Mnogi, posebno mladi ljudi, na pitanje „Da li imate idola u životu“, odgovoriće vam potvrdno. Njihov idol je obično neka medijski eksponirana osoba, svijetu predstavljena kao uspješna, hrabra, moćna, najčešće fizički privlačna i naočita, stvarna ili izmišljena ličnost, koja živi u sadašnjosti ili znamo za nju iz istorije, legendi i mitova. Po pravilu, ljudi se poistovjećuju sa „junakom“ koji im je karakterno blizak ili, ako se radi o osobi suprotnog pola, zato što ga/je idealizuju kao najpoželjnijeg partnera. Kako god bilo, činjenica je da se velika većina ljudi „peca“ na idole.
Treba odmah naglasiti da idol nije isto što i pozitivan primjer. Mi na osnovu zdravog razuma zaključujemo da li nam određena osoba koju lično poznajemo ili imamo relevantne informacije o njoj, može poslužiti kao uzor u životu, ali to i dalje ne znači da trebamo postati njena kopija. Naravno, da bismo pravili dobre procjene, sami moramo biti na nivou intelektualne zrelosti da to činimo, u protivnom u opasnosti smo da padnemo u zamku idolatrije. Zašto je idolatrija zamka, vidjećemo kasnije.
Kult ličnosti označava nekritičko naglašavanje i obožavanje javne, političke ili vjerske ličnosti kao neprikosnovene ili nepogrešive. Primjera ima puno, a ako bismo tražili one najizrazitije, na tom spisku svakako bi se našli Hitler, Staljin, Lenjin, drug Tito, Fidel Kastro, Indira Gandi, Kimovi u Koreji… ili iz dalje prošlosti Marko Kraljević, Miloš Obilić, kralj Artur, Spartak, Aleksandar Makedonski, itd, itd. Iz duhovne sfere, najpoznatiji je rimski papa, koji je sebe proglasio nepogrešivim ex catedra na Prvom vatikanskom saboru 1869/70. godine.
Kako i zašto dolazi do stvaranja kulta ličnosti? Prvi i osnovni preduslov za igradnju kulta ličnosti je neznanje i neupućenost ciljane populacije gdje se kult gradi. Dakle, graditelj(i) kulta s jedne strane koriste neznanje, a sa druge podložnost i sklonosti ljudi da budu izmanipulisani. Ovo postaje lako izvodljivo jer se ogromne mase nalaze u stanju indoktrinacije, čak i kad se radi o osnovnim životnim pitanjima. Ljudi bez kritičke provjere, upotrebe zdravog razuma i logike prihvataju ono što im se servira stavljajući se u položaj zavisnosti od svojih autoriteta i sistema u kojem žive. Ovdje dolazimo do treće ključne pretpostavke za manipulaciju, a to je sklonost ka poistovjećivanju i kolektivna svijest – psihologija mase.
Ko stvara kult ličnosti? To su, jasno, oni koji žele vladati drugima. Oni nameću javno mišljenje preko svoje reklamno-propagandne mašinerije, kontrolišu izvore informacija, javno eksponiraju samo ono što im odgovara, grade sistem kroz koji će najlakše upravljati mehanizmima manipulacije, stvaraju privid demokratije ili narodnog izbora, daju prividne slobode, lansiraju svakovrsne zabave i dešavanja kojima je cilj skretanje pažnje sa najvažnijih životnih pitanja, dobijanje na vremenu ili umrtvljivanje razuma, savjesti i kritičkog duha svojih podanika. Najlakše je iskoristiti fizički, mentalno ili duhovno ruiniranu osobu, i u tu svrhu proizvedeno je mnoštvo zamki u koje upadaju ljudi još od malih nogu i dovode se u pomenuto stanje. Kolektivne zablude prenose se dalje, uz izvjesne modifikacije, sa generacije na generaciju.
Da bi se manipulacija održavala u životu zajedno sa smjenom generacija, podižu se nove ideologije i kultovi. Obično su svima zajednička lažna obećanja o boljoj budućnosti, koju svi isčekuju a nikako da se dogodi. Obećanje je lažno jer počiva na lažnim premisama. Kasnije ću objasniti zašto, i koji je, po mom dubokom uvjerenju, jedini izlaz iz ovog začaranog kruga prevare i neostvarenih želja i snova.
Razotkrivanje jedne obmane ili kulta ličnosti uopšte ne znači da neće sjutra taj isti izmanipulisani narod objeručke prihvatiti drugu obmanu ili kult. Kako je to moguće? Prosto jer im se puna istina ne otkriva, niti je žele, tačnije novi manipulatori eksponiraju neke zloupotrebe starih da bi sebe predstavili kao spasioce. Ali suštinu sistema nikad ne otkrivaju, jer je čak ni mnogi među njima samima nijesu svjesni.
Podjela idolatrije
Možda najbolja podjela koju bismo mogli napraviti je svrstati idolatriju u sledeće dvije grupe:
i) ateistička idolatrija, i
ii) teistička idolatrija.
Obje su u suštini iste i međusobno se prepliću, s tim što je idolatrija u ateizmu više usmjerena na konkretne ličnosti ili obrasce ponašanja, dok religijska idolatrija predstavlja odsustvo istinske duhovnosti i vezivanje za žive ili mrtve objekte obožavanja, kao što su vjerske vođe, razne relikvije i kipovi, ikone, svetilišta i hramovi, duhovi, osobe koje se smatraju umrlim svecima, i drugi navodni posrednici između čovjeka i Boga.
Idolatrija je i nalaženje utočišta u materijalizmu (ako mislite da nije, pogledajte šta se dešava sa ljudima kad izgube bogatstvo – svog idola), kao i egocentričnost i svaka nenormalna usmjerenost na sebe ili svoja osjećanja.
Ako insistiramo na ostanku u ateizmu, apsolutno je nemoguće da ikada izađemo iz zabluda, nebitno u kojem obimu ih prihvatamo ili koji smo stepen oštećenja sopstvene ličnosti time proizveli. Slično tome, ako istrajavamo u lažnoj religiji, nalazimo se u istoj ako ne i goroj situaciji. Obično se smatra da monoteističke religije nose u sebi najmanje opasnosti od pseudo religioznosti. Međutim, da je to poluistina najbolje nam svjedoči direktno otkrivenje Božje volje i plana za čovjeka koje nalazimo jasno izložene u Bibliji. Do potvrde istinitosti Biblije možemo u potpunosti doći putem razuma, logike, nauke i, prije svega, želje da saznamo istinu o sebi i svijetu u kojem živimo, kada se sam Bog miješa u naš život i utiskuje svoje istine u naša srca (umove).
Jedan od vrlo jakih argumenata u prilog vjerodostojnosti Knjige koju nazivamo Riječ Božja upravo je način na koji ona razobličava idolatriju i uopšte svaku prevaru. Iz tog razloga Biblija je vjekovima bila stavljena van domašaja ljudi u indeks zabranjenih knjiga, a danas kad je dostupna uglavnom se predstavlja kao zbirka mitova starih naroda koji eto nijesu bili prosvijetljeni kao mi, nešto što je u suprotnosti sa dominantnom ateističkom filozofijom i teorijom evolucije, nipodaštava se i gura na margine ili stavlja u istu ravan sa drugim religijskim djelima. Vjerovatno najveći prikriveni razlog njenog osporavanja i ignorisanja je želja za „nezavisnošću“ i životom po svom nahođenju. Stoga će ljudi spremno primiti lažne vođe i učitelje, žive ili mrtve idole, samo da bi umirili svoju savjest, našli izgovor, lažnu utjehu i opravdanje za svoj izbor i postupke.
Bog i idolatrija
Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi, jer sam ja, Gospod, tvoj Bog, revnosni Bog, koji pohodim prestupe očeva na sinovima, do trećeg i do četvrtog kolena, onih koji me mrze, a milost pokazujem i hiljaditom kolenu onih koji me vole i drže moja Uputstva. (2. Mojsijeva 20:1-6)
Kao što možemo vidjeti, prvi i drugi Božji uput direktno se bave predstavljanjem pravog Boga i zabranom idolatrije.
Pali anđeli su upravo u vrijeme kad je Mojsije primao Zakon od Boga nadahnuli narod na idolopoklonstvo u pokušaju da unište Zakon i silu pravog bogosluženja koje prikazuje Plan spasenja. Cilj je bio da sudjelovanjem u idolatriji narod izgubi smisao i osjećaj za Boga i Njegove blagoslove i prednosti koje su im stajale na raspolaganju. To ih je dalje vodilo u raskalašnost i nemoral. Valja primijetiti i to da je do preokreta došlo glasanjem i pritiskom „demokratske većine.“ (vidi 2. Mojsijeva 32. glava)
Zatim mi reče: „Sine čovečiji, vidiš li šta u tami čine starješine Izraelovog doma, šta svaki od njih radi u prostorijama gdje se nalaze njihovi rezani likovi? Oni govore: ‘Gospod nas ne vidi. Gospod je ostavio ovu zemlju’. Tada mi reče: ‘Videćeš još velikih gadosti koje čine.’ Onda me je odveo na vrata Gospodnjeg doma koja su na sjeveru. I gle, tamo su žene sjedele i oplakivale boga Tamuza.
Tada mi reče: ‘Vidiš li to, sine čovečiji? Videćeš još velikih gadosti, gorih od ovih.’ Zatim me je odveo u unutrašnje dvorište Gospodnjeg doma. A na ulazu u Gospodnji hram, između predvorja i oltara, bilo je oko dvadeset i pet ljudi, leđima okrenutih prema Gospodnjem hramu, a licem prema istoku, i oni su se klanjali suncu prema istoku. (Knjiga proroka Ezekiela 8:5-16)
Svi koji prave rezane likove ništavni su, i njihovi omiljeni likovi ničemu ne koriste. To su njihovi svjedoci koji ništa ne vide i ništa ne znaju, pa su im na sramotu. Ko pravi boga ili lije lik? Nema mu od njega nikakve koristi. Gle, posramiće se svi njegovi drugovi, jer oni koji bogove prave samo su ljudi zemaljski. Svi će se oni zajedno skupiti, staće, uplašiće se i svi će se postidjeti. Kovač oštrom alatkom radi na užarenom ugljevlju, čekićem kuje, obrađuje svojom snažnom rukom. Zatim ogladni i iznemogne. Ne pije vodu, pa se umori.
Drvodelja rasteže mjerno uže, bilježi crvenom kredom, obrađuje dlijetom, crta šestarom i oblikuje čovječiji lik, lijep lik čovjeka, da stoji u kući.
Drugi ima posao da siječe kedrove, pa bira stabla, velika stabla, i ostavlja ih da rastu među šumskim drvećem. Sadi lovor i kiša čini da raste. A čovjek ga onda koristi za ogrev. Uzima komad drveta da se ugrije. Naloži vatru i peče hleb. Zatim još pravi boga i klanja mu se. Pravi rezan lik i pred njim pada ničice. Od polovine toga loži vatru i peče meso sebi za jelo i najede se. Grije se i govori: ‘Eto, grijem se i gledam kako gori vatra.’ Od ostatka pravi sebi boga, rezan lik. Pred njim pada ničice, klanja mu se, moli mu se i govori: ‘Izbavi me, jer si ti moj bog.’
Ne znaju oni i ne razumiju, jer su im oči postale zaslijepljene pa ne vide, a srce takvo da ne razumiju. Niko to ne uzima k srcu, ne zna i ne razumije, da bi rekao: ‘Od polovine toga naložio sam vatru i na njegovom žaru ispekao hleb. Meso sam ispekao i pojeo. Zar ću od ostatka napraviti gadnog idola? Zar ću padati ničice pred komadom suvog drveta?’ On se pepelom hrani. Zavodi ga njegovo prevareno srce. Neće on izbaviti svoju dušu niti će reći: ‘Zar nije varka ovo što držim u svojoj desnici?’ (Knjiga proroka Isaije 44:9-20)
Idoli su njihovi srebro i zlato, djelo ruku čovjeka zemaljskog. Usta imaju, ali ne govore, oči imaju, ali ne vide, uši imaju, ali ne čuju, nos imaju, ali ne mirišu, ruke imaju, ali ne pipaju, noge imaju, ali ne hodaju, ne puštaju glasa iz grla svoga. Takvi će postati i oni koji ih prave, svi koji se u njih uzdaju. (Psalam 115:4-8)
U Svetom Pismu se nalazi mnoštvo opomena protiv idolatrije, najtežih riječi osude i Božjeg gnušanja na takve prakse nazvane gadostima.
Pogledajmo ima li nekih promjena po tom pitanju u Novom Zavjetu:
Zar ne znate da nepravednici neće naslijediti Božje kraljevstvo? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškarci koji se upuštaju u neprirodne odnose, ni muškarci koji liježu s muškarcima, ni lopovi, ni pohlepni, ni pijanice, ni oni koji pogrdno govore o drugima, ni otimači neće naslijediti Božje kraljevstvo. (1. Korinćanima 6:9, 10)
Srećni su oni koji tvore uputstva Njegova, da bi imali pravo na drvo života, i da uđu na kapije u grad. Napolju ostaju psi, vračari, bludnici, ubice, idolopoklonici i svako ko voli laž i njome se služi. (Otkrivenje 22:14, 15)
Demoni i idolatrija
Kao što smo već čitali iz poslanice apostola Pavla, vjerska služba ili žrtve idolima zapravo je služba demonima. Kako je to moguće?
U prvoj komunikaciji čovjeka (tačnije žene, Eve) sa palim anđelom Luciferom, zapažamo strategiju demona da ne nastupaju otvoreno, već to čine skrivajući se iza određenih medijuma i paravana. Da otvoreni nastup, problematičan ne samo sa aspekta pokazivanja ili materijalizacije pred bićima drugačijeg reda, kao i zbog ograničenja koja je Bog postavio u cilju njihove zaštite, takođe nije ni mudra taktika za dalje pridobijanje i manipulisanje ljudskim rodom – Lucifer je očigledno dobro shvatio i planirao. Pored toga, zbog pada u grijeh, čovjek je prekinuo direktnu komunikaciju sa Bogom, tako da je glavno sredstvo vezivanja za Stvoritelja postala vjera u Njegovu Riječ i obećanja, dok su nevjerstvo i neposlušnost otvarali demonima vrata za pristup i preuzimanje kontrole. Lojalnost Bogu, dakle, podrazumijeva držanje Njegovih uputstava vjerom i slijeđenje Plana spasenja, dok svaki oblik religije prema svom nahođenju predstavlja čin pobune i pristajanja za demonima. Prvi primjer sukoba dva vjerska koncepta je slučaj Kaina i Abela opisan u knjizi Postanja 4. glava. To znači da u osnovi postoje samo dvije suprotstavljene religije: izvorna Božja, i sve ostale nastale izopačavanjem prave, kao proizvod demonskih sugestija i okultnih radnji, inspirisane pobunom i težnjom za slijeđenjem sopstvenih ili demonskih želja, prilagođene različitim psihološkim profilima, dominantnoj tradiciji ili paradigmi. Taj sukob se vidi i može pratiti kroz cijelu Bibliju. I kroz cijelu istoriju čovječanstva.
Zaključujemo, dakle, da idoli služe kao maska demonima, koja im omogućava pristup idolopoklonicima, preuzimanje kontrole nad njima i vršenje uticaja preko tih osoba ili njihove religije na druge. Idol je lažni božanski kanal i lažno posredništvo iza kojeg stoje demoni, jer se kršenjem izričitih Božjih uputa ljudi odvajaju iz okrilja Njegove zaštite i milosti.
Da bi zabluda bila potpuna, demoni daju silu idolopoklonicima i čine čuda i znake preko njih, ili na mjestima gdje se vrši idolska služba, upražnjava nemoral ili neki oblik okultizma. Demoni opsijedaju svoje sluge, pomućujući im razum kako ne bi nikad došli k Bogu i obratili se, nadahnjuju ih mržnjom prema istini i njenim nosiocima, i daju im veliku harizmu i uticaj na narod koji ih sluša i u njima vidi autoritete. Palom čovjeku i njegovoj bolesnoj sujeti godi osjećaj moći i sile, i sve će učiniti da zadrži svoj položaj.
Jedan od upečatljivijih slučajeva ispoljavanja demonske sile naveden je u 1. Samuilovoj 28. glava kada je demon, nakon okultnog rituala vračare, pred otpalim carem Saulom simulirao pojavu umrlog proroka Samuila. Treba primijetiti da je ta žena bila gostoljubiva i sa ljudske tačke gledišta „dobra“.
Demonska čuda su sračunata da zavedu i fasciniraju one kojima su namijenjena, i vješto prilagođena ciljanim objektima. Tako na primjer, ako se radi o nekom seljaku, demon može izazvati udar groma u njegovu ljetinu ili mu napraviti štetu, učiniti da se povrijedi (vidi knjigu o Jovu 1. glava), jer je radio na neki paganski praznik, kako bi ga ubijedio da se i dalje drži svoje idolatrije i izvršio uticaj preko takvog slučaja na druge. Naravno ljudi nadahnuti demonskim duhom sve ovo će pripisati Bogu koji se tako prikazuje kao zloćudni tiranin koji jedva čeka da čovjek nešto pogriješi da bi ga kaznio. U stvarnosti „svetac zaštitnik“ zapravo je demon koji se sprda sa čovjekovom mukom i nastoji ga uniziti do granica bestijalnosti. Osnovne karakteristike takvih vjernika su fanatična revnost za svoje običaje i tradicju i potpuno odsustvo kritičkog preispitivanja.
Druga omiljena mjesta za ispoljavanje svoje sile demoni nalaze u raznim paganskim svetilištima punim idola u kojima se vrši služba suprotna Božjem Planu spasenja, a istovremeno se lažno prikazuje kao Božja. Kako to možemo znati? Jednostavnom provjerom i povjerenjem u ono što jasno piše u Bibliji.
Svaka takva i slična služba u osnovi je okultizam, što se može dodatno dokazati prisustvom mnoštva okultnih simbola i relikvija koje takođe nalazimo u
magiji i misticizmu i čije se poreklo može pratiti do drevnih misterija antičkih naroda.
Demoni se kriju i iza obožavanja nebeskih tijela – sam Sotona je uzeo Sunce kao svoj simbol – iza astrologije, svih oblika vračanja, gatanja i magije, alternativne medicine, hipnotizma, paranormalnih pojava, iskustava bliske smrti, pojava NLO i vanzemaljaca… Mračne sile koje vladaju ovim svijetom svuda ostavljaju žigove svoje prevlasti i moći koji se nalaze na znamenjima svih država, brojnih institucija, velikih firmi i brendova, sportskih klubova, spomenika kulture, vjerskih i sekularnih objekata, itd.
Pobjeda nad idolatrijom
Protiv idolatrije postoji samo jedan djelotvoran lijek. To je istinsko obraćenje Bogu koji je obznanio svoju volju i planove za čovjeka u svojoj Knjizi – Svetom Pismu. Ulazak u savez sa našim Stvoriteljem i Iskupiteljem donosi nam kompletnu duhovnu obnovu, koja zahvata cijelo naše biće i sve aspekte misli i ponašanja. Kao što Biblija kaže, dešava se duhovno rođenje novog čovjeka. Stoga se mi svojom silom ne možemo osloboditi idolopoklonstva, jer po prirodi stvaranja čovjek, ako ne obožava svog Stvoritelja na pravi način, neminovno će upasti u neki oblik idolatrije koji je ponižavajući i bogohulan u srazmjeri sa vrstom, stepenom zablude, falsifikovanja i nanošenja štete Božjem djelu.
Mi nemamo pravo niti možemo ljude silom odvraćati od idolatrije, ali imamo dužnost iznijeti istinu, i u svom djelokrugu osloboditi se svega što je vezano za takve prakse, bilo spolja ili iznutra u nama samima.
Pavle Simović
