I čovjek [Adam] je legao sa svojom ženom Evom i ona je zatrudnjela. Kada je rodila Kaina rekla je: „Dobila sam čovjeka od Gospoda.“ (Postanje 4:1)
Ovdje počinje priča o ljudskoj istoriji izvan savršenstva Edenskog vrta, jer prva generacija rođena u grijehu dolazi na zemlju. Adam i Eva su spavali zajedno, Eva je zatrudnjela i svom prvorođenom sinu dala ime Kain. Evina izjava zahvalnosti odražava njenu kontinuiranu vjeru u Božju dobrotu i opskrbu. Čak i izvan Vrta, Eva je shvatala da duguje svoj život i svaki dobar dar Gospodu.
Na neki način, ovo je izvanredno. Eva je nesumnjivo iskusila bol dok je nosila i rodila Kaina, nešto što je očekivala nakon što je čula Božje prokletstvo za nju (Postanje 3:16). Umjesto da zamjera Bogu zbog toga, ona mu odaje priznanje što joj je pomogao u procesu primanja ovog dara.
Ime Kain na hebrejskom je blisko povezano s riječi kanah, što znači „dobiti“ ili „steći“. Njegovo rođenje je sretna prilika i ispunjenje Božje namjere da održi ljudsku rasu u životu. Nažalost, ova radost će biti pokvarena Kainovim postupcima kasnije u životu.
Kasnije je rodila njegovog brata Abela. Abel je postao pastir, a Kain je postao zemljoradnik. (2. stih)
Nakon Kainovog rođenja, rođen je Abel, Kainov brat. Hebrejski „Havel“ znači „para“ ili „dah“ – nešto što je danas ovdje, a nestaje sjutra. U ovom stihu priča skače naprijed u vremenu, ostavljajući dosta detalja bez odgovora. To je normalno za knjigu Postanja, koja često opisuje glavne djelove istorije u samo nekoliko sažetih stihova.
Među neodgovorenim pitanjima u ovom konkretnom stihu je da li su Adam i Eva u međuvremenu imali još djece. Drevne genealogije često spominju samo „važno“ potomstvo, da tako kažemo. Dakle, sasvim je vjerovatno da su Kain i Abel imali drugu braću i sestre prije sukoba. Glavna tačka u prilog ovom gledištu je Kainov strah od drugih ljudi u Postanju 4:14 i pominjanje njegove žene u Postanju 4:17. Ovo implicira da je u vrijeme njegovog sukoba s Abelom bilo živih drugih ljudi, što znači druge djece Adama i Eve.
Ovaj stih otkriva zanimanja braće. Abel je postao pastir. Kain je zemljoradnik, obrađuje zemlju za usjeve. Oboje su bila ugledna i neophodna zanimanja među drugom generacijom ljudi pionira.
Posle nekog vremena, Kain je prinio Gospodu prinos od plodova zemlje. A Abel je prinio od prvina svog stada, zajedno sa salom. Gospod je s naklonošću pogledao na Abela i na njegov prinos, a na Kaina i na njegov prinos nije obratio pažnju. Kain se žestoko razgnjevio i lice mu se namrštilo. (stihovi 3-5)
Prvo što primjećujemo je da Kain upražnjava neki religijski čin. On donosi Bogu prinos, proizvod njegovog rada kao zemljoradnika – plodove sa zemlje. Čak i živeći pod prokletstvom i odvojeno od vrta, ova druga generacija ljudi nastavlja da vidi sebe u odnosu prema Bogu i odgovornom prema Njemu. Bog nije potpuno napustio čovječanstvo, a čovječanstvo nije Bogu okrenulo leđa. Dok je Pad uništio naš odnos sa Bogom, nije ga izbrisao.
Opet, u ovom dijelu Biblije ima vrlo malo detalja. Nemamo konkretno saznanje o tome šta je Kainova ponuda bila, ali izvjesno je to bilo pogrešno. Ono što znamo, na osnovu stiha 5, jeste da Bog nije zadovoljan onim što Kain donosi. Prva Jovanova 3:12 sugeriše da je Kain bio zao, i da je to imalo veze sa ovim incidentom.
I Kain i Abel su donosili ponude iz svojih područja rada. Abel, čuvar stoke, prinio je debelo zaklano prvorođeno jagnje. I Bog s naklonošću gleda na Abela i njegovu ponudu.
Takođe bez mnogo detalja, ovaj stih nam govori da Bog nije imao obzira na Kaina i njegovu ponudu. Braća su morala znati da je sam Gospod ustanovio da se prinose životinje na žrtvu, tako da Božji odgovor nije nepravedan kako se može u početku činiti. I kasnije u ovoj knjizi, Bog će biti jasan u zahtjevu za žrtvovanje životinja od svog naroda. Očigledno je Kain po sopstvenom izboru prinio plodove svog rada za žrtvu.
Kainove i Abelove profesije otkrivaju dublju pozadinu njihovog karaktera. Šta nam govori Abelov izbor zanimanja? Mnogi se pitaju kako to da je Abel postao pastir i brzopleto zaključuju da je to zbog mesne ishrane. Zar i on nije mogao poput brata da se opredijeli za zemljoradnju? Svakako da jeste. Zašto je onda izabrao da bude pastir, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da tada svakako nije bilo oskudice u biljnoj ishrani, određenoj za čovjeka (Postanje 1:29)?
Prvi razlog moramo potražiti u obavezi koja je data čovjeku prema nižim stvorenjima na zemlji (vidi Postanje 1:28; 2:19). Dakle, Abel je pokazao obzir prema životinjama koje su takođe podnosile posledice pada u grijeh (Rimljanima 8:22)! On je bio samopožrtvovana osoba!
Drugi razlog je još važniji i nalazi se u liniji sa Gospodnjom prvobitnom objavom jevanđelja (Postanje 3:15, 21). Žrtvovanje nevine životinje postalo je bolni podsjetnik na grijeh i potrebu za Iskupiteljem čovječanstva, kao i živi prikaz jevanđelja.
Isus je Abela prepoznao kao prvog mučenika za vjeru na svijetu (Matej 23:35). Jevrejima 11. glava pohvaljuje Abela za njegovu vjeru: „Vjerom je Abel prinio Bogu veću žrtvu nego Kain, kroz koju je dobio svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvata njegove darove. I kroz nju [vjeru], iako mrtav, još uvijek govori.“ (stih 4). Abel „govori“ time što je pokazao istinsku službu Bogu i njegovi postupci ostaju trajni primjer vjere i pravednosti.
Prinošenje životinjskih žrtava paljenica svakako nije bio ugodan zadatak, ali Abel je pokazao poslušnost u vjeri Bogu. Nasuprot tome, Kain se kao prvorođeni oglušio o Božje naloge i smatrao da može upražnjavati vjeru po vlasititom nahođenju (Postanje 4:3). Subjektivna mišljenja i pogledi na religiju iz perspektive pale ljudske prirode postali su jedno od najtežih prokletstava ljudskog roda, o čemu nam svjedoče kako biblijska tako i sekularna istorija.
Abel je istinsko obožavanje pokazao svojom vjerom i svojim postupcima. Znamo da ne možemo ugoditi Bogu osim doslovnom vjerom i poslušnošću Njegovoj Riječi (Jevrejima 11:6).
S druge strane, za Kaina otkrivamo da je gajio zavist i mržnju koje su na kraju rezultirale bratoubistvom i prvim ubistvom među ljudima na zemlji. Moguće da je na razvoj njegovog karaktera uticao i izbor lakše profesije. On je zanemario ono što je jedino moglo biti odlučujuće za formiranje karaktera – vjeru i poslušnost Bogu. Kain je prinosom od plodova zemlje pokazao da smatra kako je on kvalifikovan da definiše religiju, a ne Bog. Teško je dovoljno naglasiti težinu ove smrtne zablude, čije posledice vidimo svuda u religijskom svijetu.
Štaviše, kad bi Kain i Abel bili naši savremenici, lako možemo pretpostaviti da bi Kain spremno optužio svog brata za „kršenje prava životinja“ i „surovost“, te osnovao Društvo za zaštitu životinja. To je poremećaj zdrave percepcije, poremećaj prioriteta i poremećaj pogleda na život. Hrist je rekao: „Ko čuva svoj život, izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene, sačuvaće ga.“ (Matej 10:39)
Tada Gospod reče Kainu: „Zašto si se razgnjevio i zašto ti je lice namršteno? Ako činiš dobro, zar nećeš biti prihvaćen? Ali ako ne činiš dobro, grijeh vreba na vratima, i on te podstiče, a ti trebaš vladati nad njim.“ (stihovi 6-7)
Nešto zanimljivo što se može izvući iz ove priče je to što često pretpostavljamo da su prve Božje instrukcije bile date Mojsiju na planini Sinaj, ali to očito nije slučaj. Bog je svoje upute, ili barem neke od njih, dao Adamu i Evi i njihovoj djeci, a iz pripovijedanja je vidljivo da se Abel pokorio tim uputima, ali Kain nije.
Budući da Bog nije poštovao Kainovu žrtvu, Kain je bio ljut i ozlojeđen. Tada mu Bog daje upute iz 6. i 7. stiha. Opomena je data Kainu da ga njegov kurs vodi u ozbiljne grijehe. Stoga mu je bilo neophodno ispravno vladanje nad sobom i samokontrola. Bog traži od Kaina da prilagodi svoje razumijevanje onoga što je dobro Božjem razumijevanju ispravnosti i dobrote. Ako Kain radi dobro po Božjim mjerilima, Bog će ga prihvatiti. Drugim riječima, nema razloga da se Kain ljuti zbog Božjeg odbacivanja. Lijek za to odbacivanje je poslušnost: ako Kain čini ono što je ispravno, Bog će ga prihvatiti. Ako Kain nastavi da insistira na postavljanju sopstvenih standarda za ono što je prihvatljivo, grijeh „vreba na vratima“ i podstiče ga na pogrešan kurs akcije. Grijeh želi da nas posjeduje, a naše odbijanje da dopustimo Bogu da postavi standard za ispravno i loše u našim životima je brzi put do grijeha.
Bog priznaje realnost ljudske pale prirode. Zatočeni smo u borbi sa željom grijeha za nama (ili našom željom da griješimo). Bog kaže Kainu da je odgovoran da dobije tu bitku, da vlada nad svojim grijehom tako što će kontrolisati sebe i svoje postupke prema Božjim mjerilima.
Posle toga, Kain je rekao svom bratu Abelu: „Hajdemo u polje.“ I dok su bili u polju, Kain je nasrnuo na svog brata Abela i ubio ga. (8. stih)
Ovo je prilično direktan odlomak, ali je malo izmijenjen kako bi imao smisla. Nerijetko je slučaj da prevodioci „dorade“ tekst tako da ga čitalac može lako razumjeti. Kad se radi o narativnim izvještajima, to može biti korisno, ali takođe trebamo biti veoma pažljivi i slobodni od bilo kakve namjere da se tekstu daje drugi smisao. Zbog toga i služe napomene u fusnotama. Prvi dio tog stiha s hebrejskog zapravo glasi: „I Kain je rekao bratu svom.“
Šta je Kain rekao svom bratu? Ne znamo, to nedostaje u tekstu. Prevodioci King James Biblije su to popravili promjenom riječi iz „rekao“ u „govorio“. Ovo može zvučati trivijalno, ali morate shvatiti da svaki put kada Jevreji koriste vai’jomer (i rekao) razgovor slijedi, ali ne ovdje. Pretpostavljamo da je u nekom trenutku kada se svitak kopirao, prepisivač slučajno preskočio ono što je rekao Kain.
„Idemo u polje“ je iz grčke Septuaginte. Ili su prevodioci s hebrejskog svitka imali dio koji uključuje razgovor ili su tekst „popravili“ dodavanjem rečenice kako bi odlomak imao smisla.
Razlog zbog kojeg u tekstu iznosimo ovaj mali problem je taj što ćete prepoznati da ne znamo sa sigurnošću sve činjenice u ovom ubistvu. Ali u svakom slučaju, Kain ubija svog brata i zato je kažnjen, što je usput dokaz više da je razumijevanje ovog slučaja ispravno, te da je Bog dao svoje upute Adamu i Evi, mnogo prije nego što ih je dao Mojsiju ili, drugačije rečeno, Božja volja i Zakon su bili poznati ljudskom rodu od samog početka, ali na Kainovom primjeru se odmah ispoljila tendencija ka neposlušnosti i preinačavanju stvari po vlastitoj volji.
Kada je Bog dao Kainu način da se obnovi, i upozorio ga na opasnu prirodu grijeha, Kain je umjesto toga odlučio još više odbaciti Boga.
Kasnije Gospod reče Kainu: „Gdje ti je brat Abel?“, a on odgovori: „Ne znam. Zar sam ja čuvar svog brata?“ (9. stih)
Kao što je učinio sa Adamom i Evom za njihov grijeh u vrtu, Bog počinje pitanjem na koje već zna odgovor: Gdje je tvoj brat? Bog daje Kainu priliku za ispovijed. Kada je Bog dao ovu opciju Adamu, on je nevoljno priznao ono što je učinio. To nije bilo idealno, ali je barem odražavalo spremnost da se pokori Bogu (Postanje 3:8-13).
Umjesto ovakvog pristupa, Kain laže Bogu i ostaje prkosan. On drsko tvrdi da ne zna gdje je Abel. Zatim postavlja pitanje koje braća i sestre citiraju svojim majkama generacijama: „Jesam li ja čuvar svog brata?“ Ovo ne predstavlja samo nepoštenje, već i nepoštovanje. Kain je lakomisleno odbacio bilo kakvu odgovornost za svog brata na način koji implicira da je pogrešno od Boga da čak i postavi to pitanje. Namjerno ubistvo pokušava prikriti namjernim lažima i lošim izgovorima.
Modernim jezikom, Kain u suštini govori Bogu: „Zašto je Abel moj problem?“
Tada mu Bog reče: „Šta si uradio? Krv tvog brata viče k meni sa zemlje. I sada, da si proklet sa zemlje koja je otvorila svoja usta da iz tvoje ruke primi krv tvog brata. Kad budeš obrađivao zemlju, ona će ti uskratiti svoj rod. Bićeš lutalica i bjegunac na zemlji.“ (stihovi 10-12)
Abel je bio omrznut i progonjen zbog svoje vjere, kao što će biti svi istinski Božji i Hristovi sledbenici (Jovan 15:20; 2. Timoteju 3:12). Bog je čuo krik Abelove krvi i odgovorio; Bog pazi i na naš život i naše potrebe.
Abel je bio žrtva stvarnosti ljudske grešnosti, ali on će biti sudionik vječnog života koji ne može biti oduzet grešnim ljudskim akcijama (vidi Matej 10:28)!
Koristeći poetski jezik, Bog kaže da može čuti glas Abelove krvi koja mu vapi sa zemlje gdje je prolivena. Kako je Kain pokušao prikriti svoj zločin, ne znamo. Možda je sahranio Abela ili ga je samo ostavio negdje da leži. U svakom slučaju, izvan Božjeg vlastitog sveznanja, ostali bi neki fizički tragovi koji povezuju Abelovo ubistvo s Kainom. Nijedan dio Kainovog poricanja neće djelovati, bilo protiv Boga ili protiv drugih ljudi.
Ovo prvo ubistvo počinje otkrivati Božja načela i pravde i milosti. Krv prolivena u nepravednoj smrti vapi da se osveti, da se nepravda ispravi. Bog će preuzeti odgovornost za izvršenje te pravde, kao i za stvaranje načina da se grešniku pokaže neka količina milosrđa. Kao i kod Adama i Eve, Bog bira milost i izgnanstvo umjesto uništenja.
Kain će biti „proklet sa zemlje“. Kain je ubio svog brata na polju. Zemlja je primila Abelovu krv. U obliku poetske pravde, zemlja više ne bi vraćala Kainu očekivane plodove. Kainovi dani kada je obrađivao zemlju kako bi zarađivao za život su prošli. Ova kazna odgovara zločinu na više nivoa. Kainov izbor da ne posluša, već da tone dublje u grijeh, doveo je do toga da je izgubio sve. Ovdje je pokazana direktna korelacija između sve dublje degradacije čovjeka u grijehu i prokletstva u prirodi. Drugim riječima, Bog je kroz ovaj slučaj jasno pokazao ljudima da nije svejedno da li će i koliko griješiti jednom nakon što su pali i izgubili Božju slavu. Svaki grijeh, zavisno o njegovoj težini, ne samo što će voditi daljoj degradaciji (kao što se vidjelo kasnije kod Kainovih potomaka), već će dodatno uvećavati i komplikovati življenje i sam opstanak čovječanstva. Gubitak sredstava za život bio je prijetnja Kainovom daljem postojanju, ali to nije kraj njegovog prokletstva.
Kain će postati bjegunac i lutalica po zemlji. Biće primoran da se odvoji od porodice i traži druga mjesta da nađe hranu i sklonište da preživi.
Sada je Bog oduzeo ono što je donijelo neki smisao i svrhu njegovom životu. Osim toga, naravno, Bog je otjerao Kaina od ostatka ljudske porodice kao što je otjerao Adama i Evu iz njihovog doma u vrtu. Grijeh uvijek vodi do razdvajanja.
Zanimljivo je da Bog još ne traži Kainov život kao odgovor na njegov ubilački čin. Bog će kasnije tražiti upravo to od svog naroda, kao odgovor na ubistvo nevinih. On ne ubija Kaina da bi zadovoljio pravdu za ubistvo njegovog brata, i ne traži od Kaina da prinese bilo kakvu životinjsku žrtvu da bi se iskupio za svoj grijeh. Čini se da je ovo prošireno kao poslednji gest milosrđa. Kain nadalje neće samo prkositi Božjoj kazni izgradnjom grada (Postanje 4:17), već će proizvesti kulturu zlih, buntovnih ljudi.
A Kain na to reče Gospodu: „Moje zlo je preveliko da bi se moglo nositi. Gle, danas me tjeraš s ove zemlje, i biću skriven od tvog lica. Biću lutalica i bjegunac na zemlji, i ko me god nađe sigurno će me ubiti.“ (stihovi 13-14)
Prva kazna za Kaina je ta što je navukao dodatno prokletstvo na zemlju koja će nadalje uskraćivati svoje rodove. Druga kazna bila je protjerivanje.
Kain je uznemiren ovom kaznom. Umjesto da prizna svoj grijeh i primi posledice, on se žali da je to previše. Tvrdi da to ne može podnijeti. To implicira da se Kain istinski ne kaje i više ga brine njegova kazna nego zlo djelo koje je počinio svom bratu i pokvaren odnos sa Gospodom.
Međutim, hebrejska riječ prevedena kao „zlo“ ili „kazna“ je avon, što znači „bezakonje“, „pokvarenost“ ili „krivnja“. („Zlo“ je širi pojam koji objedinjuje Kainov problem.) S tim razumijevanjem, on zapravo priznaje da je svjestan problema i svoje krivice.
Ovo tjeranje značilo je odvajanje odnosno daljnju polarizaciju ljudskog roda u dva tabora: „sjeme Ženino“ i „sjeme Zmijino“ i bilo je svakako neophodnost za očuvanje Božjeg naroda i pronošenje izvornog Božjeg djela.
Kain smatra da će biti nezaštićen u svijetu dok ga drugi pokušavaju pronaći i ubiti, očigledno u znak odmazde za ono što je učinio Abelu.
Koga se konkretno Kain bojao? Do sada u tekstu, jedini ljudi koji se posebno spominju u Svetom pismu su Adam, Eva, Kain i Abel koji je sada mrtav. Najrazumnije tumačenje je da se Abelovo ubistvo dogodilo decenijama – možda mnogo decenija – nakon što su Kain i Abel rođeni. Ovo bi dalo dovoljno vremena Adamu i Evi da dobiju druge sinove i kćeri, pa čak i da ta djeca počnu imati svoju djecu. Kao što ćemo vidjeti u sledećem poglavlju, životni vijek prvih generacija ljudi nakon vrta trajao je stotinama godina. Kain je do tog vremena imao priličan broj braće i sestara, nećaka i nećakinja. Mnogi od njih bi razumljivo bili ogorčeni zbog Abelovog ubistva.
Tada mu Gospod reče: „Zbog toga će ko god ubije Kaina pretrpjeti sedmostruku osvetu.“ Gospod je postavio znak za Kaina, da ga niko ne ubije kad ga nađe. (15. stih)
Čini se da je Kain dobio manju kaznu nego što je zaslužio za ubistvo. Zašto Kainu nije izrečena smrtna kazna?
Gospodnji odgovor je prikladan da primiri uznemirene Kainove grudi. „Zbog toga.“ Budući da tvoji strahovi od onoga što zaslužuješ prevazilaze ono što je moja namjera da dozvolim, dajem ti garanciju slobode od ličnog nasilja. „Biti sedmostruko osvećen“ znači biti potpuno osvećen. Kain će bez sumnje primiti pravedni sud od Svemogućeg. Uvjeravanje dato Kainu je znak, čija priroda nije dalje precizirana.
Ovaj odlomak nam otkriva način ophođenja s prvim ubicom koji je na prvi pogled pomalo teško razumljiv. Najveći zločin čovjeka bila je neposlušnost božanskoj volji; a svaki poseban oblik zločina koji je tome pridodat bio je relativno manje važan. Nepravda učinjena stvorenju nije se mogla porediti u smislu krivice sa nepravdom učinjenom Stvoritelju. Teški element zločina svake društvene nepravde je njeno praktično zanemarivanje Božjeg autoriteta. Štaviše, svaki drugi grijeh do kraja vremena pobune je samo posledičan razvoj tog prvog čina neposlušnosti nebeskom poretku života na kojem je čovjek pao; i prema tome svaka kazna je sažeta u toj smrti koja je sudska posledica prvog čina pobune protiv Neba.
Takođe treba da imamo na umu da je Bog još uvijek držao mač pravde u svojim neposrednim rukama i da nije delegirao svoju vlast ni jednom ljudskom sudu. Stoga nijedan čovjek nije imao takve ovlasti da Kainu presudi za zločin koji je počinio. Obrušiti se na njega u namjernom činu privatne osvete, bilo bi uzimanje zakona u svoje ruke, a samim tim i prekršaj protiv Veličanstva Neba, koji Sudija svih ne bi mogao dopustiti da prođe nekažnjeno. Jasno je da nijedan čovjek nema inherentno pravo da nanese sankciju prekršenog zakona prestupniku. Ovo pravo izvorno pripada Stvoritelju, a izvedeno samo onima kojima je on povjerio raspodjelu građanske vlasti prema utvrđenim zakonima. Drugim riječima, Bog je kroz ovaj slučaj prvog ubistva na zemlji dao pouku da lična osveta nije rješenje i da bi to proizvelo lančanu reakciju niza drugih osveta i ubistava. Čak i sekularno zakonodavstvo prepoznaje težinu problema osvećivanja sprovođenjem lične pravde. Interesantno je da je Kain bio vrlo svjestan te opasnosti, iako nije postojao prethodni istorijat ili iskustvo u takvim stvarima.
Kainovi prekršaji bili su veliki i teški. Ali nemojmo ih preuveličavati. On je prije svega bio manjkav u karakteru svoje vjere i obliku njegove žrtve (zapravo je mislio, poput mnogih drugih u kasnijoj istoriji ljudskog roda, da može formirati religiju po vlastitom nahođenju). Njegov tjelesni um je još više izlazio na vidjelo u bijesu i ljutnji koje je osjećao kada njegova neadekvatna ponuda nije bila prihvaćena. Iako se Gospod sada zauzima da ga zamoli i upozori ga da ne ustraje u nepokajničkoj šutnji i nezadovoljstvu, da će se time samo još dublje uplesti u grijeh ako se ne bude kontrolisao, on se ne povlači, već, naprotiv, nastavlja do namjere da ubije svog brata u napadu ljubomore; i na kraju, grubo i lažno poriče svako znanje o njemu i svaku obavezu da bude njegov zaštitnik. Bez obzira na sve ovo, ostaje za pamćenje da je smrtna presuda s neba već visila nad njim. To je u milosrdnom poretku stvari bilo relativno sporo izvršenje u svom punom obimu, ali u isto vrijeme apsolutno sigurno na kraju. Pogoršanje prvog zločina čovjeka grijesima samovolje, mrzovolje, zavisti, bratoubistva i prkosne laži, bio je samo prirodni plod tog početka neposlušnosti. Shodno tome, pohode ga dodatni znakovi božanskog nezadovoljstva, koji se manifestiraju u ovom životu, i milostivo su sračunati da još više upozoravaju Kaina da se pokaje.
Čini se da je Kainova krivica sada donekle privedena njegovoj savjesti; i on ne samo da je zaprepašten presudom o protjerivanju, već instinktivno strepi, da ga, po principu retributivne pravde, ko god sretne ne ubije na smrt, kao što je on učinio svom bratu. Božja dugotrpljivost, međutim, interveniše da se takva katastrofa spriječi, pa čak i poduzima korake da oslobodi uzdrhtalog krivca od straha od nasilne smrti. Ovo nas navodi da shvatimo da je Bog, budući da je stvorio svrhu milosrđa prema ljudskoj porodici, marljivo bio naklonjen da to iskoristi čak i prema ubici brata. Stoga, Gospod ne kažnjava njegove ponovljene zločine „trenutnom smrću“, koja bi porazno uticala na Njegov plan da svima pruži priliku da razmisle, pokaju se i vrate Bogu. Čitav postupak Svemogućeg bio je sračunat tako da omekšava, budi savjest i uliva nadu u srce prestupnika.
Kainova kazna bila je stroga, jer je njegov zločin bio rezultat loših i nasilnih strasti, ali mu život nije oduzet. Ubistvo je bilo mnogo više nego što je mislio. Ali kako bi svako ko bi ga ubio iz osvete i sam počinio ubistvo, stoga bi osveta bila sedmostruka: to jest, potpuna, jer sedam je broj savršenstva. U ovome imamo klicu milosrdnog zakona koji je odvojio gradove utočišta za nehotičnog ubicu.
Bog je rekao: „Moja je osveta, i moja je odmazda.“ (5. Mojsijeva 32:35) „Ne osvećujte se za sebe, voljeni, nego dajte mjesta gnjevu [Božjem], jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospod.’“ (Rimljanima 12:19; uporedi sa Jevrejima 10:30) U Kainovom slučaju, bila bi smjela uzurpacija za bilo koga da uzme mač iz Božje ruke. Da je Bog to dopustio, to bi sigurno posledično proizvelo seriju osvetoljublja i ubistava, po tjelesnim zamislima sprovođenja ljudske pravednosti. Stvorio bi se ubilački mentalitet kod ljudi.
Postoje razna nagađanja oko Kainovog „znaka“. Uzalud je ispitivati šta je bio znak za Kaina. Bilo je to bez sumnje poznato, i kao znak sramote za Kaina, i kao znak od Boga da ga ne bi trebali ubiti.
Prikaz ovog „znaka“ može sugerisati potpuno pogrešnu ideju. Kain nije bio žigosan niti obilježen na bilo koji način. Hebrejski tekst kaže: „I Jehova je postavio“, odnosno odredio, „znak za Kaina, da ga niko ne ubije kad ga nađe.“ Na sličan način Bog je odredio dugu kao znak Noju da čovječanstvo nikada više neće biti uništeno potopom. Moguće da je i ovdje znak bio neka pojava, čije bi redovno ponavljanje osiguralo Kainu njegovu sigurnost i tako smirilo njegova osjećanja tjeskobe i straha, dok bi ostale opominjala da se okanu loših namjera jer će, u protivnom, snositi odgovornost pred Vladarom univerzuma.
Tada je Kain otišao od Gospodnjeg lica i nastanio se istočno od Edena u zemlji Nod. (16. stih)
Kain se udaljava od Gospodnjeg prisustva seleći se još istočnije od Edena, gdje su se našli Adam i Eva posle protjerivanja. „Nod“ znači „izbjeglištvo.“
Posle toga, Kain je legao sa svojom ženom i ona je zatrudnjela i rodila Enoha. Tada je sazidao grad koji je nazvao po imenu svog sina Enoha. (17. stih)
Kain je počeo graditi grad za sebe i svoje potomke gdje se nastanio u zemlji nazvanoj Nod. Rekli bismo, pa šta, zar je loše biti neimar? Kain i njegovi potomci zapravo su težili da u svojoj sili pronađu svrhu života kroz dostignuća i postizanje „zavidnog“ društvenog statusa, moći i slave (Postanje 4:17, 23, 24; uporedi sa Postanje 6:4-5, 11-12; 10:8-10). Odvajajući se sve više od Boga i božanskog poretka stvari, oni su gradili vlastiti identitet i „tjelesni“ (satanistički) sistem izopačenih vrijednosti.
Linija vodećih pobunjenika protiv Boga u pretpotopnom periodu može se pratiti od Kaina, Enoha i Lameha (Postanje 4:17-24), da bi se nastavila posle Potopa preko Hamovih potomka Hanana i Huša i dalje od Nimroda (Postanje 9:18, 21-27; 10:6-12, 15-20; 11:1-9). Tajna društva se pozivaju na ovo nasleđe. Masoni (slobodni zidari) računaju godine od gradnje pomenutog grada i stoga se ta računica razlikuje u zbiru od biblijske hronologije koja počinje od Stvaranja.
Da li je važno gdje je Kain našao svoju ženu? Mnogi ljudi danas ne vjeruju jevanđelju zato što ne vjeruju knjizi iz koje jevanđelje dolazi. Uvjereni su da je Biblija opovrgnuta evolucijom i njenim navodnim ljudima-majmunima, stijenama starim milijardama godina i tako dalje.
Dakle, pitanje poput: „Gdje je Kain našao svoju ženu?“ može biti prava prepreka za njih. Ako hrišćanin odgovori: „Ne znam, ali važno je vjerovati u Isusa!“ njihov logičan odgovor je: „Zašto? Ako Biblija nije u pravu u vezi s istorijom, zašto onda vjerovati onome što kaže o vječnom spasenju?“ Ateistički pogled na istoriju potkopava autoritet Biblije, uključujući ono što ona kaže o grijehu i spasenju. Dakle, ovo pitanje zahtijeva jasan odgovor.
Biblija jasno kaže da je Adam bio prvi čovjek (1. Korinćanima 15:45), Eva je „majka svih živih“ (Postanje 3:20), a svi ljudi su „od jedne krvi“ (Djela 17:26). Činjenica da su svi ljudi potomci Adama i Eve znači da postoji samo jedna biološka rasa. (To je ujedno i razlog zašto smo svi grešnici kojima je potreban Spasitelj.)
Dakle, s kim se Kain oženio? Postanje 5:4 je ključ: „Nakon što mu se rodio Set, Adam je živio osamsto godina. Za to vrijeme rađali su mu se sinovi i kćeri.“ Jevrejska tradicija sugeriše da su Adam i Eva imali 33 sina i 23 kćeri. To znači da su se uzimali bliski rođaci poput braće i sestara. Tako je Kain oženio sestru ili možda nećakinju.
Treba imati na umu da opšta istorija Postanja bilježi samo ono što je zaista bitno za nas, u smislu ključnih događaja. Na primjer, to što Sveto Pismo ne navodi neke druge događaje iz Adamovog života u ukupnom trajanju od 930 godina jednostavno znači da su se on i Eva posle Pada istinski pokajali i živjeli mirnim pobožnim životom, bez „avantura“. S druge strane, žene Lameha (Kainovog potomka), Ada i Sila (Postanje 4:19, 23), vjerovatno nikada ne bi bile pomenute da naglasak nije na prvom slučaju poligamije i Lamehovoj nasilničkoj i osvetoljubivoj naravi.
Ali zašto je ženidba/udaja za bliskog rođaka/u prvobitno bila u redu, a kasnije od Boga zabranjena? Jedan od razloga zašto se ljudi danas ne žene bliskim rođacima je taj što su ljudi akumulirali mutacije (oštećene genetske informacije) unutar svog DNK hiljadama godina. Bliski rođaci vjerovatno imaju zajedničke mutacije, koje, ako ih prenesu obje strane, često rezultiraju genetskom bolešću. Ako se neko oženi/uda za dalekog rođaka, manja je vjerovatnoća da će imati iste mutacije, pa je manja vjerovatnoća da će prenijeti genetsku bolest ili nedostatke na svoju djecu.
Ali u početku to nije bio problem. Adam i Eva su bili genetski savršeni, unaprijed programirani direktno iz Božje ruke. Nakon što su grijeh i prokletstvo ušli u svijet, na scenu su došli propadanje i mutacije. Prvobitno nije bilo problema stupiti u brak sa bliskim rođakom. Međutim, posle trećeg velikog prokletstva koje je došlo kroz Potop zbog ljudske nepopravljive moralne pokvarenosti i zloće, ljudski rod je dodatno degradirao, a uslovi života postali su znatno otežani u svakom pogledu. Genetske mutacije su se ubrzale i nagomilale do opasnog nivoa i tada se Bog umiješao. Nestupanje u bračne odnose sa bližim rođacima (Levitski zakonik 18:6) postalo je ne samo stvar očuvanja zdravosti potomstva već i značajno moralno pitanje, regulisano zakonom u većini zemalja.
Enohu se rodio Irad. Iradu se rodio Mehujael, Mehujaelu se rodio Matusal, a Matusalu se rodio Lameh. (18. stih)
Ovaj stih sadrži prvu od mnogih genealogija u Postanju i Bibliji. Genealogije imaju vrijednu ulogu u usidrenju teksta u istorijski kontekst i pomažu u približavanju prolaska godina i generacija. Narativi u Postanju govore o stvarnim muškarcima i ženama koji su rođeni, živjeli i umrli u stvarnom vremenu. Genealogije nam pomažu da to zapamtimo i prepoznamo.
U isto vrijeme, ključna stvar koju treba zapamtiti u ovim rodoslovima je da oni nisu posebno detaljni. Mnogo je imena koja se ne spominju – braća i sestre i drugi koji nisu posebno imenovani. Takođe, vremena su data u tipičnom antičkom stilu: nejasnim terminima. Smisao rodoslovlja je da pokažu tok krvne loze od jedne osobe do druge, a ne da daju iscrpne detalje o cijeloj porodičnoj liniji.
U ovom slučaju, loza koja se daje je loza Kaina i njegovih značajnijih potomaka. Neka od imena koja se koriste u ovom stihu su slična ili identična imenima različitih likova viđenih kasnije u Postanju. Kao i kod modernih porodica, imena u ovim pričama nisu uvijek originalna. Kainov sin Enoh – ne onaj poznatiji koji se vidi u sledećem poglavlju – ima sina po imenu Irad. Irad ima sina po imenu Mehujael. Ovaj ima sina po imenu Matusal kojemu se rodio Lameh. Opet, ovo nije isto što i Nojev otac spomenut u sledećem poglavlju.
Lameh je uzeo dvije žene. Prva se zvala Ada, a druga Sila. (19. stih)
Priča je sada fokusirana na duhovne i karakterne mane Lameha i njegove porodice.
Lameh je uzeo dvije žene, Adu i Silu. Oženiti više žena bilo je uobičajeno kroz istoriju, uključujući i istoriju Božjeg naroda Izraela, ali ovo je prvi spomen u Svetom pismu. Mnogi naučnici vide Lamehov izbor da oženi dvije žene kao pobunu protiv Božjeg plana za brak kako je opisano u Postanju 2:24. Ljudi su vremenom osilili u izborima po svojoj grešnoj prirodi.
Ada je rodila Jabala. Od njega potiču oni koji žive pod šatorima i drže stoku. Njegov brat se zvao Jubal. Od njega potiču svi koji sviraju harfu i frulu. Sila je rodila Tubalkaina, kovača raznovrsnog alata od bakra i gvožđa. Tubalkainova sestra bila je Nama. (stihovi 20-22)
Lameh je sedma generacija od Adama, preko Kaina. Jedna od njegove dvije žene, Ada, rađa sina po imenu Jabal. Rečeno nam je da je Jabal postao otac onih koji žive u šatorima i imaju stoku. Drugim riječima, Jabal i njegovi potomci su vjerovatno postali nomadski narod koji je upravljao stadima nekoliko vrsta životinja, možda uključujući ovce, goveda i druge.
Jubal je postao muzičar i rodio niz muzičara. Konkretno, Jubal i njegovo potomstvo svirali su liru (harfu), koja je žičani instrument, i frulu.
Fascinantno je primijetiti da samo osam generacija od Adama, kreativna kultura cvjeta. Ljudska bića, stvorena po liku Boga Stvoritelja, počinju da izražavaju svoju kreativnost u jednom od oblasti koje su centralne za kulturu neba: muzici. Nažalost, ovaj odlomak takođe pokazuje da Kainovi potomci nastavljaju njegovo mrsko, arogantno odbacivanje Boga. Oni se radije „dokazuju“ kroz sopstvena dostignuća pa tako i preko muzike.
Od samog početka, pokazalo se da je čovječanstvo sposobno za kreativnost, inovacije, industriju i produktivnost. Kao bića stvorena na sliku Božju (Postanje 1:27), čovječanstvo je jedinstveno sposobno stvarati i otkrivati.
Većina antikvarijata – ljudi koji proučavaju drevna vremena i artefakte – kaže nam da su Hetiti razvili metalurgiju gvožđa oko 1500. godine prije nove ere. Međutim, Mojsije u Petoknjižju govori nam drugačije. Na primjer, on nam govori da je obrada gvožđa zapravo prethodila Potopu budući da je Tubalkain obrađivao gvožđe i bakar. Ovdje očito pada sekularni koncept tri doba: „kamenog doba“, „bronzanog doba“ i „gvozdenog doba“.
Kainov potomak po imenu Tubalkain uputio je druge majstore kako kovati oruđa od bronze i željeza prije potopa. U kojoj mjeri su Noje i njegovi sinovi bili upoznati s ovom tehnologijom, Biblija ne precizira, ali Noje je vjerojatno koristio gvozdene alate za oblikovanje arke.
Tubalkainova sestra Nama je vjerovatno i sama bila poznata po nečemu, iako se ovdje ne otkrivaju ti detalji.
A Lameh je rekao svojim ženama, Adi i Sili: „Čujte glas moj, žene Lamehove, poslušajte besjedu moju: Ubio sam čovjeka koji me je ranio, mladića koji me je udario. Ako će Kain biti osvećen sedam puta, onda će Lameh sedamdeset i sedam puta.“ (stihovi 23-24)
Lameh pokazuje da je dijelio Kainov bijes, nasilje i aroganciju – a zatim i neke druge loše osobine. U ovom govoru on se hvali svojim grijehom na gotovo nevjerovatan način.
Svojim dvjema suprugama objavljuje da je ubio čovjeka iz osvete jer ga je ranio i/ili udario. Očigledno ne znamo cijelu priču. Međutim, Lamehov odgovor ukazuje da je njegov postupak bio nesrazmjeran onome što mu je učinjeno. Hebrejska riječ koja se ovdje koristi za „ubiti“ potiče od korijena riječi hā’rag, koja se koristi za opisivanje ubistva Abela u Postanju 4:8 i Mojsijevo ubistvo Egipćanina u Izlasku 2:14.
Činjenica da on ovo priznanje ubistva posebno usmjerava na svoje supruge može se tumačiti na više načina. Jedna istaknuta mogućnost je da ovo treba da bude prijetnja: „pogledajte šta se dešava ljudima koji mi se suprotstavljaju.“
Lameh je očigledno dobro znao Kainovu priču, uključujući i dio o tome kako je Bog obilježio Kaina znakom. Ovo je trebalo da potkrijepi Božje obećanje da će se sedmostruko osvetiti svakome ko bi ubio Kaina zbog ubistva Abela. Lameh traži istu zaštitu za sebe, ali bez očiglednog Božjeg odobrenja. Ili možda izjavljuje da će on i njegov narod sami izvršiti osvetu bez Božje pomoći. Teško je znati.
Ako Lameh traži Božju zaštitu, to pokazuje da on još uvijek nosi svijest o Bogu kao zaštitniku. Ali to bi takođe impliciralo duboko pokvareno razumijevanje Boga, vjerujući da se Božja moć i zaštita mogu pretpostaviti. Druga mogućnost je da je Lameh prkosan i arogantan – „pljuje u lice Bogu“, da tako kažemo – i slavi svoje zlo.
Izjave poput ove su ključne za razumijevanje konteksta potopa, gdje je čovječanstvo opisano kao duboko, perverzno izopačeno (Postanje 6:5).
Adam je opet legao sa svojom ženom i ona je rodila sina i dala mu ime Set, jer je rekla: „Bog mi je dao drugog potomka umjesto Abela koga je Kain ubio.“ (25. stih)
Adam i Eva su imali puno djece. Ovaj fokus samo na značajnijim ličnostima uobičajena je karakteristika drevnih spisa.
Korisno je primijetiti da je Eva i dalje žena od vjere, koja izražava svoje povjerenje u Boga kao opskrbljivača sinova čak i nakon što je Kain ubio Abela. Vidjela je Seta kao direktnu Božju zamjenu za svog izgubljenog Abela. „Set“ znači „dat, dodijeljen, naknada.“
Rečeno nam je u sledećem poglavlju da je Adam imao 130 godina kada je rođen Set. Eva bi naravno bila istih godina. Sveto pismo izvještava da su ove prve generacije nakon vrta živjele stotinama godina, sa reproduktivnim prozorom daleko iznad onoga što bi se danas smatralo normalnim.
A i Setu se rodio sin kome je dao ime Enos. U to vrijeme počelo se prizivati Gospodnje ime. (26. stih)
Saznaćemo da je Set imao 105 godina kada mu se rodio sin Enos.
Rečeno nam je da su, počevši od vremena Enosovog rođenja, ljudi počeli da prizivaju ili oglašavaju ime Gospodnje. Ovo je možda bio direktan odgovor, i svakako kontrast, Kainovim potomcima. Kao što je prikazano u prethodnim stihovima, njegovo potomstvo bilo je duboko grešno. I taj bi se grijeh na kraju proširio i zagadio gotovo čitav ljudski rod (Postanje 6:5).
Slijedeći Evin primjer, ljudi od Seta su očito izrazili svoju zavisnost o Bogu i možda su ga obožavali javno. Dakle, zbog sve izraženije polarizacije između pobožnih i nepobožnih u to vrijeme je vjerovatno zaživio neki oblik organizovanog bogosluženja.
