Šta predstavljaju Stari i Novi Savez? Da li su oni različiti i odvojeni? U kom smislu je jedan „stari“ a drugi „novi“?
Šta je to „savez“ u biblijskom smislu?
Riječi za „savez“ u Bibliji su „berit“ na hebrejskom i „diateke“ na grčkom jeziku. To je ugovor, sporazum između dvije strane kojim se regulišu njihovi odnosi. Dakle, kad govorimo o terminima „stari savez“ i „novi savez“ u Svetom Pismu, oni se tiču saveza između Boga i čovjeka.
„Berit“ potiče od korijena koji znači „presjeći“, te je otuda savez zapravo presijecanje, sa referencom na presijecanje ili dijeljenje životinja na dva dijela, pri čemu su ugovorne strane prolazile između njih, praveći tako savez (vidi Postanje 15; Jeremija 34:18-19).
Ova riječ se koristi i za savez između čovjeka i čovjeka (Postanje 21:32), ili između plemena i nacija (1. Samuelova 11:1; Jošua 9:6, 15). Pri takvim sporazumima, Gospod je svečano pozivan kao svjedok, što je bio slučaj i na sudovima, prije nego su ateisti i nihilisti iskompromitovali ovaj koncept (vidi Postanje 31:50), te se otuda naziva „savez pred Gospodom“ (1. Samuelova 20:8).
Bračni sporazum ili dogovor se naziva „savez Božji“ (Izreke 2:17), jer se (istinski) brak sklapa u Božje ime, tj. uz Božji blagoslov.
Termin „savez“ se takođe koristi vezano za Božje otkrivenje sebe u smislu obećanja u korist čovjeka. Tako se Božje obećanje Noju nakon Potopa naziva „savez“ (Postanje 17, uporedi sa Levitska 26:42), a zatim nalazimo sveštenički savez (Brojevi 25:12, 13; Ponovljeni Zakon 33:9; Nehemija 13:29), i najvažniji savez na Sinaju (Izlazak 34:27, 28; Levitska 26:15), koji je kasnije obnavljan u različitim vremenima tokom istorije Izraela (Ponovljeni Zakon 29; Jošua 1; 24; 2. Dnevnika 15; 23; 29; 34; Ezra 10; Nehemija 9).
Inicijator sklapanja saveza je Bog. U skladu sa ljudskim običajima, za Božji savez je rečeno da je potvrđen sa zakletvom (Ponovljeni Zakon 4:31; Psalam 89:3), i praćen znakom (Postanje 9; 17). Otuda je savez nazivan Božjim ‘savjetom’, ‘zakletvom’, ‘obećanjem’. (Psalam 89:3-4; 105:8-11; Jevrejima 6:13-20; Luka 1:68-75). Božji savez u potpunosti se sastoji od izlivanja blagoslova (Isaija 59:21; Jeremija 31:33-34).
Zašto i kada je Bog sklopio savez sa čovjekom?
Bog je stvorio čovjeka po svom obličju, tj. kao slobodno moralno biće. Dati stvorenom biću slobodu izbora, bez čega odnos uzajamne ljubavi ne bi bio moguć, takođe znači otvorenu alternativu da se stvorenje pobuni protiv Tvorca i dovede u pitanje vlastiti put, svrhu i poredak života. Još prije stvaranja svijeta i našeg univerzuma, Otac i Sin su na nebeskom savjetu napravili Plan spasenja i međusobno se zavjetovali da će Sin, ukoliko se ljudi odvoje od Boga i padnu u grijeh, zauzeti mjesto grešnika, ponijeti njihovu zakonsku krivicu i žrtvovati se, kako bi čovjek mogao dobiti oproštenje i šansu za vraćanje prvobitnog statusa (Efescima 1:4-7; 1. Jovanova 2:2; Jovan 3:16). Tada je postavljena osnovna premisa budućeg eventualnog saveza. Taj Plan spasenja aktiviran je odmah nakon pada čovjeka u grijeh (vidi Postanje 3. glava), čime je uspostavljen savez Boga i čovjeka koji počiva na Božjem obećanju o izbavljenju i obavezi čovjeka da prihvati date uslove i sarađuje kroz poslušnost i vjeru. Stoga je svrha ovog Saveza izbavljenje čovjeka od grijeha.
Kako je funkcionisao u praksi savez između Boga i čovjeka?
Dakle, Bog je našim praroditeljima obećao Spasitelja od grijeha i smrti, a do Njegovog dolaska, uspostavio uslove Saveza, čiji osnov je bio Božji Zakon sa proširenjima koja tretiraju ljudsku problematiku u grijehu, što je uključivalo obredni sistem životinjskih žrtava kao žive i bolne ilustracije procesa iskupljenja. Takvo praktikovanje vjere bilo je tipsko (simboličko) ukazivanje na budućeg Spasitelja i realizaciju Plana spasenja, kao i izražavanje neprekidne potrebe za pokajanjem i oproštenjem radi održavanja živog odnosa sa Bogom u vjeri i poslušnosti. Činjenica je da ljudi u uslovima postojanja grijeha i sa svojom palom prirodom imaju stalnu potrebu za upražnjavanjem vjere i poslušnosti na način koji je Bog odredio, u protivnom neminovno dolazi do zastranjivanja. U tome se nalazio smisao obavezivanja pod Starim Savezom.
Taj Savez Boga i čovjeka potvrđen je krvlju nevinih životinja (Izlazak 24:3-8), ali je suština bila vjera u budućeg Spasitelja, stvarne i djelotvorne nevine Žrtve i Posrednika, koja je prinesena za spasenje čovjeka jednom zauvijek (Jevrejima 8-10. glava). U vrijeme Mojsija, nakon izvođenja Izraelaca iz ropstva, ovaj Savez je sistematizovan u knjigama Zakona (Mojsijevom Petoknjižju ili Tori). Narod je poučen kako da postupa u svim aspektima vjerskog i građanskog života, uključujući i određene praznike sa simbolikom procesa spasenja.
Kada, ko i kako je uspostavio Novi savez?
Božji Plan spasenja, shodno datim obećanjima, ima svoje faze realizacije. Oko 4000 godina od Stvaranja i uspostavljanja prvog saveza sa Adamom, rođenjem, životom, smrću i uskrsenjem Isusa Hrista, Božji prvobitni savez je ratifikovan na boljim osnovama (vidi Jeremija 31:31-33; Jevrejima 8-10. glava; uporedi sa Galatima 3:15-26). Zato se naziva Novi savez, jer više nije zasnovan na krvlju životinja, već na Hristovoj krvi (Matej 26:28; Marko 14:24). Pogled vjere više nije na budućeg Spasitelja na kog su ukazivali obredi i praznici, kao što je to bilo u starosavezno vrijeme, već vjera u Spasitelja koji je u realnosti obavio misiju na zemlji kao Iskupitelj čovječanstva. Hristov dolazak ispunio je starosavezni tipski sistem. Sveštenička služba okončana je u velikom Antitipu – ispunjenju simbolike (Danilo 9:27; Efescima 2:15; Kološanima 2:16-17).
Šta se nije promijenilo pod Novim savezom?
- Bog se nije promijenio (Malahija 3:6).
- Hrist se nije promijenio (Jevrejima 13:8).
- Obaveznost Božjeg moralnog Zakona se nije promijenila (Matej 19:17; Jovan 14:15; 15:10; Otkrivenje 14:12), uključujući i sve druge upute koji se tiču dobrobiti i zdravlja ljudi.
- Potreba grešnika za vjerom i poslušnošću Bogu se nije promijenila.
Svrha Plana spasenja nije da se promijeni bilo šta od navedenog, niti je to moguće, već da se izbavi čovjek iz ropstva grijehu i smrti kako ne bi bio uništen za vječnost, zajedno sa Sotonom i palim anđelima – prvobitnim nosiocima pobune.
Gdje je usmjeren pogled vjere pod Novim savezom?
Hrist se nakon svog uskrsenja kvalifikovao da otpočne novu fazu Plana spasenja ili stvarnu prvosvešteničku (posredničku) službu u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu), što od tada nadalje isključuje sve navodne ljudske posrednike pred Bogom u vidu zemaljskog sveštenstva ili bilo kakvih drugih posrednika (1. Timoteju 2:5; Jevrejima 4:14-16).
Prema određenim vremenskim proročanstvima, završna faza Hristove službe odvija se u nebeskoj Svetinji nad svetinjama, što odgovara Istražnom sudu (antitipskom Danu pomirenja) pred Drugi dolazak.
Blagoslovi Saveza
Zahvaljujući Planu spasenja, svi ljudi su imaoci opšte Božje blagodati. Ali savez sa Bogom je posebni čin na osnovu odluke koju svaki pojedinac donosi nakon što se upozna sa istinama Svetog Pisma (Rimljanima 10:17). Blagoslovi saveza sa Bogom, pod uslovima koje Bog određuje, zasnivaju se na Božjoj milosti u opraštanju pokajanih pređašnjih grijeha i primanju obećanja vječnog života kroz novorođenje (duhovno začeće) u Hristu i življenje pod spasonosnom blagodaću u Duhu. Na taj način pokajani grešnik koristi resurse koje Bog svome narodu stavlja na raspolaganje i prelazi iz smrti u život (Jovan 10:24), iz Sotonine vlasti k Bogu (Djela 26:18), te postaje sudionik Božjeg kraljevstva, primivši ga prvo vjerom u sebi (Luka 17:20-21), da bi ga zatim s pravom čekao kao realnost koja dolazi. Tako se rješava problem razdvojenosti čovjeka sa Bogom, nastao zbog grijeha, koji donosi prokletstvo Zakona, propadanje i osudu na smrt. Pošto nije bilo moguće da Bog u najmanjoj mjeri preinači poredak i Zakon života koji je izraz Njegovog karaktera, uslovi pod kojima se opraštaju grijesi, prima spasenje i nasleđuje vječni život uvijek su isti, a to je vjera u Spasitelja i Posrednika – Isusa Hrista (Jovan 3:16; 11:25; Rimljanima 10:9). Čovjek svojim životom i poslušnošću Bogu pokazuje da li ima pravu vjeru, odnosno da li je prihvatio Božje uslove ili ne (Jovan 14:15; 1. Jovanova 5:3; Otkrivenje 12:17; Matej 6:8; Jeremija 9:24; Ponovljeni Zakon 11:1), što rezultira duhovnim rodovima (Galatima 5:22-23) i posvećenjem za vječni život (Rimljanima 6:22; Efescima 4:13).
Trajni Savez
Kao što možemo zaključiti, postoji jedan trajni Savez između Boga i grešnog čovjeka načinjen u svrhu spasenja, a termini „stari“ i „novi“ su definisani ulaskom u ključne faze Plana spasenja. Savez je uvijek utemeljen na Božjem Zakonu i uslovima spasenja koje On postavlja. Svaka Božja inicijativa proističe iz Njegovih glavnih atributa – ljubavi, istine, pravednosti i milosti, što je legalni okvir za savez sa čovjekom. Izvan tog okvira, Bog ne može podržati nijednu drugu opciju. To znači da osnovnu razliku čini potvrđivanje Saveza, prvo životinjskom krvlju (ilustrujući proces spasenja kroz obrede i praznike), a zatim stvarnom pomiriteljskom krvlju Isusa Hrista, Sina Božjeg, kao jedinog kvalifikovanog Spasitelja i Posrednika između Boga i ljudi.
Napokon, ovaj Savez je imao svoj početak i imaće svoj kraj kada se u potpunosti ispuni svrha zbog koje je uspostavljen.
Spisi Starog i Novog saveza
Bog je nadahnuo i pokrenuo vjerne ljude koji su proizveli i objedinili drevne spise prepoznate kao otkrivenje Božje volje i planova čovjeku u kanon poznat pod imenom Stari Savez ili Tanah na hebrejskom jeziku.
Isti Bog je nadahnuo pisce koji su kompilovali istorijsko svjedočanstvo o Mesiji – Isusu Hristu, koji je obavio misiju spasenja čovječanstva, a čiji je dolazak najavljivan u Starom Savezu. Osim svjedočanstava o Isusu Hristu, kompilovana su bogonadahnuta pisma, teološke pouke i proročanstva, takođe prepoznata kao Božje otkrivenje. Ovaj kanon je poznat pod imenom Novi Savez.
Kako su stari čuvari Božje Riječi (Jevreji) većinski i zvanično odbili da prihvate Isusa Hrista kao Mesiju, a kasnija hrišćanska zajednica se sve više distancirala od korijena vjere, to je došlo do neprirodnog odvajanja dva kanona, istorijski gledano.
Nije, dakle, jedan dio knjiga iz Biblije zastario (Stari Savez), da bi bio odbačen i zamijenjen novim kanonom, već su oba neophodni za ispravno razumijevanje problematike čovječanstva i odnosa sa Tvorcem, počevši od Stvaranja do kraja realizacije Plana spasenja. Kroz oba Saveza postavljeni su temelji i date smjernice koje regulišu odnose Boga i čovjeka.
Shodno tome, biblijski vjernici ne prave podjele niti proklamuju drugačija Božja mjerila i uslove spasenja za različita vremenska razdoblja ili grupacije ljudi, već spise Starog i Novog Saveza smatraju autentičnim i podjednako važnim Božjim otkrivenjem za čovjeka, koji se mogu ispravno razumjeti samo kao cjelina. Pravi vjernici takođe prate i prihvataju sadašnju istinu koja je naglašena kroz različite faze realizacije Plana spasenja, što je neophodnost u slijeđenju Božjeg puta koji će rezultirati primanjem vječnog života.
