kada se vratio ocu, on mu je dozvolio da izrazi svoju bezvrijednost, ali prije nego što sin ponudio svoje „hagar“[1] rješenje otac mu trči u zagrljaj i želi mu dobrodošlicu kao svome sinu. Priredili su proslavu i ugojeno tele je predstavljalo žrtvu za iskupljenje grijeha njegovog sina.
Priča nam ne govori da li je sin svojevoljno prihvatio svoj položaj sina. On je došao s namjerom da bude sluga. Moguće je da, iako ga je otac prihvatio kao sina, isti princip koji ga je doveo do toga da odbaci očeve molbe da ostane prvi put, će ga natjerati da odbaci očev prijem kao sina. Situacija je mogla biti ta da ga je Otac vidio svog sina kao sina, dok sin vidi sebe kao slugu zbog sramnih stvari koje je počinio. On je mogao i tada da ne prihvati sinaštvo u svom srcu. Kako se rješava ovakva situacija?
Pošto su bili Jevreji, sigurno su išli za dan očišćenja u Jerusalim svake godine gdje se vršilo očišćenje grijeha. Iako je sinu bilo oprošteno kada se prvi put vratio kući, njegov grijeh nije izbrisan do dana očišćenja. Vrijeme u prostoru između oproštenja (dnevno očišćenje) i brisanja grijeha (konačno očišćenje) dalo je sinu priliku da vidi istinitost očevih riječi da je on zaista sin, i da je njegov prvobitni plan da bude samo sluga, nepotreban.
Da sin nije povjerovao u očeve riječi, tada bi se u prostoru između početnog oprosta i dana očišćenja pojavilo njegovo razmišljanje zasnovano na učinku. On bi bio zaražen sumnjama o tome da li ga otac zaista voli. Bio bi u strahu ili bi bio ozlojeđen bratovljevim sarkazmom. Vrijeme između oprosta i čišćenja daje mogućnost da ispliva razmišljanje zasnovano na učinku i da shvati da nije zaista povjerovao ocu. Za to vrijeme imao bi mogućnost da nauči kakav je u stvari njegov otac. Dok uči da voli svog oca, stekao bi hrabrost da zaista povjeruje da je ponovo njegov sin uprkos lošim stvarima koje je učinio svom ocu. Dan očišćenja daje vremena da se pretraže nevidljivi slojevi razmišljanja zasnovanog na učinku i da ih se riješimo. Hvala Bogu za Dan očišćenja!
„Sin“ koji je u prošlosti navikao da sve bude po njegovom i da služi svom ocu kao sluga, ukoliko nije zacijelo prihvatio odnos sina, bio bi uznemiren zbog dana očišćenja. Radeći kao sluga, pokušavajući da zadovolji svog oca, a i dalje noseći teret grijeha, on bi ispoljio ove strahove i nastavio da griješi i dalje. Bez uvjerenja o sinaštvu, on mora stvoriti neki koncept koji bi mu dao osjećaj sigurnosti – sigurnost koja se može dobiti samo iz odnosa oca i sina.
Doktrina o predodređenosti uči da kada prihvatimo Hrista, mi dajemo dokaz da smo predizabrani da budemo spaseni od strane Boga i da ništa što činimo ne može to promijeniti. Ovo hrišćanima naizgled daje sigurnost spasenja. Doktrina o predodređenosti koja zapravo uništava potrebu i značenje Dana očišćenja, izgleda kao da mu daje sigurnost koju je tražio. Zaista, mogao joj je pristupiti sa konceptom retoričkog opravdanja da je opravdan pred krstom, koji ide tako daleko da budući sud čini bogohulnim uz poricanje krsta. Ili je mogao stvoriti manje radikalnu doktrinu retoričkog opravdanja koji umanjuje Dan očišćenja u jednostavni produžetak njegovog prvog oprosta. Onda bi mogao da ućutka savjest i da nikada ne mora da se suoči sa temeljnim proučavanjem. Može ostati sluga.
Ali kako bi bilo tužno za sina da nije u stanju da jednostavno prihvati očevu ljubav i ostane u tom uvjerenju. Tada bi, istraživši svoje srce, pokušavajući da ga uvjeri u njihov odnos, mogao ponizno i zahvalno otići do hrama na Dan očišćenja, vjerujući u ljubav i oproštenje svog oca i biti siguran da su njegovi grijesi obrisani. Prostor između oprosta i konačnog očišćenja je esencijalni dio Božjeg plana da napiše svoj Zakon u našim srcima. To nam obezbjeđuje priliku da naučimo kako da se opustimo u Očevim rukama i naučimo da nam je zaista oprošteno na svim nivoima našeg razmišljanja.
Bog nas ne kuša da bi nas terorisao, već zato što nas voli i želi da shvatimo dubine našeg razmišljanja zasnovanog na učinku. Zašto? Zato što On može primiti samo sinove i kćeri u svoje vječno kraljevstvo. Sluge se uvijek trude da dokazuju svoju vrijednost i čineći tako, njihov fokus na sebe blokira tok Božje ljubavi i rezultira anksioznošću, strahom i samoodbranom koja reflektuje načela Sotoninog kraljevstva.
Devijantni pogledi o Hristovoj ljudskoj prirodi
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udjela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu. Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe seme Avramovo. Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće, da bude milosrdan i vjeran kao prvosveštenik u Božjoj službi, kako bi prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda. A pošto je i sam trpio kad je bio iskušavan, on može priteći u pomoć onima koji su u kušnjama.“ (Jevrejima 2:14-18)
Kao što vidimo, neophodne kvalifikacije za Hristovu mesijansku misiju na zemlji bile su uzimanje ljudske prirode kojoj je potrebno iskupljenje i krvno srodstvo sa sabraćom. Kad teolozi hoće da iskrive biblijsko otkrivenje o Hristovoj ljudskoj prirodi, oni se hvataju za pojam „obličje“ i poriču da je u grešnoj prirodi moguće biti bezgrešan, te u tom smislu Hristu pripisuju duhovnu prirodu kakvu je imao Adam.
Sve dok ne razumijemo ljudsku prirodu, naš položaj stvorenja, uvijek ćemo imati problema sa pogrešnim obrascima razmišljanja. Da li je naša priroda aktivna ili pasivna? Da li dobro ili zlo činimo sami po sebi? Realnost je da je mrak nedostatak svjetlosti. Ovo nije kreativno načelo, već pasivno načelo. To znači da je ljudska priroda u svom palom stanju pasivna, a ne aktivna i stvaralačka.
Prihvatanjem prevarne tvrdnje da čovjek u sebi ima urođene sposobnosti, silu i život, neizbježno nastaju dvije pogrešne pretpostavke: (1) Čovjek ima mogućnosti da nadvlada iskušenja i da čini dobra djela silom volje koja je u njemu; ili (2) Čovjek sam od sebe čini loša djela, bespomoćno odgovarajući na zlo koje se nalazi u njegovoj beznadežno grešnoj ljudskoj prirodi. Prva pretpostavka navodi nas da se priklonimo legalističkom pogledu na opravdanje vjerom. Ako je Hrist uzeo na sebe ovu vrstu ljudske prirode, tada ćemo i mi biti skloni da pokušamo da nadvladamo grijeh, kao što je po tom razumijevanju i On činio, svojom sopstvenom silom. Druga pretpostavka, kada se primijeni na Hrista koji je uzeo našu palu ljudsku prirodu, zapravo čini Hrista grešnikom. A to je takođe nemoguće. Takvoj postavci je neophodan super božanski Hrist koji zapravo nije ni mogao sagriješiti.
Da je ljudska grešna priroda aktivna – što znači da čini zlo namjerno – tada Hrist nikada ne bi uzeo na sebe takvu prirodu. Ali ako je ljudska priroda u pasivnom stanju, onda je to izvodljivo. (Većina teologa takođe robuje tradicionalnom dualističkom shvatanju da su dobro i zlo ravnopravne sile.) Oni koji smatraju da Hrist nije imao prirodu palog čovjeka dovedeni su u poziciju da ne mogu razlučiti grešne tendencije od grešnih sklonosti. Prvi je pasivni princip, drugi je aktivni princip, ali razmišljanje zasnovano na učinku ne dozvoljava pasivni princip, ono zaključuje da grešna ljudska priroda znači aktivnu sklonost ka grijehu. Međutim, Biblija jasno uči da kroz vjeru u Hrista i mi možemo da uzrastemo u mjeru rasta visine Hristove kao Sina čovječjeg na zemlji (Efescima 4:12-16; vidi takođe 1. Jovanova 4:17; Galatima 2:20; Titu 2:12; 2. Korinćanima 10:5; Juda 1:24; 1. Petrova 4:1; 2. Petrova 1:3,4).
Savršenstvo karaktera
Iz ovog je jasno da je savršenstvo karaktera strano protestantskom razmišljanju zasnovanom na učinku. Cio koncept savršenstva karaktera zasniva se na učinku, i kao što smo već spomenuli, protestantska premisa je: pokušavanje držanja Zakona je legalizam. U sledećem dijelu ćemo istražiti koncepte legalizma potpunije. Ova struktura vjerovanja mora izvrnuti svaku izjavu iz Svetog pisma po pitanju pobjede nad grijehom. Urođeni izvor života i sistem vrijednosti primoravaju na to.
Ljudi ne vjeruju u pobjedu nad grijehom i od te premise grade svoju teologiju tako što falsifikuju doktrinu u opravdanju vjerom.
Hristovom žrtvom, vjerniku je omogućeno da primi sve što se tiče života i pobožnosti. Bog nas poziva da dostignemo mjerilo savršenstva i stavlja pred nas primjer Hristovog karaktera. U svojoj ljudskosti, usavršenom životom konstantnog otpora zlu, Spasitelj je pokazao da kroz saradnju sa božanstvom, ljudi mogu u ovom životu postići savršenstvo karaktera. Ovo je Božje obećanje da i mi možemo imati potpunu pobjedu. Kada prihvatimo razmišljanje zasnovano na odnosu, Božji uputi postaju obećanja i da je Hristova pobjeda i naša.
Bolji i viši položaj u kontekstu razmišljanja zasnovanog na učinku
Razmišljanje zasnovano na učinku daje vrijednost poziciji. Što je viša pozicija, veću vrijednost osoba ima. Lucifer sam iznosi ključne principe u ovoj izjavi:
„A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim.’“ (Isaija 14:13,14)
Ljudski način razmišljanja prirodno ne dozvoljava silaznu putanju po pitanju pozicije; obično je to nagon da se uzdignemo do vrha. Što se više uzdižete, dobijate veći osjećaj vrijednosti. U mnogim slučajevima efekat ovoga je sledeći: oni koji su najnesigurniji i koji imaju najmanju vrijednost su najuporniji i najambiciozniji da stignu do vrha. U svijetu razmišljanja zasnovanog na učinku najnesigurnije osobe drže uzde vlasti. Zato u Danilu 4:17 kaže da Bog postavlja ljude najnižeg ranga nad kraljevstvima.
Biblijski princip poglavarstva ne može se pojmiti niti cijeniti kroz razmišljanje koje je zasnovano na učinku. Biblijski princip poglavarstva je zasnovan na konceptu izvora i kanala. Bog je izvor i On je struktuirao ljudske porodice i zajednice tako da protok njegovih blagoslova bude razdijeljen kroz kontekst odnosa.
Biblijski princip pokoravanja znači postavljanje samog sebe u tok blagoslova. Bog je stvorio u ljudima dva principa sjemena (stvaranje) i njegovanja (rast). Muški princip je generativni, a ženski se odnosi na njegovanje. Oba rade zajedno da njeguju dijete u porodičnom kontekstu. Pošto je otac generativni princip, on drži poglavarsku poziciju kao izvor blagoslova. Ovaj tok blagoslova koji teče iz Božjeg izvora će raditi kako treba samo kada ljudi vide Boga kao svoj izvor života.
Nastojanja u savremenim crkvama da se žene rukopolažu za starješine i pastore je zasnovano na načelu svjetovnog učinka jednakosti. Ako pozicije imaju silu i vrijednost tada bi bilo pogrešno uskratiti pozicije ženama, ali Bog ne zasniva jednakost na učinku, On je zasniva na strukturisanoj seriji odnosa koji čuvaju kanal Njegovih blagoslova (vidi: Isaija 3:1-12).
Biblija i opasnosti pogrešne primjene edukacije
Proučavanje Božje riječi je proces edukacije i kada iskombinujete razmišljanje zasnovano na učinku u edukaciji, sa razmišljanjem zasnovanim na učinku u Bibliji, dobijate smrtonosni koktel. Iako postoji mnogo ljudi koji prolaze kroz edukaciju i održavaju svoj nivo osjećaja poniznosti, postoje drugi koji podlegnu otrovnoj moći edukacije. Cio zapadni svijet koristi edukaciju kao mjeru učinka. Sam koncept ocjenjivanja i stepenovanja naslijeđen je od osnove po učinku. Neki ljudi su svjesni ovih opasnosti i ostaju ponizni, ali mnogi nijesu.
Mnogi muškarci i žene dobijaju priznanja kako imaju veliki intelekt i širinu pogleda, ali su oni obično izraženi na način koji njima odaje počast, a ne Bogu koji daje te sposobnosti.
Subota
Ovo je jedna od najpogrešnije shvaćenih institucija među adventistima. Iz perspektive učinka ovo učenje je minsko polje.
Mnogi ljudi imaju listu onoga što je pogrešno činiti subotom, zasnivajući to na standardu vještačkog učinka.
Međutim, iz Hristovog odnosa prema Suboti možemo uz Božju pomoć steći mudrost po pitanju razlikovanja slova (razmišljanje zasnovano na učinku) i duha Zakona (odnos sa Bogom).
___________________________
[1] Hagar je simbol neprikladnog odnosa koji dovodi do starosaveznog legalizma.
