Džejms Vajt kao podrška i zaštita Duhu proroštva
„Pošto mi je muž stajao sa strane da me podrži u radu, i pošto je on imao jasno svjedočanstvo za usklađivanje sa djelom Duha Božjeg, mnogi su osjećali da ih moj muž lično povređuje, dok je Gospod bio taj koji je položio na njega to breme, i kroz svoga slugu ih ukoravao ne bi li ih naveo da se pokaju za svoje greške i da zadobiju naklonost Božju… 
Bog je našao za shodno da me gurne na položaje na koje nije postavljao nikog drugog u našem rangu. On je položio na mene bremena ukora kakva nije dao nikom drugom. Moj muž stajao je uz mene da podrži ta svjedočanstva i ujedini svoj glas sa svjedočanstvom ukora. Bio je primoran da odlučno stane i suzbija nevjerstvo i pobunu, koji su bili drski i prkosni, i koji bi srušili svako svjedočanstvo koje sam nosila, zato što su oni koji su ukoravani bili povrijeđeni i duboko osjećali dati ukor.“ (Testimony 23, pp. 15, 85, 86)
Sve dok je Džejms Vajt bio živ (1881) da štiti spise Duha proroštva, poruke su u suštini ostale čiste i nepromijenjene.
Uloga Urije Smita u odbacivanju Svjedočanstava
Godina 1860: Elen Vajt je ukorila Herijet Smit (ženu Urije Smita) i njega samog. Ona nije imala slobodu da saopšti svoja svjedočanstva u prisustvu Smitovih. U stvari, duhovna situacija u crkvi u Batl Kriku bila je toliko loša da Džejms i Elen Vajt nijesu imali zajedništvo sa crkvom, već su Šabate provodili u svom domu, ne sudjelujući u bogosluženjima crkve. Smitovi su gajili zavist i osjećanja sumnjičavosti prema njima, radeći potajno protiv njih.
Pamphlet No. 16, pp. 5-7, 17, 18: „Letter to Sister H.N. Smith“: „Draga sestro Herijet, mislim da mi je dužnost da rasteretim svoj um prema tebi jutros. Nakon što smo se vratili kući sa Zapada, dobro znaš kakvo breme počiva na nama. Uopšte nijesmo osjećali jedinstvo sa crkvom, i provodili smo naše Šabate kući. Ali da se vratim nazad. Kad smo došli sa Istoka prošle jeseni, kazala sam Džejmsu da nemam slobodu iznijeti svoje svjedočanstvo crkvi u Batl Kriku, ali on me podsticao da to uradim. Nastavila sam tako činiti, ali na obeshrabrenje vlastite duše; i kad sam se molila u skupštini imala sam tako malo slobode da sam rekla mužu kako je to poslednji put. Nijesam znala zbog čega sve ovo. Osjećala sam isto dok sam saopštavala ili čitala viziju u Urijinom i tvojem prisustvu. Oklijevala sam to da učinim, nijesam imala slobodu, i osjećala sam čudno nezadovoljstvo.“ (PH016 5.1)
„Dok sam bila u Noksvilu neke stvari su mi se pojasnile za koje nijesam znala ranije. Dok sam bila na sastanku sa bratom Kelogom, cijela stvar se otvorila predamnom kako mi je pokazano u Noksvilu. Stvari su mi slikovito došle na um koje mi je bilo nemoguće da opet oživim. Dok sam bila u Noksvilu, pokazano mi je stanje stvari u Batl Kriku. Pokazan mi je slučaj porodice C. Smita i ukazano mi je na viziju koju nijesu poslušali. Zatim sam vidjela Flečera, Uriju, tebe i druge osobe. To je izgledalo kao lančana veza, sa osjećanjima nezadovoljstva, kako posmatra Džejmsa i mene sa zavišću i sumnjom. Urija i Džems su mi pokazani na udaljenosti jedan od drugog, neujedinjeni. Tama je bila u Uredu. Anđeli Božji bili su ožalošćeni, i veoma malo mogli učiniti sa tamošnjim djelom. Postojalo je tajno nezadovoljstvo, sve sprovođeno u tajnosti, prikriveno od nas. Zatim sam vidjela J.H. Vagonera, i on je komunicirao između njega i Urije. Urija je krivio Džejmsa zbog pisanja bratu Vagoneru, a brat Vagoner je krivio njega što nije otvoren i iskren. Ako je brat Vagoner rekao Uriji da je brat Vajt u krivu u svojim osjećanjima prema vama, ja sam još više; opteretila sam njegov um osjećanjima u pogledu ove stvari, te stoga ne sudite prebrzo bratu Vajtu u ovoj stvari, jer ja sam jednako pokuđena, tada bi se stvari ostavile u drugačijem obliku. Ali stvari nijesu ostavljene kako treba. One su ostale napola dovršene, sa svom kritikom na Džejmsa, kao i mnoge duge. Bog negoduje na takvu nepravdu. Bilo je prilika za osjećanja brata Vajta i brata Vagonera; ali njihova osjećanja bila su tako snažna, i njihov kurs je bio pogrešan što nijesu direktno pošli k Uriji i razgovori o svemu tome. Ali Urijina i tvoja greška bila je utoliko veća u prenošenju stvari drugima, i pisanju Vaukonu (Waukon) prije razgovora sa Džejmsom oko ovoga.“ (PH016 5.2)
„Herijet, vidjela sam da se čudno djelo odvijalo ovdje mjesecima u prošlosti. Bilo je međusobnog jačanja ruku u nevjerstvu prema vizijama zbog grešaka nekih koji su ukoreni. Osjećala sam se slomljeno u duhu, i da sam povrijeđena. Nemam više svjedočanstva da nosim u Batl Krik dok se stvari sasvim ne promijene. Ovo je mračnije od djela u Ročesteru, i izvjesno gore; jer vidjela sam da su imali svoj primjer i izložila stanje pred njima kao upozorenje.“ (PH016 6.1)
„…Da ste poslušali viziju koja je data tebi i Uriji prije dvije godine, mnogo biste uštedjeli; ali ste zanemarili svu svjetlost, birajući svoj vlastiti pogled na stvari, bili ste slobodni da stvarate povjerenike tamo gdje nijeste trebali, ali ste zato bili vrlo zatvoreni i tajnoviti prema nama, sa kojima ste od svih drugih trebali biti najpovjerljiviji. To je bila najveća nepravda.“ (PH016 15.2)
„…Kad je data riječ opomene ili čak savjeta koja se kosi sa vašim osjećanjima i idejama, umjesto da pažljivo razmotrite i vidite šta je uzrok tome i priznate da ste možda u krivu, vi ste ćutali i smatrali da nepravedno stradate, a brat Vajt je bio kritičan, strog i surov. O Herijet, shvatala ti to ili ne, takva osjećanja dolazila su iz sebičnog, neposvećenog srca. Brat Vajt nije savršen… Ali da ste ti i Urija bili slobodni priznati kad pogriješite kao što je on, ne bi bilo problema koji sada postoje.“ (PH016 17.2)
Godina 1867: U pismu Uriji Smitu i bratu Amadonu, nakon povratka Vajtovih iz Grinvila u Batl Krik, Elen opisuje neprijatna iskustva sa braćom od kojih nisu imali podršku i konstatuje: „Nisam imala odmora duhom u kući brata Urije. Izašla sam iz kuće govoreći sebi: ‘To je bezbožna kuća. Vidjela sam ne manje od četiri zla anđela koji kontrolišu članove porodice.’“ (Lt 3, 1869, Greenville, Michigan, April 23, 1869) Treba napomenuti da ovo pismo nije bilo dostupno u cjelosti u javno publikovanim spisima Elen Vajt do prije nekoliko godina kada su anonimni hakeri upali u Zaostavštinu (White Estate) i javno izložili neobjavljene spise, primoravši WE da i sama to učini.
Godina 1871: Starješina Smit je jeo meso i nije slijedio zdravstvenu reformu. On je bio „Ilije“ u svojoj porodici i nije slijedio Svjedočanstva (vidi Testimony to the church at Battle Creek – 1872, pp. 41-45; ovo je izostavljeno u sadašnjem 3rd Testimony, pp. 186-197)
Godina 1879: Smit je bio „Ilije“ u svojoj crkvi i nije vjerno postupao sa grijehom i ukoravao ga.
Godina 1882: Elen Vajt uputila je jedan od najjačih ukora crkvi u Batl Kriku, ali posebno starješini Smitu zbog odbacivanja Svjedočanstava, izbjegavanja odgovornosti i duhovne tame (Testimony for the Battle Creek Church – 1882, pp. 29, 42, 43, 46, 47, 50). Svi ovi ukori izbačeni su sadašnjeg izdanja 5th Testimony, pp. 21-98, a postoje i druga važna izostavljanja u svesci br. 5.
Godina 1883: Ovo je ključna godina kada je starješina Smit ušao u tamu, i Elen se plašila za njegovu dušu.
Letter 3, 1883: „Plašim se za tebe, brate moj. Imam najnježnija osjećanja sažaljenja i respekta za tebe, dok znam da lagano odlaziš u tamu… To me čini revnijom, zabrinutijom za tebe. Znam da si pod obmanom i ako ne raskineš sa Vilijemom Gejdžom (William Gage) i ostalima koji nijesu u ništa boljem stanju, Gospod će te pustiti sa njima u sigurnu propast… Znam da kad se neko u poziciji u kojoj si ti, istina se obraća u zabludu a svjetlost u tamu… Ali tako mi je žao što si se upleo sa društvom koje ima duh aždaje… Ti si u tami, i ti i on (Gejdž) nijeste sada nosioci svjetlosti u uredu. Tvoj uticaj je na zlo. Ti rasipaš od Hrista i od istine… Još jednom te upozoravam, raskini Sotonine lance. Budi opet slobodan čovjek.“
„Ti takođe radiš ovaj posao – jačaš ruke našim neprijateljima. Ali Gospod će raditi za svoje djelo i obratiti u ništa najpametnije, najmudrije šeme zlih ljudi, a to što ti čak i svojim ćutanjem odobravaš djelo Sotonino preko njegovih agenata suviše je strašno za razmišljanje…“ (Letter 14, 1883)
Odgovor Urije Smita na objavljene ukore Elen Vajt
Iz pisama koje je Urija Smit pisao D.M. Kenrajtu (Canright) otkriva se stvarni odnos koji je on imao prema duhovnim darovima Elen Vajt. On se držao načela „samo Biblija“ i nije stvarno vjerovao u nadahnuće Elen Vajt, a čak je vjerovao da se argumenti upotrijebljeni protiv Mormonskih darova takođe mogu primijeniti na duhovne darove Elen Vajt.
„Čini mi se da su ta svjedočanstva (Experience and Views) praktično došla u tom obliku, da nema nikakve svrhe pokušavati braniti pogrešne tvrdnje koje su sada stavljene pred njih. Napokon, posle nepravednog tretmana koji sam primio proteklih godina, ne osjećam nikakav teret u tom pravcu… Pretpostavljam da si primijetio u Pregledu od 13. marta potiranje Mormonskih darova brata Vagonera. Ali ako se ne može isto rezonovanje donekle primijeniti na naše iskustvo, onda ja ne vidim jasno.“ (March 22, 1883)
„Ne smatram moje iskustvo bezvrijednim, niti moj život odbačenim; jer sam ukorijenjen i utemeljen u našim doktrinama. Vjerujem da je sistem proročkih tumačenja koji izlažemo zdrav, i da pošto smo do sada bili oruđe za njegovo predstavljanje svijetu, uradili smo dobar posao. Ništa od ovoga nijesam naučio iz vizija, i ona ne stoje na njihovom autoritetu… Ta ideja je tako studiozno ubačena u umove ljudi da dovesti u pitanje vizije je isto što i najmanju ruku postati beznadežni otpadnik i pobunjenik; i previše njih, žao mi je što ovo moram kazati, nema dovoljno snage karaktera da prodrma takvu koncepciju, te otuda u momentu kad se bilo šta uradi da se prodrmaju o vizijama, oni gube vjeru u sve i odlaze u propast. Vjerujem da se ovakvo stanje stvari nikad ne bi dogodilo da je pozicija našeg naroda o ispoljavanju ovih darova bila ispravna.“ (April 6, 1883)
Napomena: „Stvari“ za zapljenu predstavljaju nepoželjnu istinu u spisima Elen Vajt.
R&H, book 1, p. 372: „Neću izbjegavati da objavim cijeli savjet Božji. Iako može biti neprijatno, ja moram ukoravati, karati, kako mi Bog zapovijeda, bez obzira da li će tjelesno srce prihvatiti ili odbaciti riječi upozorenja. Već četrdeset godina Sotona ulaže najodlučnije napore da ukine svjedočanstvo od crkve; ali ono je nastavilo iz godine u godinu da upozorava grešnike, demaskira varalice, hrabri klonule. Moje povjerenje je u Boga. Naučila sam da se ne iznenađujem opoziciji u bilo kojem obliku ili iz skoro svakog izvora. Očekujem da ću biti izdana, kao što je bio moj Gospod, od prijatelja po imenu.“ (October 6, 1883)
Ova izjava Elen Vajt objavljena je oko šest sedmica prije sjednice Generalne konferencije 1883, koja je izdala rezoluciju i naimenovala komitet za promjenu svjedočanstava Svetog Duha. Između ostalog u toj rezoluciji stajalo je sledeće: „Mnoga od ovih svjedočanstava pisana su pod najnepovoljnijim okolnostima, budući da je pisac bio previše pritisnut brigom i radom da posveti kritičke misli gramatičkoj savršenosti spisa, i da su oni štampani u takvoj žurbi da je dopušteno da ove nesavršenosti prođu neispravljene; i pošto mi vjerujemo da je svjetlost data od Boga Njegovim slugama došla putem prosvjetljenja uma, prenoseći na taj način misli, a ne (osim u rijetkim slučajevima) same riječi kojima te ideje treba izraziti; odlučili smo da se u novom izdanju ovih knjiga naprave takve verbalne izmjene koje će ukloniti gore pomenute nesavršenosti, koliko je to moguće, bez promjena misli u najmanjoj mjeri.“ (R&H, November 27, 1883)
Komitet za izmjene činio je sledeći sastav: G.I. Batler, predsjednik; S.N. Heskel; Urija Smit; J.H. Vagoner; V.C. Vajt.
Sama činjenica da je Urija Smit bio član Komiteta, koji je prethodno ukoren za odbacivanje svjedočanstava, pokazuje koliko su crkvene vođe vrednovale nadahnuće. Istovremeno postaje jasno zašto izbačeni lične ukori upućeni Smitu iz kasnijih verzija Svjedočanstava za crkvu. Glavni izgovor za promjene bila je navodna ispravka gramatičkih grešaka. Međutim, sledeća izjava Elen Vajt odbacuje ovaj argument:
„U pogledu svjedočanstava, ništa se ne zanemaruje, ništa se ne odbacuje; ali mora se uzeti u obzir vrijeme i mjesto. Ništa se ne smije raditi neblagovremeno. Neke stvari moraju se zadržati jer neke osobe bi mogle nepravilno koristiti datu svjetlost. Svaka jota i titla je bitna i mora se pojaviti u pogodno vrijeme. U prošlosti, svjedočanstva su pažljivo pripremana prije nego su odašiljana na publikaciju. I sva pitanja su pažljivo proučavana nakon prvog pisanja.“ (Selected Messages, book 1, p. 57)
Dakle, ova rezolucija GC iz 1883, bila je prethodnica falsifikovanju djela Elen Vajt. Malo je poznata činjenica da je starješina S.H. Lejn (Lane) tražio da i Elen Vajt kao autor asistira u tom poslu, ali je glasanjem bio odbijen. (Report of Committee on Examination of the Testimonies, White Estate DF 194a).
Uloga J.H. Vagonera u mijenjanju Svjedočanstava
Pažljivim isčitavanjem originalnih svjedočanstva i spisa Elen Vajt, nalazimo ukore upućene starješini Vagoneru, koji je flertovao kao oženjen stariji čovjek sa udatom ženom (Georgie S. Had). Iz kompilovanih knjiga ne može se zaključiti o kome je riječ, ali pregledom kompletnih objavljenih spisa nalazimo da je to pismo Vagoneru upućeno 4. novembra 1885. godine. Prema sadržini pisma, ova afera trajala je godinama, što znači da je Vagoner bio kriv za preljubu dok je prihvatao ili odbacivao promjene svjedočanstava.
Da li je Bog ovlastio Elen Vajt da mijenja svjedočanstva?
U ranim godinama javne službe Elen Vajt, ona je izmijenila poruke koje joj je Bog dao, što je bilo nevjerstvo s njene strane; ona nije željela predati poruku tačno onako kako joj je Bog dao. Kao rezultat, vidjela je sebe u viziji da se nalazi pod Isusovim neodobravanjem, što je za nju bilo apsolutno zastrašujuće.
„Kad mi je Bog isprva dao poruke da isporučim Njegovom narodu, bilo mi je teško da ih objavim. Često sam ih omekšavala, i činila ih blagim koliko je to moguće iz straha da ih ne ožalostim. Bilo je veliko iskušenje objavljivati poruke KAO što mi ih je Gospod dao. Nijesam shvatala da sam bila nevjerna, i nijesam vidjela opasnost i grijeh takvog kursa, dok nijesam bila uzeta u viziji u prisustvu Isusa. On me je pogledao sa neodobravanjem, i okrenuo svoje lice od mene. Nemoguće je opisati strahotu i agoniju koju sam tada osjetila. Pala sam na lice pred njim, ali nijesam imala snage izgovoriti ni riječ. O, kako sam čeznula da se prikrijem i sklonim od tog strašnog mrgođenja. Tada sam shvatila, u izvjesnoj mjeri, kako će se osjećati izgubljeni kad poviču: ‘Planine i gore, padnite na nas, i sakrijte nas od lica onoga što sjedi na prestolu, i od gnjeva Jagnjetova.’“ (A Sketch of the Christian Experience and Views of Ellen G. White, p. 63, 1851)
„Ovo je djelo koje je podređeno najstrožijem kriticizmu i najžešćem progonstvu za dugi period od dvadeset godina, a ipak je ostalo nepromijenjeno. Da je ovo djelo poteklo u umu neke neprofinjene žene, bilo bi odavno izbačeno iz svog kursa, uvučeno u zbrku i ništavilo.“ (Testimony 26, p. 4 – 1876 by Elder James White – ova izjava izbrisana je iz sadašnjeg Svjedočanstva za crkvu br. 4)
„Daleko od želje da uskratim išta od onoga što sam ikad objavila, osjećala bih veliko zadovoljstvo u publikovanju svakog reda mojih spisa koja su ikad štampana.“ (A Word to the Little Flock, p. 27 – 1883 – iste godine kad je Komitet GK odlučio vršiti izmjene).
„To što sam pisala je ono što mi je Gospod zapovijedio da pišem. Nijesam upućena da mijenjam ono što sam poslala.“ (R&H, book 5, p. 110 – 1905)
„Neću povući nijednu riječ poruke koju sam nosila.“ (R&H, book 5, p. 231 – 1906)
