Bog je Mojsiju na gori Sinaju pokazao izgled svetilišta koje je trebalo sagraditi po uzoru na originalnu Nebesku svetinju. Osnovna funkcija svetilišta je stvaranje uslova za kontakt i pomirenje između svetog Boga i pobunjenog čovjeka. Gospodnji nalog je glasio: „Neka mi načine svetilište jer ću prebivati među njima.“ (2. Mojsijeva 25:8) Kompletna služba u zemaljskoj svetinji bila je usmjerena samo jednom cilju: ilustrovanom, živom, tipskom prikazu pomirenja čovjeka sa Bogom. Učešćem u ovoj službi, grešnik je pokazivao spremnost na prihvatanje Božjeg plana i uslova spasenja i vjerom primao oproštaj i Božji blagoslov. Ali zemaljska služba, premda je imala funkciju da približi Gospoda i palo ljudsko biće kroz poslušnost u vjeri, nije sama po sebi imala silu trajne eliminacije grijeha i zla. To je bilo predviđeno u velikom Antitipu, i zbog toga su se službe u zemaljskom svetilištu neprekidno morale ponavljati, sve dok antitipski Nosilac grijeha, Prvosveštenik i Zastupnik ne otpočne njihovu realizaciju u stvarnosti.
S druge strane, palom čovjeku je potrebno da prolazi kroz svakodnevno pokajanje, žrtvovanje i umiranje grijehu radi izgradnje karaktera po Božjem obličju. Grešnik je neprekidno zavisan od Boga za svoje spasenje. Isto tako je zavisan od Božjeg stalnog vođstva. Božje vođstvo i pomoć se može obezbijediti isključivo na jedan način: poslušnošću i vjerom u otkrivenje o spasenju koje je dao sam Bog u svojoj Riječi. Svi ostali putevi vode u obmanu, kao što je istaknuto u Bibliji na više mjesta (vidi Jovan 10:7-9; 14:6; 5. Mojsijeva 5:32; 28:14).
Zemaljsko svetilište, sa svim onim što je predstavljalo, činilo je srž svih bogoslužbenih aktivnosti Izraelaca.
Gradnja i izgled svetilišta
Gradnja svetilišta zahtijevala je ne samo posebno umjeće već i opsežne i skupe pripreme. Izraelci su morali obezbijediti veliku količinu dragocjenih i skupih materijala.
„Gospod je rekao Mojsiju: ‘Reci Izraelovim sinovima da mi skupe prilog. Od svakog koga podstakne njegovo srce, skupite mi prilog.’“ (2. Mojsijeva 25:1-7) Narod se jednodušno odazvao ovom pozivu (2. Mojsijeva 35:23-28).
„Zatim je Mojsije rekao Izraelovim sinovima: ‘Evo, Gospod je pozvao po imenu Bezalela, sina Urija, Hurovog sina, iz Judinog plemena. On ga je napunio Božjim Duhom da bi imao mudrost, razboritost i znanje i da bi bio vješt u raznovrsnim poslovima, da pravi nacrte, da radi sa zlatom, srebrom i bakrom, da obrađuje kamenje i da ga umeće, i da radi s drvetom i vješto izrađuje raznovrsne predmete. Dao mu je sposobnost da poučava druge, njemu i Elijavu, Ahisamahovom sinu, iz Danovog plemena. Obdario ih je vještinom da rade svaki posao, da vezu, da tkaju plavo predivo, vunu purpurne boje, skerletnu tkaninu i fino laneno platno, da rade na razboju, da znaju raditi svaki posao i praviti nacrte. Bezalel neka radi, a s njim i Elijav i svi vješti ljudi koji imaju mudro srce i kojima je Gospod dao mudrost i razboritost za te stvari, da bi znali da rade sve poslove u svetoj službi tačno onako kako je Gospod zapovijedio.’ Mojsije je pozvao Bezalela i Elijava i sve vješte ljude koje je Gospod obdario mudrošću, sve koje je srce podstaklo da se prihvate posla i da ga urade. Oni su od Mojsija uzeli sve priloge koje su Izraelovi sinovi donijeli da bi se obavio posao u svetoj službi.“ (2. Mojsijeva 35:30-35; 36:1-3)
Motiv dragovoljnosti je od presudnog značaja za stupanje u službu Bogu. Kad čovjek pokaže spremnost da sarađuje sa Gospodom, sam Bog ga osposobljava za posebne dužnosti i otvara mu put. Isto tako u velikom Antitipu, Sin Božji je svojevoljno, iz ljubavi prema palom ljudskom rodu, pristao na sve što mora da uradi za njihovo iskupljenje. A Bog Otac mu je dao vlast i silu da to sprovede u djelo.
Iz gradnje zemaljskog svetilišta možemo izvući još jednu vrlo važnu pouku. Sve što je rađeno, odvijalo se po preciznim instrukcijama od Gospoda. Na čitaocu je da sam procijeni kakvu svrhu imaju građevine koje se nazivaju crkvama, hramovima i drugim imenima, a koje navodno polažu pravo da se zovu „Božjim domovima“. Da bi se stekao takav status, inicijator i posvetitelj svega mora da bude sam Bog. Ovo pitanje dodatno ćemo rasvijetliti kad se budemo bavili levitskim sveštenstvom.
Šator od sastanka bio je objekat montažno-demontažnog tipa. Ovo je bilo neophodno zbog transporta na putovanjima Izraelaca. Stoga on nije bio velik, po dužini oko 17 m i 5,5 m širine i visine.
U 2. Mojsijevoj 26. glava opisana je izrada Šatora. Za podizanje objekta i za izradu namještaja korišteno je akacijino drvo. Daske su bile presvučene zlatom. Unutrašnji prostor bio je podijeljen u dva odjeljenja, odvojenim prekrasnom zavjesom koja se oslanjala na zlatom presvučene stubove. Ulaz u prvo odjeljenje Šatora takođe je bio prekriven zastorom. Zastori i pokrovi bili su obojeni različitim skladnim bojama i izvezeni likovima anđela heruvima koji učestvuju u službi u originalnom nebeskom Svetilištu.
Prvo odjeljenje Šatora zvalo se Svetinja, a drugo Svetinja nad svetinjama.
Svetilište je bilo okruženo otvorenim prostorom, trijemom, koji je bio ograđen pomičnim zidovima od platna, povezanim sa bronzanim stubovima. Ulaz u svetilište je bio samo jedan, okrenut prema istoku i zatvoren zavjesama od skupocjenog materijala. Ograda nije bila visoka i Šator od sastanka se mogao vidjeti spolja. (Vidi 2. Mojsijeva 27:9-19.)
Gradnja svetilišta trajala je gotovo pola godine, da bi na kraju Mojsije pregledao rad graditelja upoređujući ga sa planom koji je dobio od Boga (2. Mojsijeva 39:43).
„Tako je Mojsije završio taj posao. Tada je oblak pokrio šator od sastanka i Gospodnja slava ispunila je šator. Mojsije nije mogao da uđe u šator od sastanka zato što je nad njim stajao oblak i Gospodnja slava ispunila je šator. Sve vrijeme njihovog putovanja, kad god bi se oblak podigao sa šatora, Izraelovi sinovi bi krenuli na put. Ali ako se oblak ne bi podizao, tada ni oni ne bi krenuli sve do dana dok se oblak ne podigne. Jer sve vrijeme njihovog putovanja Gospodnji oblak je bio nad šatorom danju, a noću je nad njim bila vatra pred očima cijelom Izraelovom domu.“ (2. Mojsijeva 40:33-38)
Bogoslužbeni elementi unutar svetilišta
i) Oltar za žrtve paljenice
U trijemu, u blizini ulaznih vrata, nalazio se bronzani oltar za žrtve paljenice (vidi 2. Mojsijeva 27:1-8). Na tom oltaru prinošene su Gospodu sve žrtve paljenice, a njegovi rogovi škropljeni krvlju pomirenja.
Tipologija je jasna: Pristup svetilištu bio je moguć samo kroz jedna ulazna vrata koja predstavljaju Hrista (Jovan 10:9). Prije svega, čovjek mora biti upoznat kome, kuda i zašto dolazi. To je moguće isključivo poznavanjem Božje objave. Razlog zašto grešnik pristupa svetinji je spremnost da na nevinoj žrtvi okaje svoje grijehe i dalje ih preda Božjoj nadležnosti. To je konkretni udio palog čovjeka. On dalje nastavlja vjerom da prati proces spasenja. Pojasnićemo ovo kasnije.
Prskanje krvi žrtve po rogovima najvjerovatnije predstavlja pouku da se grešnik ne može podignuti i steći prvobitno dostojanstvo i položaj bez pranja Hristovom krvi (vidi Otkrivenje 7:14). Rog se u Bibliji često koristi kao simbol snage, moći ili vlasti. Samo Bog može uzvisiti naš „rog“ (vidi 1. Samuelova 2:1).
ii) Umivaonik
Između oltara za žrtve paljenice i ulaza u Šator od sastanka stajala je umivaonica napravljena od bronze (2. Mojsijeva 30:17-21). U toj umivaonici sveštenici su morali prati ruke i noge kad god bi ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali oltaru da prinesu žrtve paljenice Gospodu.
Sveštenik je posrednik u službi i predstavljao je Hrista. Hrist je savršeni Posrednik, bez mrlje grijeha na sebi i zemaljski sveštenici morali su predstaviti tu činjenicu na prikladan način. Ništa prljavo nije moglo pristupiti obredu čišćenja i transfera pokajanog grijeha. Sam Isus se u posvećenju za svoju zemaljsku misiju obredno okupao da bi ispunio svaku pravednost (vidi Matej 3:14,15).
Krštenje pokajanog grešnika nije ilustrovano u tipologiji umivaonika, kako to pokušavaju objasniti neki teolozi. Krštenje je simbol umiranja grijehu i ustajanja na novi život u Hristu (vidi Rimljanima 6:3-10). To je čin javnog priznanja vjere, ulaska u savez sa Bogom. Mi moramo praviti razliku između našeg udijela i Božjeg udijela u procesu spasenja. Ako nijesmo svjesni toga, postaćemo laka žrtva teoloških manipulacija.
iii) Elementi u prvom dijelu Šatora od sastanka
U Svetinji su se nalazili sto sa postavljenim hljebovima, svijećnjak i kadioni oltar.
Sto sa postavljenim hljebovima (3. Mojsijeva 24:5-9) stajao je na sjevernoj strani. Bio je okovan zlatom, a na ivicima je nosio širi i uži ukrasni vijenac (2. Mojsijeva 25:23-25). Na taj sto su sveštenici svake Subote stavljali po dvanaest hljebova, po šest u svakom redu. Zamijenjene hljebove mogli su da jedu samo sveštenici.
12 hljebova predstavlja 12 plemena Izraela – Božjeg naroda, a istovremeno i 12 (duhovnih) plemena Novog Saveza iz Otkrivenja 7. glava. 12 plemena predstavljaju jedan Božji narod na zemlji. Isto tako, kroz prisutnost 12 plemena u oba Saveza dobijamo potvrdu da se ovdje radi o vječnom principu nebeske vladavine, a ne samo o temporalnoj simbolici žrtvenog sistema Starog Saveza.
Postavljeni hljebovi su bili trajna žrtva te su zbog toga nazivani i hljebovima prisutnosti. Oni su predstavljali priznanje da čovjek stalno zavisi od Boga, od koga dobija tjelesnu i duhovnu hranu i to Hristovim zaslugama.
Zapazimo da su hljebovi postavljani i mijenjani Subotom. Subota predstavlja ulazak u Božji počinak. Samo Božji narod u pravoj vjeri ima tu mogućnost na raspolaganju. „A mi koji vjerovasmo ulazimo u počinak… Jer ko uđe u Božji počinak, i sam počiva od svojih djela, kao i Bog od svojih… Dakle, pošto imamo uzvišenog prvosveštenika koji je otišao na nebesa, Isusa, Sina Božjeg, držimo se vjere u njega koju ispovijedamo.“ (Jevrejima 4:3,10,14)
Sto je bio okružen zlatnim vijencem, koji je opet i sam okružen drugim većim zlatnim vijencem. Na sredini stola ležalo je tih 12 lepinja. Kada jedna kruna ne stoji na glavi vladara, onda ono što ona okružuje ili na čemu stoji predstavlja područje njegove vlasti.
Sto u svetinji reprezentuje Božanstvo, pošto je okružen sa dva zlatna vijenca, koji predstavljaju krune i vlast Boga Oca i Njegovog Sina Isusa. Istovremeno vidimo da je Isus po vladarskoj poziciji ispod Oca, zato što veći vijenac Očeve krune okružuje manji vijenac Isusove krune.
Hljebovi su bili poređani raspolovljeni u 2 reda sa po 6 hljebova, odakle vidimo da Otac i Sin kao dva Bića dijele vlast i zajedno vladaju nad Božjim narodom i cijelom tvorevinom, i da Isus nad Božjim narodom ima isti autoritet vlasti kao i Otac. Hljebovi nijesu mogli biti podijeljeni recimo u odnosu 3×4, pošto postoje samo dva božanska Bića. Isto tako, mogla su biti samo dva vijenca oko stola.
„Zatim je postavio sto u šatoru od sastanka na SJEVERNOJ strani šatora, izvan zavjese.“ (2. Mojsijeva 40:22)
Biblija uči da se Božji nebeski presto nalazi na sjevernoj strani.
„A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignuću presto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani SJEVERNOJ; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se sa Svevišnjim.“ (Isaija 14:13, 14)
Zbog nastojanja Sotone da sebe načini Bogom, jednakim Sinu, treća šestica simboliše trojstvo i predstavlja Sotonin broj odnosno dodavanje lažnog trećeg lica Božanstva.
U istinskoj Božjoj svetinji nema mjesta takvim zamislima.
Sedmokraki svijećnjak zvani menora sa sedam žižaka nalazio se na južnoj strani. Njegovi kraci bili su ukrašeni umjetnički izrađenim oblicima cvjetova ljiljana, a cio svijećnjak načinjen od jednog komada zlata (vidi 2. Mojsijeva 25:31-40). Šator nije imao prozore pa su žišci goreli i danju i noću.
Jovanu je u viziji bilo dato da pogleda u prvu prostoriju nebeske svetinje, gdje je vidio sedam zlatnih svijećnjaka. Spasitelj se nalazio među veličanstvenim svijećnjacima. Objašnjavajući Jovanu značenje onoga što je vidio, Hrist je rekao: „Sedam svijećnjaka predstavljaju sedam skupština [eklesija – pozvanih od Boga]“ (vidi Otkrivenje 1:12-20). Broj sedam u Bibliji označava puninu. U Otkrivenju 4:5 nalazimo dodatnu sliku nebeske realnosti: „Sedam plamtećih svjetiljki (žižaka) gorjelo je pred prestolom – one predstavljaju sedam Božjih duhova.“
Ako poredimo ovo što smo upravo otkrili sa položajem stola sa hljebovima, za koji smo već vidjeli šta predstavlja, možemo da uvidimo odnos između Boga i Njegovog naroda u službi spasenja po vertikali sjever – jug. Sveštenik (Hrist) potpaljuje, daje potrebnu energiju i održava neprekidnu svjetlost svojih pozvanih koji su ušli sa Njim vjerom u prvo odjeljenje svetinje. On se nalazi među njima svojim Duhom koji im omogućava da svijetle. Sedam duhova predstavljaju ne samo puninu Duha, već i kompletnost Hristove duhovne posredničke misije na Zemlji koja proističe iz nebeske Svetinje (vidi Otkrivenje 5:6). Isus je dao istu tu ilustraciju u propovijedi na gori: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori, niti se svjetiljka pali da se stavi pod zdjelu, nego na svijećnjak, pa svijetli svima u kući. Neka tako vaša svjetlost svijetli pred ljudima, da vide vaša dobra djela i da slave vašeg Oca, koji je na nebesima.“ (Matej 5:14-16) Mi sami po sebi nemamo nikakvu silu da budemo svjetlost svijetu, osim u saradnji sa Hristom pronošenjem svjetlosti kojoj je On izvor. Naravno, kroz ovaj isti kanal primili smo i svjetlost Božje Riječi.
Zlatni kadioni oltar stajao je neposredno ispred zastora koji je odvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama. Na ovom oltaru sveštenici su svakog jutra i svake večeri palili mirisni kâd. Rogovi oltara pomazivani su krvlju žrtava za grijeh, a sam oltar škropljen krvlju na veliki Dan pomirenja. Oganj na ovom oltaru zapalio je sam Bog pa se o njegovom održavanju pažljivo vodilo računa. (Vidi 2. Mojsijeva 30:1-10.)
Samo prvosveštenik je trebao da vrši svetu dužnost stavljanja kâda na zlatni oltar pred Gospoda. (2. Mojsijeva 30:7,8).
Oltar i mirisni kâd u zemaljskoj svetinji bili su tip djela koje naš veliki Prvosveštenik vrši za nas. Apostolu Jovanu nekoliko puta bilo je dopušteno da u viziji vidi Spasitelja kako vrši službu u nebeskoj Svetinji. Vidio je nebesko biće kako stoji kod veličanstvenog zlatnog oltara. Držao je kâd koji je prinosio na taj sveti oltar. Kakvu utjehu mu je moralo predstavljati kad je vidio da je taj dragocjeni kâd dodat slabim, nesigurnim molitvama svetih koji se bore ovdje na zemlji. On je vidio te molitve, nakon što je dodat kâd, kako se uzdižu pred Boga i bivaju prihvaćene jer su kâdom učinjene mirišljavim (Otkrivenje 8:3,4). „Tako nam i Duh pomaže u našim slabostima. Jer ne znamo za šta da molimo kad treba da se molimo, ali se Duh zauzima za nas sa uzdisanjem neiskazanim. A onaj koji istražuje srca zna kakvo je raspoloženje Duha, jer se Duh po Božjoj volji zauzima za svete.“ (Rimljanima 8:26,27).
Iako smo našim priznanjem grijeha i pokajanjem pred Bogom učinili žrtvu, iako se desio transfer našeg grijeha u nebesku Svetinju gdje će dalje biti tretiran preko našeg Zastupnika, naš život na zemlji je i dalje pod teretom posledica grijeha, i dalje smo zarobljeni u grešnom tijelu, i dalje se borimo sa promjenljivom snagom, usponima i padovima. Duhovno, mentalno i fizički oštećeni prokletstvom grijeha, mi nemamo zdrav duhovni rezon i uvid na čemu trebamo da radimo i kako da se molimo. Zato naš veliki Spasitelj preko svog Duha usmjerava i oplemenjuje naš put ka Bogu u vjeri. I najslabiji među nama treba da znaju da kada iznesu svoje molitve pred Presto milosti u ime bezgrešnog Zastupnika, imaju na raspolaganju sva nebeska blaga. I David je bio svjestan značenja kada: „Neka molitva moja pred tobom bude kao pripremljeni kâd…“ (Psalam 141:2)
Zlatni oltar bio je oltar neprestanog posredništva pred Bogom, kao što su svakodnevna jutarnja i večernja žrtva na bronzanom oltaru predstavljale neprekidnu službu pomirenja. Vrijeme kađenja takođe je bilo ujutro i naveče, a narod je to pratio u vjeri i molitvi (Luka 1:10).
U tipu se kâd uvijek uzdizao simbolizujući na taj način da je u svako doba dana ili noći, kada duša koja se bori vapi za pomoć ili daje hvalu i slavu za primljenu pomoć – njena molitva uslišena. Ujutru, dok se dnevne dužnosti čine veće nego što ljudska snaga može da podnese, opterećena duša može se prisjetiti da se u tipu svakog jutra na oltar postavljala svježa zaliha kâda, a iz anti-tipske nebeske svetinje pomoć će doći za taj dan onome ko traži božansku pomoć u Isusovo ime. (5. Mojsijeva 33:25). Uveče, dok preispitujemo dnevno djelo i pronalazimo da je uprljano grijehom, dok klečimo priznajući svoje grijehe, tu je blažena utjeha saznanja da će na Nebu mirisni kâd Hristove pravednosti biti dodat našim molitvama. Ako potpunije shvatimo privilegiju molitve, često ćemo reći: „Ja ću klicati Gospodu. Moja će se duša veseliti mom Bogu. Jer me je on obukao u haljine spasenja, ogrnuo me je plaštom pravednosti, kao mladoženju koji, poput sveštenika, stavlja pokrivalo na glavu, i kao nevjestu koja se ukrašava nakitom.“ (Isaija 61:10)
U tipskom dijelu onaj ko bi pokušao da iskoristi mirisni kâd za svoju ličnu upotrebu bio je istrijebljen iz Božjeg naroda; nije smjelo biti kopiranja kâda (2. Mojsijeva 30:37,38). Nikakva vatra nije se smjela koristiti za spaljivanje kâda osim one koja je uzeta sa oltara pred Gospodom. Nadav i Abihud, dok su bili pod uticajem opojnog pića, prinijeli su „tuđ oganj“ pred Gospoda i bili su ubijeni (3. Mojsijeva 10:1-10). Njihova sudbina je jasna pouka svima koji ne cijene savršenost Hristove pravednosti i pojave se pred Bogom obučeni u „nečiste haljine“ svoje lične pravednosti (Isaija 64:6).
Sveti kâd spaljivan je jedino na zlatnom oltaru i u svešteničkim kadionicama. Ostalim Levitima nije bilo dozvoljeno da ga spaljuju (4. Mojsijeva 16:3-35). Sveštenici koji su izvodili djelo koje na poseban način simbolizuje Hristovo djelo bili su jedini koji su mogli spaljivati kâd pred Gospodom.
Rogovi zlatnog oltara često su bili mazani krvlju žrtve za grijeh, simbolizujući tako da je Hristova smrt učinila da naše molitve budu odgovorene i da možemo biti odjeveni u Njegovu pravednost. Kao što miris kâda nije bio ograničen na svetinju već je u vazduhu bio raznošen po okolini, isto tako i kada je vjernik odjeven u Hristovu pravednost, od njega će se širiti uticaj koji će od onih koji dođu u kontakt sa njim biti prepoznat po mirisu nebeskog porekla.
iv) Elementi u Svetinji nad svetinjama
Svetinja nad svetinjama bila je središte tipske službe pomirenja i posredovanja, koja je predstavljala vezu između Neba i Zemlje. U ovom odjeljenju nalazio se Kovčeg saveza, načinjen od akacijinog drveta, iznutra i spolja okovanog zlatom. Gornja strana bila je oivičena zlatnim ukrasnim vijencem (2. Mojsijeva 25:10-22). U Kovčegu su se nalazile dvije kamene ploče na kojima je sam Gospod napisao tekst Dekaloga (2. Mojsijeva 34:1; 5. Mojsijeva 10:1-5). Stoga se on još nazivao kovčegom Božjeg svjedočanstva, pošto je Dekalog – moralni Zakon bio temelj saveza između Boga i Njegovog naroda.
Poklopac Kovčega nazivao se Prestolom milosti. Bio je načinjen od jednog komada zlata. Nadvisivala su ga dva anđela heruvima, takođe od zlata, po jedan na svakoj strani. Po jedno krilo svakog anđela bilo je podignuto uvis, dok je drugom zaklanjao svoje tijelo (Ezekijel 1:11), u znak poštovanja i poniznosti. Položaj heruvima, okrenutih licem k licu, pogleda spuštenih prema Kovčegu, predstavljao je stahopoštovanje koje nebeske vojske ukazuju Božjem zakonu, ali i njihovu zainteresovanost za Plan spasenja.
Iznad Prestola milosti nalazila se Šekina, mjesto na kojem se pokazivala Božja prisutnost. Sa tog mjesta, između heruvima, Bog je objavljivao svoju volju. Božanske poruke ponekad je svešteniku prenosio glas koji se čuo iz oblaka koji je prikrivao Božju slavu, a ponekad je svjetlost padala na anđela s desne strane u znak potvrdnog odgovora ili prihvatanja, ili sjenka kao oblak zaklanjala lijevog anđela da bi pokazala Božje neodobravanje ili odbacivanje.
Božji zakon (2. Mojsijeva 20:2-17) koji je čuvan u Kovčegu predstavlja veliko mjerilo pravednosti i suda. Taj Zakon zahtijeva smrt prekršitelja (vidi 1. Jovanova 3:4; uporedi sa Rimljanima 6:23), ali iznad Zakona nalazio se Presto milosti, na kome se pokazivala Božja prisutnost i sa koga je, kroz službu pomirenja, pokajanom grešniku dolazilo pomilovanje. Tako su se u Hristovoj službi za naše otkupljenje, tipski predstavljenoj u svetilištu, srele ljubav i istina, a pravednost i mir se poljubili (Psalam 85:10).
Nikom osim Levita nije bilo dozvoljeno da nosi sveti Kovčeg (5. Mojsijeva 10:8). Svaki dodir nečistim neposvećenim rukama značio je smrt za oskvrnitelja (vidi 1. Samuelova 6:19; 2. Samuelova 6:6,7).
Po premještanju svetinje u hram, Kovčeg saveza je stajao sve do opsade Jerusalima od strane Haldejaca, kada ga je, prema jevrejskom predanju, sakrio prorok Jeremija da ne padne u ruke neznabošcima. Kovčeg saveza nakon toga nikad više nije pronađen.
„U kovčegu nije bilo ničeg osim dvije kamene ploče koje je Mojsije stavio u njega na Horivu, kad je Gospod sklopio savez sa Izraelovim sinovima nakon što su izašli iz egipatske zemlje.“ (1. Kraljevima 8:9)
Ali još dvije stvari dodate su kasnije. Krčag sa manom stavljen je „pred Gospoda“ (2. Mojsijeva 16:33,34), a Aronov procvali štap smješten je „pred svjedočanstvo“ (4. Mojsijeva 17:10).
Mana je bila nebeski hljeb kojim je Gospod na natprirodan način hranio svoj narod 40 godina u pustinji (vidi 2. Mojsijeva 16:4-32). U antitipu, Hrist je Hljeb života (vidi Jovan 6:30-35, 48-58)!
Zašto je Aronova procvala palica bila bitna i šta ona predstavlja? Dio Izraelaca se bio pobunio protiv Mojsijevog vođstva uz tvrdnju da i oni kao pripadnici svetog Božjeg naroda imaju jednaka prava na svešteničku službu i upravu. Gospod je kaznio pobunjenike smrću (vidi 4. Mojsijeva 16. glava). Kao dodatno svjedočanstvo o izboru sveštenika koji će služiti pred Gospodom, Aronu je naloženo da svako pleme donese po jednu palicu i ispišu imena svojih poglavara. Sve palice su stavljene pred svjedočanstvom u Šatoru od sastanka, a izabranik se imao prepoznati po procvjetaloj palici. To je bio Aron. Zatim je Gospod objasnio Aronu ko ima pravo na službu u Šatoru od sastanka i svešteničku službu, a da se ostali ne miješaju u te stvari da ne bi izginuli (4. Mojsijeva 18. glava). Kao što je sam Gospod objasnio, Aronova procvala palica čuvana je kao znak buntovnicima (4. Mojsijeva 17:10).
U nebeskoj realnosti, u Hramu na Nebu, postoji original Božjeg Zakona. „I Božji hram se otvorio na nebu i pokazao se kovčeg njegovog saveza u njegovom hramu.“ (Otkrivenje 11:19)
Tipologiju službe u Svetinji nad svetinjama detaljno ćemo obraditi u zasebnoj temi.
