Kraj antitipskog Dana pomirenja i Sotona
U 3. knjizi Mojsijevoj 23. glava opisani su glavni godišnji Gospodnji praznici, koji su zajedno sa obrednom službom predstavljali tipologiju Plana spasenja. Ukratko, u grupi od četiri proljećna praznika bili su Pasha, Praznik beskvasnih hljebova, Praznik prvina i Praznik sedmica (Pedesetnica). Tri jesenja vezana praznika bili su Trubni dan, kao najava Dana pomirenja, te konačno Praznik sjenica.
Svi proljećni praznici našli su svoje ispunjenje u Hristovom prvom dolasku, Njegovoj Žrtvi i uskrsenju, što Ga je zatim kvalifikovalo za veliku antitipsku službu pomirenja u Nebeskoj svetinji. Nakon isteka proročkog perioda od 2300 godina, dakle u jesen 1844. godine, Hrist je prešao u Svetinju nad svetinjama gdje vrši antitipsku službu pomirenja, što odgovara Istražnom sudu ili vremenu milosti. Svako ko bude opravdan na Istražnom sudu biće podignut u život o prvom uskrsenju prilikom Hristovog drugog dolaska.
Bog u svojoj milosti i mudrosti nije predvidio da Njegov narod koji je prihvatio Hrista za svog Spasitelja bude direktno izložen suočavanju sa svojim grijesima pred Njim. Hrist je naš Zastupnik, On se zalaže za pokajane grešnike i pravda ih. „Zaista, zaista, kažem vam, ko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Jovan 5:24)
Sada moramo malo ući u detalje zemaljske službe za Dan pomirenja da bismo shvatili šta se dešava sa pokajanim grijesima.
U 3. Mojsijevoj, 16. glava, posle opisa priprema i žrtve koju je prinosio prvosveštenik (Aron) za sebe i svoj dom, u 3 stihu stoji nalog da „od zbora sinova Izraelovih uzme dva jarca za žrtvu radi grijeha, i jednog ovna za žrtvu paljenicu.“
Stihovi 7-10: „Neka uzme dva jarca i postavi ih pred Gospoda na ulaz u šator od sastanka. Neka Aron baci žreb za ta dva jarca, jedan žreb za Gospoda, a drugi žreb za Azazela. Neka Aron prinese jarca na kog je pao žreb za Gospoda, i neka taj jarac bude žrtva za greh, a jarca na kog je pao žreb za Azazela neka živog postavi pred Gospoda da se nad njim obavi pomirenje, šaljući ga Azazelu u pustinju.“
Tekst dalje kaže da se jarac za Gospoda klao „za grijeh narodni“ (15. stih), što je simbol Hrista koji umire za grijehe svog naroda (vidi Jevrejima 7:27). Stih 16: „I tako će očistiti svetinju od nečistota sinova Izraelovih i od prestupa njihovih u svim grijesima njihovim; tako će učiniti i u šatoru od sastanka, koji je među njima usred nečistota njihovih.“ Ovdje vidimo da i samoj svetinji trebalo očišćenje. Zašto? Zbog svih prestupa koji su tokom svakodnevne službe pomirenja unošeni u svetinju. Treba zapaziti da svakodnevna služba, tamid, nikad nije prekidana, što ukazuje na neprekidnu raspoloživost Hristove žrtve u korist grešnika koji se kaju. Ali ta krv je unošena samo u prvo odjeljenje svetinje. Na Dan pomirenja (koji se poistovjećuje sa danom suda), krv se unosila u drugo odjeljenje, krv jarca za Gospoda, ali nad njim prvosveštenik nije polagao ruke radi priznavanja grijeha. To znači da je ova krv bila čista i prala sve nagomilane grijehe tokom godine. Analogno tome, Hristova krv u stvarnosti nebeske svetinje briše zapise o našim pokajanim grijesima (vidi Jevrejima 9:23 i Djela 3:19). Kao što se proces očišćenja grijeha u zemaljskoj svetinji nije završavao smrću zaklane životinje, tako se ni proces pomirenja koji obavlja Mesija, Jagnje zaklano od postanja svijeta (Otkrivenje 13:8), neće završiti do konačnog prestanka Njegove prvosvešteničke službe i očišćenja Nebeske svetinje.
Sada da vidimo šta je simbolički predstavljao jarac za Azazela. Stihovi 20-22: „A kad očisti svetinju i šator od sastanka i oltar, tada neka dovede jarca živog. I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živom, neka ispovijedi nad njim sva bezakonja sinova Izraelovih i sve prestupe njihove u svim grijesima njihovim, i metnuvši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju.“
Sveštenik je dakle završio službu pomirenja i napustio svetinju. Zatim je „skupljene“ grijehe iz svetinje prenosio na živog „jarca za Azazela“ koji je napokon izgonjen u pustinju na put bez povratka. Ovo predstavlja prenošenje pokajanih grijeha na Sotonu, uzročnika i stvarnog krivca za nastanak grijeha.
Ko je Azazel i zašto ovo ime? Prema drevnim izvorima, Azazel je bio personifikacija nečistote, vođa pobunjenih anđela, koji je pripadao klasi „seirim“ kozolikih pustinjskih demona (džina).[1] Prema tipologiji zemaljske svetinje, polaganje pokajanih grijeha na njihovog uzročnika – Sotonu – desiće se nakon završetka antitipskog Dana pomirenja ili Istražnog Božjeg suda.
Sotona će biti ograničen na opustošenoj zemlji za vrijeme milenijuma, nakon čega će uslijediti Treći Gospodnji dolazak i Izvršni sud (Otk. 20:7-15).
Pokajani grijesi se odmah nakon završetka Hristovog posredovanja u nebeskoj Svetinji nad svetinjama prenose na Sotonu. On se odvodi u pustinju, za šta treba vremena, a u to isto vrijeme se izlivaju sedam poslednjih zala. Odvođenje Sotone znači i goli opstanak za Božji narod, jer bez tog čina, oni bi izgubili živote. Zapamtimo, Bog nije čarobnjak koji je čudom uklonio grijehe. Sve ima svoje vrijeme i mjesto u velikom Planu spasenja.
Olaki i paušalni zaključci hrišćanskog svijeta po imenu o „krstu“ na kojem je sve završeno, a mi bezbjedni i bezbrižni pod milošću, nemaju temelj u Božjoj Riječi. Zašto krst pod navodnicima? Jer je pseudo hrišćanska teologija od instrumenta zla na kojem je Isus raspet, i koji uopšte nije imao konotacije kakve mu se danas pridaju, niti su Rimljani i Jevreji o velikoj gredi i jednoj manjoj poprečnoj za zakivanje ruku kažnjenika razmišljali na takav način, bukvalno napravila relikviju, pripisavši mu odlike paganskog Tamuzovog znaka. A Tamuz je lažni mesija, pripremljen od Sotone mnogo ranije. Nevjerovatno je kako obmana može neprimjetno kao zmija upuzati i zauzeti mjesto istine.
I još da ne zaboravimo antitipsko ispunjenje sedmog i poslednjeg praznika u jesenjem ciklusu (vidi 3. Mojsijeva 23:34 i 5. Mojsijeva 16:13-15). Praznik sjenica simbolički predstavlja veliko okupljanje i slavlje spasenih u nebeskom Hananu (vidi Isaija 25:9). Otkrivenje 7:9-12 opisuje veliki antitip.
Osnova učenja o milenijumu
Otkrivenje 20. glava je jedno od teološki najznačajnijih poglavlja u cijeloj Bibliji.
Ovo poglavlje je zapravo jedino mjesto u cijeloj Bibliji gdje se pominje milenijum ili hiljadu godina kao specifično razdoblje u Planu spasenja.
„I vidio sam jednog anđela kako silazi s neba s ključem od bezdana i velikim lancem u ruci. Uhvatio je aždaju, staru zmiju, koja je Đavo i Sotona, i svezao je na hiljadu godina. Bacio ju je u bezdan, koji je nad njom zaključao i zapečatio, da više ne zavodi narode dok se ne navrši hiljadu godina. Posle toga treba da bude nakratko odvezana. I vidio sam prestole. Onima što su sjeli na njih dato je da sude. Vidio sam duše onih koji su pogubljeni za svjedočanstvo Isusovo i za Riječ Božju, onih koji se nisu poklonili ni zvijeri ni njenom liku i koji nisu primili žig na čelo ni na ruku. Oni su oživjeli i vladali s Hristom hiljadu godina. Ostali mrtvi nisu oživjeli dok se nije navršilo hiljadu godina. To je prvo uskrsenje. Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom uskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće s njim hiljadu godina.
A kad se navrši hiljadu godina, Sotona će biti pušten iz svoje tamnice, pa će izaći da zavodi narode na četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih sakupi za rat. A biće ih kao morskog pijeska. I vidio sam kako su napredovali širom zemlje i okružili logor svetih i voljeni grad. Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih… Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:1-9,14)
Događaji u početku milenijuma
Da bismo ispravno shvatili gdje se milenijum tačno uklapa u Planu spasenja, moramo razmotriti događaje koji ga prate. Početak milenijuma obilježava drugi Hristov dolazak. Prethodno, 19. poglavlje Otkrivenja, završava slikovitom vizijom tog događaja.
i) Drugi Hristov dolazak dešava se nakon završetka antitipskog Dana pomirenja odnosno Istražnog Božjeg suda. Opravdanje na Sudu je osnov za prvo uskrsenje o kojem Pavle piše u 1. Solunjanima 4:16-18. Pavle doslovno potvrđuje da će mrtvi u Hristu uskrsnuti; u taj broj su uključeni svi Hristovi sledbenici od stvaranja svijeta, od početka istorije ove planete. Jovan ih u Otkrivenju opisuje kao „srećne i svete“ zato što su oni primaoci krune Božjih obećanja – života koji se nastavlja u vječnost. Oni koje Bog podigne u prvom uskrsenju nijesu podložni drugoj smrti (Otkrivenje 20:6). Ovo je vrlo važno da zapazimo.
Ovaj tekst u Otkrivenju takođe pominje „ostale mrtvace“ koji neće oživjeti ili biti uskrsnuti dok se ne završi period od hiljadu godina. Odatle je sasvim jasno da je prvo uskrsenje – uskrsenje života, a drugo uskrsenje – uskrsenje suda (vidi Jovan 5:29). Razlog drugog uskrsenja je podizanje na Izvršni Božji sud svih onih koji su odbacili spasenje. Zbog toga oni polažu račune pred Bogom po svojim djelima, prema Zakonu koji ih osuđuje na smrt. To je druga smrt ili zbogom životu zauvijek (Otkrivenje 20:5,12-15).
ii) Vezivanje Sotone je drugi bitan događaj u početku milenijuma. Aždaja, Stara zmija, Đavo i Sotona su izvan svake sumnje isto biće, odnosno pali anđeo Lucifer, začetnik pobune protiv Boga.
Pošto su Sotona i demoni duhovna bića (vidi Efescima 6:11,12), onda „lanac“, „ključ“ i „pečaćenje“ ne možemo shvatiti doslovno već figurativno. Time su simbolički predstavljene okolnosti kojima je onemogućena njegova aktivnost u početku o Hristovom drugom dolasku, kojima mu je onemogućeno da i dalje obmanjuje stanovnike zemlje.
Različiti novosavezni tekstovi ukazuju da su progresivna ograničenja bila stavljena na put Sotoninoj djelatnosti. Isus je spomenuo vezivanje jakoga (Matej 12:29). On je „vidio Sotonu kako pada s neba kao munja“ (Luka 10:18). Prije svog razapinjanja je izjavio: „Sada je suđenje ovom svijetu, sada će vladar ovog svijeta biti izbačen.“ (Jovan 12:31) Zajedno s tekstom u Otkrivenju 12:7-12, ovo ukazuje da je ograničavanje Sotone progresivno djelo koje se odvija u etapama i dostiže svoj vrhunac prilikom Hristovog drugog dolaska konačnim i potpunim vezivanjem Sotone. Pošto će biti „bačen“ i „zatvoren“ i tamnica „zapečaćena nad njime“, to znači da će Sotona morati da ostane na ovoj haotičnoj i pustoj Zemlji sve do kraja hiljadu godina. „I kada se navrši hiljada godina, Sotona će biti pušten iz tamnice svoje“ (Otkrivenje 20:3,7) – prije svog konačnog uništenja.
Sotona će biti bačen u „bezdan“ ili u ambis na grčkom. Taj pojam pojavljuje se i u drugim novosaveznim tekstovima kao mjesto nečistih duhova (Luka 8:31), ili boravište mrtvih (Rimljanima 10:7). U Otkrivenju 11:7 i 17:8 „ambis“ mjesto odakle izlazi zvijer. Ovdje je upotrijebljena ista riječ kao i u Septuaginti u 1. Mojsijevoj 1:2 kojom je opisano haotično stanje Zemlje prije stvaranja, kada je „tama bila nad bezdanom.“ Zemlja se, dakle, posle drugog Hristovog dolaska i početka milenijuma vratila u staro haotično stanje, prazna i pusta.
Razorena i pusta zemlja će biti dom Sotoni i njegovim zlim anđelima hiljadu godina. Ovdje će on biti zarobljen da luta tamo-amo uništenim licem zemlje, i posmatra posljedice svoje pobune protiv Božjeg zakona. Ograničen samo na Zemlju, on neće imati privilegiju da obilazi druge planete i da kuša i uznemirava one koji nisu pali.
Vraćanje Sotone natrag u „bezdan“ i „pečaćenje nad bezdanom“ označava potpuno ograničenje njegove sile za vrijeme milenijuma. On za to vrijeme nema koga da obmanjuje.
iii) Opustošena planeta zemlja je sledeći bitan činilac koji obilježava početak milenijuma. Strahoviti poremećaji u prirodi prate uništenje bezakonika prilikom drugog Hristovog dolaska i vraćaju Zemlju u stanje haosa. Kada anđeo izlije čašu sedmog zla, „nastale su munje i glasovi i gromovi i desio se strahovit zemljotres kakvog nije bilo otkako je ljudi na zemlji“ (Otkrivenje 16:18) i „sva su ostrva nestala i gore su iščezle“ (Otkrivenje 16:20). Isaija opisuje slično stanje: „Jer će se otvoriti brane na visini i potrešće se temelji zemlje. Sva se zemlja raspukla, sva se zemlja uzdrmala, sva se zemlja uskolebala. Sva se zemlja tetura kao pijanica i ljulja se kao osmatračnica. Pritiska je njen prestup, pa će pasti i više neće ustati.“ (Isaija 24:18-20) Ostali aspekti ovog proročanstva slični su onima u Otkrivenju: „Tog dana Gospod će presuditi vojsci na visini i kraljevima zemaljskim na zemlji. I biće skupljeni kao što se zarobljenici skupljaju u jamu i biće zatvoreni u tamnicu, i posle mnogo dana biće kažnjeni.“ (Isaija 24:21,22; Otkrivenje 19:19-21) Svijet će postati „bezdan“ ili ambis na koji će Sotona zajedno sa svojim demonima biti ograničen. Tada se on neće moći baviti nikakvim kreativnim ili organizatorskim djelatnostima na Zemlji koja će biti haotična i nenastanjena.
Isus je potvrdio da će oni koji se nisu spremili za Njegov drugi dolazak biti uništeni „onog dana kada se pojavi Sin čovječji“, isto onako kao što se to dogodilo u vrijeme Noja i Lota (Luka 17:26-30). I Pavle je potvrdio da će bezakonici biti uništeni sjajem Drugog dolaska (2. Solunjanima 1:7,8).
iv) Uzimanje uskrslih i živih pravednika sa Zemlje je konačno bitno obilježje u početku milenijuma. Pavle je jasno rekao da će prilikom Drugog dolaska „mrtvi u Hristu ustati pravi,“ i da će onda živi pravednici biti zajedno s njima uzeti na oblake u susret Gospodu na nebo (1. Solunjanima 4:16,17). Hrist se prilikom Drugog dolaska ne spušta na zemlju niti za tim ima potrebe. Anđeli obavljaju zadatak preuzimanja i prenosa preobraženih pravednika (vidi 1. Korinćanima 15:50-55), osposobljenih za putovanje na Nebo, mjesto Božjeg prebivališta. Tako će se ispuniti Isusovo obećanje: „U kući mog Oca ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem da vam pripremim mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovo ću doći i uzeću vas k sebi, da i vi budete tamo gdje sam ja.“ (Jovan 14:2,3) Ovo je toliko jasno da nema potrebe za daljim dokazivanjem iz Biblije.
Naša vjera i nada u uskrsenje suštinski zavisi od odgovara na tri pitanja: 1) Da li postoji Bog? 2) Da li Bog govori kroz Bibliju? 3) Da li Bog govori istinu? Odgovori na ova pitanja su razumski i logični.
Biblija govori o načinu kako je čovjek nastao (1. Mojsijeva 2:7), šta se događa prilikom smrti (Propovjednik 12:7), što nam, zajedno sa saznanjem o kompletnoj informaciji koju Bog posjeduje o svakom čovjeku (vidi Psalam 139:16; Otkrivenje 20:12), pomaže da razumijemo uskrsenje (Jovan 1:1-3, 14; 1. Solunjanima 4:16).
Hristovo uskrsenje je garancija našeg uskrsenja (1. Korinćanima 15:12-23, 45-54).
Prikaz događaja za vrijeme milenijuma
Dok tekst u Otkrivenju 20:1-3 opisuje šta će se događati u početku milenijuma, Otkrivenje 20:4-6 govori o tome šta će se zbivati u toku tih hiljadu godina. U četvrtom stihu Jovan opisuje prizor suda i kako spaseni kraljuju sa Hristom u toku milenijuma. O kakvom sudu je riječ?
i) Mjesto suda. Prizor se zbiva na Nebu. U Otkrivenju 20:4-6 uopšte se ne spominje Zemlja. U knjizi Otkrivenja riječ „presto“ pojavljuje se 47 puta. U svim slučajevima, osim u tri (Otkrivenje 2:13; 13:2; 16:10), presto se nalazi na Nebu. I ovaj tekst, na isti način, govori o Nebu. Naravno da Hrist sa svojim svetima ne kraljuje na opustošenoj Zemlji; Otkrivenje kaže da On sa spasenima kraljuje na Nebu!
Pitanje gdje će pravednici provesti milenijum može se postaviti i na drugim mjestima u Otkrivenju. Iako se ti tekstovi ne odnose neposredno na milenijum, oni pokazuju gdje će se sveti nalaziti posle drugog Hristovog dolaska. U prvoj polovini sedmog poglavlja Otkrivenja, sveti se zapečaćuju; u drugoj polovini, nalaze se pred Božjim prestolom i služe Bogu dan i noć u Njegovom Hramu (Otkrivenje 7:15). Tu se sam Bog stara o njima, tješi ih, tako da više ne moraju da trpe odricanja ni progonstva kao u vrijeme kada su boravili na Zemlji (Otkrivenje 7:16,17). Isti Božji presto – sa živim stvorenjima, starješinama i staklenim morem – pojavljuje se i u Otkrivenju 4:1-6. Nema nikakve sumnje da se taj prizor odigrava na Nebu. Prema tekstu u Otkrivenju 21:22, na novoj Zemlji neće biti Hrama, te, prema tome, mjesto Božjeg prestola u Otkrivenju 4. i 7. glava je na Nebu.
Otkrivenje 14:1-5 smješta 144.000 na brdo Cion, zajedno sa Jagnjetom. Kao pojedinci, otkupljeni „„sa Zemlje“ oni pjevaju novu pjesmu (Otkrivenje 14:3) pred prestolom, pred živim stvorenjima i pred starješinama. To su oni isti pravednici koji su bili zapečaćeni u Otkrivenju 7, oni isti koji su pobijedili zvijer iz Otkrivenja 13. i 14. glava. Pošto se ono što posle toga slijedi u Otkrivenju 14:6-13 događa prije nego što Sin čovječji sjedne na „bijeli oblak,“ moglo bi se pomisliti da se događaj zbiva na Zemlji. „Gora Cion“ se u Otkrivenju pojavljuje jedino ovdje i mogla bi se smatrati paralelom sa gradom u Jevrejima 12:22,23: „Vi ste, naprotiv, pristupili gori Cionu i gradu živog Boga, nebeskom Jerusalimu, i desetinama hiljada anđela, u sveopštem skupu pozvanih prvjenaca koji su zapisani na nebesima, i Bogu, koji je svima Sudija, i duhovima savršenih pravednika.“ Prizor u ovim stihovima je posledica, prikazana prije događaja koji su doveli do nje. Zemaljski grad Jerusalim ne igra nikakvu značajnu ulogu u Otkrivenju. Svakako da su hram i grad bili razoreni prije pisanja Otkrivenja. Osim toga, Jovan čuje njihovu pjesmu, „poput huke mnogih voda“ i to sa Neba (Otkrivenje 14:2). Cion o kojemu Otkrivenje govori u 14. poglavlju mora, prema tome, da bude nebeski Cion.
U Otkrivenju 15:2-4 trijumfalni sveci stoje na „staklenom moru“ s harfama u rukama i pjevaju pjesmu Mojsija i Jagnjeta. Vrata nebeskog Hrama se otvaraju (Otkrivenje 15:5-7) pokazujući da se prizor događa na Nebu.
Odnos između tekstova u Otkrivenju 4, Otkrivenju 7:9-17, 14:1-5 i Otkrivenju 15,2-5 ukazuje da svi govore o istoj lokaciji. Opisuju se otkupljeni kako stoje pred Božjim prestolom na Nebu. Svaki od tih tekstova doprinosi ukupnoj slici. Otkrivenje 4. naglašava presto i ono što ga okružuje. Otkrivenje 14. opisuje radost otkupljenih, onih koji su bez mane ili mrlje, koji sviraju u harfe i pjevaju novu pjesmu. U Otkrivenju 15. saznajemo sadržinu te nove pjesme.
Ista scena se vidi i u Otkrivenju 20:4. Oni koji su pobijedili, oni koji se nisu poklonili zvijeri niti su primili njen žig, sada su sa Hristom na Nebu. Tu zajedno s Njime kraljuju i učestvuju u suđenju.
ii) Osobe koje sude. Prema tekstu u Otkrivenju 20:4, sud je povjeren onima koji sjede na prestolima, onima koji su bili „pogubljeni za svjedočanstvo Isusovo i za Riječ Božju,“ koji su uskrsnuli da vladaju „s Hristom hiljadu godina.“ Odmah nam je pokazano da su to oni koji su imali udio u „prvom uskrsenju“ i kojima je izrečen blagoslov. Tri puta se naglašava da je prvo uskrsenje preduslov da žive i vladaju sa Hristom.
Iako tekst u Otkrivenju 20:4 naizgled nagovještava da svi oni koji žive i kraljuju sa Hristom pripadaju klasi mučenika koji su uskrsnuli u prvom uskrsenju, iz drugih tekstova u Otkrivenju, uključujući i onaj o 144.000, sasvim je jasno da se radi o spasenima iz svih vjekova.
iii) Sud. Pažljivo ispitivanje koncepta suda otkriva široki spektar događaja koji potpadaju pod taj naziv. Prva faza Božjeg suda je nebeski istražni sud, opisan u Danilu 7:9-13, na kojem se donosu odluka o životu ili smrti svih stanovnika zemlje. Ali prilikom Hristovog drugog dolaska ne događa se konačni sud nad nepokajanim zlima, već će bezakonici biti uništeni slavom Njegovog dolaska i pratećim kataklizmičkim događajima. U Otkrivenju 20:4 opisana je sledeća faza Božjeg suda, dok je završni sud onaj koji se obavlja sa velikog bijelog prestola posle isteka milenijuma (Otkrivenje 20:11-14).
Ovdje smo posebno zainteresovani za fazu suda koja se događa na Nebu u toku milenijuma. Sudbina svih ljudi je konačno bila zapečaćena prilikom Hristovog drugog dolaska. Mrtvi u Hristu su se vratili u život u prvom uskrsenju (Otkrivenje 20:5,6); oni su zajedno sa živim pravednima bili „uzeti na oblake“ i žive i vladaju sa Gospodom (1. Solunjanima 4:16,17; Otkrivenje 20:4). Ostali su bili uništeni (2. Solunjanima 1:7,8; Luka 17:26-30). Kakva je, onda, svrha ovog suda, ako su pravedne nagrade već bile podijeljene prilikom drugog Hristovog dolaska?
Sud koji je predat svetima u Otkrivenju 20:4 odgovara sudu koji je Pavle najavio u 1. Korinćanima 6:2,3: „Zar ne znate da će sveti suditi svijetu? A ako ćete vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima? Zar ne znate da ćemo suditi anđelima?“ U toku milenijuma sveti će učestvovati u savjetodavnom suđenju na kojemu će se razmatrati slučajevi izgubljenih sa ove Zemlje i slučajevi palih anđela. Ovo suđenje je očigledno neophodno zbog kosmičke razmjere problema grijeha. Tok pobune bio je predmet brige i interesa stanovnika drugih svjetova (Jov 1. i 2. glava; Efescima 3:10). Cijelo međurazdoblje grijeha mora se razmotriti na takav način da stanovnici cijelog Božjeg svemira budu zadovoljni i postupkom i presudom, posebno u odnosu na Božji karakter. Naročito je važno za otkupljene stanovnike Zemlje da razumiju Božje postupanje prema onima koji su pozivali stijenje i kamenje da padnu na njih i da ih sakriju od „lica Onoga koji sjedi na prestolu“ (Otkrivenje 6:16). Oni moraju biti potpuno osvjedočeni da je Bog savršeno pravedno postupao prema izgubljenima. Zbog toga se ova faza suda može nazvati revizioni sud.
iv) Stanje na Zemlji. Dok na Nebu izbavljeni vladaju i sude zajedno sa Hristom, Zemlja je pusta i prazna. Bezakonici su mrtvi, a Sotona je vezan za Zemlju. Pošto nema nikoga da zavodi i kuša, Sotona je bespomoćan i besposlen. U tipu zemaljske svetinje, ovo odgovara izgonjenju jarca za Azazela u pustinju nakon završetka Dana pomirenja.
U antitipu pusta zemlja tako treba da zadovolji svoje šabate koje nijesu svetkovali njeni stanovnici.
Zemlja se nalazi u sličnom stanju haosa u kojemu se nalazila u početku. Veliki zemljotres (Otkrivenje 16:18-20) je razorio sve gradove. Ispunjavaju se riječi proroka Isaije (Isaija 24:19-22).
„Gledao sam zemlju, a ona bješe prazna i pusta. Gledao sam nebesa, a njihove svjetlosti više nije bilo. Gledao sam gore, a one su se zatresle, i svi su se bregovi uzdrmali. Pogledao sam, i nije bilo zemaljskog čovjeka i sve su nebeske ptice odletjele. Gledao sam voćnjak, a ono se plodna zemlja u pustinju pretvorila, i svi su njeni gradovi razoreni. Gospod je to učinio u svom žestokom gnjevu. Jer ovako kaže Gospod: ‘Cijela će zemlja biti pretvorena u pustoš, i ja ću je potpuno uništiti.’ Zbog toga će zemlja tugovati, a nebesa na visini potamneti. Jer sam ja tako rekao, tako sam odlučio i neću zažaliti niti ću od toga odustati.“ (Jeremija 4:23-28)
Teološko značenje milenijuma
Da sumiramo ono što Biblija kaže. Milenijum je stvaran period vremena od hiljadu godina posle drugog Hristovog dolaska kada će Sotona biti vezan, dok će pravednici vladati sa Hristom. U toku toga vremena Sotona će biti ograničen na ovu opustošenu planetu, dok će pravedni vladati na Nebu zajedno sa Hristom. Iz ovog opšteg zaključka mogu se izvući i neke teološke pouke.
a) Očigledan primjer koji otkriva prirodu grijeha
Gola stvarnost opustošene Zemlje posle drugog Hristovog dolaska i događaja koji će ga pratiti biće u oštroj suprotnosti sa slavom vladavine svetih sa Hristom na Nebu. Kao što je već rečeno, Zemlja će se vratiti u stanje haosa, kada je bila „bez obličja i prazna“ (1. Mojsijeva 1:2). Sotona i njegove kohorte su ograničeni na ovu opustošenu planetu bez živih stvorenja koja bi mogli da kušaju i zavode. U toku milenijuma stanovnici svemira imaće vremena da razmisle o posledicama primjene Sotoninog koncepta. Tragične posledice grijeha biće jasne svakom živom stvorenju. Neće biti nikakve želje da se grijeh ponovo pojavi.
b) Potvrda Božjeg karaktera
U skladu sa tekstom u Otkrivenju 20:4, sveti će učestvovati u sudskom procesu u toku milenijuma. Ovo suđenje će značiti mnogo više od jednostavnog prihvatanja Hristovog suda; sveti će imati priliku da donesu svoje vlastite nezavisne sudove o događajima na Zemlji, i onda će ustanoviti da se one u svemu slažu s božanskim presudama koje su već donesene.
U toku ovog međuperioda, prije nego što grešnici budu konačno uništeni i prije nego što bude stvorena nova Zemlja, svi stanovnici svemira – otkupljeni, anđeli, i oni koji žive na bezgrešnim svjetovima – imaće priliku da ocijene Božje postupke prema pripadnicima ljudskog roda. Biće im data svaka mogućnost da razjasne svaku preostalu sumnju o Božjem karakteru. Njegovo postupanje sa svakim grešnikom, sa Sotonom i njegovim demonima, biće kristalno jasno i doći će do sveopšte saglasnosti da je Božji karakter besprekoran i utemeljen na ljubavi.
Sveti će biti svesrdno uključeni u ovo suđenje koje obavljaju zajedno sa Hristom. Pošto se spaseni već nalaze na Nebu, ovaj sud ima podatke o vječnoj sudbini izgubljenih. Tako će spaseni imati priliku da zaokruže svoje razumijevanje o svemu što je povezano s njihovim prijateljima, rođacima i poznanicima. U toku svoje sudske aktivnosti moći će da sagledaju tragediju grijeha s božanske tačke gledišta. Biće pružena puna mogućnost da se razjasni, razumije, potvrdi i prihvati sudbina svakog čovjeka.
c) Promjena poretka
Stari poremećeni poredak, koji je tako dugo vladao na Zemlji, konačno je zamijenjen novim. Milenijum predstavlja razdoblje između ova dva eona. On će poslužiti kao božanska orjentacija između tragedije grijeha i trijumfa novog svijeta. Promjena poretka pružiće dovoljno vremena svetima za rehabilitaciju, za fizički razvoj u punini Božje namjere za čovjeka (spaseni će biti uskrsnuti u veličini svog tijela na zemlji), da se od svijeta koji je bio orjentisan prema grijehu okrenu novom životu u kojemu više ne postoje njegove rušilačke posledice. Isto onako kao što je Bog u svojoj mudrosti vidio da treba da postoji vrijeme između prvog i drugog Hristovog dolaska, tako je On zaključio da mora postojati i vrijeme između Hristovog drugog dolaska i konačne obnove ovog svijeta.
d) Period upoznavanja
Kao dio svrhe milenijuma, to razdoblje na Nebu može da posluži kao idealno vrijeme, neophodno Božjem narodu, koji potiče iz raznih vjekova i različitih kultura, za međusobno upoznavanje. To ujedno znači da individualnost neće biti izbrisana posle uskrsenja. I dalje će postojati razlike među pojedincima, i mi ćemo biti u stanju da prepoznamo te razlike. Iako će uskrsenje donijeti spasenima slavna duhovna tijela (1. Korinćanima 15:44), ona će biti stvarna i biće „jednaka tijelu slave Njegove“ (Filipljanima 3:21). U toku milenijuma otkupljeni će imati priliku da se upoznaju jedni s drugima i sa nebeskim bićima. Na Nebu će spaseni u punini iskusiti Božju zamisao istinskog jedinstva u različitosti. Ali treba razumjeti da nijedna od tih osobenosti ličnosti ničim ne narušava Božji poredak i ustrojstvo života.
________________________
[1] Yoma 67b; Sifra, Aḥare, ii. 2; Targum Jerusalem Lev. xiv. 10, i većina srednjovjekovnih komentatora.
