Iskušenje potčinjavanja Svetog pisma

Jedan od najvećih testova sistema vrijednosti po kojem funkcionišemo je proces kojim stižemo do naših zaključaka, ili ih branimo. Pošto su mnogi od nas sticali znanja u određenom vjerskom okruženju, biblijska učenja su prihvaćena nekritički, što znači da ih mi sami nijesmo temeljno ispitali. Ako mnogo godina držimo neko vjerovanje bez kritičkog ispita, postajemo podložni tome da koristimo Sveto pismo da pojačamo sopstvena vjerovanja da bismo mogli da nastavimo da uživamo u komforu ortodoksije, umjesto da provjerimo sve u šta vjerujemo iz Biblije. Razmišljanje zasnovano na učinku će pokušati da podredi Bibliju našim sopstvenim razmišljanjima. Sveto pismo postaje naš podanik, umjesto da mi postanemo potčinjeni Božjoj riječi.

Moć ortodoksije na naše mišljenje je mnogo veća nego što možemo zamisliti. Postoje pitanja kao što su: „Kako može propovjednik X, koja je hrišćanin pun ljubavi, biti u krivu?“ „Kako čitava crkva može biti u krivu?“ „Šta će se desiti meni ako i ja prihvatim ovaj pogled?“ Kada je ispravna, ortodoksija može postići mnoga dobra, ali kada je pogrešna postaje smrtonosna barijera istini.

„Ne trebamo da formiramo svoje mišljenje, i tek tada da interpretiramo sve kako bi postigli poentu. Ovdje su neki naši veliki reformisti pali, i ovo je razlog zašto ljudi koji danas mogu biti silni u službi Bogu i istini, ratuju protiv istine.“ (Ellen G. White, 1888 Materials, 44)

Iskušenje da potčinimo Sveto pismo našem razmišljanju je najjače kada se suočimo sa stihovima i tekstovima koji izgledaju u konfliktu sa našim ustanovljenim pogledima. Da li ćemo zaista biti otvoreni prema Pismu i biti marljivi da uskladimo svaki stih nadahnuća i dozvoliti svakom stihu da ima svoju težinu? Ili ćemo „nepoželjne“ stihove ignorisati i proglasiti ih „nevažećim“?

Neki ljudi kažu da prihvataju Bibliju za ono što jeste, ali je jasno da nijesu ni svjesni da rade kroz sistem vrijednosti koji kvari tekstove u Bibliji. Pristupiti Bibliji bez svijesti o svjetskom pogledu čini dijalog nemogućim sa onima koji drže drugačiji model vjerovanja.

 

„Dokazivanje“ da je držanje Subote legalizam

Mnogi hrišćani vjeruju da je dokazivanje da je držanje Subote legalizam veoma jednostavno. Potrebna su samo tri jednostavna koraka:

1. Premisa (pretpostavka).
2. Dokazivanje premise kroz Bibliju.
3. Primjena dokazane premise na teškim stihovima koji izgledaju kao da se ne slažu sa premisom.

1. Po pitanju držanja Subote, možemo da primijenimo sledeću premisu:

Držanje zakona je legalizam i stoga protivno Jevanđelju.

2. Pogledajmo sada da li možemo da nađemo dokaz u Bibliji da je to tako.

„Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima, jer preko Zakona dolazi spoznaja o grijehu.“ (Rimljanima 3:20)

„Jer Hristos je ispunjenje Zakona, za pravednost svakom koji ga vjeruje.“ (Rimljanima 10:4)

„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8,9)

„O bezumni Galati, ko vas je to opčinio da se ne pokoravate istini – vi, kojima pred očima bješe napisan Isus Hristos, a sad se među vama razape? Samo ovo želim da saznam od vas: Da li ste Duh primili kroz djela zakona ili kroz slušanje vjerom? Zar ste toliko bezumni? Počevši u Duhu, zar sad tijelom završavate?“ (Galatima 4:1-3)

„Jer ako su naslednici oni koji se drže Zakona, vjera je postala beskorisna i obećanje je poništeno.“ (Rimljanima 10:14)

Iznad su nabrojani samo neki od divnih tekstova koje mnogi hrišćani koriste da nam dokažu da je držanje zakona legalizam i stoga protivno Jevanđelju. Ako je držanje zakona legalizam, kao što smo tako „elokventno“ dokazali iz tekstova iznad, tada je prirodni slijed, da ako je Subota dio Zakona, onda je pokušaj držanja Subote, pokušaj držanja Zakona koji je protiv Jevanđelja. Jevanđelje je dobra vijest slobode koju imamo u sprovođenju djela pred Gospodom da bi smo bili prihvaćeni. Spašeni smo Hristovim djelima, ne svojim

3. Mnogi će zaključiti da smo lako dokazali da je držanje zakona legalizam tako da „i dijete razumije“, ali pogledajmo sada i neke druge teške stihove koji sugerišu drugačije.

„Nemojte da mislite da sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim.“ (Matej 5:17)

Pošto izgleda da smo iz Biblije dokazali da je držanje Zakona legalizam, moramo ispitati ove stihove pobliže. Jednom kada se čovjek skoncentriše na pretpostavku, ne postoji način da gornji stihovi uče da je Zakon i dalje na snazi, jer bi u tom slučaju Isus ohrabrivao legalizam, a mi „znamo“ da On ne uči tome. Tako da, kao što mnogi sugerišu, odgovor mora biti u njegovoj riječi, „izvrši“. Izvršiti nešto znači ispuniti, a pošto je Isus izvršio sve zahtjeve Zakona, onda ovaj tekst govori da je Isus izvršio Zakon za nas i mi stoga ne moramo da ga držimo. Mnogo puta ćete čuti ovaj argument. Usredsređivanje na pretpostavku sprječava da tekst razumijemo na drugi način, osim da je Isus izvršio ili uklonio Zakon. Pogledajmo još jedan problematičan tekst.

„Obrezanje ne znači ništa, i neobrezanje ne znači ništa, već držanje Božjih uputstava.“ (1. Korinćanima 7:19)

Direktan odgovor bio mogao biti sledeći: „Kako smo dokazali iz drugih stihova da je držanje Zakona legalizam, ovaj tekst ne može učiti držanje zakona.“ „Mora postojati drugo objašnjenje. Isus je dao svojim sledbenicima novi uput u Jovanu 13:34 da volimo jedni druge. Pošto ovaj uput izvršava Zakon, kao što je naglašeno u Rimljanima 13:8, stoga je držanje Zakona držanje uputa da volimo jedni druge.“

Još jednom, pretpostavka određuje ishod značenja. Značenje teksta je predodređeno nečim što se smatra nepokolebljivim. Obratite pažnju na još jedan „problematičan“ tekst.

„Jedan čovjek, poznavalac Zakona, ustao je i u namjeri da ga iskuša upitao ga je: ‘Učitelju, šta treba da radim da bih naslijedio vječni život?’ On mu reče: ‘Šta je napisano u Zakonu? Kako čitaš?’“ (Luka 10:25,26)

Ponovo bi odgovor mogao biti sledeći: „Pošto smo dokazali da je držanje Zakona legalizam, tekst mora značiti nešto drugo. Pošto se Isus obraćao Jevrejinu prije nego što je umro na krstu, Zakon je i dalje bio na snazi za Jevreje i odnosio se na njih u to vrijeme. Kada je Isus umro, Jevanđelje se prenijelo na neznabošce koji nijesu morali da drže Zakon. Tako da se ovaj tekst ne odnosi na nas.“

Ovo je klasičan primjer nametanja odgovora na tekst. Božja riječ postaje potčinjena volji ljudi. Obratite pažnju na sledeći primjer.

„Onaj ko kaže: ‘Ja ga poznajem,’ a ne drži njegova uputstva, lažljivac je i istina nije u njemu. Ali ko god drži njegovu riječ, u njemu je Božja ljubav zaista stigla do savršenstva. Po tome znamo da smo u njemu.“ (1. Jovanova 2:4,5)

Koji je tipičan odgovor? „S obzirom da smo dokazali da je držanje Zakona legalizam, ovaj tekst se očigledno odnosi na novi zakon koji je Isus spomenuo u Jovanu 13:34.“

„Jer, Sin čovečiji je gospodar Subote.“ (Matej 12:8)

Evo jednog „kreativnog“ odgovora na dati tekst: „S obzirom na to da smo dokazali da je držanje Zakona legalizam, i da je Subota dio zakona, onda ovaj tekst ne može biti odbrana Subote. Riječ gospodar znači ‘neko ko vlada.’ Pošto je Isus gospodar Subote, On ima moć da je promijeni ili da radi sa njom šta mu je volja.“

Obratimo pažnju na prelomnu tačku kako iskrena vjera u biblijske stihove po pitanju Zakona može biti promijenjena u njihovom značenju. Ključ u odstranjivanju obavezujuće prirode Zakona je da ga podijelimo na segmente. To znači da je Zakon koji je dat Jevrejima različit od Zakona koji je dat hrišćanima Novog saveza.

Kada je Zakon podijeljen ili promjenljiv, on više nije univerzalni odraz Božjeg karaktera, identiteta i vlade, već prelazno oruđe koje je potrebno za određenu namjenu u određenom vremenskom okviru. Dakle, jedan od ključnih elemenata premise (pretpostavke) je nametanje podijeljenosti univerzalnih tema otkrivenih u Svetom pismu.

Ako je nešto što je otkriveno u Bibliji shvaćeno kao konstanta u odnosu na ljudski rod, tada će biti obavezujuća, određivaće naša ograničenja. Ako je nešto u Bibliji vremenski prekinuto, njegova identifikacija je razbijena ili podijeljena i tada mi (ljudski rod) moramo odrediti njenu primjenu i ograničenja. Pogledajte sledeće tabele.

Identitet Zakona (referentna tačka)	Zakon je neprekidni izraz Boga i Njegovog kraljevstva
Vremenski raspon	Od Stvaranja do Mojsija	Jevreji prije krsta	Hrišćani posle krsta

Tabela 1: Vječni univerzalni Zakon

 

Identitet Zakona (referentna tačka)	Ništa posebno nije rečeno	Dekalog	Novi uput – volite jedan drugoga
Vremenski raspon	Od Stvaranja do Mojsija	Jevreji prije krsta	Hrišćani posle krsta

Tabela 2: Segmentirani promjenljivi Zakon

1. Držanje Zakona koje je spomenuto važi za Jevreje, a ne za neznabošce.
2. Zakon koji je spomenut je novi uput koju nam je Isus dao, a ne stari jevrejski zakon.
3. Zakon koji je spomenut je Hrist izvršio, i stoga je ispunjen. Kao što Biblija naglašava, Hrist je kraj zakona pravednosti (Rim. 10:4).

Obratite pažnju na ograničavanje i podjelu Zakona koja se odigravaju u gornjim tačkama. Ovaj proces je čvrst za milione hrišćana i dok odgovori na teške tekstove variraju, logička sekvenca je ista.

1. Premisa.
2. Dokazivanje svoje premise iz Biblije.
3. Primjena dokazane premise na teške stihove koji izgledaju kao da se ne slažu sa premisom.

 

„Dokazivanje“ da držanje Subote nije legalizam korišćenjem iste logičke sekvence

Jedan od najvećih problema sa prethodnom logičkom sekvencom je taj da je pretpostavka podržana izabranom serijom stihova, ali nije testirana poštenim unakrsnim ispitivanjem biblijskih dokaza. Zato što djeluje da izabrani tekstovi daju jake „dokaze“, premisa djeluje samodokazujuće i logično, stoga nije nikada testirana kompletnim stihovima koji se tiču te teme.

Držanje zakona je legalizam i protiv Jevanđelja.

Šta ako promijenimo našu premisu u suprotno i koristimo isti proces od tri koraka. Pogledajmo ovu premisu:

Držanje zakona je poslušnost Bogu i stoga je dio jevanđelja.

Primijenimo sada drugi korak da pronađemo neke tekstove koji će podržati ovu premisu. Mnogi od ovih tekstova će biti problematični za prethodnu premisu koju smo koristili: Matej 5:17,18; 1. Korinćanima 7:19; Luka 10:25,26; 1. Jovanova 2:4,5; Jakov 2:8-12; Otkrivenje 14:12; Matej 12:8.

Navedeni primjeri su samo neki od divnih tekstova koji dokazuju da držanje Zakona predstavlja poslušnost Bogu i dio Jevanđelja. Ako je držanje Zakona poslušnost Bogu, kao što smo „tako elokventno“ dokazali iz gornjih tekstova, tada slijedi da, ako je Subota dio Zakona, svaki pokušaj ignorisanja Subote jeste pokušaj ignorisanja Zakona, koji je visoko cijenjeni predmet Jevanđelja. Jevanđelje je dobra vijest obnavljanja Božeg lika u čovjeku kao što je otkriveno u Novom savezu koji se spominje u Jevrejima 8:10. Stvaralačka sila Gospoda (na koju nas podsjeća Subota) je otkrivena u našim životima i ponovno nas oblikuje po Božjem obličju.

Sada kada smo sa lakoćom dokazali da je držanje zakona poslušnost Bogu tako da „i dijete može razumjeti“, pogledajmo neke teške stihove koji mogu sugerisati nešto drugo:

Rimljanima 3:20. Pošto smo dokazali da držanje Zakona predstavlja poslušnost Bogu, i da je dio Jevanđelja, to znači da ovaj tekst nije negacija Zakona, već jednostavno znači da ne možemo držati Zakon svojom silom. Zakon nas približava Hristu (Gal. 3:24) i pošto smo raspeti sa Hristom (Gal. 2:20), Hrist je onaj koji vrši djelo u nama (Kol. 1:27) i stoga predstavlja ispunjenje novog saveza iz Jev. 8:10.

Rimljanima 10:4. Sada kada smo dokazali je držanje Zakona poslušnost Bogu i sastavni dio Jevanđelja, moramo pobliže ispitati ovaj tekst. Riječ svršetak na grčkom je riječ telos koja označava cilj ili određenu tačku. Stoga, možemo reći da je Hrist cilj Zakona pravednosti, što je tačno ono što smo ustvrdili u našoj premisi.

Efescima 2:8,9. Biblija kaže da je Subota znak između nas i Boga, i da nas On posvećuje (Ezek. 20:12,20). Subota je spomenik Božjoj sili koja transformiše naše živote. Blagodat je Božja sila koju primaju ljudi koji ispoljavaju vjeru kao što se navodi u Filib. 2:13.

Efescima 2:15. Zakon koji se ovdje pominje nije Dekalog za koji je Isus rekao u Mateju 5:17-20 da nikada neće proći. Ovo je Mojsijev ceremonijalni zakon koji je sjenka onoga što će doći (Kol. 12:17). Zakon koji Jakov zove kraljevskim zakonom slobode ne može biti isti zakon koji je dodat zbog prestupa i grijeha (Gal. 3:19) i koji predstavlja teret koji Izrael nije mogao nositi (Djela 15:10).

Galatima 3:1-3. Rimljanima 4:14. Ovi tekstovi navode isto što i u Rim. 3:20 i stoga nudimo iste odgovore. Niko nije spasen sopstvenim držanjem Zakona, već kroz Hrista koji drži Zakon u nama (kroz nas).

Da rezimiramo, dokazali smo da držanje Zakona predstavlja poslušnost Bogu i da stoga predstavlja sastavni dio Jevanđelja. Zato, svaki tekst koji ukazuje na to da bismo trebali ignorisati ili odbaciti Zakon spada u jednu od sledećih kategorija:

1. Tekst se odnosi na Mojsijev ceremonijalni zakon koji ukazuje na Plan spasenja.
2. U pitanju je zabuna koja nastaje oko toga kako se djelo obavlja. Bog čini djela kroz nas; to je Njegova sila spojena sa našom voljom. Mi ne činimo djela u sebi ni od sebe.

 

Poređenje dvije premise

Poštena i iskrena osoba koja proučava ovu seriju odgovora će biti potaknuta da se složi da premisa koja je korištena u drugoj grupi tekstova mnogo jasnije predstavlja tekstove iz Biblije nego prva. Ona daje mnogo bolje argumente i mnogo bolje odražava istinu. Pogledajmo obje premise još jednom.

Prva premisa: Držanje Zakona je legalizam i stoga je protiv Jevanđelja.

Druga premisa: Držanje Zakona je poslušnost Bogu i stoga predstavlja visoko cijenjeni predmet jevanđelja.

Prva premisa je tačna pod pretpostavkom da se individua sama trudi da čini (dobra) djela. U stvari, ovaj sistem logike pretpostavlja da sav trud predstavlja legalizam, i da je protivan jevanđelju. Teškoća sa ovom premisom je u tome što se skrivena pretpostavka ne vidi, i smatra se da se ona po prirodi stvari razumije. Vidljivi dio pretpostavke je poduprt Pismom, ali, sakrivena pretpostavka nije biblijski ispitana i u stvari je veoma pogrešna. Ona ne dopušta činjenicu da Bog, svojom silom, može držati svoj Zakon kroz nas. Ova istina se svaki put iznova otkriva u Bibliji. Ali nažalost ove istine su negirane premisom koja ima skrivenu pretpostavku koja je netačna. Pogledajmo ponovo prvu premisu (pretpostavku).

Premisa: Držanje Zakona je legalizam i protiv je Jevanđelja (djelimično tačno).

Zasnovano na skrivenim pretpostavkama: Sav trud je legalizam (potpuno netačno).

Netačnost skrivenih pretpostavki ima uništavajući efekat na djelo Jevanđelja u tome što podržava bezakonje i oduzima nadu u pobjedonosan hrišćanski život, stavljajući ga van domašaja grešnika. Zato ova premisa vodi u smrt, a ne u ispunjenje Novog saveza gdje Bog izjavljuje da će On napisati svoj Zakon u našim srcima.

Pogledajmo ponovo i drugu premisu: Držanje Zakona je poslušnost Bogu i stoga je dio Jevanđelja.

Ova premisa je tačna pod pretpostavkom da osoba prepoznaje da djela dolaze od Boga a ne od same osobe. Ako je ta pretpostavka ispravno shvaćena, ova izjava je potpuno tačna i dovešće do jasnog razumijevanja Jevanđelja. Ako je pretpostavka pogrešno shvaćena, onda će dovesti do legalizma u kojem svi koji ne drže Subotu, optužuju poštovaoce Subote, govoreći kako oni pokušavaju da djelima ostvare svoj put do Neba. Rezimirajmo ponovno:

Premisa: Držanje Zakona je poslušnost Bogu i sastavni je dio Jevanđelja (djelimično tačno).

Skrivena pretpostavka: Bog je taj koji čini kroz tebe, a ne ti sam od sebe (potpuno tačno).

U ovom slučaju, ako su i premisa i pretpostavka shvaćeni, našli smo radost Novog saveza. Ali, velika opasnost ovdje je u tome što skrivena pretpostavka nije nešto što nam dolazi samo od sebe. Proces učenja, koji nas uči kako da dozvolimo Bogu da radi kroz nas je proces koji će zreli hrišćani praktikovati i shvatati najbolje kroz trajni proces učenja kako da NE pokušavaju da čine djela sami od sebe. Kao ljudi, mi smo skloni da pokušavamo i radimo stvari sami od sebe, kao što je otkriveno u slučaju kada je Sara pokušala da ispuni Božje obećanje o budućem djetetu kroz Agaru, i kada je Izrael obećao Bogu da će držati Njegove upute, a da nijesu razumjeli da im je to nemoguće.

Stoga je gornja premisa zapravo veoma opasna, jer njena skrivena pretpostavka ne bi trebala da bude skrivena već jasno otkrivena. Iz ovog razloga su mnogi koji drže subotu u stvari legalisti kao što to jasno vide hrišćani koji ne poštuju Subotu. Legalizam je zaista protivan Jevanđelju i vodi u smrt. Zbog prirodnih ljudskih sklonosti, ovaj drugi logički proces će voditi grešnika do istog svršetka kao i prvi – odnosno, DO SMRTI.

 

Zajednički imenilac

Pogledajmo pobliže skrivene pretpostavke prve premise:

Skrivena pretpostavka: Sav trud je legalizam.

Zašto je ova pretpostavka skrivena? Obično se događa da je nešto skriveno od pogleda tada kada se smatra da je taj predmet potpuno očigledan. Ne moramo to da spominjemo jer je toliko očigledno. Ovo načelo je prilično istinito po pitanju tekstova koji se odnose na Subotu u Novom savezu. Zašto bismo govorili ljudima da drže Subotu kada je to jasno i razumljivo svima? Ova činjenica je jasno dokazana kada je Pavle počeo da uči da je obrezanje ništa (1. Kor. 7:19) – i kada je to dovelo do meteža među Jevrejima. Vidimo mnogo mjesta gdje Pavle objašnjava da nema potrebe za obrezanjem. Pogledajte Rim. 2:28-31, na primjer. Da je Pavle rekao da Subota više nije pitanje od značaja, Novi savez bi bio preplavljen stotinama tekstova koji bi govorili o tome, ali ne nalazimo nijedan tekst koji podržava ovo. Subota je legitimna skrivena pretpostavka Novog saveza jer bi trebalo biti potpuno očigledno da se ona bez prestanka treba držati.

Koji je uzrok tome što ljudi (uglavnom protestanti) misle da je potpuno očigledno da je sav trud i napor kojeg ulažemo – legalizam? Sve se to odnosi na univerzalnu zmijinu laž izrečenu Evi u Postanju 3:5 – „Nećete vi umrijeti.“ Tvrdnja da čovjek neće umrijeti formira osnovu besmrtnosti čovjeka i uvjerenja kako čovjek ima život u sebi. Ovaj koncept je razvijen i proširen od strane Nimroda, osnivača Vavilona: „On ih je ubijedio da ne pripisuju snagu Bogu, negirajući da kroz njegova sredstva ostvaruju sreću, već da vjeruju da im je njihova sopstvena hrabrost obezbijedila tu sreću.“ Ovo je vino Vavilona, koje ima za koncept da čovjek ima u sebi život/izvor moći nezavisno od Boga ili da je od Boga dato ljudima da mogu da žive, rade i postoje bez potrebe za bliskom zajednicom sa Njime.

„Vavilon je zlatna čaša u Gospodnjoj ruci, čaša koja je opila svu zemlju. Narodi su pili vino iz nje i zato se ponašaju bezumno.“ (Jeremija 51:7)

Trud i napor u sopstvenoj sili izražen je u riječima Nebuhadnezara, kralja Vavilona: „Nije li ovo Vavilon Veliki, koji sam ja sagradio svojom silnom moći da bude kraljevska prestonica i na slavu moga veličanstva?“ (Danilo 4:30) Zapazimo da je Bog usred ovih riječi primijenio set vaspitno-popravnih mjera na kralju koji je već imao određeno osvjedočenje o istini.

Vavilonsko vino se sastojalo u opijenosti djelima sopstvenih ruku, što je zasnovano na vjerovanju da životna sila nastaje u nama, ili drugačije, da nam Bog daje taj dar, a da mi pripisujemo sebi taj dar, primjenjujući ga za sopstvene potrebe, kao što vidimo da je Izrael uradio Bogu u Ezekijelu 16:8-17.

Vidimo da se duhovni Vavilon i duhovni Izrael suočavaju sa sličnim problemom u poslednjim danima. Izrael plaća skupu cijenu posjetama vavilonskoj „kafani“.

Kako ovaj logički proces izaziva kod protestanata da sva djela vide kao legalizam? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, pogledajmo na katolički pogled na djela. Podsjetimo se da će oni koji ispoljavaju vjeru u Boga prirodno posvetiti unutrašnje sile svog bića zadobijanju Božje naklonosti, umjesto da izaberu ateistički život udovoljavanja sebi samima.

Kako funkcioniše katolički model? U ovom sistemu Bog daje čovjeku da poštuje njegov Zakon. Pošto čovjek ima besmrtnost u sebi, on se trudi da slijedi i drži taj Zakon. Dobra djela teku od čovjeka ka Bogu i ova su prihvaćena kroz Hrista i svece koji ih čine prihvatljivijim Bogu. Takvo prihvatanje od Boga čini da nam daje još moći da činimo djela dok i sami ne postanemo sveci ili makar izbjegnemo pakao. Pošto čovjek ima život ili izvor moći, sva moć koju je Bog dao čovjeku kruži kroz čovjekov izvor moći i smatra se njegovom sopstvenom moći i naporom. Ovo je potpuno prihvatljivo u katoličkom modelu blagodati. Sa biblijske tačke gledano, ovo je zaista legalizam (opravdanje djelima). Ali protestanti su postavili svoj temelj samo na vjeri, bez djela. Obratite pažnju na sledeći dijagram.

Svaki pokušaj da čovjek reaguje na Zakon će izgledati kao da pokušava da dobije zasluge. Kako Nimrodov sistem promoviše prikazivanje moći i napora da se dostigne vrijednost i zasluge, tada u protestantizmu svaki pokušaj držanja Zakona biva posmatran kao pokušaj dobijanja zasluga. Postoje dva načina da se suočimo sa ovim:

1. Promjena pogleda na čovjeka.
2. Promjena pogleda na Božje zahtjeve.

Ovo su jedine dvije opcije. Pošto protestanti ne žele da promijene svoj pogled koji tvrdi da je duša besmrtna, oni mijenjaju Božje zahtjeve. Mnogima se čini da je Zakon odbačen i time se osigurava nemogućnost legalizma. Takvi će drugima govoriti: „Hrist drži Zakon za mene i to je dovoljno. On me pokriva i uvijek će me pokrivati. Znam da ću uvijek griješiti, ali me Isus voli i zato to nije bitno. On zna da ja ne mogu držati Zakon, i samo me moli da volim sve kao što je on volio nas.“

Umjesto drskog koraka u promjeni Božjih zahtjeva, možemo promijeniti naš pogled na čovjeka i odbaciti zmijsku laž da je čovjek besmrtan. Ovo će tada otkloniti urođeni izvor života iz čovjeka. Obratite pažnju na sledeće.

U ovom sistemu, djela nijesu čovjekova djela (legalizam) ali se Božje djelo otkriva u čovjeku. Božja sila pokreće čovjeka i njegovu volju odnosom koji se tada manifestuje u dobrim djelima. U ovom modelu, osoba razumije da nema moć da čini bilo šta i stoga svaki prikaz dobrih djela automatski se pripisuje Božjem djelu a ne sopstvenim legalističkim naporima.

Skrivena pretpostavka u prvoj premisi; „pokušaj držanja Zakona je legalizam“, zasnovana je na zmijskoj laži, „Nećete vi umrijeti.“ Drugim riječima, doktrina opravdanja vjerom je iskrivljena vjerovanjem da je duša besmrtna i da se svako dobro djelo čini radi zasluga.

Problem druge premise; „držanje Zakona je poslušnost Bogu,“ jeste kada osoba počinje da shvata validne zahtjeve Zakona, njegova priroda ima tendenciju da pokuša i drži Zakon sama od sebe. Iako mentalno razumijemo da nam djela ne donose zasluge kod Boga (skrivena pretpostavka druge premise), kada Bog predstavi svoje zahtjeve pred nas, mnogi od nas će prirodno pokušati da drže te zahtjeve u onome što pogrešno razumijemo da je naša sila, zbog univerzalnog načela urođenog izvora života.

Da zaključimo, opasnost koja je povezana sa obje premise je koncept urođenog života u ljudima koji se trude da steknu zasluge za dušu, koja je zasnovana na zmijinoj laži, „Nećete vi umrijeti.“

 

Gradnja na stijeni istine

Jedna stvar koja bi do sada trebala biti jasna je da kada se držite premise koja izgleda djelimično podržana od strane Biblije, ali u isto vrijeme nekoliko tekstova izgledaju da se suprote vašoj premisi, potrebno je pogledati skrivene pretpostavke. Skrivene pretpostavke su temelj na kojima gradimo svoju premisu.

„Jer niko ne može da postavi neki drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Hristos. A ako neko na tom temelju gradi zlatom, srebrom, dragim kamenom, drvetom, sijenom, slamom, svačije će se djelo pokazati u dan ispitivanja, jer će biti otkriveno vatrom i vatra će pokazati kakvo je čije djelo.“ (1. Korinćanima 3:11-13)

Moramo položiti svoj temelj na stijeni, koja je Hrist Istina (Jovan 14:6). Ako je naš temelj načinjen od sijena ili slame, biće spaljen u plamenu ispitivanja. Kuća koju gradimo može biti sagrađena materijalima istine, ali ako gradimo u močvari ili na pijesku, sve će biti izgubljeno. Postaćemo žrtve pogrešne pretpostavke.

Ne možemo pretpostaviti bilo šta. Moramo sve dokazati i držati se čvrsto onog što je dobro (1. Sol. 5:21).

Umjesto da prilagođavamo problematične tekstove našim „potrebama“, prvo pogledajmo skrivene pretpostavke i prilagodimo okvir naših pretpostavki prema tekstu.

Nalaženje skrivenih premisa može biti teško jer se često pretpostavlja da je nešto toliko očigledno da se ni ne spominje. Ovo je test traženja istine cijelim svojim srcem. Iskustvo učenika i njihovog razumijevanja Mesijinog kraljevstva je veoma važno upozorenje za nas. Obratite pažnju na sledeće:

Premisa: Kada Mesija dođe On će uspostaviti svoje kraljevstvo (djelimično tačno).

Skrivena pretpostavka: Ovo kraljevstvo će biti vidljivo zemaljsko kraljevstvo (potpuno netačno).

Njihova premisa je bila djelimično tačna, ali trebala je biti dodata riječ duhovno. Hrist će ustanoviti svoje duhovno kraljevstvo. Pretpostavljeno je kao potpuno očigledno da će kraljevstvo biti zemaljsko i bukvalno. Vjerovanje da će kraljevstvo biti zemaljsko i bukvalno potpaljeno je ponosom jevrejskog naroda. Ovaj ponos je bio potpaljen željom da budu vrednovani u svojoj poziciji na svijetu, više nego zbog svog odnosa sa Bogom. A ta želja je, naravno, bila potpaljena lažju „Nećete vi umrijeti“, što rezultira zabludom da se zemaljsko Božje kraljevstvo može uspostaviti sa ljudima kakvi sada jesu. Zabluda kreće od tačke gdje zabluda počinje.

Ova netačna pretpostavka izazvala je gorko razočaranje kod učenika i rezultirala je uništenjem Jerusalima i hrama. Pretpostavka se pokazala fatalnom.

Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)