Praznik truba
Truba se među drevnim Izraelcima nije koristila samo kao muzički instrument, već je takođe imala svoje važno mjesto u njihovim vjerskim i građanskim ceremonijama. Koristila se u danima njihovih radosti i svečanosti; i na početku svakog mjeseca začula bi se nad njihovim žrtvama paljenicama i zahvalnim žrtvama. To je trebalo da podsjeća Izraelce na njihovog Gospoda Boga. (4. Mojsijeva 10:10).
U poslušnosti zapovijesti Božjoj, Mojsije je načinio dvije srebrne trube kako bi se koristile za sazivanje zbora i regulisanje putovanja Izraelove djece (4. Mojsijeva 10:2). Kada su sveštenici duvali u obje trube, cio narod trebao je da se sakupi kod vrata Šatora; ako bi se začula jedna truba, samo bi se poglavari odazvali (4. Mojsijeva 10:2-8).
Poziv za sakupljanje vjerskih zborova bio je drugačiji od zvuka uzbune, koji je označavao sakupljanje vojske za rat. Bog je obećao da kada označe uzbunu za rat, „opomenuće ih se Gospod“, i tako bi bili spaseni od svojih neprijatelja (4. Mojsijeva 10:9). U vrijeme Solomona, pokazivala se velika vještina prilikom duvanja u trube, tako da su zvukovi od sto dvadeset truba zvučali kao jedna (2. Dnevnika 5:12,13).
Kada je Bog želio da okupi narod Izraela kod podnožja planine Sinaj da bi čuli objavljivanje Njegovog svetog Zakona, iz Gospodnje slave koja je prekrivala planinu čulo se snažno trubljenje i ljudi su zadrhtali, čak se i Mojsije bio uplašio (2. Mojsijeva 19:16,19; Jevrejima 12:18-21).
Bog je namislio da svaki zvuk trube od Njegovog naroda, bilo za radost ili žalost, službu ili rat, bude uspomena ili podsjetnik na Božju moć da utješi, održi i zaštiti svoj narod (4. Mojsijeva 10:1-10).
Svako Božje dijete koje ima potpunu vjeru u obećanja, koje ide naprijed i duva u trube u poslušnosti Božjim zapovijestima posmatra Gospodnje izbavljanje, bilo da je suočeno sa preprekama visokim kao zidovi Jerihona (Jošua 6:4,5), ili neprijateljima brojnim kao madijanska vojska (Sudije 7:19-23).
Dok se zvuk trube često mogao čuti u Izraelu, postojao je ipak jedan dan u godini posebno odvojen za svrhu duvanja u trube. O ovom danu Gospod kaže: „Sedmog mjeseca, prvog dana u mjesecu, održite sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao. Neka vam to bude dan kad se oglašavaju trube.“ (4. Mojsijeva 29:1)
Svaki mjesec u godini bio je objavljivan zvukom trube (4. Mojsijeva 10:10) i prinosilo se jedanaest žrtava; ali prvog dana sedmog mjeseca, kao dodatak na onih jedanaest žrtava prinošenih prvog dana svakog mjeseca, prinosilo se deset drugih žrtava. (4. Mojsijeva 28:11-15; 29:1-6). Taj dan se držao kao ceremonijalni ili godišnji šabat, i bio je jedan od sedam dana svetog sabora povezan sa godišnjim praznicima (3. Mojsijeva 23:24).
Jesenji praznici, baš kao i proljećni, bili su i komemorativni i tipski. Praznik truba padao je deset dana prije Dana očišćenja, tipa velikog Istražnog suda koje je otpočeo 1844., na kraju dugog proročkog perioda od dvije hiljade tri stotine dana (godina) iz Danila 8:14.
U tipu su se trube čule kroz cio Izrael, obavještavajući sve o približavanju svečanog Dana očišćenja. U antitipu trebalo je očekivati određene poruke širom svijeta koje će objaviti da je blizu vrijeme kada će veliki antitipski Dan očišćenja, Istražni sud, početi na Nebu (Danilo 7:9,10). Sa početkom od 1833-34. i protežući se do 1844. godine, takva poruka data je svijetu trubnim glasovima, objavljujući da je došao „čas suda Njegova“ (Otkrivenje 14:6,7).
Dakle, trube su imale svoje ispunjenje u Adventnom pokretu. Prilikom proučavanja objave u Danilu 8:14: „Do dvije hiljade i trista dana i noći, svetinja će se očistiti“, Vilijam Miler i ostali otkrili su da će se ovaj dugi vremenski period završiti 1844. iako nijesu u potpunosti razumjeli značenje i tipologiju svoje poruke. Vilijamu Mileru pridružilo se na stotine drugih propovjednika u Americi koji su objavili ovu poruku sa velikom silom. Edvard Irving, sa mnogo drugih posvećenih ljudi, propovijedao je isto u Engleskoj; dok su je Josif Volf i ostali objavljivali u Aziji i drugim djelovima svijeta. Tokom deset godina koje su prethodile desetom danu sedmog mjeseca 1844. (po jevrejskom kalendaru) svaka civilizovana nacija na zemlji u zvukovima truba čula je objavljivanje poruke iz Otkrivenja 14:6,7 da je „došao čas suda Njegova“. Ova poruka data je u ovom periodu zemaljske istorije. Pavle je u svoje dane propovijedao o „sudu koji će doći“ (Djela 24:25), ali težina poruke koja je data tokom ovih godina bila je: „Došao je čas suda Njegova“.
Činjenica da je čovjek koji je objavljivao ovu poruku nije razumio njeno potpuno značenje nije spriječila ispunjenje antitipa drevnog tipa. Kada su Hristovi sledbenici uzvikivali pred Njim: „Blagosloven car koji dolazi u Gospodnje ime“ (Luka 19:35-40) i bacali palmove grane po putu vjerujući da Isus ulazi u Jerusalim da uspostavi zemaljsko carstvo, ispunili su proročanstvo iz Zaharija 9:9. Da su znali da će za nekoliko dana njihov Gospod visiti na prokletom drvetu (Galatima 3:13), ne bi mogli da ispune proročanstvo, jer bi bilo nemoguće za njih da se raduju.
Na sličan način poruka data svijetu između 1834. i 1844. nikad ne bi mogla biti data sa silom i radošću koja se zahtijevala da bi se ispunio antitip, da su oni koji su je propovijedali razumjeli da je Spasitelj, umjesto dolaska na ovu zemlju, trebalo da uđe u najsvetiju prostoriju nebeske Svetinje i započne djelo istražnog suda.
Oni tada nijesu bili svjesni da postoje još dvije poruke koje treba da se objave svijetu prije nego što Gospod dođe na zemlju u sili i slavi (Otkrivenje 14:6-14), i da nije mogao doći dok se ne ispuni antitip.
Prorok Joel povezuje završno djelo jevanđelja na zemlji sa trubljenjem truba, jer zapisuje sledeće: „Zatrubite u rog na Cionu i oglasite se ratnim pokličem na mojoj svetoj gori! Neka drhte svi zemaljski stanovnici, jer dolazi Gospodnji dan, jer je blizu!“ (Joel 2:1)
Pred nama je vrijeme kad će trube imati još jednu svečanu ulogu. Naime umrli u Hristu opet će začuti Gospodnju trubu, kada Gospod „potrese ne samo zemlju nego i nebo“ (Jevrejima 12:26). Jasni zvukovi trube potrešće najdublja mjesta zemlje; i kao što je drevna truba pozivala sav Izrael da se pojavi pred Gospodom, tako će i svako dijete Božje koje spava u zemlji odgovoriti na poziv trube i izaći na susret svom Gospodu, gdje god bili njihovi grobovi (Otkrivenje 20:13). Po cijeloj zemlji vaskrsnuti sveti sakupljaće se na susret svom Gospodu u odgovoru na dobrodošlicu sazvanu pozivom poslednje trube koji će se dati ovoj grijehom uprljanoj zemlji (1. Korinćanima 15:51,52; 1. Solunjanima 4:16,17). Tada će svi nesložni zvukovi zauvijek prestati, i iskupljeni će čuti Spasitelja kako govori: „Dođite, vi blagosloveni moga Oca, i naslijedite Carstvo koje je za vas pripremljeno od postanka svijeta!“ (Matej 25:34)
Dan očišćenja
Kako je u poglavlju „Sveštenička služba u Svetinji“ tipologija Dana očišćenja uglavnom pokrivena, sada ćemo se osvrnuti na još neke aspekte.
Dužnost naroda na Dan očišćenja
Dan očišćenja (3. Mojsijeva 23:27) smatrao se svetijim od bilo kojeg drugog dana u godišnjoj službama. To je bio ceremonijalni šabat i dan posta (3. Mojsijeva 23:30). Izraelac koji nije ponizio svoju dušu na taj dan bio je istrijebljen iz naroda (3. Mojsijeva 23:28-30). To znači da sabor kao cjelina nije pokrivao grijehe pojedinaca, već da je postojala individualna odgovornost.
Zbog čega tako naizgled stroge odredbe? Kada su grijesi priznati i oprošteni, oni su pokriveni (Psalam 32:1). Ovo je predstavljeno njihovim prenošenjem u svetinju gdje nijedne ljudske oči osim sveštenika nikad nisu ugledale mrlje krvi žrtve za grijeh na rogovima zlatnog oltara pred zavjesom. Za nepokajane grijehe odgovornost snosi sam prestupnik. Ukoliko nije voljan da se pokaje i obrati Bogu za svoje spasenje, ne postoji nikakav Plan B za spasenje takvih. Božji Plan spasenja je jedinstven, i zbog toga se toliki napori u palom ljudskom rodu i od sila tame ulažu da ga obezvrijede i izvrnu mu smisao. Poenta takvih napora je što pali anđeli i pali ljudi i sami žele život, ali u grijehu.
U svečanom vremenu Istražnog suda – u tipu i antitipu – svaki pojedinac treba da „muči“ svoju dušu – ispituje svoje srce, i odstrani svaki grijeh, provodeći mnogo vremena u molitvi. Sa ovim je povezan i post. Mi se u hedonizmu i izobilju ne možemo istinski pokajati (vidi Luka 21:34-36; Priče 23:20,21; Isaija 22:12-14).
Pojedinac koji shvati da se odvija sud u nebeskoj Svetinji, i da će se njegovo ime sigurno predstaviti pred velikim sudom, ispitaće svoje srce i usrdno se moliti da ga Bog prihvati. Mi moramo često razmišljati o djelu našeg Prvosveštenika u nebeskoj Svetinji nad svetinjama, da ne bi umom ispunjenim zemaljskim mislima, kao lude djevojke, prekasno saznali da je „mladoženja“ došao, da su vrata zatvorena, da je djelo završeno a mi nemamo udio u njemu (Matej 25:1-13).
Priroda Božjeg suda i životna važnost Hristovog posredništva
Svaki grijeh zabilježen je pred Gospodom na Nebu (Jeremija 2:22). Anđeli posmatrači, koji su svjedoci na Sudu, vjerno prate i bilježe sva djela ljudska (Danilo 4:13,17,23).
Biblija pominje tri različite vrste nebeskih zapisa:
i) Knjiga života koja sadrži imena zapisana na Nebu (Luka 10:19,20); radnika za Boga (Filipljanima 4:3); iz koje će biti izbrisani oni koji se vrate grijehu i prionu za njega (2. Mojsijeva 32:33), a ostati imena vjernih (Otkrivenje 3:5). Bezbožnici nijesu upisani u ovu Knjigu (Otkrivenje 13:8; 17:8) i niko čije ime se ne nalazi u njoj neće biti spasen (Otkrivenje 20:15). Vidi još Isaija 4:3; Psalam 69:28; Ezekijel 13:9; Jevrejima 12:23; Danilo 12:1.
ii) Knjiga sjećanja u koju se bilježi svaka riječ (Matej 3:16), uključujući prazne riječi (Matej 12:36,37), mjesto rođenja i okruženja (Psalam 87:4-6), pokajničke suze (Psalam 56:8), svaka tajna (Propovjednik 12:13,14), namjere srca (1. Korinćanima 4:5).
iii) Knjiga smrti za one koji su napustili Boga (Jeremija 17:13), u kojoj su grijesi zabilježeni (Jeremija 2:22), zapečaćeni (Jov 14:17), svezani (Osija 13:12) i čuvaju se zapečaćeni do suda (5. Mojsijeva 32:32-26).
Ali nije moguće da nebeske knjige zauvijek čuvaju zapis grijeha, ili da Hrist zauvijek nosi grijehe svijeta. Kao što je tipska služba vršena na kraju godine, tako će čišćenje nebeske Svetinje zauzeti mjesto blizu kraja Hristovog svešteničkog djela. Čišćenje svetinje iziskuje ispitivanje zapisa – Istražni sud.
Kao što smo vidjeli, ovo djelo započelo je 1844. godine, na kraju proročkog perioda od dvije hiljade i trista dana (Danilo 8:14). Gospod je ušao u Svetinju nad svetinjama na Dan očišćenja jer je obećao da će Njegovo prisustvo biti tamo (3. Mojsijeva 16:2). Proroku Danilu data je vizija antitipskog djela u nebeskoj svetinji:
„Dok sam gledao, bili su postavljeni prestoli i Pradavni je sjeo. Odjeća mu je bila bijela kao snijeg, a kosa na glavi kao čista vuna. Presto mu je bio plamen ognjeni, a točkovi oganj razgorio. Ognjena rijeka je tekla i izvirala ispred njega. Hiljade hiljada služilo mu je, i deset hiljada po deset hiljada stajalo je pred njim. Sud je sjeo i svici su se otvorili.“ (Danilo 7:9,10)
Danilo je gledao postavljanje ili namještanje sudskog prestola koji očigledno nije isto što i Božji vladarski presto, već se specijalno postavlja za tu priliku. Mnoštvo nebeske vojske okupilo se da prisustvuje velikoj sceni. Hiljade hiljada služilo je Jehovi dok je sjedao na presto da sudi svijetu.
„Jer je vrijeme da sud počne – i to od Božjeg doma. A ako počinje od nas, kakav će tek biti kraj onima koji nijesu poslušni Božjoj dobroj vijesti?“ (1. Petrova 4:17)
„Nebesa na visini i zemlju on doziva, da izvrši presudu nad narodom svojim: ‘Sakupite k meni one koji su mi vjerni, one koji su nad žrtvom sklopili savez moj.’ Nebesa objavljuju pravednost njegovu, jer Bog je Sudija.“ (Psalam 50:4-6)
„Gledao sam dalje u noćnim vizijama, kad eno, na oblacima nebeskim dolazio je neko kao sin čovečiji. Bilo mu je dozvoljeno da pristupi Pradavnom i doveli su ga pred njega. Njemu je bila predata vlast, čast i carstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a njegovo carstvo neće propasti.“ (Danilo 7:13,14)
U ovoj veličanstvenoj nebeskoj sceni, Sin dolazi pred Oca na Istražnom sudu u svojstvu Prvosveštenika, Zastupnika pokajanih grešnika!
„Kod Oca imamo zastupnika – Isusa Hrista, pravednika. On je žrtva pomirenja za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za grijehe cijelog svijeta.“ (1. Jovanova 2:1,2)
„Ja, ja radi sebe brišem tvoje prestupe i tvojih grijeha više se neću sjećati.“ (Isaija 43:25)
„Ko će optužiti Božje izabranike? Bog koji [ih] opravdava? Ko će ih osuditi? Hristos koji umrije, pa i vaskrsnu, koji je s desne strane Bogu i zastupa nas?“ (Rimljanima 8:33,34)
„Jer Hristos nije ušao u sveto mjesto načinjeno rukama, koje je kopija onog stvarnog, već u samo nebo, da se sada pojavi pred Božjim licem za nas.“ (Jevrejima 9:24)
Poruka Božje Riječi za palog čovjeka je jednostavna i svima lako razumljiva: „Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“ (1. Jovanova 1:8)
Poslušnost i vjera je ono što se očekuje od nas. U tom slučaju, mi kao pojedinci i ne dolazimo na Sud, već cijelo Djelo pomirenja obavlja naš veliki Prvosveštenik i Zastupnik. „Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Jovan 5:24)
Ali sve ovo može postati naša privilegija samo ako smo predali svoj život Gospodu. Međutim, ako odbijamo Dar spasenja, moraćemo se sami suočiti pred Božjim Zakonom sa svim svojim grešnim djelima i mislima (Otkrivenje 20:12; Propovjednik 12:14; Matej 12:36,37; Jevrejima 10:26-31).
Zemaljski prvosveštenik nosio je imena Izraela na sebi dok je ulazio u Svetinju nad svetinjama; (2. Mojsijeva 39:6-17), i ako bi se neka slaba duša možda uplašila da bi mogla biti zaboravljena, naš Prvosveštenik upućuje riječi: „Može li žena zaboraviti dijete koje je dojila i ne smilovati se sinu utrobe svoje? A ako bi ga ona i zaboravila, ja tebe neću zaboraviti. Gle, urezao sam te na svojim dlanovima.“ (Isaija 49:15,16)
Zemaljski prvosveštenik predstavljao je krv da bi učinio pomirenje za grijehe naroda; naš Prvosveštenik zalaže svoju ličnu krv. Zemaljski prvosveštenik nosio je kadionicu sa mirisnim kâdom; Hrist predstavlja mirisnu pravednost svog karaktera, koji dodjeljuje svakom čiji su grijesi priznati i pokriveni Njegovom krvlju kada njihova imena dođu na ispitivanje pred velikog Sudiju.
U zemaljskoj svetinji prvosveštenik se zaustavljao u prvoj prostoriji da dodirne rogove zlatnog oltara, i očisti je od grijeha koji su bili prenijeti u nju (3. Mojsijeva 16:18,19), a služba Dana očišćenja bi se uskoro nastavljala, i ako bi se neko sjetio nepriznatih grijeha još uvijek je mogao donijeti svoju žrtvu za grijeh i primiti oproštaj (4. Mojsijeva 29:7-11). Tako dok naš Prvosveštenik služi pred Ocem u istražnom sudu, svako ko uvidi da je grešnik može doći priznajući svoje grijehe i primiti oproštaj kroz zasluge Hrista, velikog Nosioca grijeha.
Dok se Isus zalaže kao naš Prvosveštenik postoji nada za svakog grešnika koji se kaje; ali kada napokon izađe iz Svetinje, vrata milosti biće zauvijek zatvorena. Kada naš Prvosveštenik izađe iz Svetinje objaviće: „Ko je nepravedan, neka i dalje čini nepravdu. Ko je pogan, neka se i dalje pogani. A ko je pravedan, neka i dalje čini pravdu, i ko je svet, neka i dalje bude svet.“ (Otkrivenje 22:11) Svaki slučaj odlučen je za vječnost.
Povratak Prvosveštenika u predvorje Svetinje u tipu i antitipu
U tipu, nakon što je prvosveštenik završio djelo unutar Svetinje na Dan očišćenja, izašao je noseći grijehe cijelog Izraela i prenio ih na glavu žrtvenog jarca. Žrtveni jarac nije imao udijela u pomirenju naroda Božjeg. Kada je žrtveni jarac doveden da odigra svoju ulogu u službi, kompletno djelo pomirenja bilo je završeno (3. Mojsijeva 16:20). Jedina uloga žrtvenog jarca bila je da odnese grijehe pravednika u „zemlju zaborava“.
Azazel, jevrejski izraz za žrtvenog jarca, je prikladno ime, i predstavlja đavola. Kada naš Prvosveštenik završi svoje djelo u nebeskoj Svetinji, sve grijehe pravednika koje je do sada nosio prenijeće na glavu Sotone (Psalam 7:16), podstrekivača grijeha. Sotona će zatim na hiljadu godina biti ostavljen na opustošenoj, nenastanjenoj zemlji (Jeremija 4:23-27; Zaharija 1:2,3), na kraju kojeg vremena će biti spaljen do pepela u ognju poslednjeg dana strašnog Izvršnog suda (Malahija 4:1-3; Otkrivenje 20:9,10; Ezekijel 28:18,19).
U tipu, nakon što je prvosveštenik prenio grijehe Izraela na glavu žrtvenog jarca, ostavljao je svoju odjeću koju je nosio dok je vršio službu u svetinji i oblačio druge haljine da izvršio još jednu službu u predvorju. Tijela životinja čija se krv unosila u svetinju morala su biti odnijeta izvan logora i spaljena. Na kraju sudnjeg dana, pepeo je bilo jedino što se vidjelo od žrtava za grijeh.
Naš Prvosveštenik će odložiti svoje svešteničke haljine i obući se kao Car nad carevima. On dolazi kao moćni Pobjednik. „Pa, kao što se kukolj pljevi i spaljuje, tako će biti i na kraju ovog doba. Sin čovječiji će poslati svoje anđele i oplijeviće svoje carstvo od svih sablazni i od svih koji čine bezakonje, i baciće ih u užarenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba.“ (Matej 13:41,42) Hrist dolazi da dovede u red antitipsko predvorje – ovu zemlju; i kada se veliki antitipski Dan očišćenja završi grijeh će biti spaljen na zemlji slavom Gospodnjeg dolaska (Malahija 4:1,3; Isaija 10:17; 2. Solunjanima 2:8).
Riječ „pomirenje“ znači pomirenje, i kada Hrist objavi zapovijest koja određuje vječnu sudbinu svake duše, On i predmet Njegovog carstva su pomireni. Grijeh nikada više neće razdvojiti Hrista od Njegovog naroda.
Ali teritorija Njegovog carstva još uvijek je pod prokletstvom grijeha. Plan spasenja neće biti konačno realizovan sve do Božjeg Izvršnog suda, nakon hiljadugodišnjice koje će spaseni provesti na Nebu, gdje će se svi moći uvjeriti u Božju apsolutnu pravednost prema svakoj duši koja je ikada živjela na zemlji. Tada će ne samo spaseni, već cijela zemlja i univerzum, biti pomireni sa Hristom i Ocem (Isaija 62:4; Naum 1:9). Grijeh se nikada više neće pojaviti da pokvari zemlju, već će ona zauvijek biti dom iskupljenih.
Praznik Sjenica
Praznik Sjenica bio je poslednji praznik u godišnjoj seriji službi, i simbolizovao je konačni svršetak kompletnog Plana iskupljenja. Počinjao je petnaestog dana sedmog mjeseca kada je sva žetva bila sakupljena sa polja, vinograda i maslinjaka. Kako se približavalo vrijeme, iz svih djelova Izraela mogle su se vidjeti grupe pobožnih Jevreja kako se upućuju prema Jerusalimu. I ne samo iz svete zemlje, već i vjerni Jevreji iz svih okolnih zemalja dolazili su u Jerusalim da prisustvuju prazniku Sjenica. Gospod je zahtijevao od svih muškaraca da prisustvuju ovom prazniku, ali dolazilo je takođe mnogo žena i djece. (2. Mojsijeva 23:16,17)
To je bilo vrijeme velike radosti. Od svih se očekivalo da Gospodu donesu zahvalne žrtve. Žrtve paljenice, jestivne i naljevne žrtve prinosile su se u ovo vrijeme (3. Mojsijeva 23:37). Praznik Sjenica počinjao je pet dana nakon Dana očišćenja, i cio Izrael se radovao zato što su prihvaćeni od Boga, a takođe i za izdašnost žetve koja je sakupljena. Praznik se nastavljao sedam dana, a prvi i osmi dan svetkovali su se kao ceremonijalni šabati (3. Mojsijeva 23:36,39).
Ovaj praznik bio je komemorativni i tipski. Podsjećao je na njihova putovanja u pustinji; i u sjećanju na njihove šatorske domove, sav Izrael prebivao je u sjenicama tokom sedam dana. Na ulicama, krovovima, u njihovim dvorištima i predvorju kuće Božje, sjenice su bile napravljene od „maslinovih i palminih i grana lisnatog drveća“ (3. Mojsijeva 23:40-43; Nemija 8:15,16). To je bilo vrijeme radosti, i svi su trebali da dijele praznik sa Levitima, siromasima i strancima (5. Mojsijeva 16:13-17).
Određeno vrijeme godine oprosne trajalo je svake sedme godine tokom praznika Sjenica, kada su se dužnici oslobađali svojih obaveza (5. Mojsijeva 31:10; 15:1-4). U ovo vrijeme pred svima se čitao cio levitski zakon, muškarcima, ženama i decom, a čak i od stranaca među njihovim vratima se zahtijevalo da slušaju čitanje zakona (5. Mojsijeva 31:11-13).
Praznik Sjenica, ili praznik berbe kako se takođe nazivao, održavao se na „kraju godine“ (2. Mojsijeva 34:22). Građanska godina jevrejskog kalendara uvijek se završavala u jesen, ali je sveta godina počinjala u proleće; stoga se praznik Sjenica održavao sedmog mjeseca svete godine.
Neki veoma interesantni prizori povezani su sa ovim praznikom. Solomonov hram posvećen je na praznik Sjenica (1. Carevima 8:2, 65). Kada se Izrael vratio iz vavilonskog ropstva ovo je bio prvi praznik koji se svetkovao kad je obnovljen jerusalimski zid, i to je bilo vrijeme velike radosti (Nemija 7:73; 8:17,18).
U ovo vrijeme djeca Izraelova nijesu se samo podsjećala na svoje šatorske živote živeći u sjenicama, već je hram posebno bio osvijetljen kao podsjetnik na stub od ognja koji ih je vodio u njihovim putovanjima; a poslednjeg dana praznika, prelijepa krunska služba podsjećala je na čudesno snabdijevanje vodom u pustinji (Jovan 7:37). Sveštenik bi umočio bocu u vodu sa Kedrona i nosio je visoko, i u međuvremenu marširajući uz muziku i pjevajući dio 22. psalma ušao bi u predvorje hrama. Pored oltara su se nalazila dva srebrna sliva, i dok je sveštenik izlivao vodu u jedan, drugi sveštenik bi izlivao bocu vina u drugi slivnik; i vino i voda, pomiješani, tekli bi kroz cijev nazad u Kedron.
Mnogi događaji u Hristovom životu grupisali su se oko praznika Sjenica kojima je prisustvovao. Na dan ove službe On je stajao u predvorju hrama i vikao: „Ako je neko žedan, neka dođe k meni i pije!“ (Jovan 7:37-39) Hrist je bio taj koji ih je vodio stubom od oblaka; On ih je snabdio vodom iz stijene. „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
Dok je ovaj praznik podsjećao na putovanje Izraela u pustinji, takođe je podsjećao na njihovo izbavljenje iz egipatskog ropstva. Bilo bi dobro kada bi svako ko je izbavljen iz tame grijeha povremeno svetkovao svoje izbavljenje prepoznajući Gospodnje vođstvo u svom životnom putovanju, i zahvalio Mu za mnoge primljene blagoslove.
Praznik Sjenica slijedio je nakon Dana očišćenja, koji se ispunio sudom; stoga mora simbolizovati događaj koji dolazi nakon završetka suda. Kada Hrist napusti nebesku Svetinju, biće malo vremena do Njegovog dolaska na zemlju da sakupi svoj narod. Tada će ih povesti na Nebo, gdje će oni posmatrati slavu koju je imao sa Ocem prije nego što je svijet nastao (Jovan 17:5,24).
„Posle toga vidio sam veliko mnoštvo ljudi, koje niko nije mogao izbrojati, iz svih naroda i plemena i narodnosti i jezika, kako stoje pred prestolom i pred Jagnjetom, obučeni u duge bijele haljine, s palminim granama u rukama. Uzvikivali su jakim glasom: ‘Spasenje (dugujemo) našem Bogu, koji sjedi na prestolu, i Jagnjetu!’“ (Otkrivenje 7:9,10)
Spaseni će na svom putu na Nebo proslaviti antitipski praznik Sjenica!
Hiljadu godina sveti će vladati sa Hristom na Nebu (Otkrivenje 20:4) prije nego što se vrate svom vječnom domu – ovoj zemlji, oslobođenoj svakog prokletstva. Ljepote nove zemlje su takve da će iskupljeni na Nebu, okruženi slavom prestola Vječnog, sa radosnim iščekivanjem unaprijed gledati na vrijeme kada će „carovati na zemlji“ (Otkrivenje 5:9,10).
Ali sada, dok još putujemo kroz ovu pustinju grijeha i žalosti, naša je blažena privilegija da vjerom posmatramo Djelo našeg Prvosveštenika, i da budemo spremni da Ga pozdravimo sa radošću kada dođe da uzme svoje vjerne da neko vrijeme putuju sa Njim u nebeske dvorove, prije nego što u vječnoj sreći i radosti podijele novu zemlju. Svaki praznik, kao i svaki prinos i služba u levitskim obredima ukazivali su na predivni dom iskupljenih. Svaki od njih je vodič na velikom životnom putu koji ukazuje na nebeski dom.
Cio jevrejski sistem predstavljao je Plan spasenja. Istina, bio je obavijen tipovima i simbolima, ali svjetlost Hristovog dolaska i službe rasvijetlila je sve; i svako ko hoće može steći istinsku spoznaju Boga, i, posmatrajući je, preobraziti se u Njegovo obličje, u sve veću slavu (2. Korinćanima 3:18).
Tipska služba najsjajnije sija kada se postavi pored Antitipa. Proučavanje bilo kojeg dijela levitskog sistema ukazuje na neku karakteristiku u Hristovom životu i službi, dok proučavanje kompletnog jevrejskog sistema otkriva puninu Plana spasenja i Njegovog karaktera više nego bilo koji drugi dio Pisma.
