Prolog
Jerusalim, Judeja, početkom 30-ih godina 1. vijeka nove ere
Za samo dva dana počeće osmi dan praznika Pashe i praznik beskvasnih hljebova. Prvosveštenici i teolozi tražili su način na koji bi u tajnosti uhvatili Isusa i ubili ga. Oni su se složili da to ne treba da se desi tokom pashalne sedmice.
„Mi ne želimo da imamo posla s masom ljudi“, rekli su.
Isus je bio u Betaniji, kao gost Simona gubavog. Dok je jeo večeru, došla je žena noseći sud sa skupocjenim mirisnim uljem. Otvorivši posudu, izlila je to ulje na Njegovu glavu. Neki od gostiju su pobjesnjeli. „To je kriminal! Čisto rasipanje! Ovo mirisno ulje se moglo prodati za više od jedne godišnje plate i to dati siromasima.“ Negodovali su tako u svojoj ljutnji, na ivici da ispolje svoj gnjev nad njom.
Ali Isus im je rekao: „Ostavite je; što joj stvarate neprijatnosti? Ona učini dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate sa sobom, i kad hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla; unaprijed je pomazala moje tijelo za ukop. I zaista vam kažem: gdje god se uspropovijeda jevanđelje po svemu svijetu, kazaće se i šta ona učini“.
Juda Iskariotski, jedan od dvanaestorice, skovao je zavjeru sa prvosveštenicima, odlučan da ga izda. Nisu mogli da vjeruju svojim ušima i obećali su da će dobro da mu plate. On je počeo da traži pravu priliku da im ga preda.
Marija – ko je ona zapravo?
Četiri jevanđelja u Novom Zavjetu otkrivaju nam jednu osobu – Mariju iz Magdale, ženu koja se nalazila u bespomoćnoj situaciji, izopačena od seksualne eksploatacije. Pogubni efekti takvog života bili su tako loši da Biblija govori o „sedam demona“ koji su je kontrolisali (Galatima 2:5, 14; Marko 16:9).
Tokom vjekova, među naučnicima i teolozima bilo je popularno da etiketiraju Mariju Magdalenu kao prostitutku. Iznenađujuće detaljna slika mozaika izranja iz studije svega onoga što četiri Jevanđelja govore o njoj, ali izgleda da tu nema sugestije da je ona bila prostitutka. Umjesto toga, njen problem je bio neka vrsta grijeha zbog kojeg su je opsjeli demoni.
Biblija bez zadrške portretiše pojedince kao prostitutke ako je to zaista tako. Ništa nije sakriveno. Marija je možda imala čak ozbiljniji problem od obične prostitucije: neki naučnici vjeruju da vide dokaz da je ona bila nimfomanka, žena koju je demon požude, a ne želja za zaradom, udaljio od njenog razumnog rasuđivanja.
Demonska seksualna opsjednutost nije prijatna opsesija. Njeni zarobljenici se brzo uhvate jer zamke seksa idu do iskonskih korjena naše egzistencije. Mi smo bića kreirana po Božjem liku, „muško i žensko“. Seks nije nešto s čime se treba šaliti; to je stvar života i smrti u dubokim kreativnim tajnama Božjim.
I u Mariji nije bio samo jedan demon koga je trebalo istjerati; sedam njih se borilo za njenu dušu. Broj „sedam“ nije samo puki eufemizam. Biblijski dokaz sugeriše da je ona bila veoma inteligentna osoba; a što ste inteligentniji, više demona može stanovati u vašoj duši jednom kad u nju uđu. Ova žena je otišla zaista daleko.
Marijin identitet otkriva nam jevanđelje po Jovanu, kao i identitet njenih kritičara. To su bili apostoli! Oni su bili spremni slijediti „glas razuma“ najracionalnije osobe među njima – Jude Iskariotskog, uskoro izdajnika Isusa Hrista!
Kako je ona postala takva?
Djelovi mozaika u četiri Jevanđelja uklapaju se međusobno pokazujući da je čovjek, koji ju je među prvima seksualno zloupotrijebio, bilo farisej Simon (priča iz Luke 7. možda ne znači ništa drugo, kao što ćemo vidjeti).
Marija je očigledno, kao mlada i ranjiva, bila uvučena u seksualno zlostavljanje. Iako su njena starija sestra i brat istaknuti u biblijskoj priči, nema detalja o ocu, koji bi trebalo da je Simonov brat. Iz nekog razloga, on ju je izgleda izgubio iz vida. Bljeskovi konteksta te priče sugerišu da je Marijino odgajanje i obrazovanje pomagao Simon, istaknuti vjerski vođa koji je živio u Betaniji (predgrađu Jerusalima, blizu kuće Marijine sestre Marte i brata Lazara).
Kao što se ponekad dešava sa stričevima i bratanicama ili sestričinama, Simon je mogao da započne emotivnu vezu sa Marijom. Živeći bez oca, ona je mogla nevino da odgovori na njegovu suptilnu agresiju. Vrlo je moguće da je ona ostala u drugom stanju. Ako je tako, stric Simon je sigurno očajnički želio da je što prije protjera, da ne bi njegova sveta i sveštenička reputacija bila ukaljana glasinama koje su bile očigledno istinite. Marijin put daleko od svega toga mogao je biti zagorčan najdubljom ozlojeđenošću u koju zapadaju mlade djevojke.
Popularni stav koji je identifikuje sa ženom uhvaćenom u preljubi u Jovanu 8:1-11 izgleda nema biblijsko uporište. Marijin problem je bio opsjednutost demonima a ne preljuba. Kao mlada Jevrejka iz odlične porodice, primivši pobožnost vrlo rano sa svojom sestrom Martom i bratom Lazarom, ona se vjerovatno nije odala prostituciji ni preljubi. Čak i da je tako, kontekst se ne uklapa u to. Žena iz Jovana 8 bila je u Jerusalimu, a Marijini problemi desili su se u Magdali, na dalekom sjeveru Galileje.
Najvjerovatnije, kad razmotrimo ljudsku prirodu, izgleda razumno da je Marija mogla otići u Magdalu samo da sahrani sebe u svojoj sramoti. Odredila je cilj u tami očaja. Filozofija „ništa ne ide nigdje“ mogla je da bude i njen stav. Očaj, mračan kao pakao, uz odgovarajuće nevjerovanje postalo je baza za višestruku demonsku opsjednutost.
Dalje, vrijeme dešavanja priče o preljubnici iz Jovana 8, postavljeno je blizu kraja Hristove misije, blizu njenog raspleta kada je prepirka sa narodnim vođama predskazala Njegovo predstojeće raspeće. Ali Marijin problem je postao očigledan dosta rano tokom Hristovog prvog misionarskog putovanja, jer se njeno oslobođenje desilo ili tada ili vrlo skoro posle toga. Mi vidimo da je ona bila u grupi na njihovom drugom misionarskom putovanju. Marijin identitet jedva da se uklapa bilo u profil jerusalimske prostitutke bilo preljubnice.
Stric Simon je bio veoma istaknuti, vrlo poštovani religijski vođa. Ne postoji priča o bilo kakvom neprikladnom odnosu sa Marijom koji je procurio u medijima tog doba. Uvijek učena da poštuje starije i patrijarhe svoje porodice, Marija je potčinila sebe tako da bude krotka i ugnjetavana, bez svog samopoštovanja. Kako su se frustracija i beznadežnost uselili u njenu dušu, ona je gajila toliko gorke mržnje u svom srcu da je postala emotivno poremećena. Kad je njena intelektualna sposobnost bila udružena sa emotivnim očajem, to je bio recept za odličnu podlogu da je zaposjednu demoni.
Ako je bila totalno lišena samopoštovanja (opsjednutost demonima prouzrokuje takvo stanje srca), drugi muškarci su onda takođe mogli da je zloupotrebljavaju (rimski vojnici su bili u Galileji). Njena mržnja prema muškarcima uopšte mogla je samo da bude sve dublja i ogorčenija. Tako ne bi prošlo mnogo vremena dok je ona postala ljudska duša naseljena tim agentima iskonske tame. Kad Biblija insistira na „sedam,“ to podrazumijeva da je ona bila izvan moći bio čije terapeutske pomoći.
Ali susret sa Nekim ko zna kako da pomogne, Nekim koji može da pomogne i nama, postala je njena dobra sreća.
Kako je Marija upoznala Isusa
Možda je brat Lazar ili sestra Marta ugovorila taj susret. Ona nikad ni izdaleka nije upoznala takvog čovjeka. Umjetnici i pisci su kroz vjekove divljali u svojoj mašti o seksualnoj privlačnosti između Marije i Isusa, ali Biblija ne nagovještava tako nešto.
Isus je znao da je On Božji Sin, ali On je takođe bio i Sin čovječji, potpuno ljudsko biće, „u svemu bio iskušan – slično nama – izuzev grijeha“ (Jevrejima 4:15). Njegova ljudskost je stalno bila vidljiva. Ali, nikad na planeti Zemlji nije postojala žena tako lijepa i šarmantna koja je mogla da postane mlada otjelotvorenog Sina Božijeg. On je već bio „u ljubavi,“ „vjeren“ ako vam je po volji, sa drugom „ženom,“ Njegovom čistom zajednicom (eklesijom) spasenih sa kojom će se vjenčati. Njegova „ljubav“ bilo je cijelo čovječanstvo.
To znači da nijedna žena, pojedinac, nisu mogli zauzeti to mjesto. Nikakva manja ljubav nije mogla biti ponuđena, jer to bi značilo neuspjeh Njegove misije! Oni koji pišu ovakve priče i snimaju filmove, ne razumiju Isusov karakter, ili prirodu prave ljubavi. Kad već volite, nijedna druga osoba ne može da se umiješa (zbog čega je preljuba nemoguća za svakog ko voli!).
Za Njega je bilo je dovoljno strašno da dopusti svojoj nedužnoj majci da ga gleda razapetog. Kako je On mogao da dozvoli bilo kojoj drugoj ženi da bude tako mučena? Biblija izdvaja Mariju, Njegovu majku, kao jedinu ženu u istoriji čija je duša trebalo da bude „probodena mačem“, kako joj je stari Simeon rekao u hramu (Luka 2:34, 35 – grčka riječ „romfaia“ znači veliki Golijatov mač). Isus bi bilo koju drugu ženu poštedio saučestvovanja u duševnim mukama Njegove majke!
Ali Isus je volio Mariju Magdalinu, to je sigurno, na isti način na koji je volio bilo koje drugo ljudsko biće. To je bila nesebična, čista, samopožrtvovana ljubav. S obzirom da je „postao sličan ljudima“ (Filibljanima 2:7) i s obzirom da je „je sam znao šta je čovjeku u srcu“ (Jovan 2:25), On je razumio Mariju kako je nije razumjelo nijedno ljudsko biće do tad. On je razumio lavirint složenosti njene ženske ljudske prirode, posebno prirodu zlostavljanja njene duše. Kao Stvoritelj ljudi i Otkupitelj lično, On je znao, kako nijedan muškarac nije, šta je ona osjećala prema muškarcima.
Čak i u takvom neformalnom kontaktu, Isus bi svakom ljudskom biću koje sretne prenosio, na neki način, osjećaj samopožrtvovane agape ljubavi. Ako bi te duše otvorile srce da je „zadrže“, izvjesna mjera uzajamnosti nastala bi istog momenta. Prepoznavanje bi u početku bilo nijemo, jer „bezdana bezdanu doziva“ kad je nečija duša „klonula,“ kao što je bila njena. To nije bio njen instinktivan odgovor, već nešto mnogo dublje od toga, jer Isus je rekao „Moje ovce slušaju moj glas… i idu za mnom“ (Jovan 10:27). Marija je čula taj glas, i koliko god bio slabašan, njegov odjek se mogao primiti u njenoj mračnoj i zaglušenoj duši. Mi čitamo da „ljubav [agape] ne prestaje nikada.“ Očigledno, čak i u demonima opsjednutim dušama koje su iskrene, sposobnost da se osjeti agape ljubav takođe „nikad ne prestaje.“
U skrivenim slojevima njene svijesti, Marija je počela da osjeća upliv božanske nezemaljske ljubavi koja je Isusa na kraju i dovela do krsta. To je ono što je osvojilo njenu dušu. S njene strane je došlo do prepoznavanja, makar i u samo neznatnoj mjeri. Njoj je bilo potpuno nezamislivo da može postojati neki čovjek na zemlji koji bi je volio čistom i istinskom ljubavlju. Ali, ovaj Jedan ju je volio baš tako. Poslednja iskra duše koja je ostala u njenom srcu bila je probuđena. Ona je željela ono što je On imao, nešto beskonačno izvan seksa ili ljudskog drugarstva.
Isusovo zalaganje za Mariju i oslobođenje
Ako ste ikada bili iskušani da se zapitate zašto morate iznova i iznova da se molite, a onda se ponovo molite, radi nečijeg obraćenja (ili čak vašeg ličnog!), ohrabrite se iz ove priče o Mariji Magdalini. Čak i Isus, božanski Božji Sin, „Spasitelj svijeta,“ morao je da se moli „sedam puta“ prije nego što je Marija bila oslobođena.
Njen slučaj je bio težak, a tako je sa svakom izgubljenom dušom, uključujući vašu i moju.
Ništa u biblijskoj priči ne sugeriše da su ove molitve povremenog karaktera. Demoni ne odustaju lako, posebno ako se radi o seksualnim sklonostima. Kakva god da je bila priroda njene žudnje, Marija je nalazila samo privremeno olakšanje nakon istjerivanja njenog prvog demona; ali počelo je da joj se vraća povjerenje. Počela je da vidi nekakvu nadu. Kao da je malo proljećno cvijeće nakon teške zime počelo da cvjeta u njenom umu i srcu. Da, ona je mogla ponovo da postane žena koja poštuje samu sebe!
Ali, kad je iskušenje navalilo na nju, ona je pala. A ništa ne boli kao pad nakon što pomislite da ste izbavljeni. U njenom ponovljenom očaju, Marija je mogla da iskaže molitvu psalmiste: „Jer podigavši me bacio si me“ (Psalam 102:10). Ali, Isus se ponovo molio za nju i ona je ponovo bila izbavljena. Drugi demon je istjeran!
Teško je to zamisliti, osim ako ste i sami prošli kroz borbu sa zavisnošću, a ova žena je to prošla sedam puta! Ne znamo koliko je sve ovo bilo poznato učenicima, ali ako jeste nije teško zamisliti Judu Iskariotskog i druge kako govore Isusu da je ova žena beznadežan slučaj. „Ti ne možeš da spasiš svakoga, ona je to zaslužila! Praviš budalu od sebe ako se ponovo moliš za nju!“ Ali On se sedam puta molio za njenu izgubljenu dušu.
Mi nismo dovoljno mudri da bismo znali šta je radio taj sedmi demon koji je konačno istjeran. Ali iz iskustva, najvjerovatnije se radilo o gorkoj ozlojeđenosti koju je Marija gajila svih tih godina protiv muškarca koji joj je uništio život, protiv onog koji je zgazio njenu dušu i sebično napredovao u svojoj karijeri preko njenog uništenog života.
Ali, kad bi samo ona mogla sebe da dovede do nivoa da može da mu oprosti… da se pokaje sa svoje strane u tom društvenom smislu, da shvati da je i ona kao član ljudskog roda „zgriješila i tako lišena slave Božije“ i kad je mogla da osjeti da ona nema svoju ličnu već pravednost koja je 100% samo Hristova, tada je novo svijetlo moglo da počne da sviće u njoj. Ništa nije moglo biti moguće sve dok ona nije shvatila da je njegov grijeh trebalo da bude njen grijeh, ali u milosti Spasitelja. Onda je ona otkrila kako je nemoguć zadatak koji je bio pred njom postao moguć: oprostila mu je.
A sada je ona konačno bila slobodna!
Sedmi i poslednji demon je istjeran. Sada je ona pjevala „Duša se naša izbavi kao ptica iz zamke lovačke; zamka se raskide, i mi se izbavismo.“ (Psalam 124:7). Nije tu bilo ni pomisli o nekakvom činu ispaštanja. Ta malena sposobnost da osjeti agape ljubav razvila se u blještavu iskru zahvalnosti u njenom srcu. Ona je pobjegla iz bezdana propasti! Kao osoba koja je pobjegla iz tamnice ogromnog očaja, gledajući sa suzama u očima tijela drugih koji su isto tako bili vrijedni pažnje ali su nestali tamo negdje u svom nevjerovanju, ona je znala samo za suze ponizne ali zahvalne skrušenosti.
Njeno obraćenje nije bilo rezultat rada. Sve što je ona radila bilo je zahvalno prihvatanje onoga što je vidjela u Isusu. Dokazalo se da je njena vjera bila istinska jer je odmah počela da djeluje, kao što ćemo vidjeti.
Kako je Marija mogla da kaže „Hvala Ti“?
Ona je već bila do bezdana i nazad. Gorčina koju je ispila bila je užasna.
Biblija nam ne govori o bilo kojoj drugoj osobi koju je mučilo sedam demona, ili se osjećala tako „napuštenom“ od strane Boga (Veliki izuzetak je, naravno, Spasitelj na Njegovom krstu koji je povikao „Bože moj, zašto si me ostavio?“).
U njenom izgubljenom stanju, koliko god je ljudski moguće, Marija je uronila u dubine užasa sa kojim će se konačno suočiti oni koji izaberu da stradaju u drugoj smrti sa Sotonom. Izlazak iz te mračne pećine na svjetlost Božje ljubavi ispunilo je njenu dušu srećom koju niko ne može da opiše.
Marija je morala da kaže „Hvala Ti!“ na neki način, i željela je da to iskaže glasno. Ali, na koji način? Sve je bilo protiv nje. Kao prvo, ona je bila žensko; ćutati na javnom mjestu bilo je pravilo.
Kao drugo, ona je izgubila i posljednji ostatak svoje reputacije. Dalje, izgleda ona nije imala dar govorništva, ili bar taj dar nije preživio. (Ona je na kraju bila veliki propovjednik, ali ne pomoću mudrosti riječi.)
I ponovo, spajajući mali mozaik od djelića datih iz četiri Jevanđelja, mi otkrivamo da je ona dobila jedinstvenu ideju. Ona je čula da je Dvanaestoricu teško uhvatiti (žena ima šesto čulo, kako nam je rečeno). Isus je stalno ponavljao da On ide u Jerusalim da umre. Dvanaestorica kao da nisu čula ništa od toga. Ako će on umrijeti, mislila je Marija, mogla je bar da pomaže Njegovo mrtvo tijelo nekim dragocjenim mirisom.
Tri Jevanđelja naglašavaju da kakvo god da je mirisno ulje našla, ono je bilo „skupocjeno.“ Stručnjak za finansije, Juda Iskariotski, procijenio ga je na „više od trista denara,“ srebrnika – ekvivalentu radničke plate za cijelu godinu. Ako je apotekar imao bilo koje jeftinije mirisno ulje, ona je to odbila. Ono što je kupila bilo je na plemićkom nivou. Bio je poznat kao „nardov miris,“ uvežen iz dalekih Himalaja sa sjevera Indije, proizveden iz korjena specijalne biljke koje ima samo tamo.
Uzevši dragocjenu alabastarsku bocu, Marija je otišla kući i odložila je do tužnog dana kada će joj zatrebati. Ona mora da bude strpljiva (čitamo da agape ljubav uvijek čini svog vlasnika strpljivim).
Simon se pojavljuje na sceni
Iako očigledno bezdušan i okrutan u proganjanju Marije, Simon je i dalje bio ljudsko biće. Ljudskost je na kraju morala da prestigne njegove svešteničke ambicije. Njegova savjest nije mogla da pomogne ali je bila opterećena krivicom; on je upropastio ženin život. Na neki način, njena krv je bila na njegovim rukama.
On je mogao da se poredi sa Davidom koji je napisao Psalam 32 nakon što je ubio Uriju Hetejina i ukrao njegovu ženu. Psalam muči Simonovu dušu: „Jer dan i noć tištaše me ruka Tvoja“ (32:4). Scena sa Marijinim suzama opustošenja njene duše nakon što joj je naredio da ode morala je biti u njegovim mislima danju i noću, a posebno noću.
Krivica vodi čovjeka u besane noći i nervozne dane, a bez načina da se to ublaži. On je mogao biti sjajan čovjek u javnoj komunikaciji, sa osmjehom i prisan sa svojim društvom po danu, ali noću je bio sam u mraku sa Svetim Duhom koji ispituje njegove misli i ubjeđenja.
Često se dešava kad je neko opterećen nerazriješenom krivicom, najslabiji organ nečijeg tijela se slama u bolesti. U Simonovom slučaju, napala ga je strašna bolest. Na njegov užas, ustanovljeno je da ima gubu, što je značilo da mora da napusti svoj dom. Bio bi više od ljudskog bića da nije pomislio da mu strogo Božanstvo vraća za ono što je učinio Mariji.
Simon je upoznao Isusa negdje, i „tužno ga preklinjao“ da ga iscijeli od njegove gube. Očigledno je Isus odgovorio milošću, ne tražeći nikakvo Simonovo obećanje pa čak ni predaju – što je bilo uobičajeno za Isusa. Sva Njegova iscjeljenja učinjena su milošću. Simon se kući vratio srećan, ali vjerovatno ne previše zahvalan. Ali on je bio pristojan čovjek. Iscijeljen je od užasne bolesti; on sad mora nekako da kaže „Hvala Ti“.
Ali kako?
S obzirom da je uvijek bio muškarčina čije oči nikada nisu zamaglile suze, on nije mogao da učini ono što je Marija učinila kad je pred svog Spasitelja pala na koljena sa suzama u očima. Simon je bio tipičan muškarac koji ne ispoljava svoja osjećanja. Simon je bio zarobljenik svog hladnog srca, i bio je najstrožije odan svom poslu.
Ali, on je konačno odlučio šta da uradi: on će organizovati prijem i pozvati Isusa i Njegove učenike da dođu (Jovan 12:1-9). Za ovo je, bez sumnje, bila potrebna hrabrost jer je ostalo još samo nekoliko dana do raspeća, a farisejska atmosfera u gradu je bila izrazito protiv Isusa. On nije imao da kaže ništa neprijatno; njegova velika gostoljubivost bi tiho pratila njegovo djelo. Problem riješen.
Logikom njegove ljudske prirode, on nikad ne bi Mariju stavio na listu gostiju. U stvari, Luka nam govori da je ona saznala za tu svečanost nezavisno od Simonovog poziva (Luka 7:37).
Kad je ona saznala za to, sjetila se bolje ideje nego da prospe mirisno ulje na Spasiteljevo mrtvo tijelo: zašto Ga ne bi pomazala dok je još živ? Ona je razumjela jasno biblijsko učenje da „mrtvi ne znaju ništa“, da nisu ni svjesni u svojoj smrti. Uzevši svoju dragocjenu alabastarsku bocu, prokrčila je sebi put do svečanosti i praktično probila kapiju.
Našavši Isusa, ona je stala tamo gdje je On sjedio. Sva ta zatvorena zahvalnost što ju je izbavio iz pakla slobodno se izlila bez predumišljaja kroz bujicu suza kad je klekla pred Isusa. Luka nam iznosi tu priču:
„Jedan farisej ga je molio da ruča s njim. Zato je on ušao u farisejevu kuću i zauzeo mjesto za stolom. I jedna žena koja je u gradu bila poznata kao grešnica saznala je da je on na obroku u farisejevoj kući, pa je donijela bočicu mirisnog ulja, smjestila se kod njegovih nogu i sva uplakana počela da mu kvasi noge suzama i da ih briše svojom kosom. Ljubila mu je noge i mazala ih mirisnim uljem. Kad je to vidio farisej koji ga je pozvao, pomislio je u sebi: ‘Da je ovaj čovjek prorok, znao bi ko je ova žena koja ga dotiče i kakva je, da je grešnica’.“ (Luka 7:36-39)
Isus je znao cijelu priču o Simonovom ludovanju sa Marijom. Da li je Isus trebalo da odbije Simona? Na Njegovom mjestu, mi sigurno bismo. Ali, Isus je volio i ubogog Simona. Ako je Marijin slučaj bio težak, Simonov je bio teži. Simon je bio skoro nepristupačan za omekšavajući uticaj Svetog Duha. To polutvrdo srce je kao stanje izgubljenosti bilo najveći izazov sa kojim se Bog suočio među svojim narodom tokom svih godina ljudskog roda.
Šta je Isus mogao da uradi za njega? On se sigurno ozbiljno molio i tog jutra da Ga Otac uči šta da kaže u bilo kom problemu koji će se pojaviti tog dana.
Sveti Duh je u Isusov um umetnuo priču koja je mogla da spasi Simona od samog sebe, kao i nas, ukoliko shvatimo njenu poruku. Bio je to odgovor na Simonovo samodovoljno razmišljanje:
„A Isus mu je rekao: ‘Simone, imam nešto da ti kažem.’ A on reče: ‘Učitelju, kaži!’ ‘Dva čovjeka su bila dužna nekom zajmodavcu. Jedan mu je dugovao petsto denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli da vrate dug, on je spremno oprostio obojici. Dakle, koji će ga od njih više voljeti?’ Simon odgovori: ‘Vjerovatno onaj kome je oprostio više.’ Isus mu reče: ‘Ispravno si prosudio’.“ (Luka 7:40-43)
Simon je svakako bio dovoljno inteligentan da odmah shvati poruku. Žena koju je prezirao bila je ona koja je dugovala pedeset srebrnika; njegov dug je bio pet stotina.
Isus je mogao time da ga oslobodi, i on bi bio blagosloven razumevajući svoju pravu krivicu. Ali, Spasitelj je izabrao da pritisne trn još dublje:
„I okrenuvši se prema ženi, reče Simonu: ‘Vidiš li ovu ženu? Ušao sam u tvoju kuću, i nisi mi dao vode za noge. A ova žena mi je noge oblila suzama i obrisala ih svojom kosom. Nisi me pozdravio poljupcem, a ova žena, otkako sam ušao, nije prestala da mi ljubi noge. Nisi mi namazao glavu uljem, a ova žena mi je namazala noge mirisnim uljem. Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, iako ih je mnogo, jer je mnogo ljubavi pokazala. A kome je malo oprošteno, malo ljubavi pokazuje’.“ (44-47)
Ima nešto duboko ovdje u vezi shvatanja najteže dužnosti koju svi mi moramo da naučimo: kako da volimo.
Ali šta se desilo Mariji?
Na kraju ove rasprave sa Simonom, Njegova leđa su i dalje okrenuta fariseju ali obraćajući se Mariji, Isus joj govori: „Vjera tvoja spasla te je; idi s mirom.“ (50. stih)
Ovo proizvodi pitanje: šta je vjera? Ona je spasla Mariju, iako je bila izgubljena. Očigledno Isus želi da nam njeno iskustvo osvijetli njenu pravu definiciju.
Mi moramo da napravimo razliku između istinske vjere i njenog falsifikata ako ikada želimo da imamo mir u srcu. Jednostavna definicija vjere je da je ona zahvalnost srca za agape ljubav koja je vodila Sina Božijeg da umre za nas na krstu. Vjera je ono što je Marija imala.
U svom prvom kontaktu sa njom u Magdali, Isus je dao izraz toj agape ljubavi, možda ne riječima, ali pogledom, dodirom, duhom, vatrenošću svoje molitve za njeno izbavljenje. Ona je već bila skoro uništena, ali maleni ostatak duše, koji je još uvijek bio u njoj, odgovorio je tom slabašnom iskrom zahvalnosti. Nakon toga, sa svakom sledećom molitvom tokom narednih šest sesija, njena zahvalnost za Njegovu agape ljubav je rasla.
Ono što ju je motivisalo nakon toga nije bio strah od vječne smrti, niti nada da će biti nagrađena, niti ljubav prema Nebu, niti želja da je drugi slave, već potpuno neegoistična zahvalnost za „Hristovu ljubav koja prevazilazi naše saznanje“ (Efescima 3:18-19).
Dug Hristu, i dug ovoj ženi!
Svijet duguje nešto Mariji što nikad ranije nije prepoznao. Ona je ohrabrila Onog koji je bio iskušan do krajnjih granica u vrijeme Njegove najveće potrebe. Dvanaestorica hladnih srca nisu Ga utješili kako je to učinila Marija, koju su oni prezirali zbog njenog ekstravagantnog dara.
Marija nije mogla da zna zašto je bila pokrenuta da to učini. Ona je čula samo za neku neistraženu, pa ipak nepogrešivu agape ljubav. Ona je potrošila sve što je imala samo da bi kupila ovo mirisno ulje. Ono što se zaista desilo je da je ona pomazala Hristovo tijelo „unaprijed“ za ukop. I On je to u potpunosti cijenio!
Ona je bila potpuno nesposobna da odbrani svoj čin pred prekornim učenicima tako da je Isus lično morao da istupi i spasi je. Krećući sa odbranom, On je taj incident pretvorio u lekciju o značaju krsta.
U stvari, iz onoga što je On rekao, izgleda da je potrebno saosjećajno razumijevanje Marijinog dirljivog čina ako želimo da razumijemo i samo Jevanđelje. On je nagovijestio veliko poštovanje koje će Njegovi sledbenici iz svih vjekova imati prema njenom činu: „Gdje god se uspropovijeda evanđelje po svemu svijetu, kazaće se i šta ona učini − za sjećanje na nju.“
Ali zašto ju je Isus hvalio na tako ekstravagantan način? Da li je On bio neuravnotežen kao ona? Zar On nije mogao da bude uzdržaniji i oprezniji u svojim opažanjima? Mudri ljudi generalno nisu u toj mjeri oduševljeni.
Zbog „ovog Jevanđelja“ miomiris njenog čina treba da se širi, kao što Isus kaže. Ovdje je ključ za ono što je zbunjujuće u tome. Isusova ekstravagantna ljubav zahtijevala je ekstravagantan odgovor, i zato Isus mora da je odbrani. On mora da brani svoj krst! Njen čin rasvjetljava Jevanđelje, i jasno prikazuje njegove principe ljubavi, žrtve i veličanstvenosti.
Izvodi iz knjige „Marija Magdalena – Žena koju svijet nikad neće zaboraviti“, Robert J. Wieland
