„Niko nije beznadežnije porobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni.“ (Gete)
Ove riječi je Gete napisao prije skoro 200 godina, ali su puno relevantnije u naše vrijeme nego u njegovo. Mnogi ljudi pretpostavljaju da živimo u slobodnom društvu jednostavno zato što se Zapad nije pretvorio u distopijski pakao poput onog prikazanog u knjizi „1984.“ Džordža Orvela. Tiranija bi, vjeruje većina ljudi, bila neskrivena po prirodi, bila bi očigledna i svi bi je prepoznali. Ali da li je to zaista tako? Ili bismo mogli živjeti u društvu analognom onom koje je prikazao Aldus Haksli u svom distopijskom romanu „Vrli novi svijet“. Da li je moguće da su tehnologija, droga, pornografija i druge ugodne diverzije stvorile građane previše rastrojene da bi primijetili lance koji ih vezuju?
Kada je Brave New World prvi put objavljen 1931. godine, Haksli nije smatrao da je distopijski svijet koji je prikazao neposredna prijetnja. Međutim, trideset godina kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, širenja totalitarizma i velikih koraka u nauci i tehnologiji, Haksli je promijenio svoje mišljenje i u govoru održanom 1961. iznio je sledeće upozorenje:
„Postojaće, u sledećoj generaciji ili tako nešto, farmakološka metoda da se ljudi natjeraju da zavole svoje ropstvo i da se proizvede diktatura bez suza, da tako kažem, da se napravi neka vrsta bezbolnog koncentracionog logora za cijela društva, tako da će ljudi zapravo imati njihove slobode oduzete od njih, ali će radije uživati u tome, jer će ih odvratiti od svake želje za pobunom propagandom ili ispiranjem mozga, ili ispiranjem mozga pojačanim farmakološkim metodama. I čini se da je ovo konačna revolucija.“ (Aldous Huxley, Tavistock Group, Kalifornijska medicinska škola, 1961.)
U budućnosti će, prema Haksliju, vladajuće klase naučiti da se kontrola nad stanovništvom može postići ne samo eksplicitnom upotrebom sile, već i prikrivenijom metodom utapanja masa u beskrajnu ponudu ugodnih diverzija.
„U ‘1984.’“, objašnjava Haksli, „požuda za moći zadovoljena je nanošenjem bola; u Vrlom novom svijetu, nanošenjem tek manjeg ponižavajućeg zadovoljstva.“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited)
Kako se, pitamo se, zadovoljstvo može iskoristiti da se ljudima oduzme sloboda? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo razgovarati o operantnom uslovljavanju, što je metoda modifikacije ponašanja organizma.
U 20. vijeku, psiholog sa Harvarda B.F. Skiner izveo je čuveni skup eksperimenata u kojima je testirao različite metode uvođenja novih ponašanja kod pacova. Ovi eksperimenti su otkrili kako „moći koje postoje“ mogu usloviti ljude da vole svoje ropstvo. U jednom setu eksperimenata, Skiner je pokušao kultivisati nova ponašanja putem pozitivnog podsticaja; davao je štakoru hranu svaki put kada je pokazao željeno ponašanje. U drugom skupu eksperimenata, pokušao je da oslabi ili eliminiše određena ponašanja kažnjavanjem; pokrenuo je bolni stimulans kada je pacov izvršio ponašanje koje je Skiner želio eliminisati.
Skiner je otkrio da je kazna privremeno okončala nepoželjna ponašanja, ali nije uklonila motivaciju životinje da se bavi takvim ponašanjem u budućnosti. „Kažnjeno ponašanje“, piše Skiner, „vjerovatno će se ponovo pojaviti nakon što se kaznene posljedice povuku.“ (B.F. Skinner, O biheviorizmu) Ponašanja koja su bila uslovljena pozitivnim podsticajem, s druge strane, bila su trajnija i dovela su do dugoročnih promjena u obrascima ponašanja životinja.
Haksli je bio upoznat sa Skinerovim eksperimentima i razumio je njihove društveno-političke posledice. U Vrlom novom svijetu i njegovim kasnijim radovima, Haksli je predvidio pojavu „kontrolišuće oligarhije“ koja će sprovoditi slične eksperimente na ljudskim bićima kako bi uslovila poslušnost i minimizirala potencijal za građanske nemire. Skiner je, kao i Haksli, takođe razumio društvene implikacije svojih eksperimenata, ali je vjerovao, suprotno Haksliju, da operantno uslovljavanje mogu da koriste društveni inženjeri za veće dobro, što dovodi do razvoja naučno vođene utopije. Sledeći odlomak iz Skinerove knjige Walden Two, međutim, otkriva da bi takvo masovno uslovljavanje u stvarnosti omogućilo poguban oblik tiranije – onu u kojoj bi mase bile porobljene, a ipak se osjećale slobodnima.
„Sada kada znamo kako pozitivni podsticaj funkcioniše, i zašto negativno ne djeluje, možemo biti promišljeniji i stoga uspješniji u našem kulturnom dizajnu. Možemo postići neku vrstu kontrole pod kojom se kontrolisani… ipak osjećaju slobodnima. Oni rade ono što žele, a ne ono na šta su prisiljeni. To je izvor ogromne snage pozitivnog podsticaja – nema suzdržavanja i revolta. Pažljivim dizajnom ne kontrolišemo konačno ponašanje, već sklonost da se ponašamo – motive, želje, žudnje. Zanimljivo je da se u tom slučaju nikada ne postavlja pitanje slobode.“ (BF Skinner, Walden Two)
U Vrlom novom svijetu, glavna „nagrada“ koja se koristila za uslovljavanje poslušnosti putem pozitivnog podsticaja bila je super-droga po imenu Soma. „Svjetski kontrolori“, piše Haksli, „podsticali su sistematsko drogiranje vlastitih građana za dobrobit države.“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited ) Soma je svakodnevno gutana od strane građana Vrlog novog svijeta jer je nudila ono što je Haksli nazvao „odmorom od stvarnosti“ (Aldous Huxley). Zavisno o dozi, stimulisala je osjećaj euforije, ugodne halucinacije (da li vas ovo podsjeća na pompezne najave uvođenja virtuelne realnosti za korisnike savremene tehnologije?) ili je djelovala kao snažno sredstvo za spavanje. To je takođe služilo za povećanje sugestibilnosti, čime je povećana djelotvornost propagande kojoj su građani kontinuirano bili izloženi.
„U Vrlom novom svijetu navika some nije bila privatni porok; to je bila politička institucija…“ piše Haksli. „Dnevni obrok Soma bio je osiguranje od lične neprilagođenosti, društvenih nemira i širenja subverzivnih ideja. Religija je, rekao je Karl Marks, opijum za narod. U Vrlom novom svijetu ova situacija je bila obrnuta. Opijum, odnosno Soma, bio je narodna religija.“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited)
Ali Svjetski kontrolori Vrlog novog svijeta nisu se oslanjali samo na Somu. Država je promovisala seksualni promiskuitet kao još jednu taktiku kako bi se osiguralo da svi uživaju u ropstvu. Parola „Svako pripada svima drugima“ se usađivala u svijest građana od malih nogu, a ukidanjem institucija monogamije i porodice svi su mogli nesmetano udovoljavati svojim seksualnim porivima. Stalni pristup seksualnom zadovoljenju služio je da se osigura da su građani previše rasijani da obrate pažnju na realnost svoje situacije.
Zabava koju je odobrila država takođe je igrala važnu ulogu u stvaranju „bezbolnog koncentracionog logora“ Vrlog novog svijeta. Ono što je Haksli nazvao „neprekidnim razonodama najfascinantnije prirode“ država je koristila kao instrument politike da utopi umove svojih građana u „moru nebitnosti“.
Paralele koje postoje između Vrlog novog svijeta i društava modernog doba su neporecive. U knjizi Brave New World Revisited, objavljenoj 1958. godine, Haksli se zapitao kako bi budući društveni inženjeri mogli da ubijede svoje subjekte da uzimaju droge „koje će ih natjerati da misle, osjećaju i ponašaju se na način na koji [oni] smatraju poželjnim.“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited) Zaključio je: „Po svoj prilici biće dovoljno samo da tablete budu dostupne.“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited) Danas se procjenjuje da je svaki šesti Amerikanac na nekom obliku psihotropne droge. Opioidna kriza proširila se Zapadom. Sposobnost zadovoljavanja seksualnih impulsa na internetu dovela je mnoge u kandže zavisnosti o pornografiji; a pametni telefoni i druge tehnologije pružaju bezumne i ugodne razonode koje oduzimaju pažnju većine ljudi, veći dio dana. Nejasno je u kojoj mjeri su nam ove diverzije namjerno gurnute, a u kojoj su spontani odgovori na potražnju potrošača. Ali kakav god da je odgovor, realnost je da rasijanoj i zaglupljenoj populaciji jednostavno nedostaju mentalni resursi da se odupru svom porobljavanju.
Sve dok moderni poklič „Daj mi televiziju i hamburgere, ali nemoj me gnjaviti odgovornostima slobode“ (Aldous Huxley, Brave New World Revisited) nije zamijenjen pokličem „Daj mi slobodu, ili daj mi smrt“ (Patrick Henry), sloboda neće prevladati. Umjesto toga, dokle god ljudi trguju svojom slobodom za užitke i udobnost, vrsta društvenog uslovljavanja na koju je Haksli upozoravao će postajati samo rafiniranija i djelotvornija kako tehnologije budu napredovale i davati više uvida u to kako predvidjeti i kontrolisati ljudsko ponašanje. Da li će većina nas moći da se odupre ovakvoj vrsti manipulacije, ili ćemo to uopšte i htjeti, ostaje da se vidi.
Ako se trenutni trendovi nastave, čovječanstvo bi se uskoro moglo podijeliti u dvije grupe. Biće onih koji pozdravljaju svoje prijatno služenje, i onih koji odluče da mu se odupru da bi zadržali ne samo svoju slobodu, već i svoju ljudskost. Jer, kao što je bivši rob Frederik Daglas primijetio sredinom 19. vijeka, mnogo prije nego što je Haksli napisao Vrli novi svijet, kada rob postane srećan rob, on se efektivno odrekao svega onoga što ga čini čovjekom.
„Utvrdio sam da je, da bi se napravio zadovoljan rob“, piše Daglas, „neophodno da se napravi nepromišljen rob… On mora biti u takvom stanju da ne otkrije nikakve nedoslednosti u ropstvu; mora se natjerati da osjeti da je ropstvo ispravno; a do toga se može dovesti tek kada prestane da bude čovjek.“ (Frederick Douglass, Narrative of the Life of Frederick Douglass)
