Božji Sin je centar velike borbe.
„Zato je rekao: Jedan čovjek plemenitog roda otputovao je u daleku zemlju da preuzme kraljevsku vlast i da se zatim vrati. Pozvao je deset svojih slugu, dao im deset kesa novaca i rekao: ‘Poslujte dok ne dođem.’ Ali njegovi sunarodnici su ga mrzjeli i poslali su za njim izaslanike s porukom: ‘Ne želimo da on kraljuje nad nama.’“ (Luka 19:12-14)
U ovoj paraboli Isus govori priču o plemiću koji je otišao da primi kraljevstvo. Plemić je naravno Hrist. Ali građani kraljevstva su mu poslali poruku – nećemo da ovaj čovjek vlada nad nama.
Ova priča precizno opisuje stanovište Jevreja i hrišćanskog naroda. Nećemo da Božji Sin vlada nad nama, ako ima manju silu od Oca. Ova poruka je jednostavno eho srži velike borbe. Obratite pažnju na sledeće:
„Uzdizanje Božjeg Sina kao jednakog Ocu je predstavljeno kao nepravda prema Luciferu, za koga su tvrdili da ima pravo na poštovanje i čast. Kada bi ovaj princ anđela mogao dostići svoju pravu uzvišenu poziciju, velika dobra bi se dogodila nebeskoj vojsci; jer je njegov cilj bio da obezbijedi slobodu za sve. A sada je i sloboda u kojoj su uživali do tada bila na svom kraju, jer im je postavljen apsolutni Vladar i Njegovom autoritetu moraju odavati poštovanje. Takve su bile suptilne prevare kroz lukavost Lucifera koje su se brzo širile po nebeskim dvorima.“ (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets 37)
Cijela ova velika borba je mogla biti izbjegnuta (na osnovu vjerovanja u trojstvo) da je Bog objasnio Luciferu da je Isus jednostavno preuzeo ulogu Sina i da su oni po prirodi jednaki u sebi i od sebe. Ali da je tako, krivica za cijelu veliku borbu bi mogla da bude svaljena na Boga zbog Njegovih slabih vještina u komunikaciji.
Gornja izjava jasno pokazuje da je Lucifer vidio uzdizanje Sina Božjeg kao nepravdu prema sebi. Ali ono što je Sotona smatrao nepravdom, Hrist nije smatrao otimanjem (Fil. 2:6). Hrist je prihvatio Očevu riječ i vjerovao je da je jednak sa Ocem samo zato jer je Otac tako rekao. Prihvatio je nasleđe svog Oca. Nije imao potrebe da pretvara kamenje u hljebove. Lucifer je mislio da ako je Hrist mogao biti uzdignut da bude jednak po autoritetu sa Bogom, onda je mogao to biti i on. Kada je Bog otkrio da je to nemoguće, odbio je da se pokloni Hristu kao Sinu Božjem. Rekao je da neće ova osoba vladati nada mnom jer On nije potpuno božanski sam od sebe.
„Odbacivši sa prezirom argumente i preklinjanje lojalnih anđela, on ih je odbacio kao zaluđene robove. Njihov izbor Hrista predstavio je kao akt nepravde prema njemu i prema cijeloj nebeskoj vojsci i objavio da se više neće pokoravati ovom uskraćivanju njegovih i njihovih prava. Nikada više neće priznati Hristovu nadmoć.“ (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets 40)
Sotona nikada nije poricao Očevu nadmoć. Rekao je, „Biću kao Svevišnji,“ ne iznad Njega. Mogao je vidjeti da Otac posjeduje moć u sebi i od sebe, ali zbog toga što je Bog dao to svom Sinu bez mjere i u svoj punini, smatrao je to nepravednim. Odbio je da se pokori tome.
„Sotona bez srama objavljuje cijeloj nebeskoj porodici svoje nezadovoljstvo time što je Hrist izabran prije njega da bude u tako bliskoj vezi sa Bogom, a on da bude neinformisan o rezultatima njihovih čestih konsultacija. Bog informiše Sotonu da to ne može nikada znati. Takođe i to, da će svom Sinu On otkriti svoje tajne namjere i da cijela nebeska porodica, i Sotona sa njima, moraju da se pokore. Sotona smjelo iskazuje svoju pobunu i ukazuje velikom broju onih koji misle da je Bog nepravedan zato što njega nije uzdigao da bude jednak sa Njim i što mu nije dao vlast nad Hristom. On izjavljuje da se ne može pokoriti da bude pod Hristovom komandom i da će slušati samo Božje naredbe.“ (Ellen G. White, 3 Spiritual Gifts 37,38)
Laž u Edenu nas odvaja od Istinitog Sina Božjeg
Kada je Sotona kušao Adama i Evu, napao je u istoj stvari koju je i sam smatrao da je nepravda. Rekao im je da sigurno neće umrijeti, da posjeduju život u sebi. U suštini rekao im je da imaju jednakost sa Hristom koja je zasnovana na učinku.
Ovaj koncept urođenog izvora života, kao što smo već primijetili, mijenja naše mišljenje o božanstvu, od onog zasnovanom na nasleđu, do onog stečenog sopstvenim samopostojanjem. S obzirom da ljudi sada vjeruju da su besmrtni kao Hrist, da bi prihvatili Hrista kao Boga, On mora imati veću poziciju od čovjeka. Jedino mjesto na koje ljudi mogu pozicionirati Hrista je da je On urođeno jednak sa Ocem. Zbog iskrivljenog učenja o besmrtnosti ljudske duše, hrišćanstvo je ostavljeno bez opcija, osim da zaviče, „Ne želimo da ovaj čovjek vlada nad nama. On zaista nije Bog.“ Insistiranjem da je Hrist došao u posjed sile sam od sebe, praktično uništavamo Hristovu ličnost. Njegov pravi položaj je zaklonjen. Kao što smo spomenuli ranije, trojstvo i arijanizam proizilaze iz pretpostavke da je božanstvo pripisano samo samopostojećim bićima. Arijanstvo uništava Hristovo božanstvo, dok trojstvo uništava Hristovu ličnost. Sotona ne mari koju ćete stranu izabrati, u svakom slučaju Hristova ličnost je izgubljena i On prestaje da bude Božji Sin kao što je otkriveno u Bibliji. A ako je pravi Hrist izgubljen, onda možemo tugovati sa Filipom kada je rekao Hristu, „Kako možemo znati put“ – pravi put je izgubljen.
Zapazite dobro šta je Elen Vajt kazala o pokušajima da se promijene stubovi vjere:
„Oni koji pokušavaju da uklone stare temelje ne drže se čvrsto; oni ne pamte kako su primili i čuli. Oni koji unose teorije koje uklanjaju stubove naše vjere po pitanju Svetinje ili po pitanju ličnosti Boga ili Hrista, rade kao slijepi ljudi. Oni pokušavaju da unesu nesigurnost i da gurnu Božji narod u lutanje bez kompasa.“ (Manuscript Releases 760, 9)
Ličnosti Oca i Sina su temeljne doktrine
Kako su pioniri Adventnog pokreta razumjeli važnost doktrine o Ocu i Sinu, svjedoči ovaj citat:
„Način na koji su spiritisti prvo odbacili ili porekli jedinog Gospoda Boga i našeg Gospoda Isusa Hrista je korišćenjem stare nebiblijske vjere u trojstvo, da je Isus Hrist vječni Bog, iako nemaju ni jedan stih da to podrže, dok imamo izobilna i jasna biblijska svjedočanstva da je On Sin vječnog Boga.“ (J.S. White, The Day Star, January 24, 1846)
Džejms Vajt je tačno znao koji problemi postoje, da je uzdizanje Isusa u poziciju vječnog Boga, značilo da On posjeduje život sam od sebe, odvojeno od Oca, što je poricanje jedinog Gospoda Boga i Gospoda Isusa Hrista.
Ako je trojstvo poricanje i Oca i Sina, onda smo izgubili Njihov pravi identitet i kao što smo ranije konstatovali, držanje Božjih uputa zahtijeva od nas da znamo identitet Boga kojem služimo, jer drugačije ne možemo da držimo Njegove upute. Stoga doktrina trojstva, ako joj zaista vjerujemo, čini nemogućim da držimo Zakon. Zar ovo nije antihristov duh?
Odnos Između Oca i Sina definiše sve odnose u Kraljevstvu
Razlog iz kog se mučimo da dozvolimo jedinorodnom Hristu da vlada nad nama je taj što postavljamo pogrešno pitanje o Njemu. Postavljamo pitanje koje je zasnovano na učinku, „Da li si jednak Ocu po sili i postojanju?“ Ovo pitanje će nam uvijek dati pogrešan odgovor, ali to su naše, a ne Božje misli. Sveto pismo postavlja pravo pitanje „Šta mislite o Hristu? Čiji je Sin?“ (Mat. 22:41) Ovo je pitanje zasnovano na odnosu koje upućuje na Oca. Uporedimo dva pogleda:
| Ko je Hrist? | Put ka Ocu |
| 1. Jednak, od iste vječnosti sa Ocem | Identitet po učinku |
| 2. Sin živog Boga (Oca) | Identitet po odnosu |
Hrist je Put, Istina i Život (Jovan 14:6). Niko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega. On je ključ Božjeg kraljevstva. Ako vidimo da Sin nalazi put k Ocu kroz identitet učinka, onda je ovo način na koji ćemo mi pokušati da odgovoriti Ocu. Ako vidimo da Sin nalazi put k Ocu kroz identitet odnosa onda – slava Bogu – to možemo i mi. Vrlo je važno da vidimo dragocjeno svjetlo koje svijetli iz ove relanosti.
Ova istina može jedino biti shvaćena kroz shvatanje da sam Hristov identitet ima jednakost sa Očevim zasnovan na nasleđu odnosa. Obratite pažnju:
Odnos između Oca i Sine definiše koncept odnosa za cijeli univerzum: i to je jednakost kroz odnos. Ako je njihov odnos definisan jednakošću u sili, tada će naš odnos biti definisan po istom principu.
Jednakost u odnosu Oca i Sina kroz jedan izvor života uspostavlja kanal blagoslova
Kada vidimo da je Hrist jednak Ocu kroz odnos i da je Njegova priroda i vrijednost ista kao i Očeva, tada možemo dozvoliti Hristu da bude jedinorodni Sin. Njegovo posinaštvo i rođenje nikako ne umanjuju njegovo božanstvo. Ovo shvatanje se odražava na sve aspekte našeg života. Ako vidimo jednakost odnosa po sili između Oca i Sina, nesvjesno ćemo biti usmjereni ka ovakvom odnosu u braku. Koncept poniznosti postaje pogrešno shvaćen i viđen kao stanje osramoćenosti. To je situacija u hrišćanstvu danas. Poniznost žene se smatra degradirajućom i za izbjegavanje.
Neki sugerišu da je Hrist doslovno unizio sebe u ulogu Sina da bi demonstrirao princip pokoravanja. Ovo stvara konfuziju pravog identiteta Hrista. Spuštanje Isusa u ulogu Sina obuhvata vjerovanje da je Hrist posjedovao jednakost u sili sa Ocem i da je zaista jednak sa Njim u kontekstu sile, ali je preuzeo ulogu Sina zarad pokornosti (pogledajte Sliku 1 ispod). Ovaj koncept se dotiče teme jedinorodnosti do određene tačke, ali se ne odriče stanje gdje zadržava jednakost Oca i Sina u kontekstu zasnovanom na sili. Takođe i dalje ostaje utisak da Otac i Sin imaju dva odvojena izvora života i da su uvijek bili nezavisni, ali zajedno u ljubavi. Ovo skriveno vjerovanje pomućuje kanal blagoslova koji teče od Oca kroz Njegovog Sina (pogledaje Sliku 2). Višestruki izvor života zbunjuje um po pitanju rijeke koja teče od Božjeg prestola.
Pitanje višestrukog izvora života koji pomućuje kanal blagoslova je još komplikovaniji u vezi sa Svetim Duhom. Saznanje da postoje tri razdvojena kanala blagoslova sjedinjenih u ljubavi još više pomućuje um kada pokušamo da shvatimo Boga, dok izbjegavamo da vjerujemo u tri Boga.
Kanal je sada splet tri posebna izvora života koji su uzeli uloge identiteta koji nijesu njihovi pravi identiteti. Kanal se ne može jasno poimati niti razumjeti, jer ne postoji jasan koncept toka života koji je izražen u Čežnji vjekova, str. 21: „…kroz ljubljenog Sina, Očev život teče ka svima; kroz Sina se vraća u slavi i radosnoj službi, plimom ljubavi, velikom izvoru svega.“
Pogledajmo šta tačno Biblija pokazuje.
Na četvrtoj slici vidimo jedan izvor života od Oca, koji je dat Sinu i kroz Sina teče ka univerzumu u trećoj ličnosti. Svi atributi odnosa Oca i Sina su predstavljeni u Duhu jer je to Njihova sveprisutnost koja nije jednostavno sila već Božja ličnost u sveprisutnom obliku. Potreba da vidimo Duha kao osobu na isti način kao Oca i Sina, dolazi iz pogrešnog koncepta vjerovanja u potrebu za posebnim izvorom života. Ovo nije ni potrebno, a nije ni biblijski. Slika 4 pokazuje veoma jasan kanal blagoslova i toka života i ne pravi konfuziju u identitetima Oca, Sina ili Duha.
Konfuzija koja se pojavljuje zbog tri izvora života je jasno demonstrirana na primjeru stvaranja ovog svijeta. Biblija svjedoči da je Bog stvorio sve kroz Isusa Hrista.
„I da rasvijetlim svima šta je zajedništvo tajne koja je od eona sakrivena u Bogu, koji je sve stvorio kroz Isusa Hrista.“ (Efescima 3:9)
Iz slike 4 lako je vidjeti kako je Bog stvorio svijet kroz svog Sina, ali na slici 3 to postaje jako konfuzno. Kroz ideju o tri izvora života, onaj koji je koristio svoju silu da stvori svijet je Sveti Duh, jer je On bio onaj koji se uzdizao nad vodama u Postanju 1:2. Na ovaj način, tri izvora života čine da se biblijski tekstovi veoma teško čitaju.
Odgovor postoji, ali Otac, Sin i Sveti Duh su u tajanstvenoj zajednici! Ovo čini biblijski tekst još više zbunjujućim, dok pokušavamo da shvatimo ko je pravi uzročnik stvaranja. U Bibliji bi trebalo da piše da su ga svi stvorili, a ne Otac kroz Sina.
Ključ razumijevanja Sina čovječjeg zasnovan na razumijevanju Boga
Da se vratimo na diskusiju o pravom Hristovom identitetu. Ako je Hrist počeo da zavisi od Oca samo od utjelovljenja, onda On stvara za nas uzor odnosa sa Bogom kojeg ni sam nema, niti može dalje govoriti sa autoritetom, jer ovo nije On koji zaista jeste. Tvrditi da je Hrist uzeo ulogu Sina i igrao svoju ulogu odnosa sa Ocem, govori da ovo nije Hristov pravi identitet. Ovo znači da je odnos Hrista u ovom kontekstu odnos sa nekim ko u stvari ne postoji. Ovo izvrće Božju istinu u laž. Ako je Hristos samopostojeća druga ličnost u božanstvu, onda On ne može u stvarnosti biti PUT ka Ocu. On bi se samo mogao tako predstavljati ili pretvarati. I pošto se takav Hrist pretvara ili uzima ulogu da zavisi od Oca, onda može i da uzme na sebe ulogu ljudske prirode. Suština poruke iz 1888. jeste da je Hrist uistinu Bog i uistinu čovjek kroz odnos a ne kroz učinak. Kao što je naslijedio sve od svog Oca da bude Bog, tako je naslijedio sve od ljudi da bude čovjek.
„Stoga je sigurno da je razumijevanje položaja i prirode Hrista kakav je bio na nebu suštinski bitno za razumijevanje Njegovog položaja i prirode kao čovjeka na zemlji … Dalje, pisano je o Njemu da je ‘toliko bolji od anđela, koliko preslavnije ime od njih dobi.’ Ovo preslavno ime je ‘Bog’, koje u osmom stihu Otac daje Sinu: ‘Sinu On [Bog] reče, tvoj je presto, O Bože, vječan’. Stoga je On ‘toliko bolji’ od anđela koliko je i Bog bolji od anđela. I zbog ovoga On ima to preslavnije ime – ime koje odražava šta je On u Njegovoj sopstvenoj prirodi. I ovo ime ‘dobi nasleđem’. To nije ime koje mu je dato, već koje je nasleđeno. Sada nalazimo u prirodi stvari, kao vječnu istinu, da jedino ime koje čovjek može naslijediti jeste ime njegovog oca. Tako je ovo, Hristovo ime, preslavnije od imena anđela, jer je ime Njegovog Oca, a Njegovom Ocu je ime Bog. Tako je sinovljevo ime, koje dobi nasleđem, Bog … Njegova sličnost sa Bogom, kao što je navedeno u prvom poglavlju poslanice Jevrejima, je jedini temelj pravog razumijevanja Njegove sličnosti sa ljudima, kao što je navedeno u drugom poglavlju poslanice Jevrejima.“ (A.T Jones, Consecrated Way)
SIN ČOVJEČJI = PRIMIO JE PUNO NASLEĐE OD ČOVJEKA
Učenje o trojstvu daje nam drugu osobu u božanstvu koja se prikazuje kao Sin Božji, ali u stvari nije Sin Božji. Zato se može zaključiti da takva osoba može izgledati kao da je uzela grešno obličje, ali da nije u stvari uzela grešno obličje. Doktrina je logički nedosledna sa Hristovim preuzimanjem naše pale prirode. Logički slijedi da Hrist ne može biti Božji Sin niti Sin čovječji.
Odnos Oca i Sina je ključ opravdanja vjerom
Naš način shvatanja Hristovog odnosa sa Ocem biće osnova za naše shvatanje Njegovog odnos sa nama i predstavljaće osnovu razumijevanja opravdanja vjerom.
Ako je Hristov odnos zasnovan na učinku, onda ćemo se gledanjem pretvoriti u to isto, i naše odnose ćemo voditi na isti način. Ako je Njegov odnos zasnovan na nasleđu, onda ćemo biti promijenjeni u to isto, iz slave u slavu.
Kada govorim o odnosu zasnovanom na učinku, mislimo na kvalifikacije koje su potrebne da bi se ušlo u tu vezu; osnov po kom osoba dobija dozvolu da uđe u domen božanstva. Jednom kada je član božanstva primljen, možemo ih smjestiti u bliski odnos pun ljubavi (trojstvo to takođe radi), ali moramo odrediti osnov tog prijema. Oba modela božanstva imaju blizak odnos pun ljubavi, ali im se pristupa dijametralno suprotnim metodima. Iz ljudske perspektive ovaj koncept je lako razumjeti. Ako se čovjek oženi ženom zbog njene ljepote, onda se u odnos ulazi kroz učinak ljepote. Kada se žena uda za muškarca zbog njegovog bogatstva, u odnos se ulazi kroz učinak zasnovan na bogatstvu.
Ne dozvolite da sotona uništi istinsku ličnost Hrista u vašem umu. Ovo je razumijevanje predstavlja našu jedinu nadu da ćemo stvarno pronaći put do Boga. Ako ne dozvolimo Hristu da ima odnos sa Bogom nasleđem, tada ćemo veoma teško moći da razumijemo Zakon, subotu, istražni sud, Hristovu prirodu i savršenstvo karaktera, zato što ćemo imati pogrešna pitanja u vezi sa ovim učenjima. Naše shvatanje Boga i posebno Hrista, utiče na sva ova učenja. Promjena stanovišta u korist trojstva neminovno vodi i do promjene i u stavu ili učenja u vezi ovih doktrina, kao što je to istorija Adventističke crkve i potvrdila.
„Da li je neki narod zamijenio svoje bogove za one koji nisu bogovi? A moj narod je moju slavu zamijenio za nešto od čega nema koristi. Čudite se tome, nebesa, i naježite se od velike strahote, govori Gospod, jer je moj narod dva zla učinio: ostavili su mene, izvor žive vode, i iskopali su bunare, provaljene bunare koji ne mogu da drže vodu.“ (Jeremija 2:11-13)
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)
