Još pouka o molitvi i osuda pismoznalaca i fariseja

Pouke o molitvi

Prije nego uvedemo glavnu temu u Luki 11. glava, kratko ćemo preći jednu Hristovu pouku vezano za molitvu.[1]

Još im je rekao: „Koji od vas će imati prijatelja i otići k njemu u ponoć da mu kažete: ‘Prijatelju, pozajmi mi tri hljeba, jer mi je upravo došao prijatelj s puta, a nemam šta da iznesem pred njega?’ A on iz kuće kaže: ‘Nemoj da mi dosađuješ! Vrata su već zaključana, i moja djeca i ja već smo u krevetu. Ne mogu da ustanem da ti to dam.’ Kažem vam, ako i neće ustati i dati mu zato što mu je prijatelj, ustaće zbog njegove upornosti i daće mu ono što mu treba. Zato vam kažem: Molite, i daće vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvoriće vam se! Jer svako ko moli, dobija. Svako ko traži, nalazi. I svakome ko kuca, otvoriće se.“ (Luka 11:5-10)

Ovdje Isus postavlja pitanje u obliku parabole. Suština je: „Da si očajan, zar ne bi potražio pomoć od prijatelja, čak i ako bi ga to iznerviralo? Ako bi iznervirani prijatelj pružio pomoć, zašto misliš da Bog Otac ne bi?“

Postavka je vrlo kulturološki specifična. Kulture Bliskog istoka su pojam gostoprimstva shvatale veoma ozbiljno hiljadama godina. Čovjeka usred noći iznenadi prijatelj koji je putovao. Iz nekog razloga, čovjek nema pečen hljeb. Odlazi kod komšije, znajući da će iznervirati komšiju, ali se osjeća još dužnijim da nahrani svog prijatelja. Susjed je takođe rastrgan; ista očekivanja gostoprimstva važe i za njega, ali ako ustane da dâ hljeb, može probuditi svoju djecu. I iako komšija samo posuđuje hljeb i vratiće ga, možda to neće učiniti kad djeca trebaju jesti.

Čovjek i njegov susjed uhvaćeni su u raskrsnici kulturnih očekivanja, pragmatizma i prijateljstva. Ipak, oni imaju moć da urade ono što je ispravno. Bog nema takva ograničenja, i ima daleko više moći, iako nema takvu obavezu. On odgovara na naše potrebe jer nas voli (Luka 11:13)

U početku komšija odbija. Ali ako ne ustane i ne uzme hljeb, čovjek neće prestati kucati. Nevoljno, on ispunjava potrebu (Luka 11:8). Čovjeka i njegovog susjeda vezuje prijateljstvo i kultura gostoprimstva, ali komšija ne ispunjava potrebu sve dok ne shvati da će mu čovjek i dalje dosađivati.

Isus ne osuđuje komšiju zato što želi da ostane u krevetu ili čovjeka što je probudio komšiju. Na kraju, obojica rade dobrotvornu stvar. Isus samo pokazuje učenicima zašto bi trebali biti hrabri u traženju od Boga ono što im treba: Bog nas voli.

Upornost je ono što je na kraju dalo rezultat. Ako molimo, Bog će nam dati; ako pokucamo, Bog će otvoriti vrata. Ako tražimo, On će nam omogućiti da pronađemo ono što nam treba. Prečesto ljudi traže od Boga blagoslov, ali se ne trude da podignu pogled i vide ih. Njihov um može imati izuzetno specifičnu ideju o tome šta im treba, ali ta ideja može biti u suprotnosti s boljim stvarima koje Bog želi da im dâ. Ili su možda toliko izbezumljeni i potišteni da ne vide ništa dobro. Trebamo imati stav Pavla koji vidi Božje blagoslove u obilju i u gladi (Filipljanima 4:11-13).

„Koji bi otac od vas ako sin zatraži hljeba dao mu kamen? Ili ako zatraži ribe, umesto ribe dao mu zmiju? Ili ako ga zamoli za jaje, hoće li mu dati škorpiju? Dakle, ako vi, iako ste zli, znate da dajete svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac, koji je na nebu, dati Duha svetog onima koji ga mole za to!“ (Luka 11:11-13)

Sada Isus objašnjava da ako sin zatraži hranu, njegov zemaljski otac mu umjesto toga neće dati nešto štetno.

Štaviše, ako Isusovi učenici zamole Boga, svog nebeskog Oca, za ono što će im pomoći da ostvare Božju volju, Bog će velikodušno ispuniti njihov zahtjev (Luka 11:1-4, 13). Isus je spomenuo više radnika koji će pomoći u radu na širenju vijesti da je došlo kraljevstvo Božje (Luka 10:2). Sada, on uključuje da će kraljevstvo nastaviti da dolazi, da će učenici dobiti dovoljno hrane za svakodnevne potrebe, da će oproštenje karakterisati njihov odnos s Bogom i drugima, i da neće pasti u iskušenje (Luka 11:2-4). Otac će osigurati Duha svetoga koji će osnažiti Isusove sledbenike da šire poruku o tome kako Božje kraljevstvo kroz Isusa nudi spasenje (Luka 11:13; Djela 2:1-4).

Molitva ne nervira Boga. Ponavljanje riječi bez razmišljanja mu nije ugodno, kao ni recitovanje mantre ili magijske čarolije (Matej 6:7). Međutim, traženje iste stvari iznova i iznova ga ne ljuti (Luka 18:1-8). Istina je da On neće uvijek odgovoriti na naše molitve na način na koji želimo (Luka 22:42). Trebamo se moliti ponizno, znajući da On zna šta je najbolje za nas i da ima plan. Ali treba i hrabro pitati, kao oca koji voli svoje dijete.

Isusova poenta je da susjed i sin imaju legitimne potrebe koje zaslužuju da budu ispunjene i koje će biti ispunjene. Komšija nerado ispunjava potrebe svog prijatelja; otac će dobrovoljno ispuniti potrebe svog sina. Koliko će više nebeski Otac ispuniti potrebe onih koji su poslati da vrše Njegovo djelo (Luka 11:13)? Zašto mislite da bi On odgovorio nečim zlim?

U Matejevom izveštaju, Isus upoređuje hljeb sa kamenom, sugerišući da je ovo ili slično učenje u drugom vremenu i na drugom mjestu ili su oba pisca sažimala širu priču (Matej 7:9).

„Koliko više“ je uobičajeno u jevrejskom učenju kao dio argumenta „od manjeg prema većem“. Ako će prijatelj ispuniti potrebu za komšiju, sigurno će otac za sina. I ako će otac ispuniti potrebu za sina, sigurno će Bog za svoju djecu. I prijatelj u priči i komšija i otac su „zli“ jer su „tjelesni“ i grešni. Bog, s druge strane, je apsolutno dobar, pravedan i milostiv. On ne daje „na mjeru“, posebno ne Duha svetoga onima koji mole.

Ovim se završava prvi dio onoga što neki nazivaju „Putopisom u Jerusalim“, koji počinje u Luki 9:51. U putopisu Isus priprema svoje učenike za njegovo raspeće, uskrsnuće i uznesenje i obučava ih da grade zajednicu. Ovaj prvi dio se fokusira na to kako učenici mogu unaprijediti kraljevstvo Božje. U nastavku se otkriva kako pismoznalci i fariseji odbacuju Isusa, optužujući ga za saradnju sa Balzevuvom odnosno Sotonom (Luka 11:14-36).[2]

 

Isus osuđuje pismoznalce i fariseje (Luka 11:37-54)

Kad je to rekao, jedan farisej ga je pozvao kod sebe na obrok. Isus je ušao i sjeo za sto. A farisej se začudio kad je vidio da Isus nije obredno oprao ruke prije jela. (Luka 11:37-38)

Uprkos antagonističkom odnosu fariseja prema Isusu, oni ga povremeno pozivaju u svoje domove (Luka 7:36). Kao i u Luki 7:36-50, činjenica da oni „zaliježu“ ukazuje da je ovo formalni obrok. Leže na ležajima oko stola. Najvjerovatnije su vrata otvorena, a ljudi mirno stoje uz zidove da čuju razgovor.

Kasnije će fariseji i zakonici pozvati Isusa da večera u subotu da vide hoće li izliječiti čovjeka. Oni namjeravaju vidjeti hoće li on prekršiti njihovo tumačenje o tome šta znači „ne raditi ništa“ na sveti dan. On to čini, govoreći vjerskim vođama da, ako žele spasiti životinju, on ima opravdanje da izliječi čovjeka (Luka 14:1-6). Uzimajući u obzir tu situaciju, moguće je da je ovaj farisej pozvao Isusa da ga „provocira da govori o mnogim stvarima… da ga uhvati u nečemu što bi mogao reći“ (Luka 11:53-54) kao što će to učiniti u sedmici prije raspeća (Luka 20:19-20). Naravno, to je moglo biti motivisano i željom za prestižem ugošćavanja značajne osobe, istinskim gostoprimstvom ili daljim razgovorom, bilo u kulturnoj tradiciji ili iz istinske radoznalosti o stvarima koje je Isus rekao.

Ne znamo koliko puta je Isus večerao sa farisejima tokom svoje službe, ali Luka spominje tri; u svakom slučaju Isus uspijeva da uvrijedi svog domaćina.

Prilikom prvog obroka, Isus dozvoljava ženi nemoralne reputacije da mu očisti noge svojom kosom i suzama; farisej misli da ako je Isus tako veliki prorok, on bi znao kakva je ona žena i bio bi zgrožen njenim dodirom. Isus ispravlja fariseja i objašnjava da se tako ponaša jer zna da je voljena i da joj je oprošteno (Luka 7:36-50).

U ovom slučaju, Isus obredno ne pere ruke. Ovo se ne odnosi na ljubaznost davanja vode za pranje prljavštine sa puta. To je strogo ceremonijalno i nije potrebno u Mojsijevom zakonu.

U trećem događaju, farisej poziva Isusa na Šabat. Dok je tamo, Isus iscjeljuje čovjeka. Isus objašnjava farisejima i zakonicima da ako bi u subotu izvukli svog vola iz bunara, zašto ne bi izliječio čovjeka? Oni nemaju odgovora osim da ga više preziru (Luka 14:1-6).

Isus sada odgovara (Luka 11:39-44).

Ova metafora je posebno prikladna. Fariseji ispiraju ruke prije jela, ali njihova srca su i dalje pomračena: nečista. Isusovo spominjanje „očišćenja“ slijedi ceremonijalnu interpretaciju fariseja. Ako bi nečisti insekt pao na šolju ili tanjir, nijedan Jevrej koji se pridržava farisejske tradicije ne bi samo obrisao spoljašnjost. Drvena zdjela bi se temeljno očistila, a keramička bi se razbila i bacila (Levitski zakonik 11:32-33).

Isus elaborira svoju optužbu za „pohlepu i zloću“ u drugim vremenima. On upozorava učenike da „pismoznalci“ – farisejski advokati – „žderu kuće udovica“ (Luka 20:47). Oni cijene novac u hramu više od samog hrama (Matej 23:16-22). I zadržavaju novac koji bi trebao ići na brigu o njihovim starim roditeljima tako što ga „obećavaju“ hramu (Marko 7:9-13).

Ovaj događaj se ne nalazi u drugim jevanđeljima, ali Matej bilježi kako je Isus rekao slične riječi svojim učenicima neposredno prije raspeća (Matej 23:25-26).

Isus, na odgovarajući način, koristi metaforu čaše i posude: malo je koristi oprati nešto spolja ako je iznutra nečisto. Na isti način, nije dobro za nekoga da pere ruke ako mu je srce ispunjeno „pohlepom i zloćom“ (Luka 11:37-39).

Čini se da fariseji misle da je važna njihova reputacija: ljudi vide šta rade, a ne ko su zaista. Njihova krajnja svrha je da impresioniraju ljude. Jevanđelja navode nekoliko primjera, kao što je pranje prije jela, pranje nakon posjete pijaci i pranje „čaša, bokala i bakarnog posuđa“ (Marko 7:4). Obećavaju donacije hramu (Marko 7:11). Oni zauzimaju počasno mjesto u sinagogi i očekuju poštovanje na pijaci (Luka 11:43). Toliko su marljivi da daju desetak čak i od sitnih listova uzetih od bilja (Luka 11:42).

Ono što ovi ljudi ne vide je da novac koji obećaju hramu treba koristiti za njihove starije roditelje (Marko 7:9-13). Očekuju da drugi žive kao oni, ali ne čine ništa da pomognu (Matej 23:4). Oni ne samo da ignorišu pravdu (Luka 11:42), već kradu i udovičke domove (Luka 20:47).

Bog je stvorio unutrašnjost osobe kao i vanjštinu, ali ono što dopuštamo u svojim srcima određuje ko smo (Marko 7:14-23). Isus će kasnije reći: „Slijepi fariseju! Prvo očisti unutrašnjost čaše pa će joj i spoljašnjost biti čista.“ (Matej 23:26)

„Nego, dajte milostinju od onog što je unutra, i gle, sve će vam biti čisto.“ (Luka 11:41)

Ovaj stih je nešto teži za protumačiti. U farisejskoj kulturi davanje milostinje je kulturni znak dobrog srca. To je takođe neophodno jer nisu postojali državni programi socijalnih usluga. Fariseji javno daju milostinju, ali takođe kradu od udovica i zanemaruju svoje roditelje (Luka 20:47; Marko 7:9-13). Čini se da Isus kaže da milostinja treba da dolazi iz dobrog i dobrotvornog srca, a ne iz želje da izgleda dobro. Ako fariseji to mogu učiniti, nije važno da li će ceremonijalno oprati ruke ili dati desetke na najmanje bilje (Luka 11:42). Biće čisti, iznutra i spolja.

Dio Mojsijevog zakona zahtijeva da se deset posto nečijeg proizvoda u hrani i piću daje sveštenicima i levitima u zamjenu za njihovu službu u hramu (Levitska 27:30-34; Brojevi 18:20-32; Ponovljeni zakon 12:4-18; 14:22-29; 26:9-16). Poštovanje ovog zahtjeva od strane Izraelaca bilo je neujednačeno kroz njihovu istoriju (Malahija 3:7-13). Ipak, fariseji su veoma legalistički. Njihovi vanjski iskazi odanosti Bogu ne znače ništa, međutim, jer zlostavljaju upravo one ljude od kojih traže odobrenje. Oni opterećuju ljude dodatnim zakonima, ali im ne pomažu da ih poštuju (Luka 11:46).

Isus ne govori da je desetak trebalo zapostaviti, ali sama ta ustanova je obezvrijeđena izvrtanjem prioriteta i njenog smisla.[3] Služba Bogu nikada ne smije biti simulirana religioznost.

Bog ima dugu istoriju poučavanja Izraelaca da su materijalne donacije bezvrijedne ako i sami nisu samopožrtvovani iz srca. Žrtvovanje i prinosi, proslavljanje praznika i molitava, i druge vjerske predstave nisu ništa bez „slomljenog i skrušenog srca“, ruku slobodnih od nasilja i pravde za potlačene (Psalam 51:16-17; Isaija 1:12-17).

Hrišćani treba da zapamte Isusove riječi. Naše tvrdnje da smo sveti i naša osuda grijeha u kulturi ne znače ništa ako se ne pokajemo za vlastite grijehe. Velike, složene zgrade ne znače ništa ako se ne brinemo o potrebitima. „Hrišćanske“ naljepnice na našim automobilima ne znače ništa ako vozimo neoprezno. Još manje znače kada crkve preko svojih „humanitarnih“ organizacija obavljaju prljave poslove, peru novac ili vrbuju nove vjernike na nečasan način. Učenici treba da slušaju i služe tiho, bez pompe, tako da će njihova nagrada biti od Boga, a ne od posmatrača (Matej 6:1-4).

Isus će podsjetiti učenike na ovu istinu u Mateju 23:23.

Ovi vjerski vođe vole dobiti glavni čin u vjerskoj „predstavi“. Vole da vide blistava čuda iako ne vjeruju u moć koja stoji iza njih (Luka 11:14-16). Zapanjujuće je pomisliti da su gledali Isusa kako izgoni demona, a zatim ga nazvali nečistim jer nije isprao ruke prije nego što jede.

Moguće je imati dobru, pobožnu reputaciju i biti poštovan i u crkvi i u zajednici, a pritom ostati skroman. Možemo se pokoravati Bogu i činiti dobro, zadržavajući „duh ponizan, srce slomljeno i skrhano“ (Psalam 51:17). Moramo zapamtiti da je sve dobro u nama kroz Isusa (Jakov 1:17). Ne zaslužujemo ni ono dobro koje nam on daje, niti ono dobro koje stavlja u nas. Naš cilj ne bi trebao biti da pridobijemo obožavanje za ono što je Isus učinio za nas, već da služimo drugima u njegovo ime i na njegovu slavu.

U Luki 11:44 nalazimo najsnažniju od nedavnih Isusovih osuda fariseja. Njihovo zlo je skriveno. Prema Mojsijevom zakonu, hodanje po grobu ne čini nekoga nečistim. Dodirivanje mrtve osobe čini nekoga nečistim nedjelju dana (Brojevi 19:16). Narod ne zna da su fariseji u svom srcu duhovno mrtvi. Oni koji ih slijede su u opasnosti da postanu „dvaput više djeca gehene“ od samih fariseja (Matej 23:15).

Kasnije, u Isusovoj detaljnijoj osudi fariseja pred učenicima, on će ih uporediti sa okrečenim grobovima, „koji spolja izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svake nečistote“ (Matej 23:27).

Fariseji Isusov govor doživljaju kao vrijeđanje (Luka 11:45). Ali on nastavlja u istom tonu.

Fariseji slijede Usmeni zakon s naglaskom na javnom izvođenju: traže pohvale od drugih ljudi. Oni tada izvrću svoju tradiciju kako bi nahranili svoju pohlepu. Ali zakonici su – koji se na drugim mjestima nazivaju „pismoznalci“ – ti koji su napisali te propise. Bog nije namjerio niti je autor Usmenog zakona. Zakonici su ga stvorili da bi pokušali držati ljude u redu kako ih Bog više ne bi poslao u izgnanstvo.

Koliko god da se Mojsijev zakon čini zamornim modernim, nejevrejskim kulturama, bilo bi ga jednostavno održati da su Jevreji vjerovali Bogu. Levitski zakonik 26 i Ponovljeni zakon 28 navode da bi ih Bog blagoslovio u izobilju, da su Izraelci pokušali da drže Zakon. Usmeni zakon, kasnije zapisan i nazvan Mišna, bio je daleko od jednostavnog.

Kada Petar kasnije govori o tome treba li od nejevrejskih Isusovih sledbenika tražiti da se pokoravaju jevrejskom zakonu, on će reći: „Zašto sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši praočevi ni mi nismo mogli nositi?“ (Djela 15:10) Milost Božja kroz Hristovu žrtvu je ta koja spasava, a ne pomno poštovanje pravila.

„Teško vama, jer gradite grobnice prorocima, a vaši su ih praočevi ubili! Zaista, vi svjedočite da znate kakva su djela vaši praočevi činili, a ipak ih odobravate. Oni su ubijali proroke, a vi tim prorocima gradite grobnice.“ (Luka 11:47-48)

Termin „grobovi proroka“ se obično tumači metaforički, ali ne mora biti. Postoji kompleks pod nazivom Proročke grobnice za koji se smatra da sadrži posmrtne ostatke Hagaja, Zaharije i Malahije na Maslinskoj gori. Prema naučnicima Gedeonu Avniju i Boazu Zisu, originalna odaja odražava arhitekturu drugog hrama i smatra se da je izgrađena u prvom vijeku prije nove ere. Vrlo je moguće da Isus misli na ovo grobno mjesto. Jevrejska tradicija kaže da su Hagaj i Malahija umrli prirodnom smrću. Međutim, Zahariju je ubio kralj kome ga je Bog poslao da ga kazni za idolopoklonstvo (2. Dnevnika 24:1-22).

Isus možda koristi ovu činjenicu da otkrije licemjerje zakonika. Svi su Božji proroci govorili o Njegovom božanskom otkrivenju i mnogi su zbog toga ubijeni, kao što je Jeremija. Poenta je u tome da su neki proroci bili poštovani – čak i smrću – dok su drugi ubijeni. Nedavno je Jovan Krstitelj pogubljen jer je govorio Božju istinu (Marko 6:14-29).

Isus takođe ovdje proriče svoju sopstvenu smrt, kao što Stefan objašnjava u svojoj poslednjoj ispovijesti (Djela 7:51-53).

Vjerske vođe tvrde da Isusova moć dolazi od Belzevuva, ali ne znaju razliku između pravednosti i nepravednosti (Luka 11:14-15). Tvrde da su stručnjaci za Mojsijev zakon, ali odbacuju proroke.

Isus kaže nešto slično u Mateju 23:29-30.

Vjerske vođe, koje zastupaju zakonici su doslovno ubijali proroke. Zaharija je ubijen jer se suprotstavio idolopoklonstvu kralja Joaša (2. Dnevnika 24:20-22). Prema istorijskoj tradiciji, Jeremija je ubijen u Egiptu nakon što je insistirao da Bog želi da se Izrael potčini Vavilonu.

To što su kasnije posthumno slavili iste te proroke, gradeći im grobnice, dok su u duhu ostali isti kao njihovi „očevi“ (preci) – pobunjenici protiv Boga – ukazuje na krajnje licemjerje. Ova simulacija poštovanja, bez stvarne promjene srca, prati ljudski rod kroz istoriju. Ništa drugačije nije u tradicionalnom pseudo hrišćanskom svijetu.

„Zato je Božja mudrost i rekla: ‘Poslaću k njima proroke i apostole, a neke od njih će ubiti i progoniti, da se od ovog naraštaja traži krv svih proroka koja je prolivena od postanka svijeta, od Abelove krvi sve do krvi Zaharije, koji je ubijen između oltara i Božjeg doma.’ Da, kažem vam, tražiće se od ovog naraštaja.“ (Luka 11:49-51)

Uskoro će krivica vjerskih vođa biti doslovna. Kasnije će Isus reći učenicima da zakonici tvrde: „Da smo živjeli u vrijeme svojih praotaca, ne bismo bili njihovi saučesnici u prolivanju krvi proroka“ (Matej 23:30). Isusovo raspeće dokazuje suprotno.

Izraz „Božja mudrost“ tumači se na različite načine. Neki misle da se odnosi na starosaveznu metaforu u Izrekama 1:20 ili aluziju na neku drugu literaturu, ali ne postoji poznata paralela. To takođe može jednostavno značiti da je Božji plan pokrenut i da je siguran kao da se već dogodio.

Isusova parabola o zlim vinogradarima je slična optužnica (Luka 20:9-18). Matej 23:34 daje slikovitiji opis onoga što će jevrejske vjerske vođe učiniti: „Zato vam, evo, šaljem proroke, mudrace i učitelje zakona. Jedne ćete ubiti i raspeti, a druge ćete batinati po vašim sinagogama i progoniti od grada do grada.“

Zakonici s kojima Isus razgovara rođeni su vjekovima kasnije od pomenutih zločina i naizgled ne bi trebali da imaju veze s tim. Ipak, Isus i dalje kaže da su oni saučesnici u ubistvima Zaharije i drugih proroka. Metaforički, jesu. Proroci su prorekli detalje Mesijinog dolaska, a Isus ih je ispunio (Isaija 7:14; Matej 1:23; Isaija 35:5; Jovan 9:7). Zakonici to znaju, a ipak tvrde da Isusova moć dolazi od Sotone (Luka 11:14-15). Nasuprot tome, zli grad Niniva pao je na koljena u pokajanju zbog Jonine riječi, a kraljica od Šabe je čula Solomonovu mudrost i prepoznala Božji glas (Jona 3:6-10; 2. Dnevnika 9:8; Luka 11:30-32).

Bog će dokazati krivicu vjerskih vođa tako što će poslati još proroka i apostola u ubijanju u kojem će i sami imati udjela. Naravno, Bog nije slao proroke i apostole sa jedinim – ili čak primarnim – ciljem da ih ubiju vjerske vođe. Ali istina je da će zakonici imati udjela u smrti Božjih glasnika, dokazujući da bi i oni bili živi u vrijeme Zaharije i drugih starosaveznih proroka, i njih ubili (Matej 23:29-36; Djela 7:54-60; 9:1-2).

Osim Isusa, Biblija bilježi i ubistva Stefana od strane rulje (Djela 7:54-60) i apostola Jakova od Heroda Agripe I, što se svidjelo jevrejskim vođama (Djela 12:1-3). Pavle priznaje: „To sam i činio u Jerusalimu – mnoge svete bacao sam u zatvore, dobivši ovlašćenje od svešteničkih glavara, i kad je trebalo da budu pogubljeni, ja sam za to dao svoj glas.“ (Djela 26:10) Takođe znamo da je Pavle prije nego što je postao hrišćanin u velikoj mjeri progonio zajednicu (Djela 8:3; 9:1-2) i da je nakon što je postao hrišćanin, nekoliko ljudi, uz odobrenje Sanhedrina, pokušalo da ga ubije (Djela 23:12-15).

Isus kaže da su proroci ubijani „od postanka svijeta“. Isus pravi figuru govora kako bi pokrio niz ubijenih starosaveznih proroka. Prorok je neko ko govori Božije riječi. Abel je bio prorok po tome što je živio po Božjoj volji tako što je prinio odgovarajuću žrtvu (Postanje 4:1-4; Jevrejima 11:4). Iz ljubomore na Božje odobravanje, Abelov brat Kain ga je ubio. Prva žrtva ubistva u ljudskoj istoriji bio je vjerni Božji svjedok (Postanje 4:8). To je istovremeno obilježilo prvu podjelu na one koji zaista žive, vjeruju i čine po Božjoj volji i one koji preferiraju religiju po vlastitom nahođenju.

„Zaharija“ se vjerovatno odnosi na sina Jodaja, sveštenika koji je odgojio i podučavao Joaša, kralja Jude. Dok je Jodaj bio živ, Joaš je slijedio Boga, uključujući obnavljanje hrama i praćenje sredstava kako bi se mogla koristiti na odgovarajući način. Nakon što je Jodaj umro, knezovi Jude pokvarili su Joaša. On se povukao iz obožavanja Boga i okrenuo se idolima. Zaharija se pridružio nekolicini drugih proroka u pokušaju da Joaša vrate Bogu. Ljudi su napali Zahariju i tražili od Joaša da ga kamenuje, što je on i učinio (2. Dnevnika 24:1-22).

Rekavši „od Abelove krvi do krvi Zaharije“, Isus upućuje na prvog i poslednjeg proroka ubijenog prema redoslijedu hebrejskog kanona.

Matej, međutim, spominje „Zaharija, Barahijinog sina“ (Matej 23:35), iako neki rukopisi imaju samo „Zaharija“. Zaharija, Barahijin sin, bio je Matejev savremenik koga su ubili ziloti pod lažnim optužbama, prema Jevrejskim ratovima starog istoričara Josifa Flavija. Iako ovaj Zaharija tehnički nije bio prorok, imao je hrabrosti da razotkrije grijehe svojih tužitelja.

Lukin izvještaj glasi: „Da, kažem vam, tražiće se od ovog naraštaja.“ U Matejevoj paraleli, koja se pojavljuje mnogo kasnije u Isusovoj službi, Isus kaže: „Istinu vam kažem: sve će to pasti na ovaj naraštaj“ (Matej 23:36).

Ove dvije fraze se odnose na istu stvar. Od ove generacije vjerskih vođa će se tražiti da dokažu da poštuju Božje proroke onoliko koliko poštuju njihove grobove. Ta proba doći će na njih. Nažalost, mnogi će propasti.

Napokon, treba naglasiti da je ovdje riječ i o kolektivnoj odgovornosti. Oni koji gaje isti duh ili suptilno podržavaju zločince protiv Božjih poslanika snose kolektivnu odgovornost nepokajanja za iste zločine. To je ilustrovano u Otkrivenju 18. glava u pozivu vjernom Božjem narodu na izlazak iz duhovnog Vavilona, „da ne budete saučesnici u njenim grijesima i da vas ne zadese njene nevolje!“ (4. stih) Drugim riječima, pravi hrišćani se moraju distancirati od vjerskih ustanova koje su povezane sa zločinima protiv Božjeg naroda u prošlosti ili su nosioci duhovnih zabluda i otpada.

Teško vama, poznavaoci Zakona, jer ste uzeli ključ znanja. Sami niste ušli, a one koji bi htjeli da uđu sprječavate!“ (Luka 11:52)

Isus završava svoj sud farisejima i njihovim advokatima najstrašnijom optužbom do sada: oni znaju da Isus ispunjava proročanstva o Mesiji, ali namjerno odbijaju ovo znanje i skrivaju istinu od svojih sledbenika. Oni odbacuju Isusa kao Mesiju, sprječavajući sebe da uđu u kraljevstvo Božje, a takođe sprječavaju druge da uđu u kraljevstvo.

Ovo je krajnja posledica njihove pohlepe, zloće i nepravde. Oni su „neoznačeni grobovi“: njihovi životi, primjeri i učenje izgledaju kao da je sve dobro i čisto, ali su ispunjeni propadanjem i smrću. Umjesto da nauče ljude da je Mesija došao, fariseji i zakonici dodaju nepotrebna, nepodnošljiva pravila koja Bog nikada nije namjeravao. Potiskivanjem poruke proroka, oni nisu ništa bolji od svojih prethodnika koji su ih direktno ubili. Kao dokaz, Bog će poslati još proroka i apostola koje će ubiti (Luka 11:37-51).

Neposredno prije raspeća, Isus će govoriti malo jasnije: „Teško vama, pismoznalci i fariseji, licemeri! Zaključavate Kraljevstvo nebesko pred ljudima. Sami u njega ne ulazite, a ne puštate one koji žele da uđu.“ (Matej 23:13). Ovo kraljevstvo je ono što Isus obučava svoje učenike da objavljuju (Luka 9:1-6; 10:1-11). „Neobrazovani, obični ljudi“ će uspjeti tamo gdje su religiozni prvaci podbacili (Djela 4:13).

Želja da zadrže svoje položaje i status kvo preko moći tradicije navela je ove vođe da polažu neprikosnoveno pravo na „ključeve znanja“, dok je sve to u stvarnosti bilo prepreka za ulazak u Božje kraljevstvo kako njima tako i svima onima koje su držali pod svojom kontrolom.

Slična istorija ponovila se u hrišćanskoj eri kada se otpala crkva udružila sa snagom države, nametnula svoju religiju i prisiljavala sve stanovnike pod njihovom jurisdikcijom na pokoravanje, po cijenu ekskomunikacije, progona ili kažnjavanja surovom smrću. Monopol nad crkveno-državnom religijom neminovno vodi korupciji na svim nivoima, a sama religija se pretvara u sredstvo kontrole stanovništva i profilisanje umova ljudi za pokornost sistemu, koristeći strah, konformizam, tradiciju, kao i same motive pale ljudske prirode. To je tačka „zajedničkog interesa“ gdje zapravo svi žele zadržati status kvo. S takvim umnim sklopom i „vjernici“ će se brzo okrenuti protiv onih koji im „kvare tradiciju“ i „talasaju žabokrečinu“. Tako je bilo u Hristovo vrijeme i biće sve dok traje pobuna na zemlji.

Znajući sve ovo, očigledan je zaključak da bi se stvarni „ključevi znanja“ trebali nalaziti kod onih koji su zaista obraćeni i nose istinu kakva ona jeste, prema najboljem znanju. Ali zbog nepouzdanosti ljudske prirode, to nikome ne daje neotuđivo pravo, trajni monopol nad istinom i naročito ne nasleđe koje bi se prenosilo kao u sekularnim ustanovama. Da bi ovo ostvarivo u praksi, neophodno je imati slobodu vjere i savjesti kao neotuđiva prava i tekovine društva, iako to može imati i određene negativne konsekvence, posebno kada društvo sve dalje pomijera granice tolerancije destruktivnih ideologija i religija i raznih oblika nemoralnih praksi.

Kad je izašao odande, pismoznalci i fariseji počeli su da žestoko navaljuju na njega i da ga zasipaju svakojakim pitanjima, vrebajući da li će reći nešto za šta bi mogli da ga optuže. (Luka 11:53-54)

Sada, fariseji i stručnjaci za Mojsijev zakon udvostručuju svoje napore pokušavajući da navedu Isusa da inkriminiše samog sebe. On je već iscjeljivao u subotu (Luka 6:6-11), jeo sa grešnicima (Luka 5:27-32) i protivio se njihovim vanbiblijskim zahtjevima (Luka 11:37-38). Da bi dokazali da je kriv za smrtni prekršaj, oni moraju čuti kako huli na Boga ili Mojsija. Da bi opravdali njegovo pogubljenje pred Rimljanima, oni moraju dokazati da on prijeti vjerskoj strukturi poput hrama, da podučava novu religiju koju nije odobrila rimska vlada, ili da Isus planira pobunu protiv Rimljana. U krajnjem slučaju, mogli bi ga natjerati da kaže nešto što će gomilu pretvoriti u nasilnu rulju.

Čak i zajedno sa sadukejima, fariseji će to smatrati nemogućim zadatkom (Luka 20). Na kraju, oni pribjegavaju laži i namjernom pogrešnom razumijevanju Isusovog proročanstva o njegovom raspeću kao da znači da namjerava da uništi hram (Marko 14:53-64). Pilat, međutim, zna da su oni samo ljubomorni (Marko 15:10).

__________________________

[1] Sama uzor molitva već je komentarisana u poglavlju 15. „Propovijed na Gori“.

[2] Ovaj slučaj je već komentarisan u poglavlju 20. „Isus optužen za saradnju sa Sotonom“.

[3] Ustanova desetka prestaje pod Novim savezom. U Jevrejima 7:5 kaže nam se da je Levije (Leviti) uzimao svoje desetke pod zakonom. U Jevrejima 7:12 stoji da kad se mijenja sveštenstvo, mijenja se zakon. Jevrejima 7:18 dalje kaže da je pređašnji propis, što uključuje 4. Mojsijevu 18. glava, ukinut. U 4. Mojsijevoj 18. glava ustanovljeno je levitsko sveštenstvo i dio te ustanove uključivao je desetak. Kad se levitsko sveštenstvo okončalo (na Golgoti, ili faktički kasnije 70. godine n.e. kad je razoren hram), svi zakoni kao dio ustanove tog sveštenstva su poništeni. Božje djelo se i dalje materijalno podržava ali na dobrovoljnoj osnovi i u skladu sa potrebama.

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.