Često se može čuti trinitarska tvrdnja da MORAMO vjerovati da je Isus Bog („drugo lice Božanstva“, „Bog Sin“), inače On ne bi mogao biti naš Spasitelj. Ispitaćemo ovu tvrdnju.
U šta moramo vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Atanasijevom kredu iz 5. vijeka, moramo vjerovati u doktrinu o Trojstvu i srodnu doktrinu o Isusovom utjelovljenju kao bogočovjeka. To vjerovanje dijelom kaže:
„Dakle, u svemu… moramo obožavati [Oca, Sina, Svetoga Duha] njihovo trojstvo u njihovom jedinstvu i njihovo jedinstvo u njihovom trojstvu. Dakle, svako ko želi da se spase trebao bi tako razmišljati o trojstvu. Ali potrebno je za vječno spasenje da se i vjerno vjeruje u inkarnaciju našeg Gospoda Isusa Hrista… Ovo je katolička vjera: ne može se spasiti bez vjerovanja u to čvrsto i vjerno.“[1]
Iako današnje crkve možda ne ponavljaju ovaj dugački kredo, mnoge se pridržavaju njegovih načela. Na primjer, u vezi sa bitnim stvarima spasenja, pastor i pisac Džon Pajper piše: „Morate vjerovati u Isusovo božanstvo.“[2] I evanđelista Kris Mikelson kaže:
„Ali ako ljudi promaše stvarnost da je Isus bio više od proroka – da je zapravo dio Trojstva, a time i Boga – onda oni nisu istinski hrišćani.“[3]
Ali prije nego što su napisana ljudska vjerovanja, kao što su gore spomenuta, rana hrišćanska zajednica nije zahtijevala vjerovanje u Trojstvo za spasenje. Keri Mek Roberts, profesor teologije, prenosi sličnu perspektivu:
„Razmišljajući, može se zapitati da li je potrebno vjerovati u doktrinu o Trojstvu da bismo bili spašeni. Kao odgovor, istorijski i teološki, Crkva obično nije zahtijevala eksplicitnu izjavu vjere u doktrinu o Trojstvu za spasenje.“[4]
Zaista, to je zato što se ta doktrina ni ne nalazi u Svetom pismu.
Prije nekih 30 godina, Karl Rahner je tvrdio da su većina hrišćana „pravi monoteisti“, pa ako se doktrina o Trojstvu pokaže lažnom, većina popularne hrišćanske literature i način razmišljanja koji ona odražava, ne bi morali biti promijenjeni. Zaista?
Definisanje doktrine o Trojstvu ulazi u domen misterije koja se ne može dokučiti ljudskim razumom bez pomoći poziva na stanovište poput Melanhtonovog: „Divimo se misterijama Božanstva. To je bolje nego da ih istražujemo.“
Ali opasnost da pažljivo ne razmišljamo o onome što je otkriveno, kao što je otkriveno, je da ostanemo zaslijepljeni vlastitim lažnim bogovima i idolima, ma kako teološki bili konstruisani.
Da li Biblija podučava doktrinu o Trojstvu?
Pregled novosaveznih tekstova otkriva da se Trojstvo ne podučava u Božjoj Riječi kao što će i neki biblijski učenjaci potvrditi. Na primjer, A.V. Ardžil piše:
„Potpuno razvijena hrišćanska doktrina da je Bog tri osobe u jednom božanstvu nigdje se eksplicitno ne navodi u Novom zavjetu.“[5]
Štaviše, baptistički teolog Vilijam N. Klark piše:
„Riječ Trojstvo se nikada ne koristi i nema naznaka da je ideja o Trojstvu uzela neku formu. Dugo je bila uobičajena praksa da se Novi zavjet čita kao da su u njemu bile ideje kasnijeg doba o ovoj temi, ali nisu. U danima apostola doktrina o Trojstvu je tek trebalo da bude stvorena… nakon proteka tri ili četiri vijeka nastala je doktrina o Trojstvu… Ova istorijska doktrina se uveliko razlikovala od jednostavnosti rane vjere.“[6]
Brojni naučnici se slažu sa Klarkom da je Trojstvo post-biblijski razvoj. Teolog A.T. Henson kaže:
„Nijedan odgovorni novozavjetni učenjak ne bi tvrdio da je doktrinu o Trojstvu podučavao Isus, ili da su je propovijedali najraniji hrišćani, ili da je svjesno držao bilo koji pisac Novog zavjeta. To je zapravo polako razrađivano tokom prvih nekoliko vjekova u pokušaju da se da inteligentna doktrina o Bogu.“[7]
Katolički učenjak Džon Mek Kenzi se slaže u svom Rječniku Biblije:
„Trojstvo Božje Crkva definiše kao vjerovanje da su u Bogu tri osobe koje opstaju u jednoj prirodi. Ovako definisano vjerovanje je postignuto tek u 4. i 5. vijeku nove ere i stoga nije eksplicitno i formalno biblijsko vjerovanje.“[8]
Šta kaže Sveto pismo?
Ako Sveto pismo ne uči da se mora vjerovati u Trojstvo da bismo bili spaseni, čemu ono uči? Prostor nam neće dopustiti da u ovom članku ispitamo sve biblijske reference na spasenje. Međutim, ispitivanje primarnih odlomaka koji se nalaze u Jovanovim spisima, knjizi Djela apostolskih i Pavlovim čuvenim uputstvima u Rimljanima 10 pružiće nam ubjedljive odgovore koji su nam potrebni.
U trećem poglavlju Jovanovog jevanđelja, Isus objašnjava Nikodimu da se neko mora roditi odozgo (grčki anôten), ili biti nanovo rođen, kako se to često prevodi, da bi imao vječni život. Isus tri puta kaže da je ovaj život zasnovan na vjerovanju u njega:
Jovan 3:15 „da niko ko vjeruje u njega [Sina Čovječjega] ne pogine, već da ima vječni život.“
Jovan 3:16 „da niko ko vjeruje u njega [Jedinorođenog Sina Božjeg] ne bude uništen, nego da ima vječni život.“
Jovan 3:18 „Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg.“
Apostol zatim bilježi pojašnjenje da ovo vjerovanje u Isusa mora uključivati poslušnost njemu:
Jovan 3:36 „Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko [svojeglavo] odbija Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“
Drugim riječima, intelektualni pristanak na Isusov identitet kao Sina Božjeg nije dovoljan. Istinsko vjerovanje rezultira poslušnošću Isusu kao Čovjeku kojeg je Bog uzdigao na položaj Gospoda.
Ali šta znači vjerovati da je Isus Sin? Isusov susret s Martom nudi potpuniju definiciju. Kada je Marta rekla Isusu da bi njen brat Lazar preživio da je Isus došao u Betaniju kada je pozvan, Isus ju je utješio ovim riječima:
Jovan 11:25-27 „Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’ Ona mu odgovori: ‘Da, Gospode, ja vjerujem da si ti Hristos, Sin Božji, onaj koji treba da dođe na svijet.’“
Dakle, vjerovati u Isusa znači vjerovanje da je on Hrist, Sin Božji. Trinitarci za potrebe svoje dogme izvrću i pogrešno tumače izraz „Sin Božji“ kao ekvivalent za „Boga Sina“. Međutim, kontekst ovdje i drugdje nam govori da je Sin Božji jedinstvena oznaka za Hrista (Mesiju), odnosno onoga koga je jedinorođeni od Boga koji ga je pomazao da bude Gospod. Ovi naslovi se često koriste u Svetom pismu u književnom načinu poznatom kao sinonimni paralelizam, gdje se riječ ili fraza ponavlja korišćenjem raznih sinonima. Mesija i Sin Božji bili su sinonimi u to vrijeme među Jevrejima. Upravo to vjerovanje – da je Isus obećani Mesija – glavna je premisa za spasenje, a ne vjerovanje da je Isus Bog Mesija ili Bog Sin, nešto što Sveto pismo nikada ne kaže.
Apostol Jovan završava svoj jevanđeljski izvještaj navodeći svrhu zbog koje je napisan i naglašavajući kako zadobijamo vječni život:
Jovan 20:30-31 „Isus je pred učenicima učinio i mnoga druga čuda, koja nisu zapisana u ovom svitku. A ova su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hristos, Sin Božji, i da verujući imate život vječni u imenu njegovom.“
Opet, vidimo sinonimnu paralelu između Hrista i Sina Božjeg. Takođe vidimo da se vječni život daje onima koji vjeruju u Isusovo ime. Stoga nije iznenađujuće što je Jovan ponovio ovo uputstvo u svojoj prvoj poslanici:
1. Jovanova 5:1 „Svako ko vjeruje da je Isus zaista Hristos, začet je od Boga, i svako ko voli onog koji je začeo, voli i onog koji je začet od njega.“
Jovan nikada ni u jednom od svojih spisa ne ukazuje da se mora vjerovati u Trojstvo ili da je Isus Bog da bi bili spašeni. Nadahnuti pisac jednostavno i dosledno izražava da se mora vjerovati da je Isus Božji obećani Hrist ili Mesija. Kroz ta „vrata“ se mora ući da bi bili spašeni (vidi: Jovan 10:9; 14:6).
Neki mogu ponuditi Tomino priznanje nakon što su vidjeli uskrslog Isusa kao dokaz da se mora vjerovati u Hrista kao Boga:
Jovan 20:28-29 „Toma mu na to reče: ‘Moj Gospod i moj Bog!’ Isus mu reče: ‘Toma, povjerovao si zato što si me vidio. Srećni su oni koji ne vide, a ipak vjeruju.’“
Prethodni kontekst pokazuje da je Toma odgovarao na Isusovo učenje da „vidjeti“ ili „znati“ Isusa znači „vidjeti“ ili „poznavati“ Oca jer ga je Isus predstavljao (Jovan 14:7-11; 12:44-45). Nadalje, samo tri kratka stiha kasnije, Jovan izjavljuje da je svrha pisanja njegovog jevanđelja bila da vjerujemo da je Isus Hrist, Sin Božji. Koje je veće otkrivenje, da je Isus Bog, kako neki tumače Tominu izjavu, ili da je Isus Hrist? Da je Toma zaista proglašavao Isusa Bogom, onda bi zasigurno, kao veće otkrivenje, Jovan to naveo kao svrhu za pisanje svog jevanđelja. Ali Jovan to ne pominje. Umjesto toga, on jasno kaže da je napisao svoj izvještaj da bismo mogli znati da je Isus Hrist, tj. onaj kojeg je Bog pomazao.
Spasenje u knjizi Djela apostolska
Ali šta je sa ranom Zajednicom? Ako je vjera u Trojstvo neophodna za spasenje onda bismo tu pouku zasigurno pronašli u knjizi Djela apostolskih. Ali Lukin istorijski izveštaj o rođenju i širenju hrišćanske zajednice nikada ne spominje, a još manje uči, o trojedinom Bogu u bilo kom kontekstu. Naprotiv, Petar žustro govori ljudima iz Listre da je njihovo vjerovanje u boga koji je postao čovjek uzaludno ili bezvrijedno (Djela 14:11-15). Dakle, šta Djela uče o spasenju?
Na dan Pedesetnice došlo je do silnog izlivanja Duha svetoga. Petar je rekao da je ispunjenje Joelovog proročanstva da će Bog izliti svoj Duh na Njegov narod. Petar završava svoje objašnjenje poslednjim citatom Joela:
Djela apostolska 2:21 „A svako ko prizove Gospodnje ime biće spasen.“
Zatim, Petar započinje svoju propovijed poistovjećivanjem: „Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama, kao što i sami znate… Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli.“ (Djela 2:22, 36)
Djela apostolska 2:37-38 „Kad su to čuli, to ih je pogodilo u srce, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: ‘Ljudi, braćo, šta treba da činimo?’ A Petar im reče: ‘Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha.’“
Da je ikada došlo vrijeme da se otkrije da je Isus zapravo Bog, rođenje hrišćanske Zajednice bila bi prava prilika za to! Umjesto toga, Petar identifikuje Isusa kao čovjeka kojeg je Bog uzdigao sa svoje desne strane i učinio ga Gospodom i Hristom.
Ali neki će reći da zato što Petar citira Joela u 21. stihu – svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen – to znači da je Isus Bog jer sada „zazivamo“ Isusa za spasenje. Neki čak idu toliko daleko da tvrde da je Isus Jehova ili da je dio Jehovinog božanskog identiteta jer se oboje nazivaju Gospodom i Spasiteljem. Sličan argument se navodi koristeći Rimljanima 10:8-9, 13 gdje Pavle takođe citira proroka Joela. Odgovor na ovaj stih je isti. Isus se na grčkom zove Gospod ili kirios, što znači gospodar. Isus je Gospod i Spasitelj jer ga je Bog Otac uzvisio na taj položaj (Djela 2.36). Umjesto da uključi Isusa u božanski identitet Boga Oca, Petar ih samo dva poglavlja kasnije jasno razlikuje. Petar, moleći se Bogu Ocu, citira Psalam 2:
Djela apostolska 4:26-27 „Kraljevi se zemaljski podižu i vladari kao jedan ustaju protiv Gospoda i protiv njegovog pomazanika. Tako su se i Herod i Pontije Pilat s ljudima iz drugih naroda i s izraelskim narodom zaista udružili u ovom gradu protiv tvog svetog dječaka Isusa, koga si pomazao.“
Isus nije označen kao Bog ili Jehova, već kao neko ko pripada Bogu (Jehovi). On je Božji Hristos i Njegov jedinorođeni Sin. Šta onda znači da je Petar primijenio Joelov citat iz Djela 2:21 na Isusa – da će svi koji prizovu ime Gospodnje biti spaseni?
Kada ispitujete biblijske tekstove, važno je zapamtiti da je Biblija jevrejska knjiga napisana u hebrejskom referentnom okviru. Ako Petar primijeni citat na Isusa koji se prvobitno odnosio na Boga ne znači, u tradicionalnoj hebrejskoj kulturi, da je Isus Bog. Naprotiv, to ukazuje da je Isus Božji agent.
Bibličarka Merien Mej Tompson objašnjava taj princip zastupništva:
„U rabinskim spisima se spominje figura salije [ili šalije], što doslovno znači ‘onaj koji je poslat’… Salija je bio surogat poslat na zadatak ili misiju sa specifičnim uputama i ovlašćenjem da ga izvrši. Prema Talmudu, salijah je mogao, između ostalog, obavljati poslovne transakcije, sklapati obavezujuće ugovore i sklapati brakove. Uobičajena izreka kod rabina bila je ‘onaj koji je poslan je kao onaj koji ga je poslao’ ili ‘čovjekov agent je ekvivalentan njemu samom’. Budući da salija može djelovati u ime onoga koji ga je poslao, kada se radi sa salijom, to je kao da se radi s onim koji je tu osobu poslao.“[9]
Enciklopedija jevrejske religije ovako definiše to zastupništvo:
„Glavna poenta jevrejskog zakona o posredovanju izražena je u izreci: ‘zastupnik osobe se smatra kao sama ta osoba.’ Prema tome, svako djelo počinjeno od strane propisno imenovanog agenta smatra se da ga je počinio principal…“[10]
Vidimo primjer posredništva u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela jer je „moje ime u njemu.“ Anđeo je, kao Božiji agent, dobio Jehovino ime, to jest Njegov autoritet, moć, itd. Dakle, od Izraelaca se zahtijevalo da mu se pokoravaju baš kao što su to činili Jehovi. Ako uzmemo u obzir stih iz 1. Korinćanima 10:4 gdje se kaže da je „stijena“ koja je pratila Izraelce bio Hrist, tada možemo razložno pretpostaviti da je „anđeo“ koji se pominje u Izlasku zapravo Sin Božji. Naravno, bio to pravi anđeo ili Hrist, niko ne bi tvrdio da zato što je anđeo nosio ime Jehova, to znači da je on Bog. Slično, Isus, kao Božji agent, dobio je Božje ime:
Jovan 17:11-12 „Ja više nisam u svijetu, ali oni jesu u svijetu, a ja dolazim k tebi. Sveti Oče, čuvaj ih zbog svog imena koje si mi dao, da budu jedno, kao što smo i mi. Kad sam bio s njima na svijetu, ja sam ih čuvao zbog tvog imena koje si mi dao. I sačuvao sam ih i nijedan od njih nije uništen osim sina uništenja, da bi se ispunilo Pismo.“
Dakle, primjena imena GOSPODNJEG na nekoga, bilo da je anđeo ili Isus, ne izjednačava ga time da je Jehova ili Bog Otac, vrhovni Suveren univerzuma. Tako Petar citira Joela – „svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen“ – u istom kontekstu u kojem izjavljuje da je Isus sredstvo spasenja, što jednostavno znači da prizvati Isusa znači prizvati Boga koji ga je postavio. Vidjećemo da je ova ideja snažno podržana od strane Svetog pisma kada pogledamo Djela 16. glava za koji trenutak.
Petrova druga i treća propovijed
U međuvremenu, pogledajmo ukratko drugu Petrovu propovijed, ovoga puta izrečenu jevrejskim vladarima, starješinama i pismoznalcima, i šta nas ona uči o spasenju:
Djela apostolska 4:10-13 „‘On je kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrednim, a koji je postao ugaoni kamen. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.’ Kad su vidjeli Petrovu i Jovanovu odvažnost i kad su uvidjeli da su to ljudi neuki i obični, začudili su se. Shvatili su da su oni bili s Isusom.“
Petar jasno govori da je spasenje dostupno samo kroz Isusa Hrista iz Nazareta, koga je Bog podigao iz mrtvih. Petar nije rekao da je Isus Bog koga je Bog podigao iz mrtvih. Da je Isus zaista bio Bog kao Otac, kako bi uopšte mogao posrednički umrijeti za nas? To što je Isus Božji opunomoćenik, Njegov jedinorođeni Sin kroz koga i za koga je sve stvoreno, čini ga JEDINIM KVALIFIKOVANIM BIĆEM DA IZVRŠI DJELO SPASENJA. Da li vam je sada jasnije zašto neki trinitarci insistiraju na tezi da članovi Trojstva samo „igraju različite uloge“? Jevanđelje sa Trojstvom se neminovno pretvara u glumačku predstavu, a Bog i Hrist prestaju biti ono što sami kažu da jesu. Jevanđelje sa Trojstvom obesmišljava samo sebe. Međutim, istinsko biblijsko jevanđelje jasno uči i razdvaja identitete i funkcije Oca i Sina!
U još jednoj Petrovoj propovijedi, ovoga puta pred prvosveštenikom i njegovim saradnicima, apostol objašnjava da je Isus od Bog uzdignut s Njegove desne strane da bude Vođa i Spasitelj:
Djela apostolska 5:30-32 „Bog naših praočeva uskrsnuo je Isusa, koga ste vi ubili i objesili na drvo. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da dâ pokajanje Izraelu i oproštenje grijehova. Mi smo svjedoci tih događaja, kao i Duh sveti, koji Bog dade onima koji mu se pokoravaju.“
Drugim riječima, Isus nije inherentno bio Gospod, Vođa ili Spasitelj, već ga je Bog uzvisio i dao mu je ovu vlast. Oproštenje grijeha i Duh sveti su dati onima koji to vjeruju i poslušaju.
Tamničar iz Filipe
Neki mogu predstaviti Pavlov susret sa tamničarem iz Filipe kao dokaz da čovjek mora vjerovati da je Isus Bog da bi se spasio. U Djelima 16. saznajemo da su Pavle i Silas bili pretučeni i zatvoreni jer su izbavili jednu djevojku od opsjednutosti demonima. Nakon što su se vrata zatvora čudesno otvorila, zatvorski čuvar je pao pred svojim zarobljenicima i upitao: „Šta moram raditi da bih bio spasen?“ Pavle i Silas su odgovorili: „Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spasen, i ti i tvoj dom.“ U tekstu se dalje kaže da su stražar i njegovi ukućani odmah kršteni (vidi Djela 16:29-32). Luka zatim sumira susret rekavši da se stražar „veoma radovao s cijelim svojim domom što je povjerovao u Boga“ (stihovi 33-34). Neki tumače ovaj odlomak tako da zato što su vjerovali u „Gospoda Isusa“ (stih 31) i „vjerovali u Boga“ (stih 34) Isus mora biti Bog. Međutim, može se vjerovati u Isusa, ljudskog Mesiju, i u Boga koji ga je uzvisio, a da to dvoje nije poistovjećeno. Zaista, Isus je rekao da vjerovati u njega znači vjerovati u Boga koji ga je poslao:
Jovan 5:24 „Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“
Jovan 12:44 „A Isus je povikao: ‘Ko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me je poslao.’“
Jovan 13:20 „Zaista, zaista, kažem vam, ko prima onoga koga ja šaljem, prima i mene. A ko prima mene, prima i onoga koji je mene poslao.“
Jovan 14:1, 6 „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“… Isus mu odgovori: ‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.’“
1. Jovanova 2:23 „Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.“
Takav je princip zastupništva. Vjerovati u agenta, znači vjerovati u onoga ko ga je poslao.
Morate li vjerovati u Trojstvo da biste bili spašeni?
Rodžer E. Olson, profesor teologije, citirao je jednog od najuticajnijih crkvenih otaca u pogledu spasenja i vjerovanja u Trojstvo:
„Augustin je rekao da svako ko negira Trojstvo gubi svoje spasenje, ali da svako ko pokuša da ga shvati gubi razum.“[11]
Umjesto da spasenje zavisi od neshvatljive doktrine koja raznosi ljudski um, Bog ga je učinio dovoljno jednostavnim da čak i dijete razumije (Matej 19:13). Nažalost, Augustin je propovijedao post-biblijski pogled na koji su uveliko uticali grčka filozofija i paganske misterije. Pitanje na koje svi moramo odgovoriti je, treba li nešto tako fundamentalno kao što je ono što je potrebno za spasenje čvrsto počivati na Svetom pismu ili na ljudskim vjerovanjima koja su se razvijala stotinama godina kasnije? Da li je Sveto pismo dovoljno ili nedovoljno u svojim poukama?
2. Timoteju 3:13-17 „A zli ljudi i prevaranti će napredovati naviše, varajući i sami budući prevareni. Ali ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, budući da znaš ko te je svemu tome poučio i da od ranog djetinjstva poznaješ svete spise koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz vjeru koja je u Hristu Isusu. Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“
Pavle, koji vjeruje da je Bog Otac, smatra da je Sveto pismo nadahnuto i dovoljno u svojim uputama da spasenje dolazi kroz Isusa koji je Hrist (1. Korinćanima 8:6; Efescima 4:6. Vidi takođe 1. Timoteju 2:5).
Juda je pisao o borbi za „vjeru koja je jednom predata svetima“ (Juda 1:3).
Pavle je pod nadahnućem zapisao da je proklet svako, makar ko to bio, ko poziva na drugačije jevanđelje od onog koje je objavljeno (Galatima 1:6-9)!
Dakle, ako bi doktrina o Trojstvu bila istinita, tada su eksplicitne biblijske tvrdnje o Isusu i spasenju lažne. Ne možete imati oboje.
Ima i trinitaraca koji ne nameću svoje vjerovanje u trodijelno biće drugima. Olson izvještava da čak i neki ortodoksni hrišćanski teolozi vjeruju da ta doktrina nije središnja za „ispravno razumijevanje Boga“. Na primjer, Olson kaže da je Emil Bruner „tvrdio da doktrina o Trojstvu nije jevanđelje i da nije nešto što se propovijeda“ jer je to „sekundarni jezik vjere, a ne primarni“.[12] Olson takođe primjećuje:
„Džon Vesli je snažno vjerovao u doktrinu o Trojstvu, ali nije insistirao na vjerovanju u nju da bi nekoga prepoznao kao hrišćanina.“[13]
O svom stavu Olson piše:
„…Na veliku žalost nekih možda konzervativnijih ljudi, [zajedno] sa Veslijem ne insistiram na afirmaciji doktrine Trojstva za autentično hrišćanstvo.“[14]
U šta, dakle, treba vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Svetom pismu, čovjek mora vjerovati da je Isus iz Nazareta Hrist, jedinorođeni Sin Božji, koga je Bog Otac podigao iz mrtvih i uzvisio kao Gospoda i Spasitelja. Pavlov čuveni recept za spasenje to lijepo odražava:
Rimljanima 10:9-10 „Jer ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospoda, i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje.“
Poput Isusa, Jovana i Petra, apostol Pavle nije učio da se mora vjerovati da je Hrist su-jednak ili su-vječan sa Bogom Ocem ili u „trojedinog“ Boga da bi neko bio spašen.
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)
Moramo paziti da ne dodamo onome što je Bog smatrao neophodnim za spasenje. U protivnom, možemo ga izgubiti insistirajući na tuđim ili sopstvenim jeresima, bez obzira koliko su one stare, ma koliko bile popularne i opšteprihvaćene.
__________________________
[1] https://www.crcna.org/welcome/beliefs/creeds/athanasian-creed
[2] John Piper, “What Must I Do to Be Saved?” Desiring God, 4-22-14.
[3] Kendra Semmen, “Evangelist: You Can’t Say You’re Christian If You Don’t Worship Jesus,” Charisma News, 12-13-19.
[4] Kerry D. McRoberts, Chapter 5: “The Holy Trinity” in Systematic Theology: A Pentecostal Perspective, ed. Stanley M. Horton (Springfield, MO: Logion Press, 1994), p. 168.
[5] A.W. Agyles, God in the New Testament, (New York: Lippincott, 1966), p. 173.
[6] William Newton Clarke, The Christian Doctrine of God, (Edinburgh: T&T Clark, 1909), p. 230-231.
[7] A.T. Hanson, The Image of the Invisible God, (London: SCM Press, 1982), p.87.
[8] John L. McKenzie, Dictionary of the Bible, (New York, NY: Macmillan Publishing Company, 1995), p. 899-900.
[9] Marianne Meye Thompson, “Gospel of John,” in Dictionary of Jesus and the Gospels, Joel B. Green, ed. 1992 (Downers Grove, IL: Intervarsity Press, 1992), p. 377.
[10] “Agent” (Heb. Shaliah), The Encyclopedia of Jewish Religion, R.J.Z. Werblowsky, G. Wigoder, (New York: Adama Books, 1986), p. 15.
[11] Roger E. Olson and Christopher A. Hall, The Trinity (Guides to Theology), (Wm. B. Eerdmans: Grand Rapids, MI, 2002), p.1.
[12] Roger E. Olson, How Important is the Doctrine of the Trinity? 4-29-13.
[13] Ibid.
[14] Ibid.