„Kad je Isus došao u okolinu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: ‘Šta kažu ljudi, ko je Sin čovječiji?’
Oni mu odgovoriše: ‘Jedni kažu – Jovan Krstitelj; drugi – Ilija; a treći – Jeremija ili jedan od proroka.’
Tada ih on upita: ‘A šta vi kažete, ko sam ja?’
Simon Petar mu odgovori: ‘Ti si Hristos, Sin Boga živoga.’
‘Blago tebi, Simone, sine Jonin’, reče mu Isus, ‘jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima. A ja ti kažem: ti si Petar i na ovoj stijeni sagradiću svoju Skupštinu, i vrata hada[1] neće je nadjačati. Daću ti ključeve Kraljevstva nebeskog pa sve što svežeš na zemlji, svezano je [već] na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, razriješeno je [već] na nebu.’“ (Matej 16:13-19)
Opšte je poznato da je ovaj tekst iskoristila Rimo-katolička crkva za uvođenje crkveno-političke dogme o navodnom primatu rimskog biskupa (pape). Ta dogma temelji se na dvije ključne postavke: (i) stijena na kojoj Isus gradi je Petar; (ii) Petar je osnivač Rimske biskupije.
Odmah da kažemo da je ovo drugo klasična crkvena izmišljotina, jer, po svemu sudeći, Petar nikad nije bio u Rimu. Znamo iz novozavjetnih spisa da su Pavle i Barnaba bili misionari, a Petar je bio oženjen, porodični čovjek, jedan od stubova hrišćanske zajednice u Jerusalimu. Treba zapaziti da Pavle u svojim poslanicama skupštinama, uključujući vjernike u Rimu, pominje brojne njihove članove, ali nikad apostola Petra. Prema crkvenoj tradiciji, Petar je boravio u Rimu između 42-67. godine n.e. Pavle je pisao poslanicu Rimljanima oko 58. godine n.e., što znači da bi Petar trebao biti tamo već 16 godina. Da li je logično da ga Pavle ne pomene ili pozdravi? Pavlova izjava u Rimljanima 15:20-24 takođe jasno pokazuje da je Rim bio novo misionsko polje, gdje bi on volio doći i dalje ići da propovijeda u Španiji, ali kasnije je, na žalost, završio u Rimu kao zarobljenik. Dakle, između 61-63. godine n.e., Pavle je bio u nekoj vrsti kućnog pritvora u Rimu, kada je pisao poslanice Efescima, Filibljanima, Kološanima i Filemonu. Da je Petar bio u Rimu, ili bi ga posjetio, ili bi Pavle imao neku informaciju o njemu. Očigledno to nije bio slučaj. Zatim je Pavle na neko vrijeme bio oslobođen, da bi se opet našao u Rimu kao zatvorenik rimskih vlasti 67. godine n.e. Tada je napisao poslanicu Jevrejima, a neposredno prije smrti 2. Timoteju. Prema tradiciji, Petar je umro kao mučenik 67. godine. U 2. Timoteju 4:10, 11 Pavle kaže da je samo Luka bio s njim. Ni pomena o Petru.
Kako je onda Katolička crkva uopšte došla do ekskluzivnog monopola premoći Rimske biskupije i „Hristovog zamjenika“ ili „Petrovog naslednika“? Naravno manipulacijom. Čitamo u Katoličkom katehizmu, str. 85: „Zadatak davanja autentičnog tumačenja Riječi Božje, bilo u pisanom obliku ili u formi Tradicije, povjeren je živom uredu same Crkve.“ Drugim riječima, crkva i „Petrov naslednik“ su privatizovali tumačenje Biblije, dajući sami sebi pravo na ekskluzivu.
Petar Rimski, prvi papa na brežuljku zvanom Vatikanus (složenica od riječi koje u prevodu znače „gatar“ i „zmija“), bio je sam Nimrod, utemeljivač poslepotopnog satanizma.[2]
Ko je ili šta je stijena na kojoj Isus gradi?
Šta ljudi govore, ko je Isus? Zapazimo da su vjerovanja običnih ljudi bila proizvod tradicije tog vremena. Njihova duhovnost bila je zarobljena pod predrasudama rabinskih nebuloza. Oni su očekivali doslovni fizički povratak nekih proroka kao što su Ilija ili Jeremija, što korespondira sa današnjim iskrivljenim tumačenjima o posletku vremena, kao što je recimo slučaj sa „dva svjedoka“ iz Otkrivenja 11. glava.[3] Iako ovo može da ima izvjesnu težinu u težnji ka ispravnoj religiji, pred Bogom ne može biti blagosloveno, prosto zato što je u neskladu sa Planom spasenja i Njegovom Riječi.
Stoga Isus nastavlja: „A šta vi kažete, ko sam ja?“
„Ti si Hristos, Sin Boga živoga“, odgovorio je Petar.
Petar je ovdje iznio dvije ključne odrednice: i) ti si Hrist (Mesija, Pomazanik); ii) ti si Sin Božji.
Prva i osnovna postavka Plana spasenja je da samo Onaj koji je jednak Bogu može preuzeti na sebe pali ljudski rod i platiti naš dug nepromjenljivom Božjem Zakonu. Zato nije dovoljno da On bude samo Pomazanik, već mora biti i Sin Božji, naš Otac na većem nivou od stvorenja tj. Adama. Taj Isus je STVARNO došao kao jedan od nas, STVARNO se utjelovio, STVARNO preuzeo na sebe palu ljudsku prirodu, STVARNO održao Zakon u sili Duha koja može biti darovana svakom od nas, STVARNO stradao, i STVARNO umro prvom smrću. U odnosu Boga Oca i Sina Božjeg i njihovom djelovanju u korist palog čovjeka nema nikakvih metafora ili antropomorfizama. Biblija je kristalno jasna po tom pitanju.[4]
Na kojem, dakle, temelju, Isus gradi svoju eklesiju koju „vrata hada“ neće nadvladati? Pa naravno na ključnoj premisi Plana spasenja – na svojoj mesijanskoj misiji među ljudima, kao Sin Božji![5]
„Jer niko ne može da postavi neki drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Hristos.“ (1. Korinćanima 3:11)
„On je ‘kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrijednim, a koji je postao ugaoni kamen’. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:11, 12).
Ovo je takođe Stijena spasenja starosaveznog Božjeg naroda, samo što su oni, za razliku od hrišćana, to prihvatali kroz sudjelovanje u tipskoj službi koja je u detalje ukazivala na Plan spasenja. „I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
Simon Jonin je bio blagosloven od Boga, što je Njegovim Duhom spoznao ovu istinu. Ali Petar – kamen za gradnju na ovom temelju – još je trebao da se teše i obrađuje. Sve dok stoji na OVOM temelju, Petar ima pravo na „ključeve“ od Nebeskog carstva. Sve dok je nadahnut tim istim Duhom koji ga je osvjedočio u Isusovo mesijanstvo, on „veže“ i „driješi“ Riječju Božjom. Te „ključeve“ daje Hrist svojim djelovanjem kroz vjernika. Ako taj uslov nije ispunjen, možemo biti sigurni da neko maše lažnim „ključevima“. Kako prepoznajemo lažne „ključare“? „A ako ko nema Duh Hristov, on nije Njegov.“ (Rimljanima 8:9)
„Ključevi nebeskog Kraljevstva“ su aktivni Riječju Božjom:
„Poslaću svoja dva svjedoka da obučeni u kostrijet prorokuju hiljadu dvjesta i šezdeset dana. Oni su dvije masline i dva svijećnjaka koji stoje pred Gospodarem zemlje. Pokuša li im ko zlo nanijeti, iz njihovih će usta izaći vatra i proždrijeti njihove neprijatelje. Pokuša li im ko zlo nanijeti, baš tako će biti ubijen. Oni imaju vlast da zatvore nebo da za vrijeme njihovog prorokovanja ne pada kiša. I imaju vlast da vode pretvore u krv i da udare zemlju svakom vrstom nevolje kad god zažele.“ (Otkrivenje 11:3-6; vidi 1. Kraljevima 17:1; Jevrejima 11)
Međutim, neposredno nakon Isusovog obećanja o „ključevima“, Petar se pokazao kao „labav“ i „klizav“ kamen:
„Otada Isus poče učenicima da objašnjava da mora ići u Jerusalim i da će mnogo postradati od starješina, prvosveštenika i učitelja zakona, da će biti ubijen, i da će trećeg dana uskrsnuti. A Petar ga odvede na stranu pa poče da ga prekoreva govoreći: Daleko bilo, Gospode! Neće ti se to dogoditi!“
„Isus se okrenu pa reče Petru: ‘Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi sablazan jer ne misliš na Božije, nego na ljudsko.’“ (Matej 16:21-23)
Ima jedan vrlo važan pojam u Bibliji – „tjelesan čovjek“. Tjelesan čovjek nalazi se pod zakonom grijeha.[6] On je dijete gnjeva, negodovanja, revolta, pobune… (vidi Kološanima 2:3)! Tjelesan čovjek želi da ugodi svojim željama i da „spasi“ svoje tijelo. Kako izgleda „vezivanje“ i „razrešavanje“ u režiji tjelesnog čovjeka, najbolje svjedoči istorija papizma i uopšte tradicionalne crkvene ustanove.[7]
Za razliku od katoličkih, pravoslavni teolozi tvrde da je Isus dao vlast svim episkopima, što je takođe pogrešno, prosto zato što tu nema govora o bilo kakvoj vlasti, osim u domenu već rečenog, tj. pronošenja Božje Riječi kroz usta Njegovih vjernih. Božja Riječ je ta koja „veže“ i „razrešava“. Principi „Kraljevstva Božjeg“ potpuno su suprotni načelima ovog svijeta (vidi Matej 20:20-28). Da ne govorimo o lažiranom zemaljskom sveštenstvu koje nema nikakvog osnova pod Novim savezom, iz kojeg se proizvode navodni biskupi (episkopi) i vjerski poglavari. Cijeli taj sistem počiva na prevari. Naravno, sasvim druga stvar je potreba za organizacijom zajednice vjernih, o čemu Biblija govori na više mjesta.
„Onda reče svojim učenicima: ‘Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga. Šta vrijedi čovjeku ako dobije cio svijet, a svojoj duši naudi? Šta čovjek može dati u zamjenu za svoju dušu?’“ (Matej 16:24-26)
Tjelesan čovjek ne može da se uzida na STIJENI spasenja, jer on to ne želi. On bi želio da se spasi u grijehu, ali nikako IZ ili OD grijeha (vidi Matej 1:21). Takav se uzda u razne tehnike spasenja, ali nipošto ne želi da mijenja karakter po Božjem obličju. Prema Riječi Božjoj, takvo spasenje nije izvodivo.
Znači, ako hoćemo da se „uzidamo“ u Božju građevinu, moramo prvo „sahraniti“ svoju tjelesnu prirodu. Moramo se nanovo roditi i ući u savez sa Bogom (vidi Jovan 3:3-8; Rimljanima 6. glava).
Da li je sada jasnije otkuda toliki antagonizam između Isusa i navodnih čuvara vjere u Njegovo vrijeme, otkuda tolika mržnja prema Njemu i želja da se eliminiše po svaku cijenu? Isti taj duh naveo je Kaina da ubije svog brata Abela. Tjelesan čovjek, kao duhovni narkoman, ima potrebu da lažira svoju duhovnost i religiju i da je nameće drugima silom i strahom, jer jedino okružen sebi sličnima nije izložen apelima na razum i savjest i osvjedočenju o sopstvenoj grešnosti.
Tjelesan čovjek takođe ima potrebu da manifestuje svoju pseudo duhovnost spoljašnjim prikazima, ritualima i ceremonijama, podvizima i darovima, titulama i zvanjima, građevinama i idolima. Takve ne interesuje savjet apostola Pavla i duhovna građevina o kojoj on govori (vidi 1. Korinćanima 12. glava; Efescima 4. glava). Oni moraju da se pokažu pred svijetom: „Vidi MENE, pogledaj MENE“. Ili „vidi MOJU crkvu“.
Nakon što je sveštenicima ispričao parabolu o vinogradu, Isus „ih je pogledao i rekao: ‘Šta onda znači ono što je napisano: ‘Kamen koji su graditelji odbacili postao je glavni ugaoni kamen’? Ko padne na taj kamen, razbiće se, a na koga on padne, satrće ga.’“
Svako od nas ima dvije mogućnosti: da razbije svoje „ja“ na Stijenu i „umre“ starom čovjeku, ili da čeka da Stijena padne na njega. U prvom slučaju čovjek „umire“ da bi predao svoj život Hristu, dok u drugom slučaju ostaje da čeka neminovnost Božjeg izvršenog suda, varajući sebe i druge u lažnom napretku i narkomanskoj „sreći“ (vidi 2. Timoteju 3:13). Ko ovo ne može vidjeti u svom svakodnevnom iskustvu, zaista je okovan lancima teške zablude.
Pavle Simović
____________________
[1] Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom Zavjetu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol“, koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. [2] Vidi članak „Petar Rimski ili Petar biblijski“. Bivši jezuita, Alberto Rivera, takođe je posvjedočio da katoličke vođe znaju za činjenicu da apostol Petar nije bio u Rimu, niti je tamo sahranjen. [3] Vidi Matej 11:13, 14; 17:10-13. [4] Vidi Jovan 5:26; 17:3; 1. Korinćanima 8:6; 1. Timoteju 2:5; 1. Jovanova 5:9-12; 5:20; Kološanima 1:15-19… [5] Vidi Otkrivenje 1:18; 3:7. [6] Za širi uvid u ovo pitanje, proučite Rimljanima 8. glava. [7] Vidi knjigu „Vavilonska misterijska religija“, Ralf Vudrou.