„Staviću neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog sjemena i njenog sjemena. Ono će ti glavu zdrobiti, a ti ćeš ga u petu raniti… Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i obukao ih.“ (1. Mojsijeva 3:15, 21)
Ovom Gospodnjom najavom i činom, otvorena je velika borba između Hrista i Sotone na našoj planeti, u koju je uključen pali ljudski rod. Bog je preuzeo inicijativu za izvlačenje čovjeka iz ponora grijeha, propadanja i smrti.
Pošto je božanski zakon svet kao i sam Bog, samo neko jednak sa Bogom mogao je učiniti pomirenje za njegov prestup. Stoga se sjeme ženino može odnositi isključivo na Gospoda Isusa Hrista, čija genealogija se može pratiti sve do Adama (vidi Luka 3:23-38). U ovom obećanju našim praroditeljima zračak nade probio je tamu koja je obavila umove grešnog para, i kada im je predstavljen žrtveni sistem koji je zahtijevao smrt nevine žrtve, mogli su jasnije uvidjeti važnost obećanja, koje uključuje smrt Božjeg dragog Sina za pomirenje zbog njihovog grijeha i upoznaje ih sa zahtjevima prekršenog zakona.
Odgovor na Božje zahtjeve dijeli čovječanstvo u dvije suprotstavljene grupe
Duhovna pripadnost pravi najbitniju razliku među ljudima na zemlji. Pred svakim pojedincem stoji izbor da prihvati ili odbije Božji plan spasenja, da bude privržen i poslušan zakonima života na koje ga upućuje i sopstvena savjest, ili da odbaci i ignoriše pozive od Boga. U slučaju prihvatanja Božjeg plana, Bog ima pravo ne samo da oprosti grijehe pokajniku već i da na poseban način djeluje u njegovom/njenom životu, što rezultira preobražajem karaktera po Božjem obličju.
Ova podjela i neprijateljstvo demonstrirana je u praksi odmah na početku – među Adamovim sinovima. Nesumnjivo su Kain i Abel primili iste pouke od svojih roditelja, ali na njima ponaosob je stajalo da li će poslušati i primijeniti to u svom životu. Njihova zanimanja – pastir i ratar – svakako nijesu mogla imati presudnu ulogu u opredjeljenju za i protiv poslušnosti Bogu (vidi 1. Mojsijeva 4:1-2).
„Posle nekog vremena, Kain je prinio Gospodu prinos od plodova zemlje. A Abel je prinio od prvina svog stada, zajedno sa salom. Gospod je s naklonošću pogledao na Abela i na njegov prinos, a na Kaina i na njegov prinos nije obratio pažnju.“ (1. Mojsijeva 4:3-5)
Očigledno, Abelova krvna žrtva u poslušnosti pouci o grijehu i žrtvi bila je prihvaćena od Boga. Abel je ispoljio svoju vjeru u Plan spasenja.
Kain je smatrao da je religijski model stvar njegovog vlastitog izbora. On je prvi čovjek na zemlji koji je pokušao ustanoviti vjerski sistem po svom nahođenju. Kain je bio svjestan da Bog zahtijeva određenu žrtvu za grijehe, ali je mislio da je on taj koji određuje njenu kakvoću, koji svojim djelima stiče preporuku i kvalifikaciju pred Bogom.
Da se čovjek sam mogao iskupiti od grijeha, povratiti svoju izgubljenu svetost i ponovo uspostaviti prvobitni odnos sa Bogom, ne bi bilo potrebe za prolivanjem nevine krvi. Grijeh nije jednokratni pogrešan postupak koji se može nadomjestiti intervencijom čovjeka. Božji Zakon je savršen i ne može praviti izuzetke. Kad čovjek prihvati satanistički koncept mješavine dobra i zla, on se opredijelio za drugog gospodara, on je postao prestupnik, pobunjenik, trajno podložan stanju grijeha. U odgovoru na takvo stanje, čovjek mora biti voljan da sarađuje sa Bogom u odstranjivanju grijeha iz svoje pale prirode, ili će, u protivnom, biti uništen zajedno sa grijehom.
To je bila tipologija krvne žrtve. Najprikladnija žrtva iz životinjskog svijeta za ovaj krvavi tipski prikaz bilo je jagnje. Ovca je specifična životinja, bezazlena i trpeljiva, koja se ne protivi kad se vodi na klanje. Uz to, ovca pripada grupi čistih životinja. Termin „čista životinja“ označava sve one životinjske vrste, bilo ribe, kopnene životinje ili ptice, čije meso je Bog dozvolio da se koristi za prinudnu ishranu u uslovima nastalim posle Potopa (za podjelu životinja na čiste i nečiste vidi 3. Mojsijeva 11. glava).
Grešnik je, rukama položenim na glavu jagnjeta, priznavao nad njim svoje grijehe, i onda ga svojom rukom ubijao. (3. Mojsijeva 4:29; 4. Mojsijeva 5:7) Na taj način vršio se tipski transfer grijeha sa krivca na nevinog. Priznajući svoje grijehe nad jagnjetom grešnik ih je u tipu i sjenci prenosio na jagnje. Tada se život jagnjeta uzimao umjesto života grešnika, simbolizujući smrt Jagnjeta Božjeg koje će prinijeti svoj život za grijehe svijeta (vidi Jovan 1:29). Krv životinje nije mogla da ukloni grijeh (Jevrejima 10:4), ali prolivanjem njene krvi pokajnik je pokazivao svoju vjeru u buduću božansku žrtvu Sina Božjeg (vidi 1. Mojsijeva 22:8, 14). Svaka žrtva za grijeh morala je biti bez mane simbolizujući na taj način savršenu žrtvu Spasitelja. (1. Petrova 1:19)
U svakoj žrtvi za grijeh dvije stvari bile su od suštinskog značaja za grešnika: prvo, da shvati svoju ličnu grešnost pred Bogom i da toliko cijeni oproštaj da bi prinio žrtvu koja ga može izdejstvovati; drugo, da izvan svoje žrtve vjerom vidi Sina Božjeg kroz kojeg treba da primi svoj oproštaj, „Jer krv junčija i jarčija ne može uzeti grijehe“. (Jevrejima 10:4) Samo Hristova krv u velikom antitipu može učiniti pomirenje za grijeh. Zbog toga su krvne životinjske žrtve morale imati neprekidni kontinuitet (Jevrejima 10:1-3). Transfer grijeha u tipskoj službi vršio se vjerom, ali problem pokajanih grijeha nije bio u stvarnosti riješen. Grijeh nije nešto što Bog može jednostavno ukloniti, jer pravda prekršenog Zakona traži svoje zadovoljenje. „Jer plata za grijeh je smrt.“ (Rimljanima 6:23)
Prvine besprekornih životinja kao žrtveni prinos
Vraćamo se Abelu i njegovoj žrtvi. Tekst nam kaže da je Abel prinio prvine od svog stada. „Posveti Gospodu svakog prvjenca, a i svako prvorođeno od tvoje stoke.“ (2. Mojsijeva 13:12; vidi takođe 3. Mojsijeva 27:26; 4. Mojsijeva 18:17) Životinje za žrtveni prinos morale su biti bez mane.
U velikom antitipu, Hrist je prvorođeni među ljudskim bratstvom (vidi Rimljanima 8:29; Kološanima 1:18; Jevrejima 1:6), Jagnje Božje bez mane (vidi 1. Petrova 1:19).
Tipologija sala
Zašto je Abel na žrtvu prinio i salo (1. Mojsijeva 4:4)? Nakon što je krv predstavljena pred Gospodom, za grešnika je još uvijek ostalo važno djelo da obavi. Svojim rukama trebalo je da ukloni svo salo sa različitih organa životinje prinijete na žrtvu za grijeh (vidi 3. Mojsijeva 7:30,31) koje je zatim trebalo spaliti na oltaru. Na prvi pogled ovo se može činiti kao čudan obred, ali kada se podsjetimo da salo predstavlja grijeh (Psalam 119:70; Isaija 43:23,24), shvatamo svrhu tog čina. Pokajanje za grijeh podrazumijeva njegovo ostavljanje i „spaljivanje“. Jedini razlog zašto će Bog zauvijek uništiti grešnika je zato što grešnik zadržava grijeh u svom karakteru, i neće da se odvoji od njega. Stoga je u tipu grešnik morao odvojiti salo od žrtve. Tako i Hrist, naš veliki Prvosveštenik, čeka da svaki grešnik prizna svoje grijehe i preda ih Njemu, da zauzvrat može odjenuti grešnika svojom ličnom pravednošću (Isaija 61:10), i na kraju spaliti njegove grijehe u ognju poslednjeg sudnjeg dana. Spaljivanje sala predstavljalo je „ugodan miris Gospodu“ (3. Mojsijeva 4:31). Naravno da nema ničeg ugodnog u samom mirisu spaljenog sala, ali Gospodu je ovo ugodno jer predstavlja spaljivanje i uništenje grijeha nezavisno od grešnika koji je primio spasenje.
Kao što možemo vidjeti, ljudi su od samog pada u grijeh znali šta je ispravna a šta pogrešna religija pred Bogom. Osnovna služba pomirenja sastojala se u prinošenju krvne žrtve na gore opisani način. Sam Gospod je mnogo puta demonstrirao svoje odobravanje spaljivanjem prihvatljive žrtve vatrom sa Neba (1. Mojsijeva 15:17; 3. Mojsijeva 9:24; Sudije 6:21; 1. Carevima 18:38).
Obilježja lažne religije
Za razliku od Abela, Kain je slijedio vlastite zamisli u pogledu religije. Zašto? Jer nije želio stvarno pokajanje i odbacivanje grijeha. „Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kain, i zbog te vjere dobio je svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvata njegove darove.“ (Jevrejima 11:4) Kain je odabrao drugog duhovnog gospodara, Sotonu. Kainova reakcija na Gospodnje ignorisanje njegovog žrtvenog prinosa otkriva grešne motive. „Kain se žestoko razgnjevio i lice mu se namrštilo. Tada Gospod reče Kainu: ‘Zašto si se razgnjevio i zašto ti je lice namršteno? Ako činiš dobro, zar nećeš biti prihvaćen? Ali ako ne činiš dobro, grijeh vreba na vratima, i on te podstiče, a ti trebaš vladati nad njim.’“ (1. Mojsijeva 4:5-8)
Ali lažna religija ne podnosi ukor. Ona teži da satre nosioce istine.
„Posle toga, Kain je rekao svom bratu Abelu: ‘Hajdemo u polje.’ I dok su bili u polju, Kain je nasrnuo na svog brata Abela i ubio ga. Kasnije Gospod reče Kainu: ‘Gde ti je brat Abel?’, a on odgovori: ‘Ne znam. Zar sam ja čuvar svog brata?’ Tada mu Bog reče: ‘Šta si uradio? Krv tvog brata viče k meni sa zemlje. I sada, da si proklet sa zemlje koja je otvorila svoja usta da iz tvoje ruke primi krv tvog brata. Kad budeš obrađivao zemlju, ona će ti uskratiti svoj rod. Bićeš lutalica i bjegunac na zemlji.’“ (1. Mojsijeva 4:8-12)
Ovo je obrazac koji će se ponavljati u svim kasnijim vjekovima istorije pobune. Hrist je u priči o vinogradarima objasnio svojim savremenicima kako funkcioniše taj antagonizam, to smrtno neprijateljstvo koje „sjeme zmijino“ ispoljava prema nosiocima spasonosne vjere (vidi Matej 21:33-46). „Ne budimo kao Kain, koji je od Zloga i pogubi svog brata. A zašto ga je ubio? Zato što su mu djela bila zla, a djela njegovog brata pravedna.“ (1. Jovanova 3:12)
Kain je postao „nezavisni individualac“, bog za sebe. On nije osjećao potrebu da voli i čuva svog brata. Kain je u svom bijesu bio spreman da ga žrtvuje, da prolije njegovu krv. Ovo je prvo ubistvo sa predumišljajem na zemlji. Kain je imao problem da prinese životinjsku žrtvu po Božjim uputima za praktikovanje pokajničke vjere, ali nije imao problem da prolije krv svog rođenog brata. Po istoj toj matrici, lažirane religije su spremne na sve moguće žrtve, izdatke i ceremonije, osim na ono što Bog zaista želi od čovjeka. U cilju zaštite svojih interesa, ne predstavlja im problem da pobiju svoje oponente, čak idu toliko daleko da to pravdaju kao „svetu obavezu“.
Jedan od najvećih oblika izopačenja smisla krvne žrtve bilo je prinošenje ljudskih žrtava koje se praktikovalo u raznim idolopokloničkim religijama u starom svijetu. Iza toga stoji sam Sotona koji nastoji da izopači sve Božje uredbe i objave, ponizi vjernika do krajnjih granica, a Bogu nanese uvredu i bol.
U 3. Mojsijevoj 17:1-8 Bog je objasnio da se krvna žrtva ne smije prinositi izvan mjesta koje je On odredio za tipsku službu (u konkretnom slučaju to se odnosilo na zemaljsko svetilište). Neki Izraelci klali su žrtve u polju. Zašto su to zapravo radili objašnjeno je u 7. stihu: „Neka više ne prinose svoje žrtve demonima u obliku dlakavog jarca za kojima bludniče.“
Krv kao sredstvo očišćenja
I sama tvar negativno odgovara na ljudski grijeh. Prokletstvo grijeha sve više i više počiva na zemlji. (Isaija 24:5,6). Postoji samo jedna stvar u cijelom Božjem svemiru koja može ukloniti ovo prokletstvo. „Nemojte onečistiti zemlju u kojoj živite, jer krv onečišćuje zemlju i zemlja se ne može očistiti od krvi koja je prolivena na njoj osim krvlju onoga ko ju je prolio.“ (4. Mojsijeva 35:33). Ta krv mora biti ljudska, od iste porodice koja je prolila krv. Iz tog razloga Hrist je uzeo učešće u ljudskosti i postao naš stariji Brat, drugi Adam (Jevrejima 2:11; Rimljanima 5:17-19) da bi mogao ukloniti prokletstvo grijeha sa grešnika i sa zemlje. Svojom smrću na Golgoti Hrist je otkupio zemlju, otkupljujući na taj način takođe i njene stanovnike (Efescima 1:14; Rimljanima 8:19-23).
Grijesi čovječanstva prljaju zemlju i nakon prinosa krvne žrtve pomirenja za grešnika, ostatak krvi se izlivao na zemlju u podnožju oltara kao tip Hristove dragocjene krvi koja će ukloniti svaku mrlju grijeha sa naše planete. Detaljnije o svemu ovome govorićemo u opisu službi u zemaljskom svetilištu. Takođe ćemo saznati kako se zapravo vršio transfer grijeha putem unošenja krvi u svetinju.
„I po Zakonu se skoro sve čisti krvlju i bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22)
Simbolika krvi
„Ako bi neko od Izraelovog doma ili neki stranac koji živi među vama jeo bilo kakvu krv, ja ću okrenuti svoje lice protiv duše koja bude jela krv i istrijebiću je iz njenog naroda. Jer duša tijela je u krvi i ja sam vam je odredio za oltar da se vrši iskupljenje vaših duša, jer je krv ta koja vrši iskupljenje. Zato sam rekao Izraelovim sinovima: ‘Nijedna duša među vama neka ne jede krv i nijedan stranac koji živi među vama ne smije da jede krv.’“ (3. Mojsijeva 17:10-12)
Bog je odredio da čovjek vrednuje krv na ispravan način. Osim što je krv simbolisala život i bila korišćena u tipskom prikazu pokajanja i oproštenja grijeha, ona se ni u kom slučaju nije smjela koristiti za hranu. Krv se morala smatrati svetom, pošto se otkup grešnika mogao izvršiti samo prolivanjem krvi Sina Božjeg.
Patrijarhalno prenošenje vjere putem krvnih žrtava
Prilikom stvaranja zemlje i života na njoj, Bog je uspostavio određeni poredak. Čovjeku je bila povjerena uprava nad svom zemljom. Muškarac je bio određen kao glava porodice, osnovne jedinke ljudskog društva. Hijerarhija je sledeća: „Svakom mužu glava je Hristos, a ženi je glava muž, a Hristu je poglavar Bog.“ (1. Korinćanima 11:3) Čovjek je stvoren po Božjem obličju, a zajednica muškarca i žena predstavlja zajednicu Oca i Sina na Nebu. Kao što postoji poredak stvari na Nebu tako postoji i na zemlji. Muškarac može ispunjavati funkciju istinskog autoriteta i glave porodice samo ako je njemu poglavar Hrist. Posle pada u grijeh, da bi spriječio rasulo u porodici, Bog je podredio ženu čovjeku (vidi 1. Mojsijeva 3:16), a čovjeka držao odgovornim za cijelu porodicu. U tom smislu, muškarac je morao vršiti ulogu i sveštenika i pokajnika u ime svoje porodice.
Kako je ovo izgledalo u praksi, možda najbolje svjedoči primjer patrijarha Jova: „A kad bi prošli dani gozbe, Jov bi poslao po njih i posvetio ih. Ustao bi rano ujutru i prinio žrtve paljenice za svakog od njih, jer je Jov govorio: ‘Možda su moji sinovi zgriješili i prokleli Boga u svom srcu.’ Tako je Jov uvijek radio.“ (Jov 1:5; uporedi sa Jov 42:8).
Noje je odmah posle Potopa prinio žrtve Gospodu (1. Mojsijeva 8:20), na osnovu kojih je Bog napravio savez sa cijelom ljudskom porodicom i živim svijetom da neće više biti uništenja u sličnoj kataklizmi. Avram je postupao na sličan način (vidi 1. Mojsijeva 12:7; 13:4; uporedi sa 1. Mojsijeva 26:5), Isak, Jakov i drugi patrijarsi (1. Mojsijeva 31:54; 1. Mojsijeva 46:1).
Sve ovo u detalje je razrađeno zakonskim propisima za službu u zemaljskoj svetinji.
