b) „Duh proroštva II i III“ vs „Čežnja vjekova“
U pripremanju „Čežnje vjekova“ korištena su djela drugih autora za određivanje redosleda događaja. O ovome je Marian Davis, sekretarica Elen Vajt koja je radila na pripremi „Čežnje vjekova“ pisala jednom menadžeru Pacifik Presa 23. novembra 1896. konstatujući da su za poredak poglavlja pratili redosled iz tada cijenjene knjige Samuela J. Andrewsa (1817-1906) „Život našeg Gospoda na zemlji“ (The Life of Our Lord Upon the Earth), prvi put objavljene 1863. S.J. Andrews je bio „irvingista“, član Katoličke i apostolske crkve. Izdanje ove knjige iz 1891. nalazilo se u biblioteci Elen Vajt. U odsustvu direktnih instrukcija od Elen Vajt ili uputa u samim materijalima, g-đa Dejvis je konsultovala pažljivo pripremljena usklađivanja jevanđelja, i kako je rad napredovao, značajno koristila „Život našeg Gospoda na zemlji“ od S.J. Andrewsa. Poslužila se njegovom istorijskom hronologijom i geografskim relacijama. Kako se rad odvijao dalje za koji se mislilo da će se završiti 1896. Marian je radila na tri opšta uvodna poglavlja: „S nama Bog“, „Izabrani narod“, i „Punoća vremena“, tražeći savjet od Herberta Lejsija iz škole u Avondejlu za aranžman pasusa. Elen Vajt nije imala ništa s ovim. Sami su to napravili, te izabrali komade i djelove iz njenih spisa za knjigu „Čežnja vjekova“.
Očigledna je namjera urednika da već u uvodnim poglavljima nametnu trinitističke poglede o Hristovom božanskom statusu. Ovo prvo „originalno“ izdanje „Čežnje vjekova“ bilo je obilno „ukrašeno“ katoličkim ilustracijama.
i) Trinitističke izjave. – Ova knjiga, premda jedno od najboljih djela ikad koje opisuje Isusov život i misiju, sadrži neke vrlo problematične izjave, uključujući i one iz kojih moderna Adventistička crkva i pristalice trinitizma izvlače svoje „omiljene“ citate za podršku toj dogmi. Interesantno je zapaziti da je Elen Vajt bila u Australiji u periodu od 1891-1900. godine, a mnogi smatraju da je bila sklonjena kako ne bi „smetala“ crkvenom vođstvu u sprovođenju njihovih planova. Upravo oko 1897-1900. datirani su i citati koji zvuče kao podrška trinitističkim pogledima.
Nešto kasnije u crkvenom časopisu „Znaci vremena“ našla se ova izjava:
„Ali premda je Hristova božanska slava neko vrijeme bila skrivena i zasjenjena ljudskošću koju je uzeo na sebe, On nije prestao biti Bog kad je postao čovjek. Ljudskost nije zauzela mjesto božanskog, niti božansko ljudskog. Ovo je tajna pobožnosti. Ova dva izraza ljudsko i božansko bili su, u Hristu, blisko i nerazdvojno jedno, a ipak oni su imali izrazitu individualnost. Iako se Hrist ponizio da postane čovjek, Božanstvo je još uvijek Njegovo vlastito. Okružen žalošću, patnjom i moralnom iskvarenošću, prezren i odbačen od naroda kojemu su bila povjerena proroštva neba, Isus je pak mogao govoriti o sebi kao Sinu čovječjem na nebesima. On je bio spreman da uzme još jednom svoju božansku slavu kad je Njegov zadatak na zemlji bio završen.“ (The Signes of the Times, May 10, 1899, par. 11)
„Sila zla vjekovima je jačala i ljudi su se začuđujućom pokornošću potčinjavali sotonskom ropstvu. Čovjek se može oduprijeti i pobijediti grijeh jedino moćnim djelovanjem Trećeg Lica Božanstva, koje će doći neizmijenjenom silom u punoći božanske moći. Duh čini djelotvornim ono što je izvojevao Otkupitelj svijeta. Duh Sveti čisti srce. Posredstvom Duha vjernik postaje učesnikom u božanskoj prirodi. Hristos je podario svog Duha kao božansku silu u savlađivanju svih nasleđenih i stečenih sklonosti ka zlu i da Crkva primi pečat Njegovog karaktera.“ (Poglavlje 73, Da se ne plaši srce vaše; DA 671.2)
Čak i ako uzmemo da je ovo originalna izjava Elen Vajt, u nastavku teksta ona jasno konstatuje da je Duh sveti Hristov duh. Iz brojnih citata Duha proroštva o ovom predmetu, sasvim je očigledno da nema govora o nikakvoj zasebnoj ličnosti pored Oca i Sina. Evo jedne takve: „Tokom Njegovog poniženja na ovoj zemlji, Duh nije sišao sa svom svojom efikasnošću, i Hrist je izjavio, da ako on prvo ne ode, Duh neće doći, ali da će ga poslati ako On ode. To je bio lični Isusov prikaz sebe, i nakon što je bio proslavljen, On se tako manifestovao.“ (Znaci vremena, 17. maj 1899.)
Ko god da je „zaslužan“ za ove izjave, namjera je očigledna, a to je podrška trinitizmu. No u nastavku ćemo vidjeti da ima još puno spornih detalja koje idu na ruku katoličkoj teologiji ili ublažavaju stavove crkve prema katolicizmu u odnosu na prvobitne spise Duha proroštva.
ii) „Čežnja vjekova“ (str. 87) uči da su Isusova braća bili stariji od Njega. – „Sve ovo je izazivalo nezadovoljstvo Njegove braće. Budući stariji od Isusa, oni su mislili da On treba biti pod njihovom vlašću…“ Prateći originalne izvore odakle je uzet ovaj navod, dolazimo da zaključka da su ovu zabludu umetnuli kompilatori.
Biblijski izvještaji jasno konstatuju da su u vrijeme popisa po cezarovoj naredbi u Betlehem došla samo dva putnika: Josif i trudna Marija (vidi Luka 2:4, 5). Kad je Josif bježao od Iroda sa porodicom u Egipat, takođe nema pomena o drugoj njegovoj djeci (Matej 2:13, 14). Isto tako, kad su se vraćali iz Egipta, porodica se sastojala od Josifa, Marije i malog Isusa (Matej 2:19-21). Isus je bio prvorođeni Marijin sin (Matej 1:25; Luka 2:7).
iii) Kad je Isus saznao da je Otac prihvatio njegovu žrtvu? – „Čežnja vjekova“ je kontradiktorna sama sebi, jer na str. 790 stoji da je to bilo u jutro Njegovog vaskrsenja, dok na str. 834 kaže da je to bilo 40 dana kasnije kad se konačno vaznio na Nebo. U originalnoj knjizi SP3, pp. 202, 203, navedeno je da je to bilo u jutro vaskrsenja, i nema nikakvih kontradikcija.
iv) Isus kao naš Prvosveštenik u „Čežnji vjekova“ i kadioni oltar. – „Hrist bi mogao naložiti svojim anđelima nebeskim da izliju čaše gnjeva Božjeg na naš svijet, da unište one koji su ispunjeni mržnjom prema Bogu. On bi mogao izbrisati ovu tamnu mrlju iz svog univerzuma. Ali On to ne čini. On danas stoji kod kadionog oltara, izlažući pred Bogom molitve onih koji žele Njegovu pomoć.“ (str. 568). Slična izjava nalazi se takođe u „Materijalu 1888“, str. 865, 868, u Manuskriptu 40, 1891. Međutim, na kraju ovog manuskripta nalazimo da je uređen 2. novembra 1959. Iste dvije izjave nalaze se još u „Znacima vremena“ od 9. maja 1900. i 25. oktobra 1905, koje samo ponavljaju navod iz „Čežnje vjekova“. Neki ovu grešku pokušavaju pravdati stihom iz Jevrejima poslanice 9:3, 4, međutim kadioni oltar, koji se nalazio u prvom dijelu Svetinje nije isto što i zlatna kadionica u Svetinji nad svetinjama (vidi 3. Mojsijeva 16:12, 13). U svojim izjavama u raznim drugim originalnim spisima, Elen Vajt je vrlo jasna u pogledu stvari koje sadrži svetilište, kao i službe koja se posle 1844. godine, nakon ulaska Plana spasenja u fazu Istražnog suda ili antitipskog Dana pomirenja, odvija u Svetinji nad svetinjama (vidi RH, July 21, 1851, par. 10; 4SP, pp. 261, 262; 1SP, p. 274; RH, August 1, 1849, par. 14; Spiritual Gifts I, p. 197; Broadside 1, April 6, 1846, par. 7).
v) Hristov Drugi dolazak i „Čežnja vjekova“. – „Sa ove gore On se uznio na Nebo. Na njenom vrhu Njegove stope će počinuti kad se ponovo vrati. Ne kao čovjek bola, već kao slavni i pobjednički kralj On će stati na Maslinsku goru…“ (str. 829)
Ovaj problem napravili su kompilatori tako što su na pogrešno mjesto ubacili navod iz knjige „Duh proroštva III“, str. 257, koji se odnosi na konačno krunisanje Hrista kao kralja nakon što se navrši 1000 godina iz Otkrivenja 20. glava, dakle o Trećem dolasku (vidi takođe 4SP 480.2).
vi) Upozorenje protiv obožavanja Marije. – „Duh proroštva II“ sadrži veoma jasno upozorenje protiv rimo-katoličkog uzdizanja Marije da je jednaka sa Hristom: „Zemaljska veza Hrista i njegove majke bila je završena. Onaj koji je bio njen poslušni sin sada je božanski Gospod. Njena jedina nada, zajedno sa ostatkom čovječanstva, bila je da vjeruje u njega kao Otkupitelja svijeta i podredi se njemu u bezuslovnoj poslušnosti. Strašna obmana Rimske crkve uzdiže majku Hristovu jednakom sa Sinom Beskonačnog Boga; ali on, Spasitelj, postavlja stvar u veoma drugačijem svijetlu, i na prigodan način ukazuje da ta veza i odnos između njih ni na koji način ne uzdiže nju na njegov nivo, ili obezbjeđuje njenu budućnost. Ljudsko saosjećanje ne smije više vezivati Onoga čija misija je za svijet.“ (2SP 102.2)
U „Čežnji vjekova“ ovo upozorenje protiv rimo-katoličkog obožavanja Marije potpuno je izbrisano (str. 147).
vii) Ključevi kraljevstva nebeskog i rimo-katolička crkva. – „I daću ti ključeve od carstva Nebeskoga; i šta god svežeš na zemlji biće svezano na Nebu; i šta god odriješiš na zemlji biće odriješeno na Nebu.“ Rimska crkva pogrešno primjenjuje ove Hristove riječi. Oni tvrde da se On obraća posebno Petru. Otuda i predstava na umjetničkim djelima kako nosi svježanj ključeva, koji su simbol povjerenja i autoriteta datih ambasadorima i drugima na visokim položajima. Riječi Hristove: „Daću ti ključeve kraljevstva Nebeskoga“, nisu bile upućene samo Petru, već učenicima, uključujući one koji čine Hrišćansku crkvu svih vjekova… Ali Rimo-katolička crkva tvrdi da je Hrist povjerio Petru vrhovnu vlast nad Hrišćanskom crkvom, i da su njegovi naslednici božanski ovlašćeni da vladaju hrišćanskim svijetom.“ (2SP, pp. 273, 274)
Kompilatori „Čežnje vjekova“ očito nisu željeli da se zamjere „Majci crkvi“ pa su uklonili ove reference (vidi DA, pp. 413, 414).
viii) Jedino biblijsko uporište za razvod. – „Duh proroštva II“ (str. 221, 22), u komentaru na Isusovu propovijed na Maslinskoj gori, konstatuje da je jedini zakonski osnov za razvod preljuba: „Oni koji su gledali na krivce koji su vodili živote čulne raskalašnosti kao na grešnike mimo svih drugih, bili su začuđeni čuvši Isusovu tvrdnju da oni koji gaje bludne misli krivi su u srcu kao i bestidni kršitelji sedme zapovijesti. Isus je osudio običaj koji je tada postojao da čovjek otpušta ženu zbog beznačajnih prestupa. Ova praksa dovela je do velikog zla i zločina. Isus je udario na primarni uzrok te labavosti kojom se bračni odnos držao, kad je osudio nesvete strasti koje nalaze bračnu ustanovu kao prepreku do zadovoljenja svoje požude. Hrist je želio da se bračni odnos ogradi pravnim restrikcijama, tako da nema zakonskog razdvajanja između muža i žene, osim zbog preljube.“
U „Čežnji vjekova“ izbrisan je ovaj pasus.
ix) Nema promjene karaktera kad Isus dođe. – „Kamenje nije pripremano za svoja odgovarajuća mjesta takvo da se odmah postavi u zid hrama; sva podešavanja i planiranje urađeno je prije nego je doneseno na mjesto gradnje. Isto tako se svako tesanje, podešavanje i poliranje karaktera mora izvršiti tokom vremena čovjekovog kušanja. Kad Hrist dođe na zemlju neće biti pročišćavanja i profinjivanja karaktera ljudi, da bi se podesili za Nebo. Njegov posao tada će biti samo da zamijeni njihova raspadljiva tijela i oblikuje ih po Hristovom najproslavljenijem tijelu. Samo skladni i savršeni karakter u taj dan će dati pravo ljudima da konačno dotaknu besmrtnost.“ (3SP 40)
Ovaj pasus je izbrisan iz „Čežnje vjekova“.
x) Život poslušnosti je neophodan za konačno uzdizanje do Božjeg prisustva. – „Duh proroštva III“ konstatuje da je to jedan od rezultata postignutih Isusovom trijumfalnom smrću na krstu (str. 167, 168). U „Čežnji vjekova“, str. 758, ovo važno učenje je uklonjeno.
xi) Isusov otkup i nadvladavanje Sotone. – „Duh proroštva III“, str. 193, uči da kroz Spasiteljev otkup, čovjek se može osposobiti da nadvlada Sotonu u svoju korist, kroz Hristovo ime. U „Čežnji vjekova“, str. 782, ovo je uklonjeno.
xii) Hristova kompletna inteligencija i duh spavali su u grobu. – „Isus je rekao Mariji: ‘Ne dotiči me; jer još se nisam vaznio k mom Ocu.’ Kad je sklopio svoje oči u smrti na krstu, duša Hristova nije otišla odmah na Nebo, kako mnogi vjeruju, jer kako bi njegove riječi mogle biti tačne – ‘Nisam se vaznio k mom Ocu?’ Duh Isusov je spavao u grobu sa njegovim tijelom, i nije odletio na Nebo, zadržavši time odvojeno postojanje, i gledajući na ožalošćene učenike koji su pomazivali tijelo iz kojeg je odletio. Sve što je sačinjavalo život i inteligenciju Isusovu ostalo je sa njegovim tijelom u grobnici; i kad je ustao bilo je to cijelo biće; on nije morao da doziva svoj duh sa Neba. On je imao silu da položi svoj život i da ga opet uzme.“ (3SP 203).
U „Čežnji vjekova“ ovaj pasus je uklonjen.
xiii) „Duh proroštva III“ jasno konstatuje da samo zato što je Isus ustao iz mrtvih u prvi dan sedmice, to ga ne posvećuje kao šabat. – „Hrist je počivao u grobu u subotnji dan, i kad su sveta bića i Neba i zemlje bila u pokretu ujutro prvog dana sedmice, on je ustao iz groba da obnovi svoj zadatak podučavanja njegovih učenika. Ali ova činjenica ne posvećuje prvi dan sedmice, i ne čini ga šabatom.“ (3SP, p.204) U „Čežnji vjekova“ nema ovog pasusa.
xiv) U „Čežnji vjekova“ još je sporan pasus u kojem se govori da je apostol Petar navodno razapet naopako u Rimu pod Neronom (DA, 815.5). Međutim, ne postoje nikakvi biblijski ni drugi dokazi da je Petar ikada bio u Rimu. Sve ukazuje da je riječ o još jednoj u nizu izmišljotina katoličke crkve koja se navodno temelji na Petrovom apostolskom primatu.
c) „Duh proroštva III“ i „Događaji iz Pavlovog života“ vs „Djela apostola“
i) Apostol Petar je na dan Pedesetnice posvjedočio da mrtvi „spavaju“. – „Petar ih je uvjeravao da se Davidovo proročanstvo ne može odnositi na njega samog, jer se on nije vaznio na nebesa; on je počivao u svojoj grobnici. Da je Davidova duša otišla na Nebo, Petar ne bi mogao biti tako pouzdan u svom uvjeravanju njegove braće. On je posvjedočio spavanje mrtvih u svojim grobovima do vaskrsenja.“ (3SP p. 270)
U knjizi „Djela apostola“, str. 41-43, ovaj materijal je izbrisan.
ii) Pouka iz božanske kazne Ananije i Sapfire. – „Ima mnogo Ananija i Sapfira u naše dane, koje Sotona kuša da varaju, zbog svoje ljubavi prema novcu… Kad bi se kazna Ananije i Sapfire primijenila na ovu sortu, bilo bi mnogo mrtvih tjelesa u našim crkvama koje treba sahraniti.“ (3SP, p. 285) Ovo upozorenje je maknuto iz „Djela apostolskih“, str. 73-76.
iii) Petrova vizija nečiste hrane je objašnjena. – „Duh proroštva III“ komentariše uobičajeno pogrešno shvatanje mnogih hrišćana po imenu, koji smatraju da je time data božanska dozvola da se jedu nečiste životinje: „Neki insistiraju da ova vizija znači da je Bog uklonio svoju zabranu upotrebe mesa od životinja koje je ranije proglasio nečistim; i da je stoga svinjsko meso prikladno za hranu. Ovo je vrlo ograničeno i sasvim pogrešno tumačenje, u prostoj kontradikciji sa izvještajem u Svetom Pismu o viziji i njenim konsekvencama.“ (3SP, p. 327)
U „Djelima“, str. 135-138 ova jasna izjava je izbrisana.
iv) „Samo vjera“ je kanap od pijeska. – „S druge strane, oni koji tvrde da će ih spasti samo njihova vjera, uzdaju se u kanap od pijeska; jer vjera jača i usavršava se samo djelima.“ (3SP, p. 331)
U „Djelima“, str. 138-142, ove izjave nema.
v) Tri koraka u istinskom obraćenju: vjera, pokajanje, krštenje. – „Spuštanje Svetog Duha na neznabošce nije bio ekvivalent za krštenje. Neophodni koraci u obraćenju, u svim slučajevima, su vjera, pokajanje i krštenje.“ (3SP, p. 332)
U „Djelima“ ovaj materijal je izbrisan (str. 139-142).
vi) Hrišćani po imenu će se protiviti izlaganju nepopularne istine našeg vremena. – „Oni koji propovijedaju nepopularnu istinu u naše vrijeme susreću se sa odlučnim otporom, kao i apostoli. Oni ne trebaju očekivati bolji prijem od velikog mnoštva hrišćana po imenu nego što je Pavle imao od svoje jevrejske braće. Suprotstavljeni elementi ujediniće se protiv njih, jer koliko god da se razne organizacije međusobno razlikuju u svojim mišljenjima i vjerskim pitanjima, njihove snage se sjedinjuju u gaženju četvrte zapovijesti u zakonu Božjem.“ (Sketches from the Life of Paul, p. 86)
„Oni koji sami ne prihvataju istinu su najrevniji da je i drugi ne prime; a ne žele oni koji istrajno proizvode laži, i podstiču niske strasti ljudi da istina Božja ostane bez rezultata. Ali glasnici Hristovi se moraju naoružati budnošću i molitvom, i istupiti sa vjerom, čvrstinom i hrabrošću, i, u ime Isusovo, nastaviti svoj posao, kao što su činili apostoli. Oni moraju objaviti upozorenje svijetu, učeći prestupnike zakona šta je grijeh, i ukazati im na Isusa Hrista kao njihov veliki i jedini lijek.“ (LP 86)
U „Djelima apostola“, str. 230, ova upozorenja su uveliko izbrisana i razvodnjena.
vii) Lažno učenje o otkupljenju. – U knjizi „Djela apostola“, str. 246, nalazimo učenje da je Hrist učinio otkup za grijeh jednom za sve na krstu, čime se podržava doktrina o „završenom otkupu“ na krstu. To je teologija koja potpuno zanemaruje ili negira Hristovo posredovanje u Nebeskoj Svetinji i Istražni Božji sud. Ovakvo učenje, međutim, nigdje ne nalazimo u originalnim spisima Elen Vajt. Ovaj kompromis sa evangelicima „ovjeren“ je 1950-ih godina, kada je ekumenski pokret uhvatio maha, što se može vidjeti u „Pitanjima o doktrini“ (Questions on Doctrine).
vii) Ponovno krštenje za svetkovatelje nedjelje koji prihvate biblijsku Subotu. – U knjizi „Događaji iz Pavlovog života“, str. 132, 133, nalazimo ovo učenje, koje je izbrisano iz „Djela apostola“, str. 285.
viii) Jedini put spasenja. – „Sotonin promišljeni napor je odvratiti umove ljudi od jedinog puta spasenja – vjere u Hrista i poslušnosti zakonu Božjem.“ (LP 192) U „Djelima“, str. 387, ova izjava je preformulisana: „Sotonin promišljeni napor je odvratiti umove ljudi od nade spasenja kroz vjeru u Hrista i poslušnost zakonu Božjem.“
Napomena: Sotona je očito uspio da odvrati umove čitalaca od jedinog puta spasenja.
viii) Kušanje mora oblikovati karakter za budući, besmrtni život. – „Bogatstvo, položaj ili počasne titule biće nemoćne da uzdignu čovjeka u naklonost Božju, ili ga otkupe iz ropstva grijehu. Ovaj život bio je njegov period kušanja, u kojem je morao oblikovati karakter za budući, besmrtni život… Svi koji se nađu nesveti u srcu ili nesavršeni u nekom pogledu kad budu suđeni po zakonu Božjem, pretrpjeće kaznu za svoju krivicu.“ (LP 241)
U „Djelima“, str. 424, ovaj materijal je dijelom izbrisan, a dijelom razvodnjen.
ix) Božja blagodat. – „Bog nije izlio svoju blagodat da umanji obavezujuće zahtjeve svog zakona, već da ga učvrsti. ‘Milost i istina srešće se, pravda i mir poljubiće se.’“ (LP 242) Ove rečenice nema u „Djelima“, str. 425.
x) Lažni vjerski učitelji gaze biblijsku Subotu. – „Ali neprijatelj svake pravde je zarobio svijet, i naveo ih da ponište Božji zakon. Kao što je Pavle predvidio, ljudi koji se odvraćaju od jasne, pregledne istine Božje riječi, i koje svrbe uši, oni okupljaju sebi učitelje koji im prestavljaju bajke koje oni žele. Ovi učitelji gaze pod nogama četvrtu zapovijest, i umjesto dana koji je Bog blagoslovio i posvetio, oni slave dan koji On nije zapovijedio, i na koji se nije odmorio. Prvi dan sedmice, čija svetost počiva u cjelosti na autoritetu papstva, ‘čovjeka grijeha’, poštuje se kao sveti dan jednako od katolika i protestanata, umjesto dana koji je Bog odvojio i na koji je stavio svoj blagoslov. Time se vrijeđa Stvoritelj svijeta, a Sotona se smije u trijumfu i uspješnosti svojih šema.“ (LP 324)
U knjizi „Djela apostola“, str. 505, ova važna izjava u kurzivu je izbrisana.
Prije nego što pređemo na razlike u knjizi „Velika borba“, ovu dionicu mogli bismo zaključiti biblijskim stihovima: „Jer koji hoće svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božji postaje.“ (Jakov 4:4) „Zaista, da li ja sada pokušavam da pridobijem ljude ili Boga? Ili nastojim da ugodim ljudima? Kad bih još uvijek ugađao ljudima, ne bih bio Hristov sluga.“ (Galatima 1:10)
