„A dvorište koje je izvan hramskog svetilišta ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dato neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (11:2)
Neznabošci se kao što vidimo ne „mjere“ u periodu Istražnog suda. Oni nikad nijesu napravili savez sa Bogom i kao takvi sami za sebe stoje pod osudom Njegovog Zakona.
Kakvo je to vrijeme koje dobijaju neznabošci? Čitamo u Luki 21:24 Hristove riječi o znacima vremena i Njegovog dolaska: „Pašće od oštrice mača i odvešće ih u zarobljeništvo među sve narode. I Jerusalim će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“ Isus ovdje govori o predstojećem razorenju Jerusalima i rasijanju Jevreja među narode zbog odbijanja jevanđelja. Kad je Jovan dobio ovu viziju na Patmosu, to je već bila istorija. Hram više nije fizički postojao, te tako nije mogao biti ni mjeren, ali zato jeste mjerenje u duhovnoj realnosti u Nebeskom Hramu.
Šta će to onda gaziti neznabošci 42 mjeseca? Da bi razjasnili ovo pitanje, okrenućemo se knjizi proroka Danila koja na nekoliko mjesta upotrebljava taj termin (7:7,19; 8:7, 10). Entitet koji „gazi“ je produžetak Rimske imperije koja se u proročkim spisima otkriva kao religijska i politička sila koja uzrokuje pustošenje (7:21,25; 8:11-13; 11;21-25; 12:11). Ona pokušava doseći do samog Neba, uzurpirajući Hristovu svakodnevnu službu (tamid) u Nebeskoj svetinji i bacajući istinu na zemlju.
Danilova proročanstva o smjeni velikih svjetskih carstava, počevši od Vavilona, preko Medo-Persije, Grčke i Rima, i daljem razvoju bezbožnih sila, daju nam ključeve za jasnu identifikaciju entiteta koji će „gaziti sveti grad“ 42 mjeseca.
„Posmatrao sam rogove, i gle, jedan drugi, mali rog, izrastao je među njima, i tri prethodna roga bila su iščupana pred njim. I gle, na tom rogu bile su oči kao oči ljudske i usta koja su govorila velike stvari.“ (Danilo 7:8) „Mali rog“ sa svojim aktivnostima prepoznat je od svih relevantnih tumača Biblije kao Antihrist. Takva referenca stoji čak i u katoličkoj Duejevoj Bibliji.
Sada ćemo sumirati njegove karakteristike:
i) On je proizašao iz Rimskog carstva.
ii) Nastao je „među“ deset rogova ili u podijeljenom Zapadnom Rimskom carstvu tog vremena (Danilo 7:8). Razdijeljene narode činili su: Heruli, Ostrogoti, Lombardi, Alemani, Burgundi, Franci, Vizigoti, Svevi, Anglosaksonci i Vandali.
iii) Nastao je „posle“ uspostavljanja deset rogova (Danilo 7:24).
iv) Treba da iščupa tri „roga“ (Danilo 7:24). Istorijski, Heruli, Vandali i Ostrogoti bili su uništeni do 538. godine n.e.
v) Treba da postane veći od ostalih (Danilo 7:20), što znači da će imati nadmoćnu silu nad ostalima.
vi) Treba da se „razlikuje“ od svih drugih (Danilo 7:24).
vii) Treba da ima „oči kao oči čovječije i usta koja govorahu velike stvari protiv Boga“ (Danilo 7:8, 25; uporedi sa 2. Solunjanima 2:4). Ovo ukazuje na silu koncentrisanu u jednom čovjeku koja huli na Boga.
viii) Treba da ratuje sa svecima Božjim i nadvlađuje ih (Danilo 7:21).
ix) Pomišljaće da promijeni vremena i zakone (Danilo 7:25). Samo jedna sila u svijetu tvrdi da ima autoritet da mijenja Božji Zakon i i postavlja drugo vrijeme od onog koje je On odredio.
x) Sveci će mu se dati u ruke za vrijeme, vremena i pola vremena (Danilo 7:25). Kasnije ćemo izračunati ovaj proročki period.
xi) „Izješće“ svu zemlju (Danilo 7:23). Cijela zemlja će se pokoriti autoritetu ove sile.
xii) Vladaće dok se ne pojavi Pradavni (Danilo 7:22). Pradavni, jedno od imena za Boga, dolazi na kraju istorije pobunjene Zemlje. Dakle, ovaj entitet traje negdje od prije 538. godine n.e. (vidi stavku iv) sve do kraja, i to ne može biti pojedinac, već neka sila, institucija.
xiii) Vlast će mu biti uzeta (Danilo 7:26), tj. supremacija nad svijetom, što znači da je Hrist na kraju pobjednik, zajedno sa Njegovim izabranim.
Samo jedna ustanova u istoriji nove ere ispunjava sve navedene karakteristike – Papski Rim.[1]
Posle prvobitne integracije hrišćanstva sa paganskim religijama tog vremena, rimski biskup rastao je u sili uz podršku imperatora Rimskog carstva. Konstantin je bio prvi rimski imperator koji je nominalno prihvatio takvo hrišćanstvo, u političke svrhe. Godine 533. nove ere, imperator Justinijan proglasio je rimskog biskupa duhovnim vođom hrišćanskog svijeta. Godine 538, rimski biskup, pod zaštitom rimskog generala Vigilusa, popeo se na papski tron. Datum za uspostavljanje papskog Rima kao nezavisne sile može da se postavi te godine. Ostalo je istorija koju ta ustanova vješto pokušava falsifikovati, predstavljajući se svijetu kao autentična hrišćanska crkva, dok Biblija kaže suprotno i identifikuje je kao lukavu bogohulnu silu uperenu protiv Gospoda i Njegovog naroda koja tvrdi da ima duhovni i politički monopol nad zemljom.
Jedna značajna paralela između Danila i Otkrivenja. – „I daću dvojici mojih svedoka da obučeni u kostrijet prorokuju hiljadu dvjesta i šezdeset dana.“ (11:3)
Nakon identifikacije Antihrista, izračunaćemo jedan proročki period koji se pominje na više mjesta u knjizi proroka Danila i Otkrivenju.
- Danilo 7:25 – vrijeme, vremena i po vremena
- Danilo 12:7 – vrijeme, vremena i po vremena
- Otkrivenje 11:2 – četrdeset i dva mjeseca
- Otkrivenje 11:3 – hiljadu dvjesta i šezdeset dana
- Otkrivenje 12:6 – hiljadu dvjesta i šezdeset dana
- Otkrivenje 12:14 – vrijeme, vremena i po vremena
- Otkrivenje 13:5 – četrdeset i dva mjeseca
Najprije da vidimo o kakvim „vremenima“ je ovdje riječ. Ključ za razumijevanje nalazimo u Danilu 4:16, 23, 32, 34 gdje je opisana vaspitna mjera od Boga oholom vavilonskom caru Nebuhadnezaru u trajanju od 7 godina. Tu se doslovne godine pominju kao vremena. U proročanstvu imamo 1 vrijeme, 2 vremena i pola vremena, što iznosi doslovne 3 i po godine ili 42 mjeseca ili 1260 dana. Dakle, riječ je o istom periodu koji u proročkom značenju iznosi 1260 godina.
Zapazimo da „dva svjedoka“ tada propovijedaju obučeni u kostrijet. Kostrijet je simbol žalosti. Šta se još događa u tom periodu? Antihrist progoni i nadvlađuje posvećeni Božji narod koji je razbijen (Danilo 7:25; 12:7), on mijenja Božja vremena i zakone (Danilo 7:25), neznabošci „gaze sveti grad“ (Otkrivenje 11:2), Žena bježi u pustinju (Otkrivenje 12:6), što predstavlja Božji narod koji je prinuđen da se sklanja na pusta mjesta od progoniteljske sile koja „govori velike stvari i hule“ i ima supremaciju u tom periodu (Otkrivenje 13:5). Više je nego očito da se radi o istom proročkom vremenu, datom na više mjesta tako da u potpunosti rasvijetli sve što treba znati o njemu.
Dakle, ako dodamo 1260 godina od već utvrđene 538. godine, dolazimo do 1798. godine.[2] Šta se tada dogodilo? Napoleonova vojska na čelu sa generalom Bertijeom ušla je u Rim, zarobila papu i odvela ga u egzil gdje je i umro. To je označilo kraj političke moći kakvu je papstvo do tada imalo, ozbiljno uzdrmano protestantskom reformacijom u nekolika prethodna vijeka. Interesantno je da su svi vjerodostojni protestantski reformatori prepoznali antihrista u papstvu i papi. Stoga su papski dželati i svjetovne sile lojalne ovom sistemu kidisali na njih kao krvožedne zvijeri, jer su shvatili da gube moć u narodu. Ono što im nije uspjelo brutalnom silom, nadoknadili su lansiranjem lažnih teoloških učenja i preuzimanjem institucionalizovanih crkava, jer protestanti nijesu naučili lekciju da ne smiju kopirati „Majku crkvu“ niti tražiti priznanje i legalizaciju u kontrolisanom sistemu.
Identitet Dva svjedoka. – Šta je omogućilo protestantima da prepoznaju zlo i zabludu sistema? Riječ Božja ili Biblija. Već u 5. vijeku, otpala religijsko-politička sila zvanično je stavila Bibliju van domašaja naroda i ona je, ako ne računamo rijetke spise u rukama Valdenžana i drugih pobožnih grupa, praktično bila zaključana za javnost i dostupna samo na jezicima koje su razumjeli visokoobrazovani pojedinci. Očekivano, papstvo se samoproglasilo jedinim mjerodavnim autoritetom za tumačenje Biblije, iako Božja Riječ tumači sama sebe, toliko jasno da i najprostiji mogu razumjeti sve što je bitno čovjeku da zna.
Već smo uočili da „Dva svjedoka“ propovijedaju u narečenom vremenu od 1260 godina. Jasno, to nijesu fizičke osobe, pojedinci, već Biblija – Zakon i proroci! Oba ova svjedoka ukazuju na Pan spasenja, obećanog Spasitelja, važnost Božjeg Zakona i proročke riječi. Oni su proveli u žalosti 1260 godina. Ključ za razumijevanje simbolike „dva svjedoka“ nalazimo u knjizi proroka Zaharije 4. glava. Ali nakon svega izloženog, jedno takvo proučavanje nije neophodno.
Šta dalje tekst u Otkrivenju kaže da „Dva svjedoka“ rade? „Ako neko hoće da im naškodi, iz njihovih će usta izaći vatra i proždreti njihove neprijatelje. Ako neko bude hteo da ih ozledi, tako će biti ubijen. Oni imaju vlast da zatvore nebo da za vrijeme njihovog prorokovanja ne pada kiša. I imaju vlast da vode pretvore u krv i da udare zemlju svakom vrstom nevolje kad god zažele.“ (11:5, 6) Ovdje je riječ o autoritetu Svetog Pisma i izvjesnosti ispunjenja proroštva, uz upozorenje da se Biblija neće nekažnjeno gaziti, napadati, zloupotrebljavati ili mijenjati (vidi takođe Otkrivenje 22:18,19).
Dva svjedoka ubijena pa oživljavaju. – „A kad završe svoje svjedočenje, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratiće s njima, pobijediće ih i ubiti. I njihova će tijela ležati na glavnoj ulici velikog grada koji se u duhovnom smislu zove Sodom i Egipat, gdje je i naš Gospod bio razapet. A ljudi iz svih narodnosti i plemena i jezika i naroda gledaće njihova tijela tri i po dana i neće dati da im se tijela polože u grob. A oni koji žive na zemlji radovaće se i veseliti nad njihovom smrti i slaće darove jedni drugima, jer su ta dva proroka mučila one koji žive na zemlji.“ (11:7-10)
Dobro pogledajte: kad Dva svjedoka završe svoje svjedočenje na način koji su to činili 1260 godina, desiće se nešto vrlo neobično. Šta se to dogodilo oko 1798. godine? Ovdje se takođe treba podsjetiti da još uvijek tumačimo specifične segmente šeste trube.
Zvijer iz bezdana predstavlja Sotonu. Bezdan je sinonim za duhovno podzemlje. Pazite, Sotona zna da ističe narečeno proročko vrijeme i da će Biblija postati dostupna narodima svijeta. Stoga on mora po svaku cijenu iznaći način da potre njen uticaj. U to vrijeme sile tame podizale su ateizam, djelujući na polju filozofske i naučne misle, kroz tajna društva. Prva ateistička revolucija dogodila se u Francuskoj (1789-1799), zemlji koja je u 16. vijeku pobila veliki broj hugenota, kalvinista protestanata, a mnogi su izbjegli, te je tako ta država praktično ostala lišena duhovnog kvaliteta, prepuštena izopačenoj religiji i rastućem nemoralu i siromaštvu potlačenih masa. Kao takva bila je pogodno tle za ateističku revoluciju, koja je stavila Bibliju van zakona. Papstvo je krilo Božju Riječ od naroda, dok je ova sila izišla sa tvrdnjom da Bibliju treba uništiti zauvijek tako da nema nikakav politički uticaj.
Koji je to grad u duhovnom smislu bio kao Sodom i Egipat? Sodom predstavlja užasni nemoral, a Egipat ateizam, gdje je čovjek vrhovni autoritet i „bog“. Faraon je izjavio da „ne zna Boga“ (vidi 2. Mojsijeva 5:2). Riječ je svakako o Parizu. Kako je to u Parizu bio razapet Gospod Isus? Zar nije u Jerusalimu? Istorijski da, ali Hrist se poistovjećuje sa svojim narodom (vidi Matej 25:31-46; Isaija 63:9)! Pariz je „raspeo“ Gospoda u Bartolomejskoj noći strašnog masakra na protestantima 1572. godine! Papska crkva slavila je pokolj, a kardinal od Lorene nagradio je glasnika sa hiljadu kruna.[3] Ali Pariz je krvavo platio cijenu svog zločina. I danas, Pariz je simbol razvrata, tzv. „slobodne ljubavi“, ateističke misli, „umjetnosti“ i književnosti uperenih protiv Boga na perfidan način. Taj duh se raširio po cijelom svijetu.
Dva svjedoka leže mrtvi tri i po dana na ulicama Pariza? Istorija ima mnogo toga da kaže o Francuskoj revoluciji, ali obično prećutkuje neke vrlo bitne činjenice:
1) 1793. godine skupština revolucionara odrekla se najsvečanije istine koju čovjek prima, vjerovanja u Boga, postavši tako jedina zemlja koja se otvoreno pobunila protiv Tvorca.[4]
2) Umjesto Boga, revolucionari su uzdigli „boginju razuma“, predstavljenu u liku jedne razvratne žene koju su unijeli u Konvent (skupštinu), kličući „slobodi“.[5] Nakon te tragikomične maskarade, uslijedilo je javno spaljivanje Biblija. Razulareni ateizam bio je druga krajnost despotske i licemjerne religije koja je donijela nezapamćenu bijedu Francuskoj. Sve se događalo upravo kako su htjeli Sotona i demoni.
3) Rat protiv Biblije donio je vladavinu terora i pustoš. Umjesto sedmice, kao uspomene na Stvaranje, revolucionari su uspostavili dekadu.
4) Tri i po godine nakon skupštinske odluke donesene 1793, ista skupština prihvatila je rezoluciju kojom se ukidaju dekreti protiv religije. Svijet je bio bukvalno zgranut kulminacijom zla nakon odbacivanja moralnih brana Božje Riječi, pa su ljudi shvatili neophodnost vjere u Boga i Njegovu Riječ kao autoritet.
U završetku ovog dijela, još je ostalo da kažemo kako to „Dva svjedoka“ muče ljude. Ono što Božja Riječ „muči“ je nečista savjest u grijehu i naša tjelesna priroda sa svojim sklonostima ka zlu. Tu prirodu moramo „sahraniti“ u Hristu, ako želimo u život. Hrist je to figurativno objasnio u svojoj čuvenoj propovijedi na Maslinskoj gori (vidi Matej 5:29, 30; vidi takođe Rimljanima 8:5-8).
Uzdizanje Biblije. – „Ali posle tri i po dana, duh života od Boga ušao je u njih i stali su na svoje noge, tako da je velik strah obuzeo one koji su ih gledali. Tada su začuli jak glas s neba kako im govori: ‘Popnite se ovamo!’ I oni su se u oblaku popeli na nebo, pred očima svojih neprijatelja.“ (11:11, 12)
Godine 1804, osnovano je Britansko i inostrano biblijsko društvo, a naklon toga i nekoliko sličnih organizacija koje su štampale Bibliju i raširile je ubrzo po svijetu na pedeset jezika. Danas je ona prevedena na više stotina jezika i dijalekata. Unapređenje saobraćajnih i tehnoloških mogućnosti učinilo je Bibliju dostupnom praktično svima koji to žele. Tako se Božja Riječ simbolički uzdigla na nebo, u visine, pred očima svojih neprijatelja.
„I u taj čas desio se jak zemljotres i srušila se desetina grada. Sedam hiljada ljudi poginulo je u tom zemljotresu, a ostali su se uplašili i dali slavu Bogu nebeskom.“ (11:13) Ovaj redak jezikom simbola govori o posledicama Francuske revolucije i osvješćivanju onih koji su vidjeli svu strahotu tog prevrata.
Pouka: Pazite da ne upadnete u teološke zamke onih koji pokušavaju projektovati ovaj proročki period u daleku prošlost ili eshatološku budućnost, jer ćete tako biti zavedeni i odvučeni od progresivne istine Plana spasenja u svemu ostalom.
________________
[1] Vidi „Istina i naše vreme“, Walter J. Veith, poglavlje „Čovek iza maske“.
[2] Za razumijevanje ostalih proročkih vremena koja pripadaju istoj grupi kao 1260 dana, vidi članak pod naslovom „1290 dana“, Pavle Simović, www.religija.me
[3] Henry White, The Massacre of St. Bartholomew, ch. 14, par. 34.
[4] Sir Walter Scott, Life of Napoleon, vol. 1, ch. 17; Blackwood’s Magazine, novembar 1870.
[5] Scott, vol. 1, ch. 17; M.A. Thiers, History of the French Revolution, vol. 2, pp. 370, 371.
Istina je ,čitaju po svem svijetu mislim,blagoslovio Vas Bog.
Samo nastavite ljudi sa pisanjem, ne stajte, ima ljudi koji ovo citaju vjerujte mi.