Suočavanje sa zastranjivanjem od biblijske teologije u praksi je znatno lakše od identifikacije i prepoznavanja pseudo duhovnosti. Iako je izvjesno da će pseudo duhovnost prije ili kasnije rezultirati kvarenjem teologije i donijeti rodove koji su nekompatibilni rodovima Božjeg duha, za njeno razobličavanje potreban je istančani fini osjećaj koji se stiče iskustvom, znanjem i postojanošću u izvornoj vjeri.
Lažiranje religioznosti
Religioznost se ispoljava u dva osnovna pravca: 1) set doktrina, vjerovanja i/ili rituala za koje se tvrdi da stavljaju osobu u ispravan odnos sa Bogom; 2) duhovnost koja se fokusira na duhovne stvari i duhovni svijet. U biblijskoj religiji i jedno i drugo su proizvod Božje inicijative prema ljudskom rodu u cilju spoznaje istine i spasenja i izgradnje karaktera po Božjem obličju. Zdravi balans između oboje čini stabilnu vjeru.
Otuda je očekivano i da se svaka devijacija odvija kroz ta dva osnovna pravca. Velika borba između Božjeg i satanskog koncepta odražava se u životu svakog čovjeka, i, kao što nam je poznato iz Biblije, ona će trajati sve do konačne realizacije Plana spasenja. Posledice grijeha utiču na sve aspekte ljudske ličnosti i stoga je čovjek uvijek sklon različitim iskušenjima zloupotrebe vlastite religioznosti. Pokretački motivi ili okidači za devijacije su raznoliki, počevši od sebičnosti, oholosti, želje za samoisticanjem ili samoopravdanjem, nesigurnosti, neuravnoteženosti, nesposobnosti razlikovanja bitnog od trivijalnog, stvarnog od nestvarnog, nesposobnosti postavljanja prioriteta i sagledavanja šireg mozaika istine, nedostatka samokontrole i strpljenja, sklonosti ka pretjerivanju i fanatizmu, i sl.
Sve te poremećaje možemo pratiti kroz biblijsku i religijsku istoriju svijeta, ili kroz živo iskustvo u sadašnjosti.
U domenu religijskog ponašanja možemo kratko pomenuti neke od najraširenijih devijacija:
- Svešteničke i ritualne službe i obredi koje ne počivaju na platformi Božjeg otkrivanja i uputa obznanjenih kroz Njegovu Riječ – religija koju kreira čovjek prožeta duhom pobune i paktom sa silama tame (vidi Postanje 4:3-5; 2. Kraljevima 17. glava).
- Različiti vjerski objekti čija namjena, građevinski stilovi, eksterijer i enterijer ukazuju na idolatriju i paganizam i imaju otvorenu ili prikrivenu okultnu simboliku.
- Simuliranje uslova koji navodno stavljaju osobu u favorizovani položaj pred Bogom, kao što su monaštvo ili celibat, asketizam, podvižništvo…
Kao primjer koji pored ponašanja dublje zalazi u domen duhovnog možemo navesti simuliranje uslova za „proizvodnju“ navodnih Božjih čuda. Na taj način pokušavaju se reprodukovati specifične intervencije ili zbivanja koja su rezultat posebne, naročite Božjoj aktivnosti u cilju iscjeljenja, zaštite ili prosvjetljenja ljudi. Međutim, iz Biblije znamo da Božje natprirodne intervencije NIKADA nijesu stalni princip, obrazac koji se ponavlja ili koji ljudi kasnije mogu primijeniti kao određenu tehniku, korišćenjem sličnih uslova, predmeta ili obreda. S druge strane, Sotona neprekidno nastoji da zloupotrijebi i falsifikuje manifestacije božanske sile i duhovnost uopšte, pripisujući samim ljudima, ritualima, objektima i stvarima čudotvorne moći.
Manifestacije falsifikovane duhovnosti
Ako zaista razumijemo kako dolazi do pojava i manifestacija falsifikovane duhovnosti, ne samo što ćemo imati najbolju moguću prevenciju već i „alate“ za njeno prepoznavanje.
Uporedo sa ekspanzijom hedonizma i promjena koje donosi savremeni način života, pomijera se i težište religijskih devijacija sa pokušaja sticanja Božje posebne naklonosti kroz samoodricanja i žrtve na duhovne (metafizičke) metode koje daju brze rezultate. (Iz istog razloga u tradicionalnim oblicima „ugađanja Bogu“ dolazi do sve češćih i težih ispada i pucanja sistema.)
Svakako najupečatljiviji primjer nalazimo u harizmatskom pokretu i širenju „jevanđelja ljubavi“. Ovu vrstu pseudo duhovnosti karakteriše naglašavanje odnosa sa Bogom koji se bazira na duhovnom vođstvu i subjektivnom iskustvu vjernika.
Razumski apel od Boga i osvjedočenje u istinu svakako nije prijatno iskustvo nepreporođenom ljudskom srcu. Istina oslobađa ali i obavezuje. Moralno obavezivanje dalje prožima i oplemenjuje karakter pokajanog grešnika koji postaje kanal Božje ljubavi i blagodati. „Prirodan“ čovjek, naša stara ličnost, teži da preživi tako što će se kamuflirati kroz neki oblik pseudo duhovnosti. Na taj način pseudo duhovnost stvara iluziju ispravnosti na subjektivnom planu i faktički vraća isto sljepilo neprihvatanja i izvrtanja Božje Riječi i Plana spasenja (vidi: 2. Korinćanima 4:2-5), zadržavajući tako istinu u nepravednosti (Rimljanima 1:18).
Gdje se začinju duhovni falsifikati?
Istinska duhovnost je prijemčivost na djelovanje, vođstvo i usmjeravanje od Božjeg i Hristovog duha kao rezultat primanja i prihvatanja Plana spasenja onakvog kakav je dat u Bibliji. Takva duhovnost ni na koji način ne razrješava vjernika od poslušnosti i vjernosti objektivnoj istini niti od potrebe za aktivnom saradnjom sa Bogom, uz upotrebu razuma, talenata i ličnih napora za usklađivanjem sa Božjom voljom i planovima.
Prava duhovnost je nerazdvojiva od moralnosti, jer je sam Bog duhovno i moralno Biće. U biblijskim terminima, mi ne možemo imati istinsko duhovno iskustvo koje je ugodno Bogu i vodi u vječni život bez moralnosti koja odražava sveti, pravedni i dobri Božji moral. Dakle, duhovnost i moral su usko povezani i ne mogu se razdvojiti bez štetnih i pogubnih posledica.
Sada možemo navesti neke uzroke i pokazatelje pseudo duhovnosti:
- Zbog stanja u kojem se ljudski rod nalazi i kontaminirane duhovne sredine u kojoj živimo, pseudo duhovnost teži da zamijeni vezu sa duhovnim svijetom i duhovne spoznaje i iskustva sa istinskim odnosom sa Bogom. Takve tendencije dovode ljudi u vezu ili pod kontrolu demonskih duhova i uništavaju odnos sa Bogom. Da bi čovjek to prihvatio kao relevantno iskustvo, prethodno dolazi do promjene njegove percepcije i kriterijuma tako što se sa objektivne istine sve više usmjerava i oslanja na subjektivno iskustvo i duhovno vođstvo. Na duhovnom planu dešava se tajni kompromis sa nepoštenjem i nemoralom. To dalje proizvodi duhovnu oholost i umišljenost o prelasku na viši nivo religioznosti (duhovni elitizam).
- Kao rezultat otuđenosti od Boga, čovjek neprekidno teži iscjeljenju svog stanja ali uvijek spremnije prihvata falsifikate od originalne duhovnosti koju može da obnovi samo Bog.
- Ljudi, svjesni svojih slabosti, teže da obogate i uzdignu svoje duhovno iskustvo na veći nivo slobode i iskustva koje će ih osloboditi sadašnjeg stanja, ograničenja i razočarenja. Tako čak i oni koji pretenduju da budu biblijski religiozni padaju u iskušenja i zamke duhovne narkomanije i „magičnih“ rješenja svojih problema.
- Gotovo sve oblike falsifikovane duhovnosti prepoznaćemo po tendenciji relativizovanja ili negiranja moralnog obavezivanja definisanog u Božjem Zakonu. To isto je sadržalo i prvobitno iskušenje naših praroditelja – zanemarivanje moralnog stanja i poslušnosti Tvorcu na račun sticanja „višeg“ iskustva i spoznaje. Na mnogo načina i kroz mnoštvo metoda ovaj obrazac zastranjivanja stalno se ponavlja kroz istoriju ljudskog roda.
- Lažna duhovnost će izvjesno ignorisati ili negirati nešto od onoga što Bog proglašava istinitim, pravednim i dobrim, a u isto vrijeme na manje ili više suptilne načine preferirati ono na šta Bog mrzi, što u konačnici donosi propast čovjeku.
- Pseudo duhovnost takođe karakteriše preuveličavanje ili davanje pogrešnog značaja određenim predmetima u cilju izvođenja lažnih konstrukcija i zaključaka, te neuravnoteženost i ataci na zdravi razum.
Praktični primjeri pseudo duhovnosti u kontrastu sa biblijskom duhovnošću
Lažna duhovnost ima „potrebu“ za demonstracijom i samodokazivanjem. Stoga se među već pomenutim harizmatskim grupama vrlo ističe posjedovanje navodnih duhovnih darova natprirodnog karaktera kao što su govorenje nepoznatim jezicima ili čudesna iscjeljenja. Neke grupe insistiraju na duhovnom automatizovanom vođstvu, što ih navodno oslobađa od „slova Zakona“.
Zašto su ovo „simulirani“ ili falsifikovani darovi i vođstvo? Razlozi i motivi su slični onima koje smo već pomenuli u uvodnom dijelu vezano za religijsko ponašanje i prakse u težnji da se reprodukuju situacije i uslovi za sticanje posebne Božje naklonosti ili demonstraciju čuda.
Kako znamo da to nema podršku ni uporište u Božjoj Riječi? Najprije treba da razumijemo Božje razloge i namjere a onda zašto su određene biblijske ličnosti služile kao kanali za ispoljavanje posebne Božje sile. Takođe treba da imamo na umu neophodnost očuvanja Božjeg djela i zdravog tkiva nosilaca istine kako se ne bi zatrla istinska vjera na zemlji. Jedan drastičan primjer nalazimo u događajima vezanim za Potop. Drugi, nama bliži i upečatljiv primjer, je djelovanje ranih hrišćana. Praktično šačica jednostavnih ljudi imala je pred sobom nemoguću misiju da pronese i objavi jevanđelje svijetu. Bez posebnog Božjeg vođstva i posebnih duhovnih darova to bi zaista bila nemoguća misija, jer oni nijesu imali izgrađenu bazu i uporišta kakva mi imamo danas (zahvaljujući svjedočanstvu datom kroz njih i druge hrišćane kroz istoriju). Ali nije teško zapaziti da su svi ti darovi imali vrlo praktičnu svrhu u Božjem djelu. Nijesu bili sami sebi svrha. Dakle, kao što su posebni duhovni darovi služili za lično osposobljavanje i utvrđivanje nosilaca istine, manifestacije tih darova su imale svrhu osvjedočenja primalaca blagodati da to djelo nosi Božji pečat odobravanja. Početke zloupotrebe i falsifikovanja duhovnih darova možemo pratiti u Korintu kroz razmjenu prepiske između apostola Pavla i tamošnjih vjernika. Upravo na tom primjeru možemo uočiti tendenciju razdavanja moralnosti i duhovnosti, gdje (pseudo) duhovnost polako postaje sama sebi svrha ili se manifestuje kao lično samodokazivanje i psihološka satisfakcija problematičnih vjernika.
Kad pažljivo razmotrimo neke izvještaje iz Djela apostolskih o konkretnim smjernicama koje su rani hrišćani dobijali od Božjeg Duha (vidi na primjer Djela 16:6,7), i ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima su se nalazili nosioci istine, progonjeni kako od zvaničnog judaizma tako i od pagana, shvatićemo da su takve posebne intervencije bile neophodne kako bi se Djelo sačuvalo od pogrešnih poteza koji bi proizveli dugoročnu štetu i sigurno imali negativne posledice na cjelokupni dalji razvoj hrišćanstva. U vrijeme ranog hrišćanstva, Božje djelo je bilo u fazi visokog rizika za opstanak.
No posjedovanje duhovnih darova i posebno duhovno vođstvo nijesu oslobađali nijednog hrišćanina od lične odgovornosti, samokontrole, promišljenosti, rada i požrtvovanja u Djelu – naprotiv. Niko od njih nije bio „automatizovan“ pod duhom niti se „uključivao“ i „isključivao“ na komandu duha. Ogromna je razlika između iskustva ranih hrišćana i harizmatskih iskustava i nebuloza koje propagiraju, iako neke manifestacije mogu izgledati slične.
U današnje vrijeme mi imamo ne samo kompletnu sačuvanu Božju Riječ, već i akumulirano znanje i iskustvo prethodnika u Božjem djelu kao i pouzdanu proročku panoramu koja zatvara cijelu strukturu Plana spasenja. Ukoliko nam sva ta svjedočanstva i apel na razum nijesu dovoljni, tada mi sami tražimo đavola i hljeba pored pogače. Kome, kada, kako i u koje svrhe će Bog dati posebne darove, to je u Njegovoj vlasti i nije naše da ih simuliramo na bilo koji način. Naše je da budemo postojani u vjeri i poslušni Bogu u istini. Ono što je u skladu sa proročkim najavama i razumno za očekivati je ispoljavanje takvih darova i sile Božje u predstojećem razdoblju same završnice vremena milosti za stanovnike Zemlje kada za to bude postojala realna potreba. Dotle moramo se osposobiti za prepoznavanje i izbjegavanje zamki lažne duhovne reformacije koja će sve više dobijati na intenzitetu i sili kako se bliži drugi Hristov dolazak. Isto tako, nikad ne smijemo smetnuti s uma da kompromisima, bio kakvom nepoštenju ili manipulacijama nema mjesta u našem odnosu sa Bogom.
