U prošlom proučavanju vidjeli smo da Biblija govori o kraljevstvu Božjem ili kraljevstvu nebeskom u dva različita konteksta. Prvi i najbitniji za nas je kraljevstvo nebesko u nama.
Kako nastaje kraljevstvo nebesko u nama? Isus je to izložio u priči o sijaču i sjemenu (Matej 13:3-9, 18-30) koju je nešto kasnije dodatno pojasnio svojim učenicima (Matej 13:36-43). Sin čovječji je Sijač – živa Riječ Božja (Jovan 1:1-5), a njiva je svijet. Zbog objektivnih problema sa „njivom“ tj. ovim svijetom, „sjeme“ pada na različita mjesta, manje ili više uslovna za njegovo primanje i rast. Pored toga, Sin čovječiji nije jedini koji „obrađuje njivu“. Neprijatelj odnosno Sotona sije kukolj pored dobrog sjemena. Oboje rastu izvjesno vrijeme zajedno, a „kukolj“ je taj koji će kvariti i sabotirati Božje djelo do samog Hristovog drugog dolaska.
Svakom sjemenu je potrebno prvo da se primi, a zatim slijedi rast. Ovo je najbolja moguća ilustracija koja savršeno odgovara iskustvu duhovnog začeća ili novorođenja. U tom procesu uočavamo dvije osnovne prepreke: 1) reakcija „terena“ na koje je „sjeme“ bačeno; 2) djelovanje Neprijatelja odnosno sabotiranje posla „Sijača“ (Matej 13:37-43).
Isus grupiše loše primaoce „sjemena“ (Matej 13:18-22): i) Oni koji ne razumiju Riječ usljed onesposobljenosti primalaca za koju su sami odgovorni (Matej 13:11-15), u kom slučaju Sotona vrlo lako eliminiše „dobro sjeme“ i uspostavlja kontrolu nad njima (Matej 13:19). ii) Oni koji lakomisleno prihvataju Riječ, ali kad se suoče sa realnošću prolaska kroz iskušenja zbog velike borbe između Hrista i Sotone, odmah odstupaju (Matej 13:20,21). To su nepostojani ljudi, laki na kompromis, kojima odgovara lažirana religija i lažirana ideologija koja istovremeno zadovoljava sebičnog čovjeka i daje lažnu nadu za vječni život. iii) Oni kojima su upletenost i zaokupljenost poslovima ovog doba i zavodljivost materijalizma prioriteti u životu.
Dobri primaoci „sjemena“ su oni koji slušaju i razumiju Riječ (Matej 13:23). Bog apeluje na naš razum, i religija Svetog Pisma je religija razuma, ne nikakve slijepe vjere. Takvo „sjeme“ se dalje reprodukuje i umnožava.
Iz pomenutih Isusovih priča i objašnjenja vrlo je važno uočiti položaj čovjeka u odnosu na Boga i Sotonu i veliki sukob između dobra i zla. Čovjek ima svoja prava ali i ODGOVORNOSTI, nije prepušten na milost i nemilost „viših sila“ ili „sudbine“. Mi smo odgovorni na kojoj vrsti „terena“ ćemo primiti „sjeme“. Najveći dokaz u prilog istinitosti ove konstatacije je buduća realnost Božjeg suda (Matej 13:30, 39-43, 48-50).
Novorođenje
„Kraljevstvo nebesko je slično zrnu gorušice koje je čovjek uzeo i posijao na svojoj njivi. Iako je najmanje od sveg sjemenja, kad izraste, veće je od sveg povrća. Razvije se u drvo pa ptice nebeske dolaze i gnijezde se u njegovim granama.“ (Matej 13:31,32)
Djelo Božje blagodati u srcu može u početku izgledati vrlo neznatno, baš kao zrno gorušice u gornjoj paraboli. Riječ izgovorena u pravo vrijeme, jedan zrak svjetlosti od Boga, može se pokazati na kasniju vječnu dobrobit. Takav je početak i razvoj Božjeg kraljevstva u ljudskom srcu. Kad bi to bilo nešto što prirodno imamo po rođenju ili nekom nasleđu, ne bi bilo potrebno da se sije, ne bismo trebali da se nanovo začinjemo i rađamo. „Sjeme“ mora uvijek biti novo, ali isto tako ono mora biti od stare „sorte“ (vidi: Matej 13:52)! Ovo zato jer je ljudska neiskrenost, podmuklost i suptilnost u izvrtanju stvari takva da će mnogi spremno hvaliti stare Božje sluge ili biblijske ličnosti, dok će u isto vrijeme svim silama osporavati živo Božje djelo danas (vidi: Matej 23:29-32).
„Kraljevstvo nebesko je slično kvascu koji je žena uzela i izmiješala ga sa tri sate brašna dok sve nije uskislo.“ (Matej 13:33)
Kvasac ovdje ima pozitivne konotacije i predstavlja duhovni dodatak našem životu, malen u odnosu na kompletnu smjesu, koji domeće Bog, i koji na kraju procesa mijenja kakvoću „smjese“ i čini je pogodnom za dobar „hljeb“.
Sve ovo nam pomaže da razumijemo koncept novorođenja.
Kad je jedan visokopoštovani judejski poglavar došao Isusu u namjeri da „verifikuje“ Njegovo djelo i pohvali ga kako bi započeo teološko nadmudrivanje, Isus mu je odmah stavio do znanja šta mu je potrebno i odakle istinski duhovni život zaista počinje.
„Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ (Jovan 3:3)
Na Nikodimov slabašan pokušaj da „racionalizuje“ ovu oštru istinu za tjelesnog čovjeka, Isus je proširio misao o potrebi za rođenjem „vodom i Duhom“ (Jovan 3:5) i dodao: „Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je.“ (Jovan 3:6)
Izraz „tijelo“ predstavlja grešnost čovjeka koju on sam po sebi nikako ne može pobijediti. Apostol Pavle objašnjava ovu misao u Rimljanima poslanici 8:5-8: „Jer oni koji žive po tijelu razmišljaju o onome što je svojstveno tijelu, a oni koji žive po Duhu o onome što je svojstveno Duhu. Jer ishod upravljanja po tijelu je smrt, a ishod upravljanja po duhu život i mir. Zato je upravljanje po tijelu neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu, niti zapravo može.“
„Jer, iz srca izviru zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, krivokletstva i hule.“ (Matej 15:19)
Izvor života koji imamo po rođenju je uprljan i nama je potreban preobražaj – duhovno začeće, koje dolazi od Boga kao dar onima koji primaju Riječ spasenja. Djelovanje Božjeg Duha na ljudskom srcu Isus je uporedio sa vjetrom (Jovan 3:8). Taj proces se dešava postepeno, kako u svojoj pripremnoj fazi (prije obraćenja), tako i u razvojnoj fazi (poslije obraćenja). Uticaj Božjeg Duha mijenja i preobražava primaoca na način koji nije vidljiv ni mjerljiv ljudskim metodama, ali se zapaža u spoljašnjim manifestacijama odnosno rodovima. Tako se stvara novo biće po Božjem obličju.
Proces spasenja ne možemo precizno opisati i definisati, kao što ne možemo uhvatiti vjetar, ali možemo znati da je to realnost kako kroz svjedočanstva Svetog Pisma i istorijskog iskustva vjernih tako i kroz lično iskustvo. U tom smislu, spasenje jeste tajna. Govoreći o Božjoj spasonosnoj blagodati Pavle konstatuje:
„Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću, time što nam je obznanio tajnu svoje volje. Ta tajna je u skladu s onim što želi, s njegovom namjerom da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:8-10)
Bog poduzima djelo spasenja čiji rezultati će biti sveobuhvatni i vječni; na individualnom nivou to je takođe proces koji traje cijeli život i koji podrazumijeva saradnju božanskog i ljudskog. Zapazite kako to Pavle lijepo sažima:
„Ja sam posadio, Apolo je zalio, ali Bog je dao da raste. Tako niti je nešto onaj koji sadi, niti onaj koji zaliva, nego Bog koji daje da raste. A onaj koji sadi i onaj koji zaliva jedno su, ali svaki će dobiti nagradu prema svom trudu. Jer mi smo Božji saradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina.“ (1. Korinćanima 3:6-9)
Baš kao Nikodim, mi nikad ne možemo shvatiti prirodu nebeskog kraljevstva slave ukoliko prvo ne razumijemo i iskusimo Hristovo djelo u nama na zemlji: duhovno začeće i rođenje, čišćenje od grijeha i duhovnu obnovu nakon koje slijedi konačno oslobođenje prilikom Hristovog drugog dolaska.
Mi nikako ne možemo sami obaviti to djelo, mi sami nikad ne možemo postati „dovoljno“ pravedni, dovoljno moralni i dovoljno čisti (vidi: Isaija 64:6). Božji narod je to znao u svim vjekovima (vidi: Psalam 51:10), i proroci su pisali o tom obećanju (Ezekijel 36:26,27).
Nikad ne smijemo pasti u zamku da mi sami postavljamo mjerila ili da nam mjerilo uspješnosti bude sud drugih ljudi. Mi moramo uključiti i angažovati sve sile svog bića u saradnji sa božanskim, jer nemamo opravdanje za njihovo nekorišćenje ili zloupotrebu.
Sjeme Riječi Božje začinje novi život u nama, „kvasac“ kraljevstva nebeskog koji postepeno obavlja svoje djelo. Riječ Božju primamo vjerom, ali vjera je samo spona preko koje primamo blagodat Božju, ne i naš Spasitelj. Hristove zasluge, Hristov život i Hristovo posredništvo su ono što nas spasava. Isus je u nastavku razgovora sa Nikodimom ovom vjerskom vođi ukratko iznio dalje korake u Planu spasenja i Njegove misije u svijetu (Jovan 3:10-21).
„I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju, tako i Sin čovečiji mora biti podignut, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, već da ima vječni život.“ (Jovan 3:14,15)
Hristova žrtva otkriva Božju ljubav koja privlači grešnika svojom silom. Grešnik ima slobodu da prihvati ili odupre ovoj sili i jasnom izboru koji se stavlja pred svakim pojedincem (Jovan 3:16,17).
„Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorodnog Sina Božjeg. A sud je u ovome: svjetlost je došla u svijet, ali ljudi su voljeli tamu, a ne svjetlost, jer su im djela bila zla. Jer ko čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se njegova djela ne bi razotkrila. Ali ko radi ono što je pravo, dolazi k svjetlosti, da bi se pokazalo da su njegova djela učinjena u Bogu.“ (Jovan 3:18-21)
Iako mu je dugo trebalo da prelomi i pobijedi svoju opreznost, podozrivost i zemaljske obzire položaja i ugleda, Nikodim je to učinio u času najveće opasnosti i pokazao da se i star čovjek može nanovo roditi, da je to duhovna realnost dostupna svakome bez obzira na životnu dob i okolnosti.
Duhovno novorođenje – misao koja se ponavlja u cijeloj Bibliji
„Enoh je sve vrijeme hodio sa Bogom i nestao, jer ga je Bog uzeo.“ (1. Mojsijeva 5:24)
„Gospodnji Duh će doći na tebe pa ćeš zajedno s njima i ti prorokovati i postaćeš drugi čovjek.“ (1. Samuelova 10:6)
„Tog dana Gospodnji Duh je došao na Davida i ostao na njemu.“ (1. Samuelova 16:13)
„Gospodnji Duh je došao na njega i on je sudio Izraelcima.“ (Sudije 3:10)
„To su spasenje marljivo ispitivali i pažljivo istraživali proroci koji su prorokovali o blagodati namijenjenoj vama. Ispitujući u kakvo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, unaprijed svjedočeći za Hristove muke i za slavu koja će uslijediti.“ (1. Petrova 1:10,11)
„Obrežite svoje srce i ne budite više nepokorni.“ (5. Mosijeva 10:16)
„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni.“ (Psalam 51:10)
„Jer ću na žednog izliti vodu i potoke na suvu zemlju. Svoj ću Duh izliti na tvoje sjeme i svoj blagoslov na tvoje potomke. Oni će nicati kao zelena trava, kao topole uz vodene kanale. Jedan će reći: ‘Ja sam Gospodnji’, drugi će se zvati Jakovljevim imenom, treći će napisati na svojoj ruci: ‘Gospodnji’, a četvrti će se nazivati Izraelovim imenom.’“ (Isaija 44:3-5)
„Ja ću im dati jedno srce i staviću u njih nov duh. Izvadiću iz njihovog tela kameno srce i daću im mesno srce, kako bi živjeli po mojim odredbama i držali se mojih zakona i izvršavali ih, i oni će biti moj narod i ja ću biti njihov Bog…. Poškropiću vas čistom vodom i bićete čisti. Očistiću vas od svih vaših nečistota i od svih vaših odvratnih idola. Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti. Izvadiću iz vašeg tijela kameno srce i daću vam mesno srce. Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih.“ (Ezekijel 11:19-21; 36:25-27)
Zapazite da je cilj cijelog ovog procesa povratak Božjem poretku i načelima Njegovog kraljevstva.
„A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovečije volje, nego začeti od Boga.“ (Jovan 1:12,13)
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo.“ (2. Korinćanima 5:17; vidi takođe Galatima 6:15; Titu 3:5; Jakov 1:18; 1. Petrova 1:23) Treba napomenuti da se ova novina odnosi na duhovnost osobe koja je primila Hrista.
Jovan u svojim poslanicama pravi osvrt na praktične rodove novorođenja u Duhu (1. Jovanova 4:6,7; 3:9; 5:1-6).
Novorođenje nije magičan čin zamjene starih „djelova“ i automatizacije ličnosti pod vođstvom Duha
Spasonosna Božja blagodat koja se prima duhovnim začećem nije jednokratan čin, već trebamo postojano stajati u njoj vjerom i sarađivati sa Bogom na svom spasenju. U vjeri i blagodati se napreduje i jača (vidi: 1. Timoteju 2:1; 1. Petrova 1:13; 4:10; 2. Petrova 3:18).
Bog radi na onome što imamo, oplemenjuje i preobražava postojeće crte karaktera i našu ličnost. On svojim Duhom postepeno uspostavlja red, kontrolu i vraća prioritete našeg bića na svoje pravo mjesto. Za nas je to kao plivanje uzvodno, jer naša stara priroda će tražiti svoje sve dok smo u ovom tijelu i dok postoji grijeh na zemlji. Bog jeste obezbijedio sve neophodne preduslove za naš rast, ali to nije gotova stvar. Formula „jednom spašen – zauvijek spašen“ je obmana, lažna terapija ljudskog straha od neizvjesnosti. Zdravo gledište izvjesno ne dovodi u pitanje Božju pripravu ili Njegovu sposobnost da nas spase, nego je opasnost u našoj prirodi, slobodi, istrajnosti i izborima koje možemo napraviti. Naš otpad je uvijek opcija, sve do konačnog pečaćenja na spasenje koje ne znamo kad se događa dok traje vrijeme milosti (vidi Otkrivenje 7:1-3), ali čak i ako se već dogodilo to ne znači da smo oslobođeni problema i potrebe za borbom.
Dakle, Bog sudi i Bog zna; mi sebe ili druge možemo proglašavati spasenima ili izgubljenima, svecima ili grešnicima, ali to ne mijenja faktičko stanje i Božju pravednu presudu.
„Ali ko istraje do kraja, taj će biti spasen.“ (Marko 13:13)
Ljudski faktor nikad nije isključen iz procesa spasenja, naprotiv.
U svojoj poslednjoj poslanici, Pavle pred kraj života konstatuje: „Dobro sam se borio, trku sam do kraja istrčao, vjeru sam sačuvao.“ (2. Timoteju 4:7; uporedi sa Jevrejima 3:6)
U poruci skupštini u Efesu, Isus pohvaljuje njihovu istrajnost (Otkrivenje 2:2,3) i na kraju konstatuje: „Onome ko pobijedi daću da jede s drveta života, koje je u Božjem raju.“ (Otkrivenje 2:7; uporedi sa Otkrivenje 3:10-12, 21) Drugim riječima, možemo i da ne pobijedimo ako odustanemo ili zastranimo.
Spasonosna Božja blagodat može se zloupotrijebiti jednako kao opšta blagodat (vidi: Jevrejima 12:14,15; 1. Jovanova 1:4).
Automatizacija procesa spasenja pod vođstvom Duha takođe je obmana. Tačno je da bez prisustva Hristovog u sebi ne možemo proizvesti ništa dobro, ali to ne isključuje naše odgovornosti i našu saradnju. Kad bi takva „automatizacija“ postojala, ne bi bilo potrebe za zajednicom Božjeg naroda koja se ispomaže u rastu i gradnji poput različitih udova jednog tijela sa različitim sposobnostima. Ne bi bilo potrebe ni za različitim duhovnim darovima, uključujući darove poučavanja, nadgledništva, proročkog vođstva i sl., jer bi automatizam garantovao konačni uspjeh svakom pojedincu, bio u zajednici ili izvan nje.
„Jer mi smo Božji saradnici.“ (1. Korinćanima 3:9)
„Zato, voljeni moji, poslušni kao što ste uvijek bili – ne samo kad sam s vama nego još više sada kad nisam s vama – radite na svom spasenju sa strahom i drhtanjem.“ (Filipljanima 2:12)
Ovo je istina na kolektivnom planu u pogledu rada na spasenju ljudi, ali i na ličnom planu. Mi se moramo kajati i ostavljati grijehe, moramo se moliti, moramo stražariti, moramo se pokoravati Božjim zahtjevima, moramo praktikovati samoodricanje i samopožrtvovanje, odbijati iskušenja, moramo održavati vezu sa Bogom… Ne postoji automatizacija ovog procesa, niti primanje Hrista u srce isključuje našu volju ili poništava našu ličnost.
Spasenje duše zahtijeva miješanje božanske i ljudske snage. Bog ne čini za čovjeka ono što on sam može da uradi. Čovjek se mora ujediniti sa božanskim Pomoćnikom da bi primao blagodat.
„Dakle, pošto smo okruženi tolikim oblakom svjedoka, skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u zamku i istrajno trčimo trku koja je pred nama. Pri tom uprimo pogled u Začetnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa.“ (Jevrejima 12:1,2)
“Ovo je istina na kolektivnom planu u pogledu rada na spasenju ljudi, ali i na ličnom planu. Mi se moramo kajati i ostavljati grijehe, moramo se moliti, moramo stražariti, moramo se pokoravati Božjim zahtjevima, moramo prakticirati samoodricanje i samopožrtvovanje, odbijati iskušenja, moramo održavati vezu sa Bogom. Ne postoji automatizacija ovog procesa, niti primanje Krista u srce isključuje našu volju ili poništava našu ličnost. Spasenje duše zahtjeva mješanje božanske i ljudske snage”. Ovo su stvarno prejake i suštinske izjave koje se tiću svake duše na spasenje i nikad ih nigdje nisam pročitao ovako “majstorski”posložene na jednom mjestu.
Pavle sjedi, ODLIČAN(5).