„Kad je Isus došao u okolinu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: ‘Šta kažu ljudi, ko je Sin čovječiji?’
Oni mu odgovoriše: ‘Jedni kažu – Jovan Krstitelj; drugi – Ilija; a treći – Jeremija ili jedan od proroka.’
Tada ih on upita: ‘A šta vi kažete, ko sam ja?’
Simon Petar mu odgovori: ‘Ti si Hristos, Sin Boga živoga.’
‘Blago tebi, Simone, sine Jonin’, reče mu Isus, ‘jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima. A ja ti kažem: ti si Petar i na ovoj stijeni sagradiću svoju Skupštinu, i vrata hada[1] neće je nadjačati. Daću ti ključeve Kraljevstva nebeskog pa sve što svežeš na zemlji, biće svezano na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, biće razriješeno na nebu.’“ (Matej 16:13-19)
Opšte je poznato da je ovaj tekst iskoristila Rimo-katolička crkva za uvođenje crkveno-političke dogme o navodnom primatu rimskog biskupa (pape). Ta dogma temelji se na dvije ključne postavke: (i) stijena na kojoj Isus gradi je Petar; (ii) Petar je osnivač Rimske biskupije.
Odmah da kažemo da je ovo drugo klasična crkvena izmišljotina, jer, po svemu sudeći, Petar nikad nije bio u Rimu. Znamo iz novosaveznih spisa da su Pavle i Barnaba bili misionari, a Petar je bio oženjen, porodični čovjek, jedan od stubova hrišćanske zajednice u Jerusalimu. Treba zapaziti da Pavle u svojim poslanicama skupštinama, uključujući vjernike u Rimu, pominje brojne njihove članove, ali nikad apostola Petra. Prema crkvenoj tradiciji, Petar je boravio u Rimu između 42-67. godine n.e. Pavle je pisao poslanicu Rimljanima oko 56. godine n.e., što znači da bi Petar trebao biti tamo već 14 godina. Da li je logično da ga Pavle ne pomene ili pozdravi? Pavlova izjava u Rimljanima 15:20-24 takođe jasno pokazuje da je Rim bio novo misionsko polje, gdje bi on volio doći i dalje ići da propovijeda u Španiji, ali kasnije je, na žalost, završio u Rimu kao zarobljenik. Dakle, između 60-62. godine n.e., Pavle je bio u nekoj vrsti kućnog pritvora u Rimu, kada je pisao poslanice Efescima, Filibljanima, Kološanima i Filemonu. Da je Petar bio u Rimu, ili bi ga posjetio, ili bi Pavle imao neku informaciju o njemu. Očigledno to nije bio slučaj. Zatim je Pavle na neko vrijeme bio oslobođen, da bi se opet našao u Rimu kao zatvorenik rimskih vlasti 67. godine n.e. U međuvremenu je napisao poslanicu Jevrejima, a oko 66. godine 2. Timoteju. Prema tradiciji, Petar je umro kao mučenik 67. godine. U 2. Timoteju 4:10-11 Pavle kaže da je samo Luka bio s njim. Ni pomena o Petru.
Kako je onda Katolička crkva uopšte došla do ekskluzivnog monopola premoći Rimske biskupije i „Hristovog zamjenika“ ili „Petrovog naslednika“? Čitamo u Katoličkom katehizmu, str. 85: „Zadatak davanja autentičnog tumačenja Riječi Božje, bilo u pisanom obliku ili u formi Tradicije, povjeren je živom uredu same Crkve.“
Rimokatolička crkva iznosi doktrinu da je Isus postavio Petra za prvog papu:
„Gospod je samo Simona, kojeg je nazvao Petrom, učinio ‘stijenom’ svoje Crkve. Dao mu je ključeve svoje Crkve i postavio ga za pastira cijelog stada. ‘Služba vezivanja i odrješivanja, koja je data Petru, takođe je dodijeljena zboru apostola ujedinjenim s njegovom glavom.’ Ova pastirska služba Petra i ostalih apostola pripada samom temelju Crkve i nastavljaju je biskupi pod primatom Pape.
Papa, rimski biskup i Petrov naslednik, ‘je trajni i vidljivi izvor i temelj jedinstva i biskupa i cijele zajednice vjernika. Jer rimski prvosveštenik, zbog svoje službe Hristovog namjesnika i pastira cijele Crkve, ima punu, vrhovnu i univerzalnu vlast nad cijelom Crkvom, vlast koju uvijek može nesmetano vršiti.’“[2]
Drugim riječima, crkva i „Petrov naslednik“ su privatizovali tumačenje Biblije, dajući sami sebi pravo na ekskluzivu.
Petar Rimski, prvi papa na brežuljku zvanom Vatikanus. Neki kažu da je to složenica od dvije riječi koje u prevodu znače „gatar“ i „zmija“ (proricanje pomoću zmije), i da je ova lokacija povezana sa samim Nimrodom (Saturnom), utemeljivačem poslepotopnog satanizma.[3] Postoji i tvrdnja da se pojam „Vatikan“ veže za boginju podzemlja i zla po imenu Vatika.
Ko je ili šta je stijena na kojoj Isus gradi?
Šta ljudi govore, ko je Isus? Zapazimo da su vjerovanja običnih ljudi bila proizvod tradicije tog vremena. Njihova duhovnost bila je zarobljena pod predrasudama rabinskih nebuloza. Oni su očekivali doslovni fizički povratak nekih proroka kao što su Ilija ili Jeremija, što korespondira sa današnjim iskrivljenim tumačenjima o posletku vremena, kao što je recimo slučaj sa „dva svjedoka“ iz Otkrivenja 11. glava.[4] Iako ovo može da ima izvjesnu težinu u težnji ka ispravnoj religiji, pred Bogom ne može biti blagosloveno, prosto zato što je u neskladu sa Planom spasenja i Njegovom Riječi.
Stoga Isus nastavlja: „A šta vi kažete, ko sam ja?“
„Ti si Hristos, Sin Boga živoga“, odgovorio je Petar.
Petar je ovdje iznio dvije ključne odrednice: i) ti si Hrist (Mesija, Pomazanik); ii) ti si Sin Božji.
Prva i osnovna postavka Plana spasenja je da samo Onaj koji je jedinstveno kvalifikovan za to može posrednički preuzeti na sebe pali ljudski rod. Zato nije dovoljno da On bude samo Pomazanik, već mora biti i Sin Božji, na većem nivou od stvorenja odgovornog za Pad tj. Adama. Taj Isus je STVARNO došao kao jedan od nas, STVARNO se utjelovio, STVARNO preuzeo na sebe palu ljudsku prirodu, STVARNO održao Zakon u sili Duha, STVARNO stradao, i STVARNO umro posrednički prvom smrću. U odnosu Boga Oca i Sina Božjeg i njihovom djelovanju u korist palog čovjeka nema nikakvih metafora ili antropomorfizama. Biblija je kristalno jasna po tom pitanju.[5]
Na kojem, dakle, temelju, Isus gradi svoju eklesiju koju „vrata hada“ neće nadvladati? Pa naravno na ključnoj premisi Plana spasenja – na svojoj mesijanskoj misiji među ljudima, kao Sin Božji![6]
„Jer niko ne može da postavi neki drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Hristos.“ (1. Korinćanima 3:11)
„On je ‘kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrijednim, a koji je postao ugaoni kamen’. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:11, 12).
Ovo je takođe Stijena spasenja starosaveznog Božjeg naroda, samo što su oni, za razliku od hrišćana, to prihvatali kroz sudjelovanje u tipskoj službi koja je u detalje ukazivala na Plan spasenja. „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
Simon Jonin je bio blagosloven od Boga, što je Njegovim Duhom spoznao ovu istinu. Ali Petar – kamen za gradnju na ovom temelju – još je trebao da se teše i obrađuje. Sve dok stoji na OVOM temelju, Petar ima pravo na „ključeve“ od Nebeskog kraljevstva. Sve dok je nadahnut tim istim Duhom koji ga je osvjedočio u Isusovo mesijanstvo, on „veže“ i „driješi“ Riječju Božjom. Te „ključeve“ daje Hrist svojim djelovanjem kroz vjernika. Ako taj uslov nije ispunjen, možemo biti sigurni da neko maše lažnim „ključevima“. Kako prepoznajemo lažne „ključare“? „A ako ko nema Duh Hristov, on nije Njegov.“ (Rimljanima 8:9)
„Ključevi nebeskog Kraljevstva“ su aktivni Riječju Božjom:
„Poslaću svoja dva svjedoka da obučeni u kostrijet prorokuju hiljadu dvjesta i šezdeset dana. Oni su dvije masline i dva svijećnjaka koji stoje pred Gospodarem zemlje. Pokuša li im ko zlo nanijeti, iz njihovih će usta izaći vatra i proždrijeti njihove neprijatelje. Pokuša li im ko zlo nanijeti, baš tako će biti ubijen. Oni imaju vlast da zatvore nebo da za vrijeme njihovog prorokovanja ne pada kiša. I imaju vlast da vode pretvore u krv i da udare zemlju svakom vrstom nevolje kad god zažele.“ (Otkrivenje 11:3-6; vidi 1. Kraljevima 17:1; Jevrejima 11)
Međutim, neposredno nakon ovog događaja, Petar se pokazao kao „labav“ i „klizav“ kamen:
„Otada Isus poče učenicima da objašnjava da mora ići u Jerusalim i da će mnogo postradati od starješina, prvosveštenika i učitelja zakona, da će biti ubijen, i da će trećeg dana vaskrsnuti. A Petar ga odvede na stranu pa poče da ga prekoreva govoreći: ‘Bože sačuvaj, Gospode! Neće ti se to dogoditi!’ Isus se okrenu pa reče Petru: ‘Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi sablazan jer ne misliš na Božije, nego na ljudsko.’“ (Matej 16:21-23)
Ima jedan vrlo važan pojam u Bibliji – „tjelesan čovjek“. Tjelesan čovjek nalazi se pod zakonom grijeha.[7] On je dijete gnjeva, negodovanja, revolta, pobune… (vidi Kološanima 2:3)! Tjelesan čovjek želi da ugodi svojim željama i da „spasi“ svoje tijelo. Kako izgleda „vezivanje“ i „razrešavanje“ u režiji tjelesnog čovjeka, najbolje svjedoči istorija papizma i uopšte tradicionalne crkvene ustanove.[8]
„Onda reče svojim učenicima: ‘Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga. Šta vrijedi čovjeku ako dobije cio svijet, a svom životu naudi? Šta čovjek može dati u zamjenu za svoj život?’“ (Matej 16:24-26)
Tjelesan čovjek ne može da se uzida na STIJENI spasenja, jer on to ne želi. On bi želio da se spasi u grijehu, ali nikako IZ ili OD grijeha (vidi Matej 1:21). Takav se uzda u razne tehnike spasenja, ali nipošto ne želi da mijenja karakter po Božjem obličju. Prema Riječi Božjoj, takvo spasenje nije izvodivo.
Znači, ako hoćemo da se „uzidamo“ u Božju građevinu, moramo prvo „sahraniti“ svoju tjelesnu prirodu. Moramo se nanovo roditi i ući u savez sa Bogom (vidi Jovan 3:3-8; Rimljanima 6. glava).
Da li je sada jasnije otkuda toliki antagonizam između Isusa i navodnih čuvara vjere u Njegovo vrijeme, otkuda tolika mržnja prema Njemu i želja da se eliminiše po svaku cijenu? Isti taj duh naveo je Kaina da ubije svog brata Abela. Tjelesan čovjek, kao duhovni narkoman, ima potrebu da lažira svoju duhovnost i religiju i da je nameće drugima silom i strahom, jer jedino okružen sebi sličnima nije izložen apelima na razum i savjest i osvjedočenju o sopstvenoj grešnosti.
Tjelesan čovjek takođe ima potrebu da manifestuje svoju pseudo duhovnost spoljašnjim prikazima, ritualima i ceremonijama, podvizima i darovima, titulama i zvanjima, građevinama i idolima. Takve ne interesuje savjet apostola Pavla i duhovna građevina o kojoj on govori (vidi 1. Korinćanima 12. glava; Efescima 4. glava). Oni moraju da se pokažu pred svijetom: „Vidite MENE, pogledajte MENE“ i „MOJU crkvu“.
Nakon što je sveštenicima ispričao parabolu o vinogradu, Isus „ih je pogledao i rekao: ‘Šta onda znači ono što je napisano: ‘Kamen koji su graditelji odbacili postao je glavni ugaoni kamen’? Ko padne na taj kamen, razbiće se, a na koga on padne, satrće ga.’“
Svako od nas ima dvije mogućnosti: da razbije svoje „ja“ na Stijenu i „umre“ starom čovjeku, ili da čeka da Stijena padne na njega. U prvom slučaju čovjek „umire“ da bi predao svoj život Hristu, dok u drugom slučaju ostaje da čeka neminovnost Božjeg izvršenog suda, varajući sebe i druge u lažnom napretku i narkomanskoj „sreći“ (vidi 2. Timoteju 3:13). Ko ovo ne može vidjeti u svom svakodnevnom iskustvu, zaista je okovan lancima teške zablude.
Je li apostol Petar bio prvi „papa“?
Kao grupa, proroci i apostoli primili su Božje otkrivenje, zapisali ga u pisanom obliku i prenijeli ga Zajednici, koja je postala „stub i uporište“ istine (1. Tim. 3:15). Petar je postao „kamen“ ne kao pojedinac sa službom, već kao predstavnik apostolske grupe ljudi koji su primili i zabilježili novosavezno otkrivenje.
Ali ovaj Petrov položaj nije ni apsolutan ni trajan. Nigdje Novi savez ne spominje liniju apostolskog nasleđivanja. Petrova uloga umire s njim. U stvari, u Mateju 18:1-6, apostoli se raspravljaju o premoći, što bi bilo irelevantno da je Petar bio postavljen kao prvi „Papa“ od strane Isusa. Novi savez ne poznaje drugu Glavu osim Isusa Hrista. Petar je bio (i još uvijek jeste) široko poštovan u hrišćanskoj zajednici. To da je bio „primat Rima“ jednostavno nije istina.
Kada je Isus rekao: „Ti si Petar (petros) i na ovoj stijeni (petra) sagradiću svoju eklesiju“, to je bila igra riječi.
Kada Isus daje Petru „ključeve“, on metaforički govori o otvaranju Božjeg kraljevstva (spasenja) kroz propovijedanje evanđelja i okupljanju ispovjednika u zajednicu kroz krštenje i poučavanje (Matej 28:18-20).
Tri zapažanja su ovdje ključna. Prvo, „vezati i driješiti“ su rabinski termini za odobravanje ili neodobravanje učenja Zakona i propisa ponašanja. Drugo, ono što je vezano je „šta god“ (ho ean), ali ne „bilo ko“ (hos ean). Drugim riječima, upotreba srednjeg roda ukazuje na „nešto“ što je vezano ili odriješeno – ponašanje, vjerovanje, moralni kodeksi, doktrina – ne ljudi. Treće, Petar dijeli ovaj autoritet s ostalim apostolima (Jovan 20:23) i sa Zajednicom uopšteno (Matej 18:18); i oni mogu „vezati ili driješiti“ ponašanje i ispovijedanje vjere. Ovdje Isus daje Zajednici autoritet da provodi unutrašnju disciplinu.
Ono što najviše govori o ovom stihu jeste korišteno grčko glagolsko vrijeme: budući perfekt. Tačan prevod bi trebao glasiti: „sve što svežeš na zemlji, svezano je [već] na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, razriješeno je [već] na nebu.“ Ovo čini djela apostola da su proizvod nadahnuća ili nebeskog vođstva. Nebo, dakle, već poznaje ishod. Drugim riječima, ono što pravi vjerske vođe čine već ima odobrenje Neba. Pored toga, možemo vezati samo ono što Sveto pismo veže ili razriješiti ono što Isus razriješi. Djela Zajednice ne obavezuju Boga na nebu.
Novi savez ne nudi nikakvu podršku idejama da je Petar (oženjen čovjek, 8:14; 1. Korinćanima 9:5) bio prvi biskup Rima i da je apostolsko nasleđe ostvareno u istoriji papstva. Naprotiv. Isus poziva Petra, apostole i Zajednicu da vjeruju u Njegovo mesijanstvo, da se pokore Božjim standardima, da uče Sveto pismo i propovijedaju evanđelje, dovodeći ljude k Njemu i u Njegovo Kraljevstvo.
Oni koji su vjerni Hristu i Riječi mogu nastaviti tu misiju bez institucije papstva ili bilo kakve „crkve“. Kako? Po osnovu principa zastupništva koji se jasno uči u Svetom pismu.
Na kraju svoje misije na zemlji, Isus šalje učenike u svijet, baš kao što je Bog poslao Isusa u svijet. Apostolima je data vlast da zastupaju Isusa kao što je On Boga Oca!
„Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih poslao u svijet.“ (Jovan 17:18)
Zato im je Isus ponovo rekao: „Mir vama! Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Jovan 20:21)
Onog momenta kad prestanete da to činite onako kako je dato od Boga i od Hrista, vi ste diskvalifikovani kao vjerodostojan zastupnik, bez obzira šta mislili o sebi, kako ste se samoproglasili, koliko je duga vaša „tradicija“ ili šta svijet mislio o vama.
_______________________
[1] Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom Zavjetu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol“, koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva.
[2] Catechism of the Catholic Church (San Francisco: Ignatius Press, 1994), 233–34, par. 881–2.
[3] Vidi članak „Petar Rimski ili Petar biblijski“. Bivši jezuita, Alberto Rivera, takođe je posvjedočio da katoličke vođe znaju za činjenicu da apostol Petar nije bio u Rimu, niti je tamo sahranjen.
[4] Vidi Matej 11:13, 14; 17:10-13.
[5] Vidi Jovan 5:26; 17:3; 1. Korinćanima 8:6; 1. Timoteju 2:5; 1. Jovanova 5:9-12; 5:20; Kološanima 1:15-19…
[6] Vidi Otkrivenje 1:18; 3:7.
[7] Za širi uvid u ovo pitanje, proučite Rimljanima 8. glava.
[8] Vidi knjigu „Misterijski Vavilon“, Institut za izučavanje religije.
