Elen G. Vajt svakako je najistaknutija ličnost Adventnog pokreta. Prvobitno, Adventni pokret (1840-1844) veže se za vjersko probuđenje u Americi nastalo propovijedanjem Vilijema Milera (1782-1849) koji je na osnovu vremenskog proročanstva o 2300 dana iz knjige proroka Danila izračunao da se taj period završava 22. oktobra 1844. godine, što je, po njemu, trebao biti datum Drugog Hristovog dolaska. 
Iako Hrist nije došao najavljenog datuma, što je u istoriji ostalo poznato kao „Veliko razočarenje“, neki istaknuti pioniri ovog pokreta shvatili su da je Milerova računica ispravna, samo što se narečeni datum ne odnosi na Drugi dolazak, već na početak velikog antitipskog Dana očišćenja u nebeskoj Svetinji, odnosno istražne faze Božjeg suda. (Miler je pogrešno mislio da se termin „svetinja će se očistiti“ iz proročanstva odnosi na čišćenje zemlje prilikom Drugog dolaska.) Istorija kaže da je već 23. oktobra 1844. milerit Hiram Edson shvatio u čemu je bila greška.
Jedna od osoba koje su se obratile Bogu i vjerovale u skori Hristov dolazak bila je djevojčica Elen Harmon (vidi knjigu „Rani spisi“). Nakon obraćenja, Elen je iskusila posebno ispoljavanje Božje sile i primala je vizije, instrukcije, ukore, pouke i poruke koje se tiču Adventnog pokreta kao nastavka protestantske reformacije, Božjeg Zakona, sa posebnim akcentom na obavezu svetkovanja Šabata, izgradnje hristolikog karaktera, zdravstvene reforme, otpada u hrišćanstvu i drugih pitanja.
Kao formalni naslednik Adventnog pokreta, godine 1863. ustanovljena je crkva Adventista sedmog dana, kojoj je Elen pripadala, zajedno sa svojim mužem Džejmsom Vajtom. Ova crkva je svoju misiju vezala za trostruku anđeosku poruku iz Otkrivenja 14:6-12. Ali glavnica nadahnuća i stub crkve i dalje je bila Elen Vajt, sve do svoje smrti 1915. godine, iako formalno nije držala nikakvu funkciju u crkvenoj hijerarhiji.
Danas ne samo što postoje kontradikcije u učenjima Adventističke crkve u odnosu na pionire Adventnog pokreta, uključujući Elen Vajt, već takođe ima neslaganja u samim njenim spisima, cenzurisanih i izbrisanih djelova. Pored toga, Elen Vajt optužuju za plagijatorstvo.
Uredništvo crkve i Zaostavština Elen Vajt (The Ellen G. White Estate) objavili su (i još uvijek publikuju) na stotine kompilacija potpisanih njenim imenom, praveći tako sve veću zbrku i onemogućavajući prosječnog čitaoca da pohvata konce u cijeloj toj gomili izdanja. Zašto to rade? Osim očekivanja da imenom Elen Vajt nametnu autoritet o iskonstruisanim predmetima među adventistima, drugi razlog je svakako finansijske prirode, jer se te knjige prodaju u najvećem tiražu.
Šta je istina? Da li je Elen Vajt Božji prorok ili lažni prorok? Da li je ona uopšte prorok? Zašto je crkva ASD cenzurisala njene spise? Zašto se Elen Vajt kategorično odbacuje i napada od strane ubjedljive većine tzv. hrišćanskog svijeta, a danas i znatnog broja adventista?
Zašto su za nas uopšte bitni odgovori na ova pitanja? Prosto jer se ovdje radi o ključnim stvarima vezanim za fazu Plana spasenja koja se odvija u našem vremenu. Ako su Adventni pokret i Elen Vajt objavili svijetu Božju poruku, onda to ne smijemo odbaciti, inače ćemo zasigurno zastraniti kao borci protiv Boga. Ako je, međutim, kako je to jednom prilikom izjavio jedan samozvani promoter Mojsijevog zakona, u pitanju „protestantska fikcija“, dužnost nam je razobličiti zabludu.
Da bismo saznali odgovore, prvo što moramo učiniti je podvrgnuti Elen Vajt testu Božje Riječi.
Nadahnuće biblijskih pisaca
Da li su biblijski pisci bili nadahnuti u mislima ili se radi o diktiranom, verbalnom nadahnuću?
Prvo: Nadahnuti glasnik Božji, bilo prorok ili apostol, nije bio pod nadahnućem 24 sata na dan, sedam dana u sedmici, već kad mu je Gospod želio dati nadahnutu poruku ili otkrivenje, dolazila mu je Riječ Gospodnja, ili se Duh Božji spuštao na njega. Potvrdu ove teze nalazimo u 2. Samuelovoj 24:11, 12; 2. Carevima 20:4-6; 2. Dnevnika 24:20.
Drugo: Kad Božji glasnik nije pod direktnim nadahnućem Svetog Duha, on nije nepogrešiv, već može praviti greške kao svako drugi. Istinitost ove teze može se dokazati iz Biblije i iz spisa Elen Vajt.
Jakov 5:17: „Ilija je bio običan čovjek kao i mi, ali kad se usrdno pomolio da ne padne kiša, kiša nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci.“
Djela 14:15: „Ljudi, zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi! Mi vam objavljujemo dobru vijest da se od tih ispraznih stvari obratite živom Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima.“
Kao što vidimo, Božji glasnici nijesu sebe ničim izdvajali od drugih ljudi, jer i oni su griješili.
Primjer 1: Prorok Natan je odobrio sugestiju cara Davida da gradi hram Gospodnji. Međutim, taj Natanov savjet nije se zasnivao na nadahnutom otkrivenju od Gospoda. On je dao vlastiti sud ili mišljenje, koje je Gospod ispravio te noći kroz božansko otkrivenje.
1. Dnevnika 17:1-4: Kada se David nastanio u svom dvoru, rekao je proroku Natanu: „Evo, ja živim u dvoru od kedrovine, a kovčeg Gospodnjeg saveza nalazi se pod šatorom.“ Tada Natan reče Davidu: „Učini sve što ti je u srcu, jer je Bog s tobom.“
Te noći Božja riječ je došla Natanu: „Idi i reci mom sluzi Davidu: ‘Ovako kaže Gospod: ‘Nećeš mi ti sagraditi dom da u njemu prebivam.’“
Primjer 2: Primjer apostola Jakova i starješina u Jerusalimu, kada su savjetovali Pavla da sponzoriše braću koja su imala nazirejski zavjet u Hramu (vidi Djela 21:18-25). Ovo je Pavla odvelo u zatvor. Sveti Duh nije nadahnuo ovaj savjet, a Pavle nije bio ovlašćen od Boga da pristane na ovaj savjet.
„Braća su se nadala da bi Pavle ovim činom mogao odlučno opovrgnuti lažne izvještaje o njemu. Ali dok je Jakov uvjeravao Pavla da je odluku pređašnjeg sabora (Djela 15) koja se tiče obraćenika iz neznaboštva i obrednog zakona i dalje dobro držati, dati savjet nije bio u skladu sa tom odlukom, koja je takođe bila potvrđena od Svetog Duha. Duh Božji nije pokrenuo ovaj savjet. To je bio plod kukavičluka. Nepristajanjem na obredni zakon, hrišćani bi navukli na sebe mržnju nevjerujućih Jevreja, i izložili sebe surovom progonstvu… Sami učenici su ipak gajili poštovanje prema obrednom zakonu, i takođe bili voljni na ustupke, nadajući se da će čineći tako zadobiti povjerenje svojih zemljaka, ukloniti predrasudu i pridobiti ih da vjeruju u Hrista kao Iskupitelja svijeta. Pavlov veliki cilj u posjeti Jerusalimu bio je da pomiri crkvu u Palestini. Sve dok su oni nastavljali gajiti predrasudu prema njemu, oni su stalno radili na ometanju njegovog uticaja. On je osjećao da ako bi ih nekim zakonskim ustupkom sa svoje strane pridobio za istinu, time bi uklonio jednu veliku prepreku u uspjehu jevanđelja u drugim mjestima. Ali on nije imao odobrenje od Boga na tako veliki ustupak kakav se tražio. Ovaj ustupak nije bio u skladu sa njegovim učenjima, niti sa čvrstim integritetom njegovog karaktera. Njegovi savjetnici nijesu bili nepogrešivi. Premda su neki od ovih ljudi pisali pod nadahnućem Duha Božjeg, ipak kad nijesu bili pod njegovim direktnim uticajem oni su ponekad griješili. Treba se podsjetiti da se jednom prilikom Pavle suprotstavio Petru u lice zato što je ovaj dvoličio.“ (Sketches from the Life of Paul, pp. 212-214)
Napomena: Zapazite da se ovaj događaj zbio na saboru apostola i prvih hrišćana (modernim jezikom rečeno, oni su govorili ex catedra). Ovo znači da svaka izgovorena riječ nadahnutog glasnika pod svim okolnostima nije nepogrešivo svjedočanstvo Gospodnje. Uzgred, četiri poslednje rečenice iz gornjeg citata izbrisane su iz knjige „Djela apostola“, str. 405 u originalu. Pogodite zašto.
Primjer 3: Pavle je ukorio Petra u lice zbog Petrovog pogrešnog ponašanja prema naznabožačkim vjernicima u Antiohiji (vidi Galatima 2:11-14).
Treće: Postoje prilike kad nadahnuti glasnik Gospodnji daje svoj vlastiti sud ili mišljenje, i ne daje nadahnuto svjedočanstvo Gospodnje.
Primjer 1: U Pavlovom pismu Korinćanima, on daje svoj sud o različitim aspektima braka, i priznaje da ove konstatacije nijesu zapovijesti od Gospoda (vidi 1. Korinćanima 7:6; 7:12; 7:25).
Primjer 2: Elen Vajt je napisala pamflet na 16 strana, čiji predmet je „Reforma u oblačenju“, za koji je priznala da se ne zasniva na viziji dobijenoj od Boga, već njenim pogledima.
„Ovo je naslov traktata od 15 strana u kojem sam apelovala na narod u pogledu reforme odijevanja, u korist onih koji je prihvataju. Narod ima pravo da zna zašto mijenjamo stil oblačenja. Ovo nije knjiga vizija. To su moji pogledi o tom pitanju prilagođeni stanju javnog uma. Moje sestre svuda trebaće pakovanje od 100 kopija. Ono im se nudi po sniženoj cijeni od 1$ na 100 [primjeraka], sa plaćenom poštarinom. Adresa je Ellen G. White, Greenville, Montcalm Co., Michigen. Sestra Burgess će popuniti sve narudžbe u mom odsustvu. Oni koji mogu dobaviti ovaj traktat lakše u uredu Pregleda, mogu to učiniti po istoj cijeni.“ (1868)
Napomena: Ovo je izbrisano u izmijenjenim Svjedočanstvima (vidi Testimony 1, p. 690).
Četvrto: Moguće je da nadahnuti glasnici budu negativno nastrojeni preko lažnih izvještaja i dezinformacija od drugih ljudi, kad nijesu pod direktnim nadahnućem Duha Božjeg.
Primjer 1: Neki od apostola zajednice u Jerusalimu imali su predrasude prema apostolu Pavlu zbog lažnih izvještaja koje su primili o njemu od nevjerujućih Jevreja.
„A on nije mogao računati na simpatije i podršku čak ni od vlastite braće u vjeri. Neobraćeni Jevreji koji su ga u stopu pratili nijesu oklijevali da rasprostrane najnepovoljnije izvještaje u Jerusalimu, lično i u pismima, vezano za njega i njegov rad, i neki, čak od apostola i starješina, prihvatili su ove izvještaje kao istinu, ne pokušavajući da im se suprotstave, i ne pokazujući želju da se usklade sa njim. Ipak usred obeshrabrenja, apostol nije bio u očajanju. On je vjerovao da će Glas koji je govorio njegovom srcu govoriti i srcima njegovih zemljaka, i da će Gospod kojeg su njegova sabraća voljeli i služili mu ipak ujediniti njihova srca sa njegovim u jedno djelo jevanđelja.“ (Sketches from the Life of Paul, p. 207)
Primjer 2: Elen Vajt se jednom prilikom oslonila na informacije koje joj je neko dostavio da ukori starješinu E.P. Danielsa za njegovo navodno nehrišćansko ponašanje za govornicom. Osoba koja je Eleni dala tu informaciju je dezinformisala, davši joj pogrešno ime propovjednika koji je zaslužio ukor, i takođe pogrešno mjesto gdje se dogodio incident koji je zasluživao ukor.
„Kruži priča da kad sam bio na jednom prijemu kod g-đe Vajt, ona me obavijestila da sam u predavanju o umjerenosti koje sam održao u selu Parma koristio rječnik neprimjeren hrišćanskom propovjedniku i ponašao se nečasno za govornicom, i da joj je Bog to pokazao u viziji, što smjesta sve poričem. Ovu priču javno poričem, kao što sam nekoliko puta uradio privatno. G-đa Vajt mi nikada nije rekla da je išta od ovoga ikada vidjela u viziji, o meni ili nekom drugom. Premda je bio nesporazum, ja sam se našao ukorenim, umjesto onoga kome je ukor bio namijenjen, i ko ga je s pravom zaslužio. Kad su se sve činjenice spoznale, nije ostalo prostora za najmanje neuvažavanje motiva koji su uticali na nju, kako je imala, kako je pretpostavljala, najbolje razloge za vjerovanje da je njen informator kazao istinu. I zaista jeste, ali je napravio grešku u imenu osobe; i sve što je ona imala kazati bilo je istina o drugome, premda se taj incident nije desio u Parmi. Povrh toga, g-đa Vajt mi je jasno kazala da je taj izvještaj došao od gospodina s kojim se upoznala dok je putovala na Zapad.“ (By Elder E.P. Daniels, Review and Herald, August 14, 1883 – „Supplement“)
Elen Vajt nikada nije tvrdila da je sve što se nalazi u njenim spisima proizvod nadahnuća.
„Dragi Brate, Tvoje pismo došlo mi je dok sam bila u južnoj Kaliforniji. Nekoliko sedmica razmatranja stvari vezanih za razvoj rada našeg sanatorijuma tamo, i pisanja pogleda koji su mi dati vezano za zemljotres i pouke iz toga, uzele su mi vrijeme i snagu.“ (RH, August 30, 1906 par. 1)
„Ali sada moram odgovoriti na pisma koja sam dobila od tebe i drugih. U tvom pismu govoriš o svojoj ranoj obuci da se ima bezuslovna vjera u Svjedočanstva, i kažeš: ‘Naveden sam da zaključim i najčvršće vjerujem da sve što si ikad govorila javno ili privatno, da svako pismo koje si napisala pod bilo kojim okolnostima, sve je nadahnuto kao deset zapovijesti.“ (RH, August 30, 1906 par. 2)
„Brate moj, marljivo si proučavao moje spise, i nikad nijesi našao da sam ja iznijela takve tvrdnje. Niti ćeš naći da su pioniri u našem djelu ikad tako nešto tvrdili.“ (RH, August 30, 1906 par. 3)
Zbog svega ovoga nameće se pitanje: imaju li vjernici uopšte ispravno razumijevanje biblijskog nadahnuća? Izgleda da je i to shvatanje izopačeno u crkvama i hrišćanskoj teologiji uopšte, kao što je slučaj i sa najvećim brojem drugih vjerovanja i doktrina. Da li je Bog zaista proroke i apostole nadahnjivao mislima, a zatim prepuštao njima slobodu da izraze te misli svojim riječima, kad su pisali svete spise? Istražićemo šta govori sama Biblija o tome.
