Isus je ovdje na zemlji dao neke veoma hrabre izjave o sebi. Jedna od ovih zadivljujućih objava se pojavljuje u Jevanđelju po Jovanu 5:18-27.
„Zato su Judejci još više tražili priliku da ga ubiju, jer ne samo da je po njima kršio Subotu nego je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući se s Bogom. Isus im je na to rekao: ‘Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazaće mu i veća djela od ovih, da biste se vi divili. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam, dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji čuju, živjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je Sin čovječiji.’“
Isus tvrdi da je Bog Njegov Otac i da je stoga jednak Bogu. Takođe tvrdi da mu je dat i sud, što znači da će suditi čitavom svijetu. On takođe daje važnu izjavu da svi treba da slave Sina kao što slave Oca. Isus tvrdi da ima pravo na naše obožavanje.
Ako bi vam neko prišao i rekao, ja sam vrijedan vašeg obožavanja, bilo bi kulturno da pitamo, „Zbog čega tvrdiš da imaš pravo na obožavanje? Na osnovu čega tražiš da te obožavam? Koje su tvoje kvalifikacije?“ Prirodno bi bilo da izvadimo svoja mjerila i počnemo da premjeravamo ovu osobu koja daje takve hrabre zahtjeve i da vidimo da li je kvalifikovana za to. Pitanje je koja mjerila ćemo koristiti?
Kada Otac predstavlja Isusa svijetu, On nam govori zašto ga trebamo slušati. U Očevom objašnjenju je ključ za mjerila koja ćemo koristiti. Obratite pažnju:
„Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji! Njega slušajte!“ (Matej 17:5)
Obratite posebnu pažnju na to što Otac govori. Koji je razlog zašto bi trebali da poslušamo Isusa, Njegova učenja i tvrdnje? Bog daje jedan jednostavan razlog: Ovo je Sin moj kog volim (ili koji je po mojoj volji). Stoga naša mjerila moraju biti zasnovana na odnosu. Ona moraju biti zasnovana na odnosu koji Isus ima sa Ocem.
Otac nije rekao: „Ovo je svemogući kreator univerzuma“ kao osnov zašto bismo trebali slušati Isusa. Otac nas upućuje na odnos koji Sin ima sa Njim kao razlog zašto bismo ga trebali poslušati i slijediti.
Posmatranje Hrista sa svjetskog stanovišta
Ali, da li smo voljni da slušamo Isusa i da ga slijedimo na osnovu Njegovog odnosa sa Ocem ili prirodno upotrebljavamo neka druga mjerila da mjerimo Isusa; mjerila sa kojima smo rođeni; mjerila kojima svi ljudi mjere pravu veličinu; mjerila koja su zasnovana na moći, poziciji i učinku. Da li nas zmijina laž prirodno vodi ka pogrešnim mjerilima da odredimo da li je Isus vrijedan obožavanja? Kada kažem premjeriti, mislim na naše pretraživanje Svetog pisma. Da li je moguće odmjeriti Hrista na svjetski ili tjelesan način, što bi značilo da upotrijebimo mjerila koja Bog nije tražio od nas da koristimo? Obratite pažnju šta Pavle kaže:
„Zato mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo Hrista i poznavali po tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (2. Korinćanima 5:6)
Pavle govori da je nekada posmatrao Hrista sa svjetskog stanovišta. Ključna tačka je da ako koristimo pogrešna mjerila na Hristu kroz Sveto pismo, onda se može desiti da potražujemo pogrešne stvari u vezi sa Njim.
Iznova i iznova čitamo djela naučnika u njihovim nastojanjima da predstave Hrista, i riječi „punina božanstva“ i „Hrist je Bog u najpunijem smislu“ i da sve manje od „totalne jednakosti“ predstavlja omalovažavanje Hristovog božanstva. Kakva mjerila se koriste u ovim slučajevima? Zašto je Hrist konstantno podvrgnut ovom procesu dokazivanja Njegovog urođenog božanstva? Ovo je proces koji potpuno odgovara pitanju – da li zadovoljavaš naše standarde? Da li su ovo mjerila koja nas Otac moli da koristimo? Da li smo sigurni da istražujemo Hrista na način na koji Otac to želi od nas? Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, ako Hrista činimo jednakim Ocu kao što svijet to uvijek čini – urođenom silom koja, u stvari, može poricati stvarnog Hrista kroz pogrešna mjerila.
Mjerenje zasnovano na odnosu naspram mjerenja po učinku
Uporedimo mjerila koja su zasnovana na odnosu i učinku:
| Mjerenje zasnovano na odnosu | Mjerenje zasnovano na učinku |
| Očeve riječi o Hristu | Dužina postojanja |
| Poznavanje Očevog karaktera | Izvor moći |
| Poznanje života sa Ocem | Količina moći |
| Nasleđe od Oca | Položaj u odnosu na Oca |
Ako upotrijebimo sistem mjerenja zasnovanog na učinku, onda ćemo posmatrati sve tekstove u Bibliji koji govore o Hristovoj moći i sposobnostima kao osnov za Isusovu dostojnost obožavanja. Ali Otac ne daje ni jedan od ovih razloga kao osnov zašto bismo ga trebali slušati. Sasvim sigurno, Isusova moć i urođeni atributi govore kakav je Isus, ali sve ove stvari su odmah jasne kada kažemo da je Hrist svojim nasleđem primio ime preslavnije od anđela.
Ako kažemo da vjerovanje da je Hrist rođen predstavlja omalovažavanje Hristovog božanstva, onda nenamjerno sugerišemo da je nasleđe koje mu je Otac dao nedovoljno. Nasleđe i uputi od Oca, u stvari, nisu dovoljni da se riješi pitanje Hristovog božanstva. Da li možda govorimo, „Ti možeš da nam kažeš da je jednak, ali mi ćemo to ispitati za sebe da bi bili sigurni.“ Očigledno, jednom kada se uvjerimo da je Hrist Bog, tražićemo potvrdu da su njegove urođene moći i sposobnosti najvišeg reda. U ovom trenutku suočeni smo sa opasnostima pretjeranog dokazivanja i fokusiranja na stvari koje nisu suštinske.
Ako naša mjerila budu zasnovana na odnosu, onda će pitanja postojanja i izvora moći biti podređena pitanju odnosa Sina i Oca. U suštini, mi obožavamo Sina zato što nam Otac tako kaže. Vjerujemo da je on božanski, jer je po Očevom obličju. Zar ovo nije dovoljno? Zar Očeva riječ i dato nasleđe nijesu dovoljni da obožavamo Isusa? Luciferu to očigledno nije bilo dovoljno. On je zahtijevao više od Očeve riječi; on je želio čvrste dokaze zasnovane na učinku.
Ako razumijemo da se tok Očevih blagoslova otvara ka nama u pokornosti i poslušnosti Njegovoj Riječi, da li je moguće da neprihvatanjem jedinorodnog Sina Božjeg kao jednakog sa Ocem, koje je zasnovano samo na Njegovoj Riječi, mi sprječavamo tok Njegovih blagoslova? Da li Očeve mogućnosti da izlije veće blagoslove svog Duha može biti direktno vezano za način na koji posmatramo Njegovog Sina?
Porobljeni mjerenjem zasnovanim na učinku
Pošto mjerila zasnovana na učinku nikada nijesu dovedena u pitanje, ako bi bilo ko sugerisao da je Hrist rođen od Oca u vječnosti, ovo bi automatski značilo da osoba govori da je „postojalo vrijeme kada Hrist nije postojao.“ Zaključak se direktno izvodi iz mjerila koja koristimo. Oni, koji su porobljeni mjerilima zasnovanim na učinku, ne mogu da dozvole mogućnost da Hrist bude rođen, jer bi to značilo da Hrist ne ispunjava njihove standarde.
Obratite pažnju na logiku gledišta zasnovanog na učinku u sledećoj izjavi.
„Ako je Hrist potpuno Bog i Sveti Duh je potpuno Bog tada božanstvo mora biti trojstvo.“ (J. R. Spangler, Review and Herald, 21. oktobar, 1971, „Ja vjerujem u trojedinog Boga“)
Logički proces je jasan. Jedini način na koji gornja izjava može formirati koncept jednakosti je posredstvom trojstva. Pretpostavka prirode jednakosti je automatski zasnovana na učinku.
Ovakav logički proces izgleda nije bio očigledan V.V. Preskotu kada je 1920 napisao:
„Sin je jednak Ocu u svemu osim u onome što je preneseno u terminu Otac i Sin. On je jednak Ocu u tome što dijeli Njegovo potpuno postojanje od vječnosti i Njegovu bezgraničnu moć, mudrost i ljubav. Ali kako Otac ima ove atribute od samog sebe, dok Sin sve ovo posjeduje nasledstvom od Oca, u ovom i samo ovom smislu, Otac je veći od Sina. Evidentno je da kod vječnog Oca i vječnog Sina, nema mjesta za ideju starijeg ili mlađeg. Kada pogledamo koncept sinovstva van vremena u vječnosti, ovi elementi, uvijek prisutni kod ljudskih očeva i sinova, odjednom nestaju.“ (The Doctrine of Christ, p. 20)
„Ovdje im Hrist pokazuje da, iako su mogli reći da je Njegov život trajao kraće od pedeset godina, ipak, Njegov božanski život ne može biti iskazan ljudskim brojevima. Hristovo postojanje prije otjelovljenja se ne može izmjeriti brojevima.“ (E.G. White, Signs of the Times, May 3, 1899, par 4)
Isključivanje alternativnog mjerenja iz ortodoksije
Arije je izjavio da je „postojalo vrijeme kada Hrist nije postojao.“ On je to izjavio jer je bio jednako opsjednut mjerenjem zasnovanim na učinku kao i oni koji su držali trojstvo. Zaključak je bitan onima koji odbijaju da jednostavno prihvate Očevu riječ o Njegovom Sinu, ali je nebitna onima koji jednostavno vjeruju Očevoj riječi.
Kada trinitarci nazivanju ljude arijancima, samo zato što vjeruju u riječi Svetog pisma da je Isus jedinorođeni od Oca, to predstavlja nametanje njihovog sopstvenog sistema mjerenja onima koje etiketiraju mjerilom, što oni koji su optuženi možda i ne vjeruju.
Još jedna začuđujuća stvar o nazivanju ljudima arijancima ili poluarijancima jeste da ovi termini vraćaju pitanje o božanstvu na pitanja sa kojima se crkva borila početkom četvrtog vijeka. Kakve veze imaju pitanja i rezonovanja debate crkve iz četvrtog vijeka, kad ta debata nije bila zasnovana na samoj Bibliji, već je koristila sistem mjerenja koji je zasnovan na učinku i pagansku filozofiju kao platformu? Ovi termini su potpuno nevažni u ispravnoj biblijskoj diskusiji o božanstvu i to su termini izvedeni iz zaokupljenosti mjerenjem zasnovanim na učinku. Ali oni koji insistiraju na vavilonskim mjerilima, neminovno se i sami priklanjaju Vavilonu. Očite dokaze za ovo vidimo u argumentaciji trinitaraca.
Dakle, jednakost Oca i Sina je u odnosu a ne u urođenim moćima.
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)
