Područje duhovnosti svakako je jedan od „najklizavijih“ terena na kojem čovjek može stajati. Ukoliko se naša teološka stajališta ne grade na poštovanju pravila proučavanja Svetog Pisma, pod stalnim nadzorom razuma i nadasve strogog poštenja i nepristrasnosti, problemi su neminovni.
Koja su to osnovna pravila za proučavanje Biblije?
1) Analiza konteksta. – Vrlo je važno u kojem kontekstu je dat određeni biblijski tekst. Svaki tekst, svaka objava, dio je jednog velikog smislenog mozaika Božje Riječi i uklapa se u cjelinu osnovnih poruka Biblije, čiji najveće otkrivenje je Plan spasenja. Treba takođe imati na umu da je otkrivenje istine progresivno, ali postojano. Put u istini nikad nije sačinjen od naglih skokova, prelaza i odbacivanja prethodnih istina na račun navodne „nove istine“. To je slučaj samo prilikom obraćenja, kada se zaista dešava radikalni zaokret u našim životima.
Božji narod je uvijek istog duha i sa istim duhovnim rodovima u svim vjekovima, bez obzira na stepen poznavanja doktrina ili biblijske teologije. Biblijski zapisi koji su ostavili Božji nadahnuti glasnici upravo i služe da nam daju spoznaju istine, razum i silu na našem putu ka spasenju.
Dakle, prilikom proučavanja određenog biblijskog teksta treba da istražimo kome je, kako i kada dat i kako se on uklapa u progresivno otkrivenje istine. Takođe moramo paziti gdje se određeni redak nalazi, o čemu pisac govori prije i poslije određene izjave.
Daćemo jedan primjer. U jevanđelju po Mateju 11. glava, nalazimo opis događaja posle Jovanovog hapšenja i zatvaranja kada se kod njega javljaju sumnje i kada je želio dobiti potvrdu od samog Isusa da li je On zaista Mesija. Isus se pozvao na djela koja čini i silu koja prati Njegovu misiju, da bi zatim skrenuo svojim slušaocima pažnju na Jovana kao na svog preteču koji je ispunio proročanstvo o dolasku „Ilije“ (Matej 11:7-15). Ali u 13. stihu nalazimo jednu naizgled čudnu izjavu: „Jer, svi proroci i Zakon prorokuju do Jovana.“ Ovakve stihove jedva će dočekati protivnici Zakona i kazati likujući: „Eto vidite da je Hrist ukinuo Zakon svojim dolaskom.“ U Luki 16:16 nalazimo stih u istom kontekstu: „Zakon i Proroci do Jovana.“ Ovo je Iz Biblije Novi revidirani prevod. U drugim prevodima naći ćete „Zakon i proroci su do Jovana“. Dakle, glagolski oblik „su“ čini razliku, kojeg u originalu NEMA. Ako dodamo „su“ onda možemo tumačiti da Zakon i proroci važe do Jovana. Međutim, to nipošto nije ono što Isus kaže u ovoj izjavi. To bi značilo da ne samo Zakon prestaje sa važnošću nego i proročko nadahnuće, što je činjenično i na svaki drugi način netačno i kontradiktorno. Ako gledamo kontekst, vidjećemo da Isus povezuje proročko ispunjenje „dolaska Ilije“ ili onog koji priprema put Gospodnji sa Jovanovom misijom. U Luci On kaže da se „od tada objavljuje dobra vijest o kraljevstvu Božjem“, a već u sledećem stihu da objava u Zakonu neće proći dok se sve ne ispuni. Da bismo dobili potpuno jasnu predstavu o čemu Isus govori, moramo znati kako završavaju Zakon i proroci. Poslednji starosavezni spis je knjiga proroka Malahije, čije pisanje je završeno negdje oko 443. godine prije n.e., a poslednje riječi su upravo proročanstvo na koje se Isus pozvao! „Evo, ja vam šaljem proroka Iliju prije nego što dođe veliki i zastrašujući Gospodnji dan. On će obratiti srce očeva ka sinovima i srce sinova obratiće ka očevima, da ne dođem i ne udarim zemlju uništenjem.“ (Malahija 4:5,6) Sada lako možemo razumjeti smisao Isusove izjave „Zakon i proroci do Jovana“.
Iz ovog osjetljivog primjera praćenja konteksta možemo naučiti i koliko je važan tačan prevod, bez prevodilačkih umetaka i predrasuda. Ali najveća pouka je da se dobro pazimo da samom Bogu ili Sinu Božjem ne pripisujemo jeretičke izjave da bismo poduprli svoje stavove i teologiju koja odstupa ne samo od Biblije nego i od zdravog razuma.
2) Analiza strukture. – Literarni stil i struktura određene biblijske knjige spadaju u važan dio pristupa proučavanju. Nije isto pisati u proznom i u poetskom izražavanju. Biblijski pisci koriste paralelizam, kontrasni paralelizam, inverziju, stilske figure, ilustracije, simbolizam…
3) Analiza stila izražavanja i rječnika pisca. – Da bismo zaista shvatili značenje biblijskih tekstova moramo se upoznati sa jezikom pisca, i posebno sa terminologijom – stvarnim značenjem određenih pojmova. Mnoge riječi danas su promijenile svoje značenje kroz opšte shvatanje i paradigmu, dok su druge postale arhaične i nerazumljive savremenom čitaocu. Otuda potreba za revidiranim prevodima koji će ispoštovati originalno značenje, koristeći rječnik blizak čovjeku ovog doba.
Navešćemo neke primjere.
Biblijski pojam „duša“ i ono što se danas podrazumijeva pod tim pojmom (pod uticajem grčke filozofije dualizma i crkvene teologije) nijesu isto. U Bibliji duša jednostavno znači život sačinjen od dvije komponente: zemaljski elementi plus dah života od Boga (vidi: 1. Mojsijeva 2:7). U tradiciji i filozofiji duša se često posmatra kao dodatna komponenta, nezavisni ili čak besmrtni entitet.
Drugi dobar primjer je pojam „krštenje“. Prva asocijacija je na krst, a druga na obred krštenja, gdje se krstu takođe pridaje najvažnija uloga. Međutim, izvorni biblijski pojam je „baptizo“ koji nikakve veze nema sa krstom, već označava uronjavanje u vodu kao simbol poistovjećivanja vjernika sa Hristovom smrću i ustajanjem na novi život (vidi: Rimljanima 6. glava).
Dakle, moramo poznavati biblijski rječnik i pozabaviti se nepoznatim riječima, uključujući i one za koje mislimo da su nam poznate, dok zapravo nijesu.
4) Istorijsko-kulturološka pozadina. – Važno je razumjeti istorijsko i kulturno okruženje u kojem su živjeli i djelovali biblijski pisci. Tadašnja opšta shvatanja neminovno su u određenoj mjeri oblikovala misli i stil izražavanja pisca.
Kao primjer možemo uzeti hebrejsku misao da sve dolazi od Boga, što je u krajnjoj liniji tačno, jer Bog je vrhovni suveren. Tako u knjizi proroka Isaije 45:7 nalazimo izjavu koja kaže da Gospod stvara zlo. Međutim, kad konsultujemo druge djelove Pisma, gdje se detaljnije obrađuje taj predmet, dolazimo do saznanja da u duhovnoj ravni postoji velika borba između dobra i zla i da Bog dopušta zlu da se razvije i pokaže svoje rodove, da dopušta inicijatoru pobune (Sotoni) da kuša ljude zlom u određenoj mjeri radi testiranja njihovog karaktera (vidi knjigu o Jovu), kao i u vaspitno-popravne svrhe, ili jednostavno poštujući njihovu slobodnu volju u izboru zla i zlih puteva (vidi: Rimljanima 1:18-32), ali da sam Bog nikome ne čini zlo (Jakov 1:13-15).
5) Poređivanje tematsko srodnih tekstova. – Nijedan biblijski tekst ne smije se izdvajati sam za sebe za građenje teoloških postavki, nezavisno od cjelokupnog biblijskog otkrivenja. Ovo je posebno značajno prilikom razmatranja određenog predmeta pomoću tematski srodnih tekstova. Uvijek treba imati na umu široku sliku Plana spasenja i opštih fundamentalnih istina. Dalje, moramo pratiti kako i na koji način se predmetni tekst odnosi prema ranijim otkrivenjima određenih istina. Sveto Pismo najbolje tumači samo sebe. Mi nikad biblijskim tekstovima ne smijemo pridavati značenje koje nemaju ili izvoditi iz određenih izjava značenje koje pisac nije imao na umu.
Tako, na primjer, kad apostol Pavle suprotstavlja koncept spasenja vjerom sa spasenjem djelima Zakona, mi ne smijemo termin „djela Zakona“ poistovjetiti sa Zakonom u smislu poništavanja njegove važnosti. Ili kad se isti apostol bavi pisanim Zakonom u eksplicitnom obliku, ne možemo to iskoristiti i kazati da Zakon prethodno nije postojao, ili da je pisani Zakon poništen Hristovom žrtvom, da je bio samo tipskog karaktera, kad sam pisac na drugim mjestima, ostatak Biblije i zdrav razum opovrgavaju obje takve teorije. To bi bilo slično kao kad bismo tvrdili da zakon gravitacije nije postojao dok ga Isak Njutn nije definisao. Ili da navedemo još jedan banalniji primjer iz tradicionalnog hrišćanstva koje tvrdi da je Isus pod Novim savezom na neki volšeban način očistio svu hranu, tako da više nema podjele na čistu i nečistu hranu (vidi: Matej 15:1-20; Djela 11:1-18). Takvim i sličnim „tumačenjima“ krše se sva pravila za proučavanje Biblije koja smo naveli, a karakteriše ih prikrivena ljubav prema grijehu, prikrivena mržnja prema Božjem Zakonu i poslušnosti, sujeta, nevjerstvo, nerazumnost.
Pravljenje dramatičnih razlika između (uslovno rečeno) Starog i Novog saveza omiljeni je jeretički sport. Takve treba pitati: šta se to konkretno promijenilo pod jednim i drugim savezom, Bog, čovjek, Sotona ili sistem u kojem se nalazimo? Progres Plana spasenja je nesporna činjenica i njegovo praćenje ima konotaciju na ono što nazivamo „sadašnja istina“, ali sve do konačnog oslobođenja mi to primamo vjerom u progresivnoj istini koja nikad ne negira ili omalovažava opšte ili „fiksne“ istine. Prava vjera je ista vjera od Adama do poslednjeg vjernika na zemlji.
Sposobnost za prikladno iznošenje i dijeljenje Božje objave
Riječ Božja je živa, a mi je svojim (ne)poštovanjem možemo umrtviti ili dalje sprovoditi u životu i praksi, kako sopstvenom tako i njenim prenošenjem u živote drugih ljudi. Pažljivo, pošteno i savjesno proučavanje Svetog Pisma čuvaće nas od manipulativnih metodologija koje se ogledaju u raznim oblicima ispiranja mozga i širenja jeresi.
Tačno je da Duh Božji upućuje na svaku istinu (Jovan 16:13) i čini Njegovu Riječ djelotvornom. To ne smijemo nikad zaboraviti. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da Bog daje svoj Duh onima koji mu se pokoravaju (Djela 5:32). Duh se ne daje nepokornima ni za teološke egzibicije. Čim čujemo takve stvari, možemo biti sigurni da Duh Božji nikakve veze nema sa nosiocima i promoterima jeresi i nerazumnih stavova.
Duh Božji prosvjetljuje naš razum, ali on nije zamjena za ono što sami možemo i trebamo da uradimo u ispravnom pristupu i ophođenju sa Biblijom. Saradnja božanskog i ljudskog je model koji daje konkretne rezultate, pri čemu Bog uvijek koristi, razvija i unapređuje sposobnosti koje već imamo. Posebne Božje intervencije odnosno čuda dešavaju se u naročitim okolnostima i za specifične potrebe Božjeg djela. To važi i kad je u pitanju nošenje istine svijetu, što je osnovni zadatak vjernika.
Završićemo ovo razmišljanje još jednim primjerom kako se zloupotrebljava istina o duhovnim darovima. Da bismo razumjeli ovo pitanje, moramo praviti razliku između primanja Božjeg Duha, duhovnih rodova i duhovnih darova. Duh se prima prilikom obraćenja, što je u direktnoj vezi sa duhovnim začećem ili „rođenjem odozgo“ (Jovan 3:3, 5-8). To je proces za koji ne možemo fiksirati vrijeme kada je otpočeo. Rodovi Duha su vidljive i mjerljive manifestacije pobožnog karaktera u životu obraćene osobe. U poslanici Galatima, Pavle pravi kontrast između „tjelesnih djela“ i rodova Duha u kontekstu borbe između dvije različite tendencije u nama (Galatima 5:16-26). Duhovni rodovi koje on navodi su: ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje (ili samokontrola). Dopunićemo ovo iz Jakovljeve poslanice zbog jasnije slike: „Ali mudrost odozgo je najprije čista, zatim miroljubiva, razumna, spremna da posluša, puna milosrđa i dobrih plodova, nepristrana, nelicemjerna.“ (Jakov 3:17) Sve navedeno se vidi u životu hrišćanina, ali to nipošto ne znači da je borba sa tjelesnim tendencijama završena.
Duhovni darovi daju se za potrebe Božjeg djela. „Različiti su darovi, ali je isti Duh. I različite su službe, ali je isti Gospod. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji na različite načine djeluje u svima. A Duh se ispoljava u svakome za korisnu svrhu. Naime, jednome je posredstvom Duha data riječ mudrosti, drugome riječ znanja po tom istom Duhu, drugome vjera po tom istom Duhu, drugome dar liječenja po tom jednom Duhu, drugome činjenje čuda, drugome proricanje, drugome sposobnost razlikovanja nadahnutih objava, drugome različiti jezici, a drugome tumačenje jezika. Ali sve to čini jedan te isti Duh, dijeleći ih svakom po svojoj namjeri.“ (1. Korinćanima 12:4-11)
Iz slučaja Hristovih učenika na Pedesetnici možemo lako shvatiti svrhu davanja posebnih duhovnih darova (vidi: Djela 2. glava). Dakle, to nije bio trenutak kad su oni primili Duh, već su tada primili posebnu silu u vidu specifičnih darova radi nošenja jevanđelja svijetu. Za potrebe propovijedanja ljudima iz dijaspore koji su se bili okupili u Jerusalimu za praznik, Bog im je dao dar govorenja stranim jezicima – raznim jezicima i dijalektima tih ljudi. Isus je učenicima po vaskrsenju objasnio da treba da čekaju da prime takvu silu (Djela 1:8; uporedi sa Luka 24:48).
Ako ovo poistovjetimo sa primanjem Duha ili događaju na Pedesetnici i onom što Pedesetnica predstavlja u tipologiji pripišemo neko drugo značenje, eto problema i jeresi.
Dakle, kao što Pavle konstatuje u 1. Korinćanima, u citatu koji smo već koristili, Bog je taj koji odlučuje kome, kako i kada se daju specifični duhovni darovi kao što su dar iscjeljivanja, dar jezika, dar proroštva i sl., i to nije isto što i primanje Duha i duhovni rodovi. Kad bi se svi koji se zovu hrišćanima držali ovih jednostavnih i lako shvatljivih biblijskih istina, hrišćanski svijet bi bio pošteđen harizmatskog pokreta i različitih demonskih egzibicija u ime vjere i za subjektivno potvrđivanje „vjere“, kao i „jevanđelista ljubavi i duha“.
Razuma i mudrosti nikad dosta.
Pavle Simović
Dakle, vrlo je vjerojatno da mnogi krščani ustvari posjeduju Duha (primili su ga nanovorođenjem), ali istododbo ne posjeduju silu Duiha, koja se kako shvačam prima odvojeno od primanja samog Duha, tj. prima se u teškim situacijama kada prilike ne dozvoljavaju propovjedanje i nauk evanđelja. Možemo razumjeti da se slučajno nije dogodila pedesetnica, apostol Petar bi i dalje imao Duha kojeg bi iskazivao precjenjivanjem svojih mogućnosti i nepostojeće sile, kao što se to danas prezentira u krščanskom svijetu među mnogima koji smatraju da posjeduju Duha al od sile nemaju niti s? Nažalost ispada da mnogobrojni krščani posjeduju Duha ali su i dalje bez ikakve sile Duha. Dokad?
RODOVI Duha su pokazatelj prisustva i djelovanja Duha Božjeg. Ja uopšte ne mislim i ne vjerujem da svi koji se deklarišu kao hrišćani imaju relevantno iskustvo novorođenja i da su time po nekom automatizmu darovani Duhom. Darovi Duha daju se, kao što konstatuje apostol Pavle u 1. Korinćanima, za korisnu svrhu, za potrebe Djela, prema Božjem nahođenju. Među tim darovima mogu biti i oni koji uključuju natprirodnu manifestaciju Božje sile: proroštvo, iscjeljivanje, strani jezici. Takvi darovi su u rangu onog što nazivamo čuda ili Božje natprirodne intervencije. I svi oni su podloženi krivotvorenju od demonske sile. Takođe ispoljavanje svakog takvog dara na bilo koji neprikladan način može da pokrene fanatične motive kako kod vjernika tako i kod onih koji eventualno prime određene benefite od njihove primjene ili se informišu o sličnim događajima. Bog ne želi takvu vrstu vjere. Dakle, kad Bog procijeni, neki duhovni darovi mogu se manifestovati i na natprirodan način, a realno je očekivati da to bude slučaj u završnom talasu propovijedanja jevanđelja svijetu poznatom u teologiji kao „pozna kiša“.
Sila Božja najprije se ogleda u promijenjenom karakteru (duhovnim rodovima), dok su natprirodne manifestacije Božje sile vrlo rijetka pojava kontrolisana od Boga. Ali zato su natprirodne manifestacije demonske sile vrlo česte, i svaki razumni vjernik umjesto da teži „sili“ kao potvrdi svog subjektivnog vjerskog iskustva kloniće se takvih stvari.
S tvojim objašnjenjima slažem se u potpunosti, samo neznam dali smo se baš razumjeli u svezi posjedovanja Duha. Da ne bi netko slučajno pomislio možda da ja umanjujem važnost prisutnosti Svetog Duha u vjerniku. Ali ozbiljno je za upitat se, šta je Petru koristilo da ima Duha ako je kukavički izdao Gospoda i zavuko se u mišju rupu iako je imao Božjeg Duha u sebi. Tako eto i ja mogu imat Duha u sebi i u kriznoj situaciji izdati i Gospoda i vjeru i bližnjeg. Čemu mi onda koristi da posjedujem Duha Božjeg ako “kiksam” u opasnim i pogibeljnim situacijama, na uštrb Gospoda a za izvlačenje vlastite “žive glave”. Ako me razumiješ u takvoj situaciji vjerojatno ni ja ne bi bolje postupio od Petra, ali to me ne spriječava da mi se gadi Petrov postupak kao što bi se i sam sebi ogadio da postupim na sličan način a imajući pritom DUha božjeg u sebi.U toj situaciji nimalo se ne bih razlikovao od ijednog bezbožnika ili sotonista, samo što bi za razliku od njih bio još gori, ispoljavajući još i licemjernost kao i sebeljubjle i kukavičluk, kojima nema mjesta kad doista Gospodinov Duh prebiva u vjerniku. Htio sam reči, ovakav Duh kakav je Petar imao, prije “izdaje” svog Gospoda, iako Ga je donekle upoznao i dao odgovor na pitanje kojeg je primio od samog Oca,ustvari ne polučuje učinke koje se očekuju od vjernika koji Ga posjeduju. Po meni pravi učinci isila Duha Svetog djelotvorna je jedino nakon što vjernik u potpunosti umre svojem ja, a čemu prethodi poznanje (intimni odnos, prisna veza, povjerenje, predanje) Oca i Sina.Nameće se zaključak (gledajući Petra)da posjedovanje Duha ne garantira sigurnost spasenja, dok god ne primimo silu od Gospoda, silu da budemo na Njegovoj strani taman se i Nebo srušilo.
Nije Petar ni prvi ni poslednji koji je suočen sa opasnošću postupio na sličan način i nije mi jasno zašto praviš dramu od toga. Petrovo brzo i iskreno pokajanje je mnogo bitnija stvar. Duh Božji ne pravi od nas nikakve supermene bez straha i mane, ali tačno je da se povjerenje gradi kroz iskušenja i spremnost na pokornost Bogu iz ljubavi.
Dobro,kužim sada da Duh Božji ne pravi od nas supermene bez straha i mane,ali šta je onda to ,ako nije DUh,šta je svakom apostolu dalo herojsku snagu za Gospoda i potpunu spremnost za umiranje zbog Istine Gospodinove bez imalo straha za vlastiti život.Tko je to u njima proizveo “supermenstvo”,dal Duh koji nas ne čini supermenima,dali sila Božjeg DUha koja je darovana na pedesetnicu ili je to učinila njihova vjera koja je aktivirala silu koju su još od ranije posjedovali darom od Boga.?Ne bi volio dramiti,ali želja mi je da kako ja, tako i ostali čitatelji stvore neku “sliku”, što se to događa od časa primanja Duha Božjeg(gdje još imamo prisutnost straha i mana) pa do herojskog polaganja svog života za Gospoda i Istinu(strah je eto nestao a glavna preokupacija našeg života je Gospod).?
U ovom izlaganju čitamo da na pedesetnicu apostoli nisu primili Duh već samo duhovne darove. Zanima me slijedeće: kad je Šimun Petar primio Duh Sveti? Dal je to možda na početku kad ga je Isus pozvao a on napustio svoj posao i svog Oca, ili je to možda kasnije kad je pred Gospodom izjavljivao da je spreman za Njega i umrijeti, a ustvari nije bio svjestan svojih riječi i vlastitih slabosti? Hvala.
Primanje Duha je vezano sa duhovnim začećem ili novorođenjem i to se ne može vremenski fiksirati. Iz jevanđelja čitamo da su učenici raspolagali određenim duhovnim darovima dok su propopovijedali dolazak Božjeg kraljevstva. Primanje Duha nije nikakav magični čin koji nam garantuje da Duh djeluje na nas 24h na dan, 7 dana u sedmici. Takođe to nije garancija da samo oslobođeni svih predrasuda, zabluda ili grešaka. Upravo takav slučaj je bio sa učenicima, pa i sa Petrom. Izjava da se neće odreći bilo je precjenjivanje sopstvenih mogućnosti. Petar nije bio oslobođen svih predrasuda ni grešaka ni u daljem svom iskustvu, kao što možemo čitati iz Djela ili iz Pavlove poslanice Galatima 2. glava.
Inače, zbog posebne potrebe za specifičnim duhovnim darovima da se u sili propovijeda jevanđelje, bez koje je faktički nemoguće bilo iznijeti misiju u neprijateljskom okruženju i sa jako malim brojem učenika, primanje takvih darova se poistovjećivalo sa primanjem Duha, što je podrazumijevalo silu Duha.