Ključno pitanje u bilo kojoj raspravi o značenju teških biblijskih odlomaka je: Šta je autor namjeravao prenijeti? Jošua vrlo detaljno bilježi zauzimanje Hanana od strane Izraelaca i raspodjelu zemlje među plemenima, oko 1450. godine prije n.e. Tako da autor očito piše istorijski prikaz onoga što se dogodilo. Povod dugog dana bio je tokom bitke između združenih vojski petorice amorejskih kraljeva i izraelske vojske, rano u pohodu. Uz Božju pomoć, Izraelci su dobijali bitku i trebalo im je više vremena na ovaj dan da dovrše pobjedu.
Izvještaj u knjizi Jošue Nunova 10:11–14 glasi: „Dok su u bijegu pred Izraelcima bili na nizbrdici kod Bet-Orona, Gospod je s neba bacao na njih krupan grȁd sve do Azike, tako da su izginuli. I više ih je izginulo od grȁda, nego što su ih Izraelovi sinovi pobili mačem. Tog dana, kada je Gospod predao Amoreje Izraelovim sinovima, Jošua se obratio Gospodu i pred Izraelcima rekao: ‘Stani, sunce, nad Gibeonom i ti, mjeseče, nad ajalonskom dolinom!’ I sunce je stalo, a i mjesec se zaustavio dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima. Zar to nije zapisano u Jašerovoj knjizi? Sunce je stajalo nasred neba i skoro cio dan nije žurilo da zađe. Takvog dana nije bilo ni prije ni posle, da je Gospod tako poslušao glas čovjeka, jer se Gospod borio za Izrael.“
Čini se da je bilo oko podne (hebrejski: sunce nasred neba) kad je Jošua zatražio ovo čudo[1] od Boga. A autor nam kaže da sunce nije nastavilo zalaziti tog dana, tačnije da je taj proces bio veoma usporen. Neki komentatori smatraju da je to produženo trajanje dana obuhvatilo još dodatnih 12 sati, dok drugi misle da je u pitanju bio cijeli dodani dan od 24h. Međutim, biblijski izvještaj nam ne otkriva taj podatak, a nije razumno pretpostaviti da bi se sukobljene strane borile u kontinuitetu još 24 sata.
Mnoge kulture imaju legende koje se zasnivaju na ovom događaju. Na primjer, postoji grčki mit o Apolonovom sinu Faetonu, koji je na jedan dan poremetio kurs sunca. A budući da je Jošua 10. glava istorijski izvještaj, kulture na suprotnoj strani svijeta trebale bi imati legende o dugoj noći. Zapravo, novozelandski Maori imaju mit o tome kako je njihov heroj Maui usporio sunce prije nego što je izašlo, dok meksički Anali Kautitlana (istorija carstva Kulhuakan i Meksika) bilježe noć koja se nastavila duže vrijeme.[2]
Takođe treba napomenuti da su Amoreji obožavali Sunce i Mjesec. Ako bi ta „božanstva“ bila prisiljena pokoriti se izraelskom Bogu, to bi moralo biti pogubno iskustvo za Amoreje, a to bi mogao biti razlog zašto je Bog u to vrijeme, tj. na početku zauzimanja Hanana, učinio ovo posebno čudo.
Geocentrizam i jezik opisivanja pojava
Jošuina zapovijest Suncu da stane ne podržava geocentrizam, odnosno ideju da se Sunce kreće oko Zemlje. Biblija koristi jezik izgleda i posmatranja.
Danas ljudi rade potpuno istu stvar. Na primjer, naučnici koji pripremaju vremenske izvještaje za TV najavljuju vrijeme izlaska i zalaska sunca. U stvari, spominjanje Mjeseca koji takođe stoji, izgleda da potvrđuje i božansko autorstvo izvještaja, i činjenicu da se Zemlja kreće. Budući da je Jošui bila potrebna samo dodatna sunčeva svjetlost, a većina drevnih naroda je vjerovala da se Sunce kreće, a ne Zemlja, ljudski autor fiktivnog izvještaja trebao bi se samo pozvati na zaustavljanje Sunca.
NASA i dan koji nedostaje
S vremena na vrijeme širile su se glasine da su naučnici „pomoću računara“ u NASA-i za provjeru položaja planeta otkrili da jedan dan „nedostaje“ iz istorije.
Ova priča je urbani mit. Čini se da navodno istraživanje nikada nije objavljeno – nije ni čudo, jer da bi se napravio takav proračun, trebalo bi znati položaj planeta prije bilo kojeg dana koji nedostaje, kao i nakon. To je nemoguće.
Slična razmatranja primjenjuju se na knjigu Joshua’s Long Day, koju je 1890. napisao Charles Totten, s namjerom da dokaže da je jedan dan nestao, bez reprodukcije njegovih proračuna. Svi takvi proračuni mogu pokazati samo gdje su Sunce i Mjesec trebali biti u bilo kojem trenutku u prošlosti (na osnovu toga gdje su sada, pod pretpostavkom da se brzine kretanja nisu promijenile), a ne gdje su zapravo bili.
Šta se zapravo dogodilo?
Predloženi odgovori mogu se podijeliti u tri glavne kategorije:
(1) Neki oblik prelamanja (refrakcije) svjetlosti od Sunca i Mjeseca.
Prema ovom gledištu, Bog je čudesno učinio da se sunčeva svjetlost i mjesečina nastave u Hananu „otprilike čitav dan“. Pristalice[3] ovog stava ističu:
- Jošua je trebao svjetlost, a ne usporavanje Zemlje.
- Bog je obećao Noju da „dok god bude Zemlje … dan i noć neće nestati“ (Postanje 8:22). To bi se moglo tumačiti da znači da je Bog obećao da Zemlja neće prestati da se okreće oko svoje ose do kraja ljudske istorije. (Međutim, čini se da to ne sprečava privremeno usporavanje rotacije Zemlje.)
- Čini se da se neki oblik refrakcije (prelamanja) svjetlosti dogodio u vladavini Jezekije kad se sjena na Ahazovom sunčanom satu povukla za deset stepenica (2. Kraljevima 20:11) – događaj koji se čini da se zbio samo u palestinskoj zemlji (2. Dnevnika 32:31).
(2) Lelujanje u smjeru Zemljine ose rotacije.
To uključuje precesiju[4] Zemljine ose, polako se lelujajući tako da se na nebu napravi trag u obliku slova „s“ ili kružno. Takav događaj mogao bi posmatraču izgledati da Sunce i Mjesec stoje mirno, ali ne bi moralo da bude uključeno i stvarno usporavanje rotacije Zemlje.
Jedan od predloga bio je da je to uzrokovano orbitama Zemlje i Marsa koje su tog datuma bile bliske. Problem što ovi autori postuliraju drevnu orbitu za Mars koja se razlikuje od njegove današnje, a nema dokaza da se to ikada dogodilo. Drugi predloženi uzroci uključuju uticaje asteroida na Zemlju.
(3) Usporavanje rotacije Zemlje.
Prema ovom gledištu, Bog je usporio rotaciju Zemlje tako da je ona napravila jednu punu revoluciju za oko 48 sati, a ne za 24. Istovremeno je Bog zaustavio kataklizmične efekte koji bi se prirodno dogodili, poput čudovišnih plimnih talasa. Neki ljudi su se tome usprotivili pogrešnom pretpostavkom da bi, ako bi Zemlja usporila, ljudi i labavi objekti odletjeli u svemir. U stvari, prividna centrifugalna sila (koja teži da baci stvari sa Zemlje) iznosi samo oko jednu tristotinku gravitacijske sile. Ako bi se Zemlja prestala okretati (bilo iznenada ili ne), ta vanjska ‘sila’ bi prestala i zapravo bi nas gravitacija čvršće držala.
Zemlja se na ekvatoru kreće oko 1.600 km/h. Brzina potrebna za bijeg od Zemljine gravitacije je oko 40.000 km/h. Da se Zemlja vrtjela brzinom poput ove, ionako bismo svi odletjeli u svemir, bez obzira na to je li se Zemlja iznenada zaustavila ili ne!
Šta je sa inercijom ljudi i predmeta koji putuju Zemljom 1.600 km/h? Odgovor: Automobil koji putuje brzinom od 100 km/h može se udobno zaustaviti za putnike u nekoliko sekundi; nešto što se kreće brzinom od 1.600 km/h moglo bi se udobno usporiti ili zaustaviti za nekoliko minuta.
Ovaj scenario samo treba implicirati da je Bog istovremeno usporio rotaciju atmosfere, okeana i Zemlje kako bi spriječio bilo kakav efekt plimnog talasa i nagomilavanje vrućine unutar Zemlje usled trenja iz još uvijek rotirajućih slojeva tečnosti Zemljinog jezgra. A nakon što je dugačak dan završio, čitav proces trebao se ponovno pokrenuti tj. vratiti u normalni tok.
Svakako nije nemoguće da je Bog sve ovo učinio, uprkos tome što predstavlja značajan prekid prirodnog poretka stvari u odnosu na zakone za Zemlju uspostavljene od Boga prilikom stvaranja.
Zaključak
Biblijska istorija bilježi posebne Božje radnje ili intervencije koje nazivamo čudima – od Božjih stvaralačkih djela iz 1. Mojsijeve do čudesnih događaja obnove Zemlje i univerzuma najavljenih u Otkrivenju 21. i 22. glava. Biblija nam ne govori kako se bilo što od toga događa, osim da se te stvari događaju po Božjoj volji. On može koristiti (pojačati) neke postojeće prirodne zakone (kao u Nojevom potopu), ili svako učešće prirode može biti isključeno (kao u uskrsnuću). Često se čudesni učinak nalazi u obezbjeđivanju vremena prirodnih događaja (kao u Božjem razdvajanju Crvenog mora jakim vjetrom koji je duvao cijelu noć – Izlazak 14:21).
Čuda počivaju na svjedočanstvu, a ne na naučnim analizama. Iako je zanimljivo nagađati o tome kako je Bog mogao učiniti neko određeno biblijsko čudo, uključujući Jošuin dugi dan, u konačnici oni koji tvrde da su učenici Isusa Hrista (koji je potvrdio božanski zapis Biblije) moraju ih prihvatiti vjerom. Ne postoji nijedan logičan, naučni razlog za tvrdnju – imajući u vidu Boga koji je dovoljno moćan da stvori svemir za šest dana – da se Jošuin dugačak dan „nije mogao dogoditi“. Oni koji govore tako gotovo su uvijek oni koji su već odbacili šestodnevno stvaranje putem kompromisa sa fiktivnim milijardama godina evolucije, pa su tako odbacili autoritet Biblije.
Prevedeno sa sajta Creation Ministries International
_____________________________
[1] Vidi članak „Naučni pogled na čuda“.
[2] Immanuel Velikovsky, Worlds In Collision, Dell, New York, 1950, p. 61 note 3.
[3] Na primjer, John C. Whitcomb, ‘Joshua’s Long Day’, Brethren Missionary Herald, July 27, 1963, pp. 364–65.
[4] Precesija: kretanje ose rotacije tijela koje se vrti oko linije koja pravi ugao sa njim tako da opisuje konus.
