Isusovo zalaganje za Mariju i oslobođenje
Ako ste ikada bili iskušani da se zapitate zašto morate iznova i iznova da se molite, a onda se ponovo molite, radi nečijeg obraćenja (ili čak vašeg ličnog!), ohrabrite se iz ove priče o Mariji Magdalini. Čak i Isus, božanski Božji Sin, „Spasitelj svijeta,“ morao je da se moli „sedam puta“ prije nego što je Marija bila oslobođena.
Njen slučaj je bio težak, a tako je sa svakom izgubljenom dušom, uključujući vašu i moju.
Ništa u biblijskoj priči ne sugeriše da su ove molitve povremenog karaktera. Mudri pisac nam govori da je „sedam puta ona čula Njegov prekor demonima koji su kontrolisali njeno srce i um.“[1] Demoni ne odustaju lako, posebno ako se radi o seksualnim sklonostima. Kakva god da je bila priroda njene žudnje, Marija je nalazila samo privremeno olakšanje nakon istjerivanja njenog prvog demona; ali počelo je da joj se vraća povjerenje. Počela je da vidi nekakvu nadu. Kao da je malo proljećno cvijeće nakon teške zime počelo da cvjeta u njenom umu i srcu. Da, ona je mogla ponovo da postane žena koja poštuje samu sebe!
Ali, kad je iskušenje navalilo na nju, ona je pala. A ništa ne boli kao pad nakon što pomislite da ste izbavljeni. U njenom ponovljenom očaju, Marija je mogla da iskaže molitvu psalmiste: „Jer podigavši me bacio si me“ (Psalam 102:10). Ali, Isus se ponovo molio za nju i ona je ponovo bila izbavljena. Drugi demon je istjeran!
Teško je to zamisliti, osim ako ste i sami prošli kroz borbu sa zavisnošću, a ova žena je to prošla sedam puta! Ne znamo koliko je sve ovo bilo poznato učenicima, ali ako jeste nije teško zamisliti Judu Iskariotskog i druge kako govore Isusu da je ova žena beznadežan slučaj. „Ti ne možeš da spasiš svakoga, ona je to zaslužila! Praviš budalu od sebe ako se ponovo moliš za nju!“ Ali On se sedam puta molio za njenu izgubljenu dušu.
Mi nismo dovoljno mudri da bismo znali šta je radio taj sedmi demon koji je konačno istjeran. Ali iz iskustva, najvjerovatnije se radilo o gorkoj ozlojeđenosti koju je Marija gajila svih tih godina protiv muškarca koji joj je uništio život, protiv onog koji je zgazio njenu dušu i sebično napredovao u svojoj karijeri preko njenog uništenog života.
Ali, kad bi samo ona mogla sebe da dovede do nivoa da može da mu oprosti… da se pokaje sa svoje strane u tom društvenom smislu, da shvati da je i ona kao član ljudskog roda „zgriješila i tako lišena slave Božije“ i kad je mogla da osjeti da ona nema svoju ličnu već pravednost koja je 100% samo Hristova, tada je novo svijetlo moglo da počne da sviće u njoj. Ništa nije moglo biti moguće sve dok ona nije shvatila da je njegov grijeh trebalo da bude njen grijeh, ali u milosti Spasitelja. Onda je ona otkrila kako je nemoguć zadatak koji je bio pred njom postao moguć: oprostila mu je.
A sada je ona konačno bila slobodna!
Sedmi i poslednji demon je istjeran. Sada je ona pjevala „Duša se naša izbavi kao ptica iz zamke lovačke; zamka se raskide, i mi se izbavismo.“ (Psalam 124:7). Nije tu bilo ni pomisli o nekakvom činu ispaštanja. Ta malena sposobnost da osjeti agape ljubav razvila se u blještavu iskru zahvalnosti u njenom srcu. Ona je pobjegla iz bezdana propasti! Kao osoba koja je pobjegla iz tamnice ogromnog očaja, gledajući sa suzama u očima tijela drugih koji su isto tako bili vrijedni pažnje ali su nestali tamo negdje u svom nevjerovanju, ona je znala samo za suze ponizne ali zahvalne skrušenosti.
Njeno obraćenje nije bilo rezultat rada. Sve što je ona radila bilo je zahvalno prihvatanje onoga što je vidjela u Isusu. Dokazalo se da je njena vjera bila istinska jer je odmah počela da djeluje, kao što ćemo vidjeti.
Kako je Marija mogla da kaže „Hvala Ti“?
Ona je već bila do bezdana i nazad. Gorčina koju je ispila bila je užasna.
Biblija nam ne govori o bilo kojoj drugoj osobi koju je mučilo sedam demona, ili se osjećala tako „napuštenom“ od strane Boga (Veliki izuzetak je, naravno, Spasitelj na Njegovom krstu koji je povikao „Bože moj, zašto si me ostavio?“).
U njenom izgubljenom stanju, koliko god je ljudski moguće, Marija je uronila u dubine užasa sa kojim će se konačno suočiti oni koji izaberu da stradaju u drugoj smrti sa Sotonom. Izlazak iz te mračne pećine na svjetlost Božje ljubavi ispunilo je njenu dušu srećom koju niko ne može da opiše.
Marija je morala da kaže „Hvala Ti!“ na neki način, i željela je da to iskaže glasno. Ali, na koji način? Sve je bilo protiv nje. Kao prvo, ona je bila žensko; ćutati na javnom mjestu bilo je pravilo.
Kao drugo, ona je izgubila i posljednji ostatak svoje reputacije. Dalje, izgleda ona nije imala dar govorništva, ili bar taj dar nije preživio. (Ona je na kraju bila veliki propovjednik, ali ne pomoću mudrosti riječi.)
I ponovo, spajajući mali mozaik od djelića datih iz četiri Jevanđelja, mi otkrivamo da je ona dobila jedinstvenu ideju. Ona je čula da je Dvanaestoricu teško uhvatiti (žena ima šesto čulo, kako nam je rečeno). Isus je stalno ponavljao da On ide u Jerusalim da umre. Dvanaestorica kao da nisu čula ništa od toga. Ako će on umrijeti, mislila je Marija, mogla je bar da pomaže Njegovo mrtvo tijelo nekim dragocjenim mirisom.
Tri Jevanđelja naglašavaju da kakvo god da je mirisno ulje našla, ono je bilo „skupocjeno.“ Stručnjak za finansije, Juda Iskariotski, procijenio ga je na „više od trista denara,“ srebrnika – ekvivalentu radničke plate za cijelu godinu. Ako je apotekar imao bilo koje jeftinije mirisno ulje, ona je to odbila. Ono što je kupila bilo je na plemićkom nivou. Bio je poznat kao „nardov miris,“ uvežen iz dalekih Himalaja sa sjevera Indije, proizveden iz korjena specijalne biljke koje ima samo tamo.
Uzevši dragocjenu alabastarsku bocu, Marija je otišla kući i odložila je do tužnog dana kada će joj zatrebati. Ona mora da bude strpljiva (čitamo da agape ljubav uvijek čini svog vlasnika strpljivim).
Simon se pojavljuje na sceni
Iako očigledno bezdušan i okrutan u proganjanju Marije, Simon je i dalje bio ljudsko biće. Ljudskost je na kraju morala da prestigne njegove svešteničke ambicije. Njegova savjest nije mogla da pomogne ali je bila opterećena krivicom; on je upropastio ženin život. Na neki način, njena krv je bila na njegovim rukama.
On je mogao da se poredi sa Davidom koji je napisao Psalam 32 nakon što je ubio Uriju Hetejina i ukrao njegovu ženu. Psalam muči Simonovu dušu: „Jer dan i noć tištaše me ruka Tvoja“ (32:4). Scena sa Marijinim suzama opustošenja njene duše nakon što joj je naredio da ode morala je biti u njegovim mislima danju i noću, a posebno noću.
Krivica vodi čovjeka u besane noći i nervozne dane, a bez načina da se to ublaži. On je mogao biti sjajan čovjek u javnoj komunikaciji, sa osmjehom i prisan sa svojim društvom po danu, ali noću je bio sam u mraku sa Svetim Duhom koji ispituje njegove misli i ubjeđenja.
Često se dešava kad je neko opterećen nerazriješenom krivicom, najslabiji organ nečijeg tijela se slama u bolesti. U Simonovom slučaju, napala ga je strašna bolest. Na njegov užas, ustanovljeno je da ima gubu, što je značilo da mora da napusti svoj dom. Bio bi više od ljudskog bića da nije pomislio da mu strogo Božanstvo vraća za ono što je učinio Mariji.
Simon je upoznao Isusa negdje, i „tužno ga preklinjao“ da ga iscijeli od njegove gube. Očigledno je Isus odgovorio milošću, ne tražeći nikakvo Simonovo obećanje pa čak ni predaju – što je bilo uobičajeno za Isusa. Sva Njegova iscjeljenja učinjena su milošću. Simon se kući vratio srećan, ali vjerovatno ne previše zahvalan. Ali on je bio pristojan čovjek. Iscijeljen je od užasne bolesti; on sad mora nekako da kaže „Hvala Ti“.
Ali kako?
S obzirom da je uvijek bio muškarčina čije oči nikada nisu zamaglile suze, on nije mogao da učini ono što je Marija učinila kad je pred svog Spasitelja pala na koljena sa suzama u očima. Simon je bio tipičan muškarac koji ne ispoljava svoja osjećanja. Simon je bio zarobljenik svog hladnog srca, i bio je najstrožije odan svom poslu.
Ali, on je konačno odlučio šta da uradi: on će organizovati prijem i pozvati Isusa i Njegove učenike da dođu (Jovan 12:1-9). Za ovo je, bez sumnje, bila potrebna hrabrost jer je ostalo još samo nekoliko dana do raspeća, a farisejska atmosfera u gradu je bila izrazito protiv Isusa. On nije imao da kaže ništa neprijatno; njegova velika gostoljubivost bi tiho pratila njegovo djelo. Problem riješen.
Logikom njegove ljudske prirode, on nikad ne bi Mariju stavio na listu gostiju. U stvari, Luka nam govori da je ona saznala za tu svečanost nezavisno od Simonovog poziva (Luka 7:37).
Kad je ona saznala za to, sjetila se bolje ideje nego da prospe mirisno ulje na Spasiteljevo mrtvo tijelo: zašto Ga ne bi pomazala dok je još živ? Ona je razumjela jasno biblijsko učenje da „mrtvi ne znaju ništa“, da nisu ni svjesni u svojoj smrti. Uzevši svoju dragocjenu alabastarsku bocu, prokrčila je sebi put do svečanosti i praktično probila kapiju.
Našavši Isusa, ona je stala tamo gdje je On sjedio. Sva ta zatvorena zahvalnost što ju je izbavio iz pakla slobodno se izlila bez predumišljaja kroz bujicu suza kad je klekla pred Isusa. Luka nam iznosi tu priču:
„Jedan farisej ga je molio da ruča s njim. Zato je on ušao u farisejevu kuću i zauzeo mjesto za stolom. I jedna žena koja je u gradu bila poznata kao grešnica saznala je da je on na obroku u farisejevoj kući, pa je donijela bočicu mirisnog ulja, smjestila se kod njegovih nogu i sva uplakana počela da mu kvasi noge suzama i da ih briše svojom kosom. Ljubila mu je noge i mazala ih mirisnim uljem. Kad je to vidio farisej koji ga je pozvao, pomislio je u sebi: ‘Da je ovaj čovjek prorok, znao bi ko je ova žena koja ga dotiče i kakva je, da je grešnica’.“ (Luka 7:36-39)
Isus je znao cijelu priču o Simonovom ludovanju sa Marijom. Da li je Isus trebalo da odbije Simona? Na Njegovom mjestu, mi sigurno bismo. Ali, Isus je volio i ubogog Simona. Ako je Marijin slučaj bio težak, Simonov je bio teži. Simon je bio skoro nepristupačan za omekšavajući uticaj Svetog Duha. To polutvrdo srce je kao stanje izgubljenosti bilo najveći izazov sa kojim se Bog suočio među svojim narodom tokom svih godina ljudskog roda.
Šta je Isus mogao da uradi za njega? On se sigurno ozbiljno molio i tog jutra da Ga Otac uči šta da kaže u bilo kom problemu koji će se pojaviti tog dana.
Sveti Duh je u Isusov um umetnuo priču koja je mogla da spasi Simona od samog sebe, kao i nas, ukoliko shvatimo njenu poruku. Bio je to odgovor na Simonovo samodovoljno razmišljanje:
„A Isus mu je rekao: ‘Simone, imam nešto da ti kažem.’ A on reče: ‘Učitelju, kaži!’ ‘Dva čovjeka su bila dužna nekom zajmodavcu. Jedan mu je dugovao petsto denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli da vrate dug, on je spremno oprostio obojici. Dakle, koji će ga od njih više voljeti?’ Simon odgovori: ‘Vjerovatno onaj kome je oprostio više.’ Isus mu reče: ‘Ispravno si prosudio’.“ (Luka 7:40-43)
Simon je svakako bio dovoljno inteligentan da odmah shvati poruku. Žena koju je prezirao bila je ona koja je dugovala pedeset srebrnika; njegov dug je bio pet stotina.
Isus je mogao time da ga oslobodi, i on bi bio blagosloven razumevajući svoju pravu krivicu. Ali, Spasitelj je izabrao da pritisne trn još dublje:
„I okrenuvši se prema ženi, reče Simonu: ‘Vidiš li ovu ženu? Ušao sam u tvoju kuću, i nisi mi dao vode za noge. A ova žena mi je noge oblila suzama i obrisala ih svojom kosom. Nisi me pozdravio poljupcem, a ova žena, otkako sam ušao, nije prestala da mi ljubi noge. Nisi mi namazao glavu uljem, a ova žena mi je namazala noge mirisnim uljem. Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, iako ih je mnogo, jer je mnogo ljubavi pokazala. A kome je malo oprošteno, malo ljubavi pokazuje’.“ (44-47)
Ima nešto duboko ovdje u vezi shvatanja najteže dužnosti koju svi mi moramo da naučimo: kako da volimo.
Ali šta se desilo Mariji?
Na kraju ove rasprave sa Simonom, Njegova leđa su i dalje okrenuta fariseju ali obraćajući se Mariji, Isus joj govori: „Vjera tvoja spasla te je; idi s mirom.“ (50. stih)
Ovo proizvodi pitanje: šta je vjera? Ona je spasla Mariju, iako je bila izgubljena. Očigledno Isus želi da nam njeno iskustvo osvijetli njenu pravu definiciju.
Mi moramo da napravimo razliku između istinske vjere i njenog falsifikata ako ikada želimo da imamo mir u srcu. Jednostavna definicija vjere je da je ona zahvalnost srca za agape ljubav koja je vodila Sina Božijeg da umre za nas na krstu. Vjera je ono što je Marija imala.
U svom prvom kontaktu sa njom u Magdali, Isus je dao izraz toj agape ljubavi, možda ne riječima, ali pogledom, dodirom, duhom, vatrenošću svoje molitve za njeno izbavljenje. Ona je već bila skoro uništena, ali maleni ostatak duše, koji je još uvijek bio u njoj, odgovorio je tom slabašnom iskrom zahvalnosti. Nakon toga, sa svakom sledećom molitvom tokom narednih šest sesija, njena zahvalnost za Njegovu agape ljubav je rasla.
Ono što ju je motivisalo nakon toga nije bio strah od vječne smrti, niti nada da će biti nagrađena, niti ljubav prema Nebu, niti želja da je drugi slave, već potpuno neegoistična zahvalnost za „Hristovu ljubav koja prevazilazi naše saznanje“ (Efescima 3:18-19).
Dug Hristu, i dug ovoj ženi!
Svijet duguje nešto Mariji što nikad ranije nije prepoznao. Ona je ohrabrila Onog koji je bio iskušan do krajnjih granica u vrijeme Njegove najveće potrebe. Dvanaestorica hladnih srca nisu Ga utješili kako je to učinila Marija, koju su oni prezirali zbog njenog ekstravagantnog dara.
Marija nije mogla da zna zašto je bila pokrenuta da to učini. Ona je čula samo za neku neistraženu, pa ipak nepogrešivu agape ljubav. Ona je potrošila sve što je imala samo da bi kupila ovo mirisno ulje. Ono što se zaista desilo je da je ona pomazala Hristovo tijelo „unaprijed“ za ukop. I On je to u potpunosti cijenio!
Ona je bila potpuno nesposobna da odbrani svoj čin pred prekornim učenicima tako da je Isus lično morao da istupi i spasi je. Krećući sa odbranom, On je taj incident pretvorio u lekciju o značaju krsta.
U stvari, iz onoga što je On rekao, izgleda da je potrebno saosjećajno razumijevanje Marijinog dirljivog čina ako želimo da razumijemo i samo Jevanđelje. On je nagovijestio veliko poštovanje koje će Njegovi sledbenici iz svih vjekova imati prema njenom činu: „Gdje god se uspropovijeda evanđelje po svemu svijetu, kazaće se i šta ona učini − za sjećanje na nju.“
Ali zašto ju je Isus hvalio na tako ekstravagantan način? Da li je On bio neuravnotežen kao ona? Zar On nije mogao da bude uzdržaniji i oprezniji u svojim opažanjima? Mudri ljudi generalno nisu u toj mjeri oduševljeni.
Zbog „ovog Jevanđelja“ miomiris njenog čina treba da se širi, kao što Isus kaže. Ovdje je ključ za ono što je zbunjujuće u tome. Isusova ekstravagantna ljubav zahtijevala je ekstravagantan odgovor, i zato Isus mora da je odbrani. On mora da brani svoj krst! Njen čin rasvjetljava Jevanđelje, i jasno prikazuje njegove principe ljubavi, žrtve i veličanstvenosti.
Izvodi iz knjige „Marija Magdalena – Žena koju svijet nikad neće zaboraviti“, Robert J. Wieland