Najveći doprinos koji je Elen Vajt ikada dala hrišćanskoj literaturi predstavlja njeno pisanje na temu „Velika borba između Hrista i Sotone“, koju je započela 1858. godine u knjizi pod naslovom „Duhovni darovi“ (Spiritual Gifts, Volume 1, na 219 strana), koja pokriva period od pada Sotone do druge smrti i nove zemlje. Ona je proširila ovu temu u periodu 1870-1884 u četiri knjige serije pod nazivom „Duh proroštva“. Ovome bi se mogla dodati i originalna knjiga „Događaji iz Pavlovog života“ (Sketches from the life of Paul).
Od 1888 do 1917. godine, razvijena je serija „Velika borba“ (Conflict of Ages), koju čine pet knjiga, u kojoj nalazimo mnoge izmjene u porukama koje se nalaze u originalima „Duha proroštva“, a brojne stranice prvobitnog materijala su izbrisane. U knjigama nove serije takođe se nalaze neke očigledne nebiblijske greške, kao i materijali kopirani od drugih nenadahnutih istoričara i autora (odatle i optužbe za plagijatorstvo). Dakle, serija „Velika borba“ je kompilacija ranijih djela Elen Vajt koju su uredili i pripremili drugi (nenadahnuti) autori za javnu distribuciju i prodaju. To konkretno znači da ako su ti autori (crkvene vođe) procijenili da određene izjave Elen Vajt ne odgovaraju njihovim planovima na ciljnom „tržištu“ ili njima samima, oni su to jednostavno brisali ili vješto mijenjali.
Šta je sama Elen kazala o vrijednosti knjiga „Duha proroštva?
„Ove knjige treba staviti u svakoj porodici u zemlji. Bog daje svjetlost sa Neba, i nijedna porodica ne treba biti bez nje.“ (R&H, book 1, p. 210)
„Knjige Duha proroštva, i takođe Svjedočanstva, treba predstaviti svakoj porodici koja drži Šabat, i braća trebaju znati njihovu vrijednost i revno ih čitati… One trebaju biti u biblioteci svake porodice i iznova čitane. Treba ih čuvati na mjestu gdje ih mnogi mogu pročitati, i pustiti ih da se pohabaju čitanjem od svih susjeda… Vi trebate pozajmljivati Duh proroštva svojim susjedima, i nagovarati ih da kupe primjerke za sebe.“ (R&H, book 1, p. 315)
Napomena: Kao što vidimo, za razliku od crkvenih vođa, Elen Vajt nije imala namjeru ništa da skriva od drugih ljudi. Ovaj princip transparentnosti u Božjem djelu postavio je sam Isus: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam poučavao u sinagogi i u hramu, gdje se skupljaju svi Judejci. Ništa nisam govorio u tajnosti.“ (Jovan 18:20)
Neka dokumentovana priznanja
Biblijska konferencija 1919: „B.L. House: …knjige kao „Događaji iz Pavlovog života“, „Čežnja vjekova“ i „Velika borba“ sastavljene su različito, čini mi se… U starom izdanju „Događaji iz Pavlovog života“, ona je bila vrlo jasna oko obrednog zakona. Toga nema u novoj knjizi [Djela apostola], i pitam se zašto je izostavljeno.
D.A. Parsons: Ja imam odgovor na to. Bio sam u Kaliforniji kad je ta knjiga kompilovana, i uzeo sam staro izdanje i razgovarao sa bratom Vilom Vajtom [sinom Elen Vajt] o upravo tom pitanju. On je rekao da je cijela knjiga, sa izuzetkom tog poglavlja, kompilovana neko vrijeme, i da su je zadržali do uređivanja tog poglavlja na takav način da spriječe nastanak polemika. Oni nijesu željeli da se [nova] knjiga koristi za izazivanje kontroverzi, i stoga su eliminisali najveći broj ovih izjava o obrednom zakonu upravo da spriječe obnavljanje velikog spora oko obrednog zakona u Galatima…
B.L. House: Po mome shvatanju, starješina J.N. Anderson pripremio je ove istorijske citate za staro izdanje [kompilovanu „Veliku borbu“ iz 1888], a brat Robinson i brat Crisler, profesor Prescott i drugi opskrbili su citate za novo izdanje. Da li je ona pisala te istorijske citate?
A.G. Daniels: NE…
W.W. Prescott: Upravo se dotičete iskustva kroz koje sam ja lično prošao, jer svi znate da sam donekle doprinio u pogledu revizije „Velike borbe“. Ja sam pripremio znatan materijal u pravcu tog pitanja… Po meni, postoji razlika između djela koje je ona sama pripremila i onog što su pripremili drugi za prodaju u javnosti… Kad sam razgovarao sa V.C. Vajtom o ovome, on mi je otvoreno kazao da kad su pripremali „Veliku borbu“, ako ne bi našli ništa u njenim spisima o izvjesnom poglavlju, pravili su istorijske veze, uzimali druge knjige kao „Danilo i Otkrivenje“ i koristili djelove iz njih…
A.G. Daniels: U Australiji sam vidio kako se pravi „Čežnja vjekova“, i vidio prerađivanje poglavlja, od kojih su neka iznova pisana.“
Starješina J.H. Vagoner takođe je odigrao značajnu ulogu u pripremi serije knjiga „Velika borba“. Kao što smo već vidjeli, ovog čovjeka Elen Vajt je ukorila za grijeh preljube, koji bi Vagoner priznao ali se nikad istinski nije pokajao i odbacio ga, već se taj slučaj nastavio godinama. Ukori su revno dolazili ali stanje se, na žalost, nije promijenilo, tako da ona, prirodno, nije imala povjerenja u njegove odluke i osjećanja (vidi 21 MR, pp. 147-149; Letter 76, 1886).
Starješina J.H. Vagoner stigao je u Evropu februara 1887. godine i pomagao Marian Davis (sekretarici) u pripremi nekih poglavlja za knjige „Velika borba“ i „Patrijarsi i proroci“, i uz to napisao neke dodatke. U izradi tog proširenog izdanja takođe su sudjelovali Urija Smit i M.C. Wilcox. Sama Marian Davis je 1891. godine priznala Eleni Vajt svoj nedostatak vrednovanja svetosti posla u koji je bila uključena. Iako se iz nekih spisa stiče utisak da je Elen Vajt dugo radila na knjizi „Čežnja vjekova“, iz pisma napisanog 1896, kada je naznačila da je taj rukopis spreman za štampu, priznala je da je malo vremena posvetila ovoj knjizi.
„Rukopis ‘Život Hristov’ upravo treba da se šalje za Ameriku. To će biti posao za Pacific Press. Unajmila sam radnike za pripremu ove knjige, posebno sestru Davis, i to me koštalo tri hiljade dolara… Malo vremena sam posvetila ovoj knjizi, jer govori, pisanje članaka za novine, i pisanje privatnih svjedočanstava da bi se predusrela i suzbila zla koja dolaze, držala su me zauzetom.“ (Letter 114, 1896; 3rd Selected Messages, p. 119)
Zaključićemo ovaj dio priznanjem W.W. Prescotta u pismu upućenom W.C. White-u 1915. godine.
„Čini mi se da velika odgovornost počiva na svima nama koji znamo da postoje ozbiljne zablude u našim autorizovanim knjigama i ne činimo nikakav posebni napor da ih ispravimo. Narod i naši prosječni službenici [propovjednici] imaju povjerenja u nas da smo ih opskrbili sa pouzdanim iskazima, i oni koriste naše knjige kao valjan autoritet u svojim propovijedima, ali mi smo ih pustili da godinama afirmišu stvari za koje znamo da su netačne. Ne mislim da je ovo pravo. Čini mi se da izdajemo naše povjerenje i varamo propovjednike i narod. Izgleda mi da postoji mnogo više zabrinutosti za sprječavanje mogućeg šoka za neke vjerne ljude nego za ispravljanje zablude.
Tvoje pismo ukazuje na želju s tvoje strane da mi pomogneš u ovom dijelu, ali plašim se da je malo kasno. Iskustvo iz proteklih šest ili osam godina, i posebno stvari o kojima sa razgovarao s tobom, imale su uticaja na mene na nekoliko načina. Morao sam prevazići neke teške šokove, i nakon što sam dao najbolje od svog života za ovaj pokret, imam malo mira i zadovoljstva u tome, što me vodi do zaključka da ono što moram činiti učinim tiho i po savjesti, i pustim druge da nastave bez mene. Naravno to je daleko od srećnog završetka mog životnog djela, ali se čini da je najbolja naknada koju mogu pružiti. Način na koji se postupalo sa spisima tvoje majke i lažni utisak u pogledu njih koji se i dalje podstiče među narodom donio mi je veliku zbrku i iskušenje. Čini mi se da se ono što se svodi na obmanu, iako vjerovatno nenamjernu, praktikovalo u pravljenju nekih njenih knjiga, i da nije učinjen ozbiljan napor da se razuvjere umovi ljudi za koje se znalo da imaju pogrešne poglede na njene spise. Ali nema koristi ulaziti u ove stvari. Godinama sam govorio s tobom o njima, ali to nije donijelo nikakvu promjenu. Mislim, međutim, da skrećemo u krizu koja će doći prije ili kasnije, vjerovatno prije. Već nastupa vrlo jak osjećaj reakcije.“
Ovi ljudi, očigledno prilično savjesni, bili su pioniri i kasniji nosioci adventne poruke. Nije teško zamisliti koliko su spremnije manipulisale kasnije generacije lažnih naslednika.
„Potreba“ crkve za manipulisanjem posebno je izražena u periodu od 1930-ih, otkako je postavljen cilj postepenog uvođenja dogme o Trojstvu kako bi se riješili etikete kulta zbog nepriznavanja od strane „hrišćanske zajednice“. Detaljno na ovu temu možete čitati u knjizi Gorana Šušljića „Prva Zapovijest ili Trojstvo“.
