Mnogi ljudi zaključuju da je donošenje suda o bilo kome (posebno od hrišćana) pogrešno jer Biblija kaže „ne sudite“ (Matej 7:1).
Živimo u svijetu koji sve više nastoji (navodno) promovisati ideju tolerancije, ali zapravo postaje netolerantan prema hrišćanskim apsolutima. Bilo da se radi o religiji, ponašanju ili ljudskoj seksualnosti, u raznim državama raste antihrišćansko raspoloženje. Konačno, u ovu „toleranciju“ ugrađen je koncept da istinu određuje svaki pojedinac, a ne Bog. To je mnoge ljude navelo na zaključak da je donošenje suda o bilo kome (posebno onom što dolazi od hrišćana) pogrešno jer Biblija kaže „ne sudite“ (Matej 7:1). Zanimljivo je da oni koji odbacuju pojam Boga ili vjerodostojnost Biblije često pokušavaju koristiti Božju Riječ (npr. citiranjem stihova van konteksta) kako bi se opravdali njihovi postupci kada im se predstavi jevanđelje i nevolje grešnika što su ga odbacili.
Autoritet za suđenje
Sveto Pismo vrlo jasno pokazuje da postoji jedan vrhovni Sudija od svih – Gospod Bog – i da samo On ima autoritet da određuje ispravne i pogrešne motive i ponašanja.
Mnogi odlomci Starog saveza potvrđuju istinu o Bogu kao sudiji:
„Bog je pravedan Sudija, svaki dan Bog sa žestinom zle osuđuje.“ (Psalam 7:11)
„On će suditi svijetu u pravednosti, u pravdi će narodima suditi.“ (Psalam 9:8)
„Nebesa objavljuju pravednost njegovu, jer Bog je Sudija.“ (Psalam 50:6)
„Jer Gospod je naš Sudija, Gospod je naš Zakonodavac, Gospod je naš Kralj; on će nas spasti.“ (Isaija 33:22)
Stari savez je prepun odlomaka koji Boga uspostavljaju kao krajnjeg Sudiju. Sam Bog je dao instrukcije svom narodu kako da sudi i podizao im sudije.
Kad dođemo do Novog saveza, otkrivamo da je Otac predao vlast i sud Sinu. Isus je govorio o ovoj vlasti prije nego što je nakon uskrsnuća uzašao na nebo (Matej 28:18).
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu.“ (Jovan 5:22)
„Ja sam došao na svijet kao svjetlost, da niko ko vjeruje u mene ne ostane u tami. A ako neko čuje moje objave, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem. Jer nisam došao da osudim svijet, nego da spasem svijet. Ko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima svog sudiju. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u poslednji dan.“ (Jovan 12:46-48)
„Jer je odredio dan u kom namjerava da sudi svijetu po pravdi, preko čovjeka kog je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga iz mrtvih.“ (Djela apostolska 17:31)
Kao što ovi odlomci i mnogi drugi pokazuju, Biblija jasno pokazuje da će jednog dana Isus s pravom suditi cijelom čovječanstvu na osnovu vjere svakog pojedinca u Sina Božjega ili odbacivanja tog svjedočanstva. Za svijet ispunjen ljudima koji vjeruju u moralni relativizam – i za mnoge hrišćane po imenu koji praktikuju opšteprihvaćenu moralnost u pokušaju da zasluže pravednost – ovaj će dan biti ispunjen strahom i strepnjom. Sudija univerzuma donio je sud o spasenju, koji je apostol Petar ponovio u Djelima apostolskim 4:12: „I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ Neće biti vremena za raspravu o tome je li presuda ispravna ili pogrešna jer je konačni Sudija odredio svoju pravdu preko Sina.
Razmotrimo ideju suđenja onako kako se odnosi na vjernike i nevjernike. Metode su različite kada se radi o ove dvije grupe, ali cilj je pomirenje. Nevjernici treba da upoznaju Hrista i pomire se s njim, a vjernici treba da raste u Hristu i da se pomire međusobno.
Kako se suđenje odnosi na nevjernike
Kada hrišćanin s ljubavlju i milošću predstavlja jevanđelje nevjernicima, donosi se sud o njihovom položaju s Bogom. Biblija jasno izjavljuje da su svi ljudi grešnici, da su izgubili slavu Božju i da im je potrebno otkupljenje od svojih grijeha (Rimljanima 3:23). Ovaj sud nije donesen na osnovu mišljenja hrišćanina koji predstavlja jevanđelje, već na osnovu onoga što Biblija jasno izjavljuje.
Tvrdnja da hrišćani ne trebaju suditi često se iznosi kada se bave pitanjima poput abortusa, preljube, homoseksualnog ponašanja i istopolnih brakova. Na primjer, kada hrišćanin kaže da je homoseksualno ponašanje grijeh i da je istopolni brak pogrešan, često nailazi na zamjerke poput sljedećih:
„Ko si ti da sudiš o dvoje ljudi koji se vole?“
„Šta misliš ko si i da možeš govoriti nekome koga može, a koga ne može voljeti? I ti si grešnik!“
„Nečiji privatni život nije vaša stvar. Ne osuđujte ih.“
Neki će ljudi čak citirati Mateja 7:1, gdje je Hrist tokom Propovijedi na gori rekao: „Ne sudite, da se ne bi sudilo vama.“ Naravno, kada citiraju ovaj stih u vezi s takvim situacijama, izvlače ga iz konteksta kako bi potkrijepili svoje pogrešne tvrdnje. Kada razmatramo koncept suđenja, posebno kada se odnosi na Propovijed na gori, Hrist nam govori da budemo razboriti, a ne osuđivački nastrojeni.
Postoje značajni logički problemi s tvrdnjom da vjernici ne trebaju donositi sudove. Prvi postaje očit kada čitamo kontekst Mateja 7:1.
„Ne sudite, da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti. Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: ‘Daj da ti izvadim trun iz oka’, kad je u tvom oku brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata.“ (Matej 7:1–5)
Ovdje Hrist upozorava vjernike da ne sude na licemjeran ili osuđujući način. Ta vrsta suđenja karakteristika je koja se često povezuje s farisejima za vrijeme Isusove službe. Ali od pada u grijeh ljudi su uopšteno skloni prebacivanju krivice na drugog i srozavanju drugih da bi sebi uzvisili. Mnogi ljudi koji citiraju „ne sudi“ iz Mateja 7:1 ne primjećuju smjernicu kako da se sudi u Mateju 7:5, gdje stoji: „onda ćeš dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata.“ Ono što Isus ovdje naglašava je da prvo prosudite sebe prije nego što donosite sudove o drugima. (Takođe, obratite pažnju na razlučivanje i prosuđivanje koje je potrebno u Mateju 7:15–16, 20.) U širem kontekstu, Isus govori vjernicima da budu razboriti kada je u pitanju lažno učenje i lažni proroci jer „izgledaju“ hrišćanski, ali njihov cilj je odvesti stado u zabludu (Matej 7:15–20; Luka 6:43–45).
Kao hrišćani, trebali bismo živjeti pobožno kako bismo se prvo mogli koncentrisati na vlastito pokajanje za grijeh. Posvećenje je doživotni proces svakodnevnog pretvaranja u Hristovo obličje. Bez ovoga ne možemo pomoći drugom bratu ili sestri. Ono što Hrist uči svoje vjernike u Mateju 7 je da ako se sami ne kajemo za svoje grijehe, nismo na mjestu da drugima kažemo koliko su grešni. Ali Biblija nam govori da propovijedamo jevanđelje – a dio jevanđeoske poruke je da su ljudi grešnici kojima je potrebno spasenje.
Kako se suđenje odnosi na vjernike
Od hrišćana često čujemo tvrdnje da ne smijemo donositi sudove o drugim vjernicima. Opet se odlomak iz Mateja 7:1 koristi kao opravdanje za takvu vrstu stava. Činjenica je da mnogi koji se izjašnjavaju kao hrišćani ili biblijski religiozni šire različita jeretička učenja i nebuloze. To jednostavno znači da i oni koji sebe nazivaju „Božjim narodom“ mogu pogriješiti i biti u zabludi.
Sveto pismo nudi mnoge primjere kako Božji narod može pogriješiti, a datira još od (i prije) kraljeva Izraela i Jude. Od 39 vladara u Izraelu i Judi nakon Solomonovog vremena, samo ih je osam (1. Kraljevima 1-2, svi iz Jude) pokušalo preinačiti zlo koje su njihovi prethodnici unijeli u kraljevstvo. Samo njih osam vidjelo je izopačenost oko sebe i pokušalo učiniti nešto po tom pitanju. Međutim, i ovi pobožni kraljevi imali su neuspjeha. Njihova istorija, ovih osam kraljeva, je ukaljana jer nisu uspeli da uklone paganske uzvišice (1. Kraljevima 15:11, 14; 22:43; 2. Kraljevima 12:2–3; 14:3–4; 15:3–4, 34–35). Prilikom ulaska u Hanan, Izraelcima je naređeno da unište sve, uključujući i paganska mjesta bogosluženja na uzvišenjima. Umjesto da ih unište, Izraelci su ih pretvorili u dodatna mjesta za bogosluženje, suprotno onome što im je Bog naložio. Čak su i najpobožniji ljudi u stanju da pogriješe.
Naša osnovna poruka treba biti odbrana biblijskog autoriteta i nošenje izvornog jevanđelja, ali to donosi kontroverzu kada je suđenje u pitanju. Na primjer, kada ističemo da postoji mnogo hrišćana (uključujući hrišćanske vođe) koji dodaju evoluciju i/ili milione godina Svetom pismu, mi razobličavamo ovaj kompromis ne radi donošenja oštrih osuda o osobi ili njenom duhovnom putu, već radi pokazivanja nedoslednosti (gdje se svi možemo pronaći u određenim situacijama) prema Postanju, te negativnih posledica koje to može imati na ostatak tumačenja i razumijevanja Svetog pisma.
Dakle, mi smo obavezni na ispravno izlaganje biblijskih učenja (vidi 1. Timoteju 4:16) i na davanje odgovora koji ističu da kompromisni stavovi i razne jeresi zaista podrivaju Božju Riječ i njen autoritet. Kad to činimo, često nam se imputira kako „nemamo ljubavi“ i da ne bismo trebali donositi sudove o drugima ukazujući na greške u njihovom učenju.
Neki ljudi se uvrijede i kažu da se kao vjernici trebamo usredotočiti na to da volimo druge, a ne na podjele. Međutim, mi se u stvari razdvajamo ako ne ispravimo grešku. Radimo li na „jedinstvu vjere“ (Efescima 4:13) ili kompromitujemo Božju Riječ dopuštajući svjetsku „mudrost“? Zapamtite, svi smo vjernici dio „jedne vjere“ (Efescima 4:5). Moramo uspostaviti svoj temelj u istinama Božje Riječi, a ne u vlastitim filozofijama, prihvativši Boga kao autoritet nad našim životom. Pravilno utemeljenje pomoći će nam da spoznamo razliku između istine i laži, kao i ispravnog i pogrešnog. Pavle je objasnio potrebu za istinom i prirodu laži koja razdvaja u sledećem odlomku:
„Da više ne budemo kao mala djeca koju zanosi tamo-amo svaki vjetar učenja, prema ljudskoj ćudi i lukavom umeću za dovođenje u zabludu. Nego, govoreći istinu u ljubavi uzrastimo u svemu u onom koji je poglavar, a to je Hristos, iz koga je cijelo tijelo sastavljeno zajedno i objedinjeno kroz spojeve koji ga opslužuju u skladu sa djelovanjem u mjeri svakog dijela, čineći da tijelo raste na izgradnji sebe u ljubavi.“ (Efescima 4:14–16)
Volimo li se ako dopuštamo svojoj braći da griješe pa čak i zavaravaju druge? Naravno da ne. Ljubav prema drugima zahtijeva od nas da ih milostivo ispravimo kad pogriješe (Matej 18; 1. Korinćanima 1:11; Galatima 6:1). Oni koji griješe ne moraju nužno znati da su pogriješili; moguće je da su prevareni ili u neznanju. Stoga treba da nježno i pažljivo ispravljamo greške u vezi s učenjem, bez obzira na situaciju. Uostalom, ovo je jedna od odgovornosti zajednice: podučavati zdravo učenje i ispravljati pogrešno učenje (2. Timoteju 2:25, 3:16; Titu 2:1). Pri tome se očito moramo koristiti rasuđivanjem (prosuđivanje između ispravnog i pogrešnog) ako želimo poslušati stihove poput 1. Korinćanima 5:11–13; 6:4; 2. Solunjanima 3:6; 1. Timoteju 6:20; i Titu 3:9, da navedemo samo neke.
Međutim, moramo biti oprezni u ovom pristupu, jer smo svi ljudska bića koja mogu pogriješiti i mogu pogriješiti u prosuđivanju. Trebali bismo saznati cijelu priču, a ne suditi po izgledu. Isus je rekao: „Ne sudite po spoljašnjosti, nego sudite pravednim sudom.“ (Jovan 7:24) Da li ste zapazili Gospodnji nalog da sudite? Ali prije nego što donesemo takav sud, moramo se uvjeriti da pravedno sudimo prema Božjoj Riječi i da se ne oslanjamo na lične impresije i mišljenja. Ponekad se moraju donijeti teški sudovi, jer nije sve „crno -bijelo“, zbog čega je toliko važno znati i primijeniti istinu Svetog pisma.
Takođe je važno prilikom rasprave o teškim pitanjima objasniti, kao hrišćanin, zašto zauzimamo stav koji zauzimamo. Na primjer, kada nas pitaju o istopolnim brakovima, možemo objasniti da bi hrišćani trebali graditi svoje razmišljanje na Bibliji, pa bismo stoga trebali otići do Božje Riječi da vidimo što nas On jasno upućuje. Zatim koristimo Njegovu Riječ da donesemo sud o tom pitanju. Takođe možemo objasniti da ako neko ne vjeruje da je Božja Riječ temelj njihovog pogleda na svijet, tada možemo razumjeti zašto se ne slažu. Dakle, imamo dvije različite polazne tačke (ili temelje), a time i dva različita pogleda na svijet koji se sukobljavaju i stoga donose međusobno suprotstavljene sudove. Ali u svakom slučaju moramo naglasiti da se svaki (pokajani) grijeh može oprostiti kroz djelotvornost Hristove žrtve i službe pomirenja u korist čovječanstva.
U realnosti ljudi stalno donose presude. Dakle, ako neka osoba počini ubistvo, treba li hrišćanin kazati: „To je bilo pogrešno jer Božja Riječ kaže ne počini zločin ubistva“, ili bi trebao reći: „Ne bih trebao donositi sud“? A šta ako vas neko pokrade? Da li biste rekli: „To je bilo pogrešno jer Božja Riječ kaže da se ne krade“, ili biste rekli: „Ne bih trebao donositi sud“? Nadalje, kad nam neko kaže da moramo prestati osuđivati druge, oni su zapravo upravo osudili nas. Dakle, oni su krivi što su učinili baš ono što nam sami kažu da ne činimo.
Svaki dan donosimo sudove o različitim učenjima i idejama, uključujući i naša. Biblijski mentalitet donošenja sudova primjenjuje se na svaku situaciju u kojoj osoba otvoreno čini grijeh protiv Boga i Njegove Riječi – bilo da ta osoba živi u grijehu, poput preljube ili homoseksualnog ponašanja, ili kompromituje Božju Riječ i dovodi do spoticanja drugih i sumnje u Njegovu Riječ. Čak donosimo sudove o djelima naše djece dok radimo na tome da im pomognemo da uvide svoje grešno stanje pred Bogom i da im ukažemo na jevanđelje, kako bi se spasila i rasla u poslušnosti Bogu i Njegovoj Riječi.
Ključ je u donošenju pravednih sudova kako bismo mogli ukazati ljudima na jevanđelje. Božja Riječ daje nam jasne standarde kojih se trebamo pridržavati, a Duh sveti nas vodi u onome što je ispravno, pogrešno, istinito i lažno. Da bismo pravedno donosili sudove, trebali bismo nastojati živjeti pravedno i dopustiti da Božja Riječ bude naš temelj u svakom području našeg razmišljanja i djelovanja.
Zaključak: Biblijska perspektiva „Ne sudi“
Oni ljudi koji pozivaju na toleranciju i izvan konteksta citiraju „ne sudi“ ne koriste zdravo rezonovanje. Njihov poziv na toleranciju je nemoguć jer smo kao hrišćani pozvani suditi pravedno, a prosuđivanje između dobrog i lošeg je nešto što radimo svaki dan – i to bi trebao biti dio biblijskog rasuđivanja u razmišljanju svakog vjernika. Ali Božja Riječ donosi sud o moralu i istini, a ne naša mišljenja ili teorije.
Koja je svrha prosuđivanja grešaka na biblijski način? Zajednica treba biti sagrađena na temeljima Hrista i autoritetu Njegove Riječi (Efescima 2:20) – a to znači da vjernici trebaju redovno ispitivati vlastiti život i s ljubavlju opominjati hrišćansku braću i sestre koji griješe. Da bi to činili, vjernici moraju biti hrabri za Hrista, ali moraju biti i ponizni, puni ljubavi i ljubazni. Ohrabrujemo vas da ovo imate na umu dok svakodnevno nastojite održati jedinstvo u Hristovoj istini (Jovan 17:20-26).
Suđenje u smislu rasuđivanja na osnovu Svetog pisma, svakako da.
Opominjanje, vrlo uslovno, uz: poniznost, ljubav, ljubaznost, taktičnost, ne ističući sebe.
Prevasptavanje, samo upućivanjem na Sveto pismo i lični primer usklađen sa Svetim pismom.
Kažnjavanje nikako ne.
Znači Bog je napravio veliku grešku kad je propisao kaznene mjere svom narodu? Mora da nije još znao za demokratiju pa stoga.
Svaki dan mi ljudi donosimo sud o svemu. Sud o nama samima, sud o drugim ljudima i ponasanjima, sud o svemu sto gledamo, slusamo i citamo, sto vidimo i osetimo pa i onome sto ne vidimo i ne opazamo nasim culima, sud o svetu u kom zivimo uopste… Pitanje je kojom merom merimo, po cemu donosimo sud, da li po spoljasnjosti, povrsnosti i uopste utemeljeno na nasoj paloj prirodi sklonoj zlu i pogresnosti, ili na dubljem i sveobuhvatnom nivou, po pravdi i merilima na temeljima ucenja Svetog Pisma datog nam od Boga.