Znanje o potopu prožima Meksiko, Centralnu i Južnu Ameriku, baš kao što je to slučaj u SAD-u i Kanadi. Gotovo svaka grupa ljudi od kojih imamo stvarne etnografske podatke ima sjećanje na veliku poplavu. Pronašli smo preko 170 takvih tradicija poplave od Meksika do Južne Amerike!
„Među sto dvadeset različitih plemena koja sam posjetio u Sjevernoj i Južnoj i Srednjoj Americi, ne postoji pleme koje mi nije povezalo različite ili nejasne tradicije takve nesreće, u kojoj su bili jedna, ili tri, ili osam osoba sačuvane iznad voda, na vrhu visoke planine.“ (George Catlin, istraživač i slikar s početka 19. vijeka)
Legende o potopu u Meksiku
Sve velike civilizacije Meksika znale su za poplavu. Tolteci su imali istorijske slike i tradicije koje su govorile o drevnoj poplavi, za koju su rekli da se dogodila 1716 godina nakon stvaranja svijeta (ovo je unutar 100 godina od biblijskog vremenskog okvira). Samo je nekolicina izbjegla poplavu, plutajući unutar „toplipetlakali“, zatvorenog broda. Nakon poplave, kažu da su se „ljudi namnožili i napravili vrlo visoku zakualiju … što znači najvišu kulu, na kojoj su tražili utočište kada bi Drugi svijet bio uništen. Vremenom su se jezici mijenjali i, ne razumijevajući se, ljudi su odlazili u različite dijelove svijeta.“ Pričali su da su u Meksiko stigli „520 godina nakon što je poplava prošla, a to je pet vjekova.“[1]
I Asteci imaju drevne slike koje prikazuju poplavu, a prikazuje se jedan par kako sigurno pluta unutar šupljeg drveta dok je svijet uništavala voda. U drugom drevnom slikovitom rukopisu iz Meksika (Codex Vaticanus 3733) nalazimo prikaz žene koja razgovara sa zmijom i dvoje djece iza zmije, međusobno se sukobljavajući. Sličnost ove slike s Postanjem je očita, a to potvrđuje i literatura i tradicija iz Meksika. Kao što Humbolt objašnjava, žena je Ćihuakoatl, „žena našeg tijela“ i „žena zmija“. Smatraju je majkom ljudske rase i „uvijek je predstavljaju kao veliku zmiju“. Smatra se majkom dvoje blizanaca (oni su prikazani na ovoj izložbi). Takođe se smatra da je „pala iz svog prvog stanja sreće i nevinosti“.[2] Kako su sjajne ove paralele s Postanjem!
Drevne (prekolonijalne) slike koje predstavljaju poplavu pronađene su i među Mikstecima, Tlaskaltecima, Zapotecima i Mihoakánima, kako je Humbolt izvijestio.[3] Mihoakanci su prvim španskim kolonizatorima ispričali svoje izvještaje o poplavi u kojoj se njihov Noje, kojeg su zvali Tecpi, „ukrcao u prostrani ‘akali’ sa suprugom, djecom, nekoliko životinja i žitom, čije je očuvanje bilo važno za čovječanstvo. Kada je veliki duh, Teckatlipoka, naredio da se vode povuku, Tecpi je iz svoje barke poslao lešinara.“ Ova mu se ptica nije vratila, pronašavši mnoštvo leševa za jelo. Zatim, „Tecpi je poslao druge ptice, od kojih se jedna, samo kolibri, vratila držeći u kljunu granu prekrivenu lišćem.“ Čovjek je, vidjevši da na zemlji ponovo raste svježa vegetacija, ostavio svoj brod „blizu planine Kolhuakan“.[4]
Zapoteci, koji su imali moćno carstvo u južnom Meksiku, pričaju da je poplava zbrisala prve stanovnike svijeta – divove, prema Zapotecima – jer je „Bog bio ljut na njih zbog njihovog idolopoklonstva.“ „Jedan broj osoba mogli su umaći brodom. Našli su se na vrhu brda kad su vode splasnule.“[5] Kora, izolovano planinsko pleme države Najarit, kažu da je nakon poplave „Bog rekao zopilotu (lešinaru) da vidi je li zemlja dovoljno suva da izađe iz kanua. Ali on se nije vratio jer je jeo mrtve.“ Tada je „naredio golubu da vidi je li svijet već dobar. Tada je golub otišao i vidio da je svijet dobar.“[6]
Celtali iz Čiapasa pričaju da se „Bog jako razljutio i poslao potop. Jedan inteligentan čovjek spašen je u kanuu.“ Imaju sjećanje na ptice koje je poslao i Noje, dodajući da je „tada Bog poslao sokola koji je ispunio svoju misiju“.[7] Pleme Paipai iz Baha u Kaliforniji, nejasno se sjećalo vavilonske kule i zbrke jezika koja se tamo dogodila. Ljudi Opata, prema starom rukopisu iz kolekcije Ayer, u biblioteci Newberry u Čikagu, „kažu da je nekoliko djece, dječaka i djevojčica, stavljeno unutar šupljeg drveta u obliku bubnja, u kojem su spašeni. Od ove djece potiču ljudi.“[8]
Prema Lakandonima, izolovanom plemenu u džungli na jugoistoku Meksika, bog je uputio svog zeta „da sagradi čamac u koji bi trebali zatvoriti po jednog muškarca i ženu svake loze i uzorke svih vrsta životinja i sjemena svih šumskih drveća i biljaka. … Tada je počela padati kiša bez prestanka. Bila je to poplava. … Propalo je čitavo čovječanstvo, osim onih koji su bili u čamcu.“[9]
Piramida u Čoluli, koju je Humbolt opisao kao „najveću, najdrevniju i najslavniju od cijelih piramidalnih spomenika Anahuaka [Meksiko]“, prvobitno nije bila namijenjena obožavanju Kvecalkoatla – demonskog bića prikazanog kao „zmiju sa zelenim perjem“, možda i samog Sotonu. Bio je to spomen na visoku planinu poplave. Ova piramida u Čoluli, bez sumnje, predstavlja sjećanje na sam Ararat. Drevna tradicija sačuvana u Čoluli bila je da se poplava dogodila „4.800 godina nakon stvaranja svijeta“ i da je samo sedam ljudi – divova – preživjelo sklonivši se u pećinu na vrhu visoke planine. Kaže se da je njihov vođa Kselhua kasnije izgradio veliku piramidu, „čiji je vrh trebao dosezati oblake“, ali „bogovi su sa gnjevom gledali ovo zdanje“. „Iznervirani smionim pokušajem Kselhue, bacali su vatru na piramidu. Brojni su radnici stradali, posao je prekinut, a spomenik je poslije posvećen Kvecalkoatlu, bogu zraka.“ Ovo je očito sjećanje na vavilonsku kulu. Humbolt navodi dokaze, dalje dokumentovane u mojoj knjizi Odjeci sa Ararata, koji potvrđuju autentičnost ove tradicije.[10]
Takođe bismo mogli opisati tradiciju poplave koju su sačuvale Maje, Tarahumara, Tlapaneci, Tepehua, Čontal i mnoga druga meksička plemena. Ukratko, može se kategorički reći da su sva meksička plemena znala za Nojevu poplavu.
Legende o potopu u Srednjoj Americi i Karibima
Dalje na jugu, zemlje Centralne Amerike imaju izvještaj o poplavi. Popol Vuh iz naroda K’iché (narod Maja) sadrži sjećanje na poplavu, govoreći da je prve stanovnike svijeta uništila „velika poplava“, jer „više se nisu sjećali Nebeskog Srca“. „Oni više nisu mislili na svog Stvoritelja niti na svog tvorca … I iz tog razloga su ubijeni, bili su utopljeni. Teška smola pala je s neba.“ Narod Ači iz Gvatemale, još jedna grupa Maja, pričao je prvim španskim naseljenicima da su ovu poplavu slikali među svojim starinama.[11]
Popol Vuh je takođe opisao vrijeme kada su sve nacije govorile istim jezikom i okupljale se na mjestu zvanom Tulan, a to je njihov Babel. Za ovo mjesto kaže, „tu su promijenjeni jezici naroda“. „Njihovi jezici postali su različiti. Nisu se jasno čuli kad su došli iz Tulana, pa su se razdvojili.“[12]
Stari plemenski starješina Jacalteka rekao je da „u drevnoj kulturi naši preci Maje govore o velikom potopu koji je pokrio i uništio svijet.“ „Tada su vode išle gore, gore i gore, poplavivši sve planine i najviša brda i ubivši sve koji su imali života na zemlji. Nad vodama je podignuta samo jedna kuća koja je pokrivala sve vrste životinja. Dugo vremena su vode prekrivale zemlju i vrlo polako su se spuštale, spuštale i spuštale, sve dok se zemlja nije oslobodila tih uzburkanih, razornih voda.“ Jacalteci su takođe sačuvali uspomenu na Nojevo slanje dvije ptice, zamijenivši njegovog gavrana lešinarom, a goluba graklom, koja je „poslana da posmatra horizont. Kako je voda i dalje bila velika, grakla se ubrzo vratio da izvijesti o svojoj završenoj misiji.“[13]
Južni Maje iz područja Hondurasa pričali su da su ljudi davno „posjedovali čarobnu škrinju“ koja je sadržavala neograničenu zalihu svega što im je trebalo. Međutim, „zbog toga su zaboravili poštovati Boga, Bog je poslao poplavu da ih uništi “, i svi su se utopili.[14] Prema plemenu Pipil, prvi ljudi su „razgnjevili tvorca“ i „izbila je bijesna kiša na njih“. Svi su umrli, osim dvoje ljudi, koji su ponovo naselili zemlju.[15]
Guatuso, jedno izolovano pleme Kostarike, pričalo je da se to „u davnim vremenima, kada su bogovi poslali katastrofu“, dogodilo zato što su ljudi svojim seksualnim nemoralom provocirali nebo. Dalje, stoji da su im životinje dolazile iz šume i razgovarale s njima, upozoravajući ih da dolazi uništenje. Lenjivac je prvo došao i progovorio, zatim tapir, a zatim ih je upozorio i jaguar, ali narod nije slušao. Konačno, bogovi su poslali poplavu i „nakon kratkog vremena svijet se utopio.“ „Svi su umrli u vodi.“ „Ljudi su bili uništeni, izuzev jednog pravednika, koji je izvučen iz vode“ po naredbi jednog od bogova.[16]
Domoroci Paname pričali su najranijim španskim kolonizatorima da je „kada je nastupio Potop, jedan čovjek pobjegao u kanuu, sa svojom ženom i sinovima, i da su se od njega ljudi svijeta umnožili.“ Ovo dolazi iz zapisa iz 1500-ih, koji je Herera citirao u svom djelu Décadas (1601).[17] Zapis intervjua iz 1528. godine svjedoči i o znanju domaćih Nikaragvanaca o drevnoj poplavi.[18] Kuna i Gvajmi podsjećaju na božanski sud kojim je „sve zlo svijeta oprano poplavom“, kada ga je Bog „uništio vodom i ubio sve ljude“, vodeći pritom računa o „očuvanju sjemena čovječjeg.“[19]
Kabékari su izgleda kombinovali sjećanje na rajski vrt i poplavu. Govorili su o čarobnom drvetu, ženi koju je ugrizla zmija, testu boga po imenu Sibu da vidi hoće li ga ljudi slušati, poplavi, božanskom sudu i preživljavanju nekolicine omiljenih na gigantskom splavu. Sibu je „vidio da se svi zemaljski stanovnici ponašaju vrlo loše, da su zaboravili i poricali da ih je on stvorio“. Pa je poslao poplavu. „Većina ljudi je umrla utopivši se u kazni.“ Ali drugima koji su „držali zapovijesti“ Sibua pomognuto je i omogućeno im je da sagrade ogroman splav, kojim su preživjeli poplavu i čekali dok se vode ne smire.[20] Osim ovih imamo i druge izvještaje o poplavi iz Srednje Amerike, poput Čokoa, koji je pričao da se davno, „svijet promijenio“ u poplavi. Čovjek koji je razgovarao s Bogom „upozorio je Čokoe da se spašavaju na drvenim splavovima“ i da će se „svijet utopiti zbog porasta vode“. Međutim, „ljudi mu nisu vjerovali“. Ali ovaj je razboriti čovjek pripremio splavove ispod svoje kuće, tako da je, kad je došla poplava, „kuća čovjekova bila odnesena na površinu voda, plutajući poput splava“.[21]
Obilni dokazi o potopnim tradicijama više se ne mogu odbaciti ili zanemariti. Jedino valjano objašnjenje je da se Potop zaista dogodio, baš kao što Postanje kaže da se i dogodio.
Domaća plemena Karipskih ostrva takođe imaju svoje potopne tradicije, koje su već 1493. godine zabilježili Kolumbovi pratioci. „Gospodar duhova“, pričali su Karibljani, „naljutio se na tadašnje Karibljane koji su bili vrlo opaki.“ Tako je poslao poplavu od koje su samo rijetki uspjeli preživjeti. Oni se sjećaju i zmije u Edenskom vrtu.[22] O narodu Kuba Taino, Huan de Torkemada je napisao: „Starci, stari više od 70 i 80 godina, kada su naši [Španci] prvi put došli na to ostrvo, rekli su da je jedan starac, znajući da će doći poplava, napravio velik čamac. U njega je smjestio mnogo životinja, zajedno sa svojom porodicom. Poslao je gavrana koji se nije vratio jer je jeo od mrtvih plutajućih leševa. Zatim je poslao golubicu koja se vratila pjevajući i noseći grančicu s lišćem.“[23]
Legende o potopu u Južnoj Americi
Nastavljajući prema Južnoj Americi, nalazimo sveprisutno svjedočanstvo o poplavi. Između ostalih, pleme Kagaba iz Kolumbije pričalo da je davno „ovaj svijet proizveo ljude s neprirodnim sklonostima“, toliko izopačene da je „bog Zantana to vidio i otvorio vrata neba, tako da kiša pada čitave četiri godine. … Tada je poglavica Seizankua sagradio čarobni čamac i u njega stavio sve vrste životinja i druge stvari: četvoronožne životinje, ptice i sve vrste biljaka. Nakon toga stariji brat Mulkueikai ušao je u čarobni čamac i zatvorio vrata. Tada je počela kiša s vodom crvene i zelene boje. Kiša je padala četiri godine,“ i napokon se čarobni čamac zaustavio „na vrhu Siera Negra “.[24]
Aravaksi iz Gvajane pričali su da „kad su velike vode trebale biti poslane, poglavica istaknute pobožnosti i mudrosti, po imenu Marerevana, obaviješten je o nadolazećoj poplavi i spasio je sebe i svoju porodicu u velikom kanuu“.[25] Katío pleme se sjeća da je vrhovni Bog, koji je „Bog pravde“ i Stvoritelj svih stvari, poslao poplavu kao presudu za čovjekovo zlo ponašanje. Oni se takođe sjećaju Nojevog „Velikom kanua“.[26] „Bog svemira“, pričao je narod Vounaan iz Kolumbije, „komunicirao je sa svojom tvorevinom putem snova i vizija.“ Poruka koju je rekao bila je da „dolazi velika poplava. Svijet će potonuti pod poplavom. Postavite balzaste grede ispod kuća tako da možete plutati da biste preživjeli poplavu.“ Sve se dogodilo kako su ljudi upozoreni. Dobri ljudi su preživjeli poplavu, a zli ljudi su zbrisani.[27] „Čitav svijet bio je prekriven vodom“, pričalo je pleme Patángoras iz planina Kolumbije. „Vode su utopile ljude tog vremena. Ni muškarci ni žene nisu pobjegli, osim jednog muškarca.“[28]
„Bio je jedan šaman koji je živio kad je svijet bio poplavljen“, pričali su Ašaninkame iz Perua. „Jedne noći sanjao je san u kojem je upozoren na nadolazeću poplavu i da bi trebao sagraditi veliki splav s kućom na njemu.“ Unucima je dao upute da sijeku drvo, izrađuju čavle i grade splav. „Kad je šaman vidio da je sve gotovo, vidio je da dolazi tapir da se popne na splav. Vidio je da dolaze i sve vrste životinja.“ Rekao je svojim unucima da spremaju hranu na splav. Neki od njegovih unuka, koji su se veselili, rugali su se i govorili: „Pogledajte našeg djeda. Odakle će doći ova poplava koja će ispuniti zemlju?“ Tada je starac rekao: „Ne zovi me lažovom. Tako sam neki dan upozoren u snu. I sami ste vidjeli kako životinje dolaze na splav. Dođite i vi.“ Uskoro, „pala je jaka kiša koja je zemlju počela puniti vodom. … Splav je i dalje plovio sve više i više na vodama.“ Nakon dugo vremena i mnogih poteškoća, „kad se zemlja osušila od poplave, djeca šamana razišla su se u svim smjerovima. Uzimali su se i između sebe, jer nije bilo drugih žena. Tako su se ljudi namnožili u brojevima koje imamo danas. Da nije bilo tog šamana, danas ne bismo postojali.“[29]
Tradicija koju su Ačagua prenosile hiljadama godina je da je „svijet davno poplavila vrlo jaka kišna oluja koja je prekrila zemlju i učinila da sve propadne. Ali, jedan od naših drevnih djedova (tako se pozivaju na Noja), vidjevši da je svijet poplavljen, popeo se na vrlo visoku planinu sa svojom porodicom, kako bi im sačuvao živote.“[30] Plemena Girara i Airiko, na granici Kolumbije i Venecuele, pričali su da je starešina bog „stvorio sve ni iz čega i da je sve ljude uništio Potopom, za kaznu za njihove grijehe“.[31] Plemena duž velike rijeke Orinoko u Venecueli sačuvala su sjećanje da su „u vrijeme velikih voda, kad su njihovi očevi bili prisiljeni pribjeći brodovima, da bi izbjegli opštu poplavu, morski valovi udarali o stijene Enkaramada.“ Nakon što su pribjegli brodovima, dodaju da su se „muškarac i žena spasili na visokoj planini, zvanoj Tamanaku“, te da su nakon poplave iza sebe bacali plodove palmi, što je dalo muškarce i žene, koji su ponovo naselili svijet. Ova tradicija nije ograničena na Tamanake, ali „čini dio sistema istorijske tradicije, o kojoj nalazimo razbacane predstave među Majpureima o velikim kataraktima; među Indijancima Rio Erevato, koja teče do Kaure; i među gotovo svim plemenima gornjeg Orinoka.“ „Hijeroglifske figure se često vide na velikim visinama, na stjenovitim liticama,“ dodao je Humbolt, koje pamte ovu poplavu i kako su preživjeli ponovo naselili zemlju.[32] Među tim plemenima u unutrašnjosti Venecuele, Filipo Gilij je sredinom 1700-ih „pronašao legendu o poreklu žene, koja se razlikuje, ali vrlo malo od zapisa u knjizi Postanja“.[33] Plemena Piaroa, Gvahiro i druga imaju tradicije opakosti čovječanstva zbog kojih je Bog poslao poplavu, od kojih se neka takođe sjećaju Nojevih ptica.
Vapišana, Taruma i nekoliko drugih plemena imali su tradiciju koja, zanimljivo, kombinuje sjećanje na poplavu i rajski vrt. Govorili su o velikim vodama koje su „izbile u strašnoj poplavi, koja se postepeno dizala i prekrivala lice cijele zemlje, osim Seririja, planine s tri vrha“. Takođe su govorili o improvizovanom brodu koji su preživjeli „koristili kao kanu i doplutali na vrh planine“, poput Nojeve arke koja se spustila na planine Ararata. Dodali su da su „nakon dvadeset dana vode počele opadati.“[34] Isto tako, postoji još jedna verzija koja kombinuje sjećanje na poplavu i rajski vrt, koje su među ostalim plemenima ispričali narodi Hivaro iz Ekvadora.[35] Narod Jukpa u Venecueli osim poplave pamti i vavilonsku kulu.[36]
Inke, jedna od najmoćnijih nacija Novog svijeta, imali su dobro poznatu tradiciju poplave koja se razlikuje od Postanja, uglavnom po tome što su arku zamijenili „Pećinom Pakaritambo“, smještenom visoko na vrhu planine i vodonepropusno zapečaćenom. Oni takođe zamjenjuju Nojevog gavrana i goluba psima koji su se, u prvom pokušaju, „vratili mokri i ne prljavi kao iz blata, što je dalo znak da vode još uvijek nisu umanjene. Dakle, nije bilo u redu ni sigurno izlaziti van. Zatim su poslali druge pse, a kad su se vratili blatnjavi a ne mokri, znali su da je Potop prestao i mogli su otići.“[37] Planinsko pleme iz Perua pričalo je najranijim španskim naseljenicima da je „čitavo čovječanstvo stradalo u Potopu, osim šest ljudi koji su spašeni u čamcu, koji su kasnije ponovo naselili zemlju“.[38] Gvaraní su pričali da je na njih poslana poplava, ali pronicljivi ljudi, „djelujući na riječ pravog boga Tunpaktea, potražili su veliki list mate, koji su nazvali Čokvao. I na to su smjestili dvoje male djece – muško i žensko od iste žene – i ostavili ih da plutaju u njemu na površini voda. Kiša je nastavila padati u svoj svojoj impulsivnosti, a vode su se nastavile dizati po zemlji, penjući se do velikih visina. Svi Čirigvanosi su utopljeni, osim dvoje djece na Čokvaou ili velikom mate listu, koja su preživjela katastrofu.“ Takođe Nojevu golubicu zamjenjuju žabom.[39] Postoje i mnoge druge nepogrešive tradicije globalne poplave iz ovog dijela svijeta.
Narod Vajapi iz sjevernog Brazila i Gvajane ispričao je sljedeći izvještaj: „Davno drevni ljudi nisu vjerovali onome što je Bog rekao o poplavi koja će doći. Ali rekli su da Bog laže i da se poplava neće dogoditi. Ipak, neki od starih vjerovali su u ono što je Bog rekao. Tada je Bog stvorio veliki kanu, baš poput [modernog] broda za ljude koji su mu vjerovali, kako bi mogli ostati unutar ovog velikog kanua i ne umrijeti u poplavi. Ovo nije bilo samo za te ljude, već i za životinje – velike i male ptice, zmije i druge životinje. Bog ih je smjestio u veliki kanu. A drevni koji nisu vjerovali Bogu, svi su umrli u vodama potopa, jer nisu vjerovali onome što je Bog rekao o poplavi, zato. Nakon poplave zemlja se polako sušila. Kad je završila, Bog je pustio lešinara da ode potražiti ljude da vidi jesu li umrli ili žive. Tada je lešinar otišao i jeo mrtve.“[40] Narod Trioa u Surinamu ima izvještaj o poplavi izuzetno sličnom Postanju u nekoliko specifičnih tačaka, a slične izvještaje nalazimo i u drugim djelovima Južne Amerike. Smatrali su da je globalna poplava pokrenuta jer su ljudi bili seksualno promiskuitetni i jer su ogovarali, lagali, psovali i ubijali.[41]
„Prije nego što je poplava stigla, bio je čovjek velikog znanja, koje se zvalo Tamanduara… Bog ga je upozorio da će cijeli svijet biti poplavljen… Bog je na visokoj planini odredio drvo za spas njega i njegove porodice.“ (Tradiciju poplave Tupinamba zabilježio Simam de Vasconcellos, oko 1660-ih)
Brazilsko pleme Tikuna pričalo je da je jedan čovjek upozoren na nadolazeću poplavu i da mu je naloženo „da ima veliki kanu spreman da spasi sebe i svoju porodicu u času poplave.“ „Vode su provalile kipući iz zemlje i poplavile cijelu površinu. Indijanac i njegova porodica ukrcali su se u kanu“, a vode su ih nosile sve više i više. „Ali konačno su se spustili na planinu Vaipi, gdje su ostali sve dok vode nisu splasnule. Napustili su svoj kanu na toj planini.“[42]
Isto tako, Tupinambe su ranim portugalskim naseljenicima prenijeli njihovu tradiciju, da je „prije stizanja poplave bio čovjek velikog znanja, kojeg su zvali Paje“. Ovaj Paje, ili Tamanduara, bio je pobožan čovjek i predvidio je nadolazeću poplavu i sa svojom porodicom izbjegao nesreću.[43] Pleme Juruna, koje živi duboko u Amazoniji, Noja se sjeća po imenu Sinaá. „Sinaá je upozorio svoj narod da će se voda rijeka dizati i pokrivati šume, polja i brda. Govorio je, ‘Kiša neće prestati dok se sve ne napuni i ne pokrije vodom. Moramo sagraditi veliki kanu kako bismo unutra mogli sijati.’ Sinaá je napravio kanu, veliki kanu, u koji je moglo stati mnogo ljudi. U sredinu prednjeg dijela čamca stavio je zemlju i zasadio manioku, proso, jam i sve ostalo. Vode su se dizale sve više i više. Rijeke su se izlile i prekrile šume. Iznad vode ostao je samo vrh planina. Sve je bila voda.“ Imaju sjećanje na Babel, kazujući da je nakon poplave, „Sinaá svakoj grupi koja je odlazila dao različiti jezik.“[44]
Pleme Bakairi u Mato Groso sjeća se proroka upozorenog na poplavu, izgradnje „velikog kanua, visokog kao kuća“, globalne poplave, preživljavanja čovjeka sa ženom i djecom i utapanja onih koji nisu vjerovali. Dodali su da je „nakon godinu dana more opalo, što je otprilike u skladu s biblijskim trajanjem.[45] „Životinje su umrle. Čak su i visoke planine bile pod vodom“, pričalo je pleme Janomami.[46] “Skoro čitavo čovječanstvo uništeno je poplavom jer su ljudi bili glupi i nisu prestali činiti zlo“, pričalo je pleme Ksavante iz Mato Grosoa.[47] „Provalila je vodena bujica! Poplava koja je zahvatila cijeli svijet“, prenosi pleme Krahó na sjeveroistoku Brazila.[48] Apinaje imaju tradiciju potopa sa zapanjujućim sličnostima sa Postanjem, a tu su i mnoge druge tradicije poplava iz Brazila, osim ovih.
Nastavljajući prema jugu, plemena iz Argentine, Paragvaja, Urugvaja i Čilea svjedoče o poplavi. Čileanski Tehuelhe pričali su da su se „u dalekoj prošlosti ljudi ponašali vrlo opako. Bog sunca poslao je jaku i neprekidnu kišu, izvori su se otvorili i okean se izlio. Svo čovječanstvo i sve životinje su zbrisani.“ Tada je „bog sunca poslao jastreba karanča da sazna da li je voda splasnula. Ali karančo nije mogao da se vrati, jer se najeo mesa. Tako je bog sunca poslao goluba koji se vratio s vlati trave u kljunu, dokazujući time da je pronašao suvo zemljište.“[49] Prema paragvajskom Mbaja plemenu, „kad je poplava došla, Tupa je ušao u čamac sa svojom porodicom“, i on se popeo na nebesa.[50] Mokovi se sjećaju i Nojeve barke koju su zvali „Nehkotá“, a Nojevu golubicu zamjenjuju lešinarom.[51]
U Paragvaju je tradicija koju su pričali plemenske starješine Čamakoko tekla ovako: „U prošlosti su naši preci Ešiporio živjeli mirno i jeli samo voće, korijenje i med. Nisu jeli meso i ništa nisu ubijali. Ali jednog dana, Ešiporio je počinio zločin. Ubio je veliko stvorenje Mbusu i pojeo njegovo meso. I veliki Tatu Kornudo, u svojoj ljutnji, izazvao je poplavu, ‘Amormalata’, svjetski potop. Kiša je padala bez prestanka, danju i noću. Vode su se penjale u rijekama i jezerima. Svi i sve nestalo je pod vodom. Ešiporio se utopio. Ostao je samo jedan čovjek. Sagradio je veliku kuću i zajedno sa suprugom borio se protiv olujnih voda, spašavajući životinje koje su se borile da prežive u valovima. Oluja je završila, a vode su se počele povlačiti. Uskoro, vode su se spustile tako da je planina postala vidljiva.“[52] Paragvajsko pleme Ajoreo kaže da je jedan čovjek predvidio poplavu i sklonio se u svoju kuću. Njegova kuća je „polako plutala vodom. … Svi ljudi oko njega su se utopili.“[53] Pleme Puelče iz Argentine je pričalo: „Nakon poplave koja je zahvatila svu zemlju, osim Sijere de la Ventane, ljudi su izašli iz špilja u planinama i svijet je ponovo bio naseljen.“[54] Plemena Munduruku, Vilela i druga imaju svoje izvještaje o poplavi. Na samom južnom kraju kontinenta, čak i plemena koja žive na Ognjenoj Zemlji zadržavaju znanje o poplavi. To je dokumentovano u Odjecima sa Ararata.
Zaključak
Iz istorijskih tradicija plemena Srednje i Južne Amerike vidjeli smo obilje ubjedljivih dokaza da su znali za Nojev potop. To je isti zaključak do kojeg smo došli u prethodnom članku, u vezi s plemenima Sjeverne Amerike i Arktika. Nema sumnje da se oni odnose na Nojev potop, opisan u Postanju.
Sada moramo napraviti rezime za sve ove dokaze, jer oni imaju mnogo implikacija za nas. Kako objasniti ove tradicije, sa izuzetnom sličnošću s Postanjem ? Da li samo „slučajno“ podsjećaju na Postanje? Jesu li krivi „hrišćanski misionari“? Ako jesu, jesu li smislili kako putovati u prošlost, stvoriti dokaze koji potvrđuju Bibliju? A šta je sa dokazima prikupljenim od ateista i drugih nehrišćana koji potvrđuju Bibliju? Napokon, većina ovih dokaza prethodila je dolasku Evropljana i prikupili su ih nehrišćani. A ima još toliko čudesnih dokaza o plemenima i nacijama ostatka svijeta o kojima tek trebamo govoriti, pokazujući da su se sjećali Nojevog potopa.
Jedino objašnjenje koje ima smisla je da je zapis o potopu iz Postanja istinit, baš kao što Biblija kaže. To za nas ima ogromne implikacije.
Nick Liguori, autor knjige Odjeci sa Ararata (Echoes of Ararat)
__________________________
[1] Fernando de Alva Ixtlilxochitl, Primera Relación de la Historia de los Tultecas, in Antiquities of Mexico, ed. Lord Kingsborough, vol. ix (London: Henry G. Bohn, 1848), pp. 321-322. Ixtlilxochitl, Relación Sucinta En Forma de Memorial de las Historias de Nueva España, Relación, in Antiquities of Mexico, vol. ix, p. 450.
[2] Alexander de Humboldt, Researches Concerning the Institutions & Monuments of the Ancient Inhabitants of America, trans. Helen Maria Williams, vol. 1 (London: Longman, 1814), pp. 195-196.
[3] Ibid., pp. 64-65.
[4] Alexander de Humboldt, Researches Concerning the Institutions & Monuments of the Ancient Inhabitants of America, trans. Helen Maria Williams, vol. 2 (London: Longman, 1814), p. 23. See also: Antonio de Herrera y Torsedillas, Historia General de los Hechos de los Castellanos, Década Tercera, Book 3 (Madrid: Royal Office of Nicolas Rodriguez, 1726), p. 94.
[5] Nicolas Espindola, Relacion del Pueblo de Ocelotepeque, in Papeles de Nueva Espana, ed. Francisco del Paso y Troncoso, vol. IV (Madrid: Successors of Ribadeneyra, 1905), p. 139. Antonio de Herrera, Historia General de los Hechos de los Castellanos, Década Tercera, Book 3, p. 101. Julio de la Fuente, Yalalag: Una Villa Zapoteca Serrana (Mexico City: Museo Nacional de Antropologia, 1949), p. 237.
[6] Konrad Theodor Preuss, Die Nayarit-Expedition, vol. I (Leipzig: B. G. Teubner, 1912), p. 201.
[7] Marianna Slocum, unpublished texts obtained at Oxchuc, Chiapas, around 1947. From Barlow Archive, Mexico City College. Presented in Horcasitas, “An Analysis of the Deluge Myth in Mesoamerica,” in The Flood Myth, ed. Alan Dundes (Berkeley: University of California Press, 1988), p. 198.
[8] Natal Lombardo, Arte de la Lengua Teguima Vulgarmente Llamada Opata (Mexico: 1702). Edward E. Ayer Manuscript Collection, Newberry Library, Chicago. Ayer MS 1641, p. 231.
[9] Didier Boremanse, “Ortogenesis en la Literatura Maya Lacandona,” Mesoamerica, vol. 10, no. 17 (Guatemala: 1989), pp. 70-71.
[10] Alexander de Humboldt, Researches Concerning the Institutions & Monuments of the Ancient Inhabitants of America, trans. Helen Maria Williams, vol. 1 (London: Longman, 1814), pp. 87, 95-97.
[11] Geronimo de Mendieta, Historia Eclesiastica Indiana, Book 4, Cap. 41, p. 532.
[12] Popol Vuh, trans. Delia Goetz and Sylvanus Griswold Morley (Los Angeles: Plantin Press, 1954), pp. 43-46. Brasseur de Bourbourg, Popol Vuh: Le livre sacré et les mythes de l’antiquité américaine (1861), p. 217.
[13] Victor D. Montejo, “Cuentos Traditionales de Jacaltenango,” Mesoamerica, vol. 6, no. 10 (Guatemala: 1985), p. 417.
[14] J. Eric Thompson, “Ethnology of the Mayas of British Honduras,” Field Museum of Natural History Anthropological Series, v. 17, no. 2, (Chicago, 1930), p. 166.
[15] Miguel Ángel Espino, Mitología de Cuscatlán (San Salvador: Concultura, 1996), p. 12.
[16] Adolfo Constenla Umaña, Laca Majifijica: la Transformacion de la Tierra (San Jose: Editorial de la Universidad de Costa Rica, 1993), pp. 51, 145-152.
[17] Antonio de Herrera y Torsedillas, Historia General, Década Quarta, Book 1 (Madrid: Royal Office of Nicolas Rodriguez, 1726), p. 19.
[18] Gonzalo Fernandez de Oviedo y Valdez, Historia General y Natural de las Indias, Islas y Tierra-Firme del Mar Oceano, ed. Jose Amador de los Rios, Part 3, Book 4 (Royal Academy of History: Madrid, 1855), p. 40.
[19] Mac Chapin, Pab Igala: Historias de la Tradicion Kuna (Quito: Abya Yala, 1989), p. 109. Fray Adrian de Ufeldre, “Conquista de la Provincia de Guaymi,” in Tesoros Verdaderos de las Yndias, ed. Juan Melendez, vol. 3, book 1 (Rome: 1682), p. 5.
[20] Rodrigo Salazar, Las Leyendas del Duchi (San Jose: Departamento de Publicaciones del Ministerio de Educacion Publica, 1977). pp. 25-54.
[21] Henry Wassen, “Cuentos de los Indios Chocos Recogidos por Erland Nordenskiold durante su Expedicion al Istmo de Panama en 1927,” Journal de la Societe des Americanistes, vol. 25, no. 1 (Paris: 1933) pp. 111-112.
[22] De la Borde, “Relation de l’origine, Moeurs, Coustumes, Religion, Guerres, & Voyages des Caraibes”, Recueil de divers voyages faits en Afrique et en l’Amerique (Paris: 1684), p. 7. See also: Charles de Rochefort, Histoire naturelle et morale des iles Antilles de l’Amerique (Rotterdame: 1658), pp. 363-364.
[23] Juan de Torquemada, Monarquia Indiana, vol. 2 (Madrid: Franco, 1723), Book 14, Chap. 19, p. 571.
[24] Manuela Fischer and Konrad Theodor Preuss, Mitos Kogi (Quito: Abya-Yala, 1989), pp. 39-40.
[25] William Henry Brett, The Indian Tribes of Guiana: Their Condition and Habits (London: Bell and Daldy, 1868), pp. 398-399.
[26] Pedro Simón, Noticias Historiales de las Conquistas de Tierra Firme, Vol 3, Noticia 4, Ch. 24, p. 327. Milciades Chavez, “Mitos, Tradiciones, y Cuentos de los Indios Chami,” Boletin de Arqueologia, vol. 1, no. 2 (Bogota, 1945), pp. 153-154.
[27] Personal communication with Ron Binder in January 2018. See my book Echoes of Ararat for more information.
[28] Fray Pedro de Aguado, Recopilación Historial, Book 10, Chap. 17.
[29] Ronald J. Anderson, Cuentos folkloricos de los Asheninca, vol. 1 (Lima, 2008), pp. 143-155.
[30] Juan Rivero, Historia de las Misiones de los Llanos de Casanare y los Rios Orinoco y Meta (Bogota: Silvestre y Compañia, 1883), p. 113.
[31] Ibid, p. 116.
[32] Alexander von Humboldt, Personal Narrative of Travels to the Equinoctial Regions of the New Continent during the Years 1799-1804, trans. and ed. Thomasina Ross, vol. 2 (London: George Bell and Sons, 1876), pp. 182-183.
[33] John Muehleisen Arnold, Genesis and Science; Or the First Leaves of the Bible (London: Longman, Green, & Co., 1875), p. 154.
[34] William Curtis Farabee, “The Central Arawaks,” University of Pennsylvania Museum Anthropological Publications, vol. 9 (Philadelphia: University Museum, 1918), p. 121.
[35] Rafael Karsten, Mitos de los Indios Jibaros del Oriente del Ecuador (Quito: Sociedad Ecuatoriana de Estudios Historicos Americanos, 1919), pp. 4-5.
[36] Adolfo de Villamañan, “Introducción al Mundo Religioso de los Yukpa,” Antropologica, vol. 57 (Caracas: Fundacion La Salle, 1982), p. 15.
[37] Joseph de Acosta, Historia Natural y Moral de las Indias, Vol. 2, Book 6, Chap. xix (Madrid: 1894), p. 200. Gregorio Garcia, Origen de los Indios del Nuevo Mundo e Indias Occidentales (Valencia, 1607), pp. 334-335.
[38] Antonio de Herrera y Torsedillas, Historia General, Década Quinta, Book 3 (Madrid: 1728), p. 60.
[39] Bernardino de Nino, Etnografia Chiriguana (La Paz: 1912), pp 131-133, 67.
[40] Lilian Abram Dos Santos, 2011, “Modos de Escrever: Tradição oral, letramento e segunda lingua na Educação Escolar Wajapi”, Ph. D. Thesis (Universidad Estadual de Campinas, Campinas), pp. 133
[41] Cees Koelewijn and Peter Riviere, Oral Literature of the Trio Indians of Suriname (Providence, RI: Foris Publications, 1987), pp. 149-154.
[42] Curt Nimuendaju, “The Tukuna”, ed. Robert H. Lowie, trans. William D. Hohental, University of California Publications in American Archaeology and Ethnology, vol. 45 (Berkeley and Los Angeles: 1952), p. 141.
[43] Simam de Vasconcellos, Noticias Curiosas do Brasil (Lisbon: Ioam da Costa, 1668), pp. 78-79.
[44] Orlando Villas Boas and Claudia Villas Boas, “Xingu,” Los Pueblos Indios en sus Mitos, vol. 17 (Quito: Abya-Yala, 1993), pp. 233-234.
[45] João Capistrano de Abreu, “Os Bacaeris,” Ensaios e Estudos (Critica e Historia), vol. 3 (Rio de Janeiro: Sociedad Capistrano de Abreu, 1938), pp. 246-247.
[46] Franz Knobloch, Die Aharibu-Indianer in Nordwest-Brasilien (St. Augustin bei Bonn: Verlag des Anthropos-Instituts, 1967), p. 148. As quoted in Folk Literature of the Yanomami Indians, eds. Johannes Wilbert and Karin Simoneau (Los Angeles: UCLA Latin American Center, 1990), p. 78.
[47] Bartolome Giaccaria, Mitología Xavante (Quito: Editorial Abya-Yala, 1991), pp. 320-321.
[48] Harald Schultz, “Lendas dos Indios Krahó,” Revista do Museu Paulista, vol.4 (new series, (Sau Paulo, 1950), p. 56.
[49] W. M. Hughes, Ar Lannaur Gamwy Im Mhatagonia (Liverpool: 1927), p. 69. As quoted in Folk Literature of the Tehuelche Indians, eds. Johannes Wilbert and Karin Simoneau (Los Angeles: UCLA Latin American Center, 1984), p. 104.
[50] Franz Muller, “Beiträge zur Ethnographie der Guarani-Indianer im östlichen Waldgebeit von Paraguay,” Anthropos, vol. 29 (St. Gabriel-Mödling: Vienna, 1934), p. 186.
[51] Robert Lehmann-Nitsche, “Mitología Sudamericana XII: la Astronomía de los Mocoví”, part 2, Revista del Museo de la Plata, vol. 30 (Buenos Aires, 1927), p. 147.
[52] Juan Belaieff, “Los Indios del Chaco Paraguayo y su Tierra,” Revista de la Sociedad Cientifica del Paraguay, vol. 5 (Asuncion: 1941), pp. 41-42.
[53] Folk Literature of the Ayoreo Indians, eds. Johannes Wilbert and Karin Simoneau (Los Angeles: UCLA Latin American Center 1989), p. 52.
[54] John Cooper, “The Patagonian and Pampean Hunters,” Handbook of South American Indians, vol. 1, in Bureau of American Ethnology Bulletin, vol. 143 (Washington: GPO, 1946), p. 168.
