Proučavali smo obrazovanje u svjetlu Svetog pisma. Ranije smo otkrili da Biblija upućuje roditelje da poučavaju/obrazuju sopstvenu djecu na putu Gospodnjem (npr. Efescima 6:4). Neka delegiranja su dozvoljena sve dok vaspitač poučava dijete u potpunosti prema biblijskom pogledu na svijet. Stoga su hrišćanske škole opcija (ako su zaista hrišćanske u svom nastavnom planu i programu). Iako mnogi hrišćani misle da su javne škole neutralne, otkrili smo da to svakako nije slučaj i da je to nemoguće prema Bibliji (Matej 12:30). Obrazovanje, po svojoj prirodi, ne može biti neutralno. Biće ili za Hrista ili protiv Hrista.
Državne škole u Sjedinjenim Državama trenutno su obavezne da predaju nastavni plan i program koji je po svojoj prirodi antibiblijski i ateistički. Nastavni plan i program su osmislili sekularni humanisti kako bi učenicima kao robovima države usadili sekularni pogled na svijet. Taj sistem je nastavnike sveo na voditelje sekularnog nastavnog plana i programa koji učenike obučava da misle da Bog ili ne postoji ili je nebitan za sve (iako mnogi nastavnici ne dijele to uvjerenje). Budući da je Isus poučavao da će učenici postati poput svojih učitelja, a sekularni nastavni plan i program je pravi učitelj, djeca smještena u sekularne škole uglavnom će postati svjetovne odrasle osobe. Statistike potvrđuju da će 90% djece iz hrišćanskih domova smještenih u državne škole diplomirati sa sekularnim pogledom na svijet. Većina neće upražnjavati religiju kada su u dvadesetim godinama.
U prošlom članku pogledali smo dva prigovora u kojima hrišćani brane smještaj svoje djece u sekularnu školu i otkrili smo da oni nisu izdržali ispitivanje. U ovom članku ćemo ispitati praktične primjedbe koje mnogi hrišćani iznose zašto misle da je državno školovanje prihvatljivo ili čak bolje za njihovu djecu od školovanja kod kuće ili hrišćanskog obrazovanja.
Kontraprimjer
„Ali taj i taj je prošao kroz sistem javnih škola, a oni su još uvijek hrišćani. Dakle, ne može biti tako loše.“ Ili alternativno: „Ali taj i taj je školovan kod kuće i više ne ispovijedaju Hrista.“ Studenti logike će to prepoznati kao velike zablude u generalizaciji: neuspjeh u prepoznavanju da mnoge generalizacije imaju izuzetke. Već smo utvrdili da Izreke 22:6, kao i sve poslovice, objašnjavaju šta se obično dešava. Uopšteno, djeca neće odstupiti od nastavnog plana i programa/pogleda na svijet u kojem su odgajana. Ali postoje izuzeci. Neka djeca će biti obučena u antihrišćanskom okruženju, a Bog će ih ipak spasiti. Bog će se smilovati kome će se smilovati (Rimljanima 9:15).
U stvari, oko 10% hrišćanske djece u državnim školama će zadržati neki privid hrišćanskog pogleda na svijet kada diplomiraju. Ali, naravno, 90% neće. Svaki roditelj hrišćanin misli da će njegova ili njena djeca biti u tih 10 posto. Ali 90% njih griješi. I iz nekog razloga se uvijek iznenade: „Mi smo našu djecu poslali da se školuju u sekularnom školskom sistemu. Zašto su napustili hrišćanstvo?“
Štaviše, samo zato što 1 od 10 djece održava određeni otpor sekularizmu i nastavlja ispovijedati hrišćanstvo ne znači da nije učinjena nikakva šteta. Dobili su četrnaest hiljada sati sekularne indoktrinacije. To ima efekta.[1] To ne mora uvijek dovesti do otpadništva (iako to obično bude). Ako ste 12-13 uzastopnih godina trenirali da razmišljate na svjetovni način (tokom djetinjstva kada je um najpopustljiviji) kao odrasloj osobi, vrlo je teško preobučiti svoj um na put Gospodnji i zarobiti svaku misao u poslušnost Njemu (2. Korinćanima 10:5). Grijeh uvijek proizvodi štetu. „Ne zavaravajte se: Bog se ne može ismejavati. Jer šta čovjek posije, to će i požnjeti.“ (Galatima 6:7).
Na sreću, Bog može koristiti oštećene ljude da postižu dobre stvari. On je suveren. On može izliječiti. On može uzeti odrasle koji su bili temeljno podvrgnuti propagandi u sekularnom humanizmu i preobraziti ih u djelotvorne hrišćane. Ali koliko bi bilo bolje da su takve osobe od djetinjstva obučene da misle ispravno?! Zamislite roditelje koji su svom djetetu iskopali oči, a zatim molili Gospoda da mu vrati vid. Zar to ne bi bilo apsurdno? Isto tako, da li bi bilo ispravno dati dijete sekularnom sistemu da se obuči kao sekularni humanista, a zatim se moliti Gospodu da poništi tu štetu?[2]
Ne znam statistiku o postotku učenika koji su školovani kod kuće u hrišćanskoj porodici koji diplomiraju sa spasonosnom vjerom u Hrista i biblijskim pogledom na svijet. Ali iz mog iskustva u susretu i razgovoru s hiljadama hrišćana na svojim putovanjima, procijenio bih da ih je barem 95% ako ne i više. Postojanje kontraprimjera ne opovrgava opšti trend. Generalno, učenici koji su odgajani po hrišćanskom nastavnom planu i programu će diplomirati kao hrišćani; uopšteno, učenici koji su odgajani u sekularnom nastavnom planu i programu će diplomirati kao sekularisti. Statistika to u velikoj mjeri potvrđuje. Isus je bio u pravu kada je rekao da će učenik na kraju postati kao njegov učitelj (Luka 6:40).
Kvalifikacije
Neki roditelji će reći: „Nisam kvalifikovan da podučavam sopstvenu djecu. Dakle, moram da ih pošaljem u javnu školu u kojoj će ih podučavati ljudi mnogo bolje obrazovani od mene.“ Ironično, razlog zašto mnogi ljudi smatraju da ne mogu obrazovati druge je taj što su prošli kroz sistem javnih škola koji ih nije uspio efikasno obrazovati. Dakle, da li je rješenje poslati svoju djecu u isti sistem koji im nije uspio dati dobro obrazovanje? Kako bi to imalo smisla?
Prvo, uopšteno, roditelji su zaista kvalifikovani da podučavaju svoju djecu. Zato Bog od njih očekuje da to učine (npr. Efescima 6:4). Bog ne bi naložio ljudima da učine nešto nemoguće za što ih nije dizajnirao i pripremio (1. Jovanova 5:3). U nekim slučajevima, roditelji će možda morati malo učiti kako bi se osposobili u slaboj oblasti. Često je jedan roditelj bolje obrazovan u određenom predmetu od drugog roditelja, i obrnuto. Dakle, imajte na umu da roditelji dijele ovu odgovornost. I zapamtite da ljudi u udruženjima kućnog školovanja mogu pružiti dodatnu podršku podučavanju iz hrišćanske perspektive.
„Ali moja djeca sigurno neće dobiti tako dobro obrazovanje od mene kao u državnoj školi, zar ne?“ Zapravo, statistika u velikoj mjeri potvrđuje da učenici kod kuće imaju bolji učinak na standardizovanim testovima od učenika javnih škola za 15 do 30 postotnih bodova![3] To je nevjerovatna razlika. Mnoga istraživanja potvrđuju da učenici kod kuće imaju bolje rezultate od učenika javnih škola, posebno u čitanju, matematici i jeziku.[4] Šta je sa onim roditeljima koji nikada nisu završili srednju školu? Studije pokazuju da njihova djeca koja se školuju kod kuće takođe u prosjeku napreduju bolje od učenika javnih škola. Bog je znao šta radi kada je pozvao roditelje da pouče svoju djecu.
Drugo, hrišćanska škola je svakako opcija sve dok je nastavni plan i program zaista zasnovan na Bibliji i odaje počast Bogu. U većini situacija to možda nije tako idealno kao školovanje kod kuće. Ali mogu postojati situacije u kojima je hrišćanska škola zapravo bolja opcija. Roditelji koji su emigrirali i ne govore dobro engleski možda bi radije da njihova djeca uče od onih koji tečno govore. Ako jedan ili oba roditelja imaju ozbiljne smetnje u učenju kao što je disleksija, hrišćanska škola za njihovu djecu bi mogla biti najbolja opcija.
Neki ljudi bi mogli odgovoriti: „To je u redu za nas, ali znam porodicu koja nikada ne bi trebala pohađati nastavu kod kuće jer su oba roditelja (iako su oboje hrišćani) užasno neobrazovani. Državna škola bi bila bolja.“ Zaista sam čuo taj argument od onih koji se izjašnjavaju kao hrišćani. Ali to nije biblijski. Ne smijemo dati djecu koja nose Božju sliku Cezaru (vladi) da budu obučavana kao sekularni humanisti (Matej 22:17-21). Nikad. Možda bi takva djeca mehaniku čitanja i matematiku bolje naučila iz svjetovne škole nego od svojih roditelja. Ali šta imaju od toga ako odbace Hrista kao Spasitelja i Gospoda? Moramo s vremena na vrijeme pažljivo ispitati svoje prioritete. Nadalje, hrišćanska škola bi svakako bila dobra opcija za takvu situaciju. U svakom slučaju, najgore obrazovanje iz biblijske perspektive bolje je od najboljeg obrazovanja iz sekularne humanističke perspektive. Bolje je znati malo istine nego biti stručnjak u zabludi.
Vrijeme i novac
„Ali ja nemam vremena za školu kod kuće, niti novca da pošaljem svoju djecu u privatnu hrišćansku školu.“ Postoje situacije u kojima su oba roditelja zaposlena van kuće više od 40 sati sedmično. To bi zaista učinilo školovanje kod kuće gotovo nemogućim. Vrijedi postaviti dva pitanja: (1) Da li je apsolutno neophodno da oba roditelja budu zaposlena 40 sati sedmično van kuće? (2) Postoji li dobra hrišćanska škola u tom kraju?
Na prvo pitanje može biti od pomoći procijeniti koliki je prihod zaista potreban. Oni od nas koji smo obrazovani u sekularnoj školi uče se da traže američki san: finansijski prosperitet. Želimo da živimo udobno sa materijalnim bogatstvom. I iako nema ničeg lošeg u tome da imate lijepe stvari, da li je prikladno žrtvovati djetetovo biblijsko obrazovanje da bi imali te stvari? Kada njihova djeca postanu odrasli i odu od vjere roditelji koji su žrtvovali biblijsko obrazovanje svoje djece kako bi imali više imovine i materijalnih udobnosti mogli bi poželjeti da su napravili drugačiji izbor (Marko 8:37).
Na drugo pitanje, ako su oba roditelja zaposlena s punim radnim vremenom van kuće, najbolja upotreba ovog dodatnog prihoda bila bi slanje djece u hrišćansku školu po biblijskom nastavnom planu i programu. Ako to zaista ne mogu sebi priuštiti, bilo bi ispravno da zamole vjersku zajednicu ili širu porodicu za finansijsku pomoć. Ovo se posebno odnosi na samohrane roditelje koji moraju raditi sa punim radnim vremenom kako bi izdržavali svoju djecu. Takvi pojedinci bi trebali tražiti od svoje lokalne zajednice finansijsku ili drugu pomoć, a zajednica bi je trebala pružiti. Porodica takođe treba da pruži podršku kada je to moguće. Ovo je prikladno i biblijski (Jakov 1:27, 2:15-16; 1. Timoteju 5:8, 16; Ponovljeni zakon 14:29).
„Ali vlada je već uzela dio mog novca kroz poreze za obrazovanje. Nije fer da onda moram da plaćam nekom drugom da obrazuje moje dijete iz hrišćanske perspektive.“ Slažem se. Grešno je da država oporezuje građane u svrhu školovanja njihove djece.[5] Oni koji donesu ili nastave da podržavaju takvu politiku moraće da odgovaraju Bogu. Ali to ne znači da i mi trebamo griješiti slanjem djece na obuku od strane sekularne države. Na kraju krajeva, vlada Sjedinjenih Država takođe koristi porezne dolare za podršku abortusu u organizacijama kao što je Planned Parenthood. Trebamo li ohrabrivati ljude da nastave sa pobačajem pošto, „Hej, već si platio za to?“
Sport
„Kako će moje dijete moći da se bavi sportom ako ga ja školujem kod kuće?“ Prije svega, ovo uopšte ne izgleda kao ozbiljan prigovor. Sjećam se da sam se u mladosti često viđao sa svojim crkvenim prijateljima sličnih godina i nivoa energije. A kada je bilo lijepo vrijeme, često bismo izlazili napolje i igrali dodavanja lopte na prvu, šutiranje, bejzbol, fudbal, odbojku ili frizbi. Zašto bi nam za to bila potrebna učionica?
Drugo, mogli bismo procijeniti koliko su sportovi zaista važni u životu. Kao i svaka dobra stvar, sport se može uzdići na nivo idola. Ako je roditelju važnije da se dijete bavi sportom nego da bude obučeno po uputama Gospodnjim, potrebno je preispitati prioritete. Isto se može reći za bilo koju aktivnost ili hobi u kojem ljudi uživaju. Vrijedi li žrtvovati biblijski pogled na svijet?
Djeci je potrebna fizička aktivnost. Ali postoji mnogo načina da se to obezbijedi, a koji ne zahtijevaju da budu dio formalnog, institucionalnog sportskog događaja. Fizička aktivnost ima zdravstvene prednosti, ali samo na ovom svijetu. Obuka u pravednosti nam koristi i u ovom sadašnjem svijetu i za svu vječnost. Kao što apostol Pavle objašnjava: „Jer tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a odanost Bogu korisna je u svakom pogledu, jer obećava život – sadašnji i budući.“ (1. Timoteju 4:8).
Hej, besplatno čuvanje djece!
Možda je najčešći razlog zašto ljudi daju svoju djecu državi da se školuju za sekulariste jer je to jednostavno mnogo lakše. To je bila „norma“ u američkoj kulturi skoro jedan vijek. Besplatno je (tačnije, već ste ga platili preko obaveznih poreza). I veoma je zgodno. Zašto ne biste dozvolili da neko drugi besplatno čuva vašu djecu i da to vrijeme provedete radeći ono što želite? Budimo iskreni. Školovanje djece je težak posao! Lakše je pustiti nekog drugog da to uradi.
Mnogi hrišćani žele blagoslove imanja djece, ali nisu voljni da preuzmu odgovornost da ih obuče u disciplini i poukama Gospodnjim. U suštini, Sotona kaže: „Nije problem. Daj ih meni. Uradiću to za tebe!“ I nemojte pogriješiti; nastavni plan i program u državnim školama u Sjedinjenim Državama zasnovan je na sekularnom humanizmu. Suprotstavlja se Božjem autoritetu tako što obučava učenike da ga ignorišu u svim aspektima života. I onda se pitamo zašto 9 od 10 učenika iz hrišćanskih domova diplomira sa sekularnim pogledom na svijet. Postali su kao njihov učitelj – nastavni plan i program – baš kao što je Isus rekao da će biti (Luka 6:40).
Zaključci
„Siguran sam koliko i ja o Hristovoj vladavini da će se sveobuhvatni i centralizovani sistem nacionalnog obrazovanja, odvojen od religije, kako se sada obično predlaže, pokazati kao najstrašnija mašina za propagiranje antihrišćanske i ateističke nevjere, i antisocijalna nihilistička etika, individualna, društvena i politička, koju je ovaj svijet grijeha ikada vidio.“ (A.A. Hodge, Evangelical Theology)[6]
Prioriteti su važni. Tvrdim da je svaki mogući prigovor slijeđenju jasnog učenja Svetog pisma uvijek posledica pogrešno postavljenih prioriteta. Iz Svetog pisma i iz iskustva znamo da će učenici obučeni da misle kao sekularni humanisti u državnim školama težiti diplomiranju sa sekularnim humanističkim pogledom na svijet koji negira suverenitet Boga u svim oblastima. Koji god razlog da ljudi imaju da predaju svoje dijete državi, to je uvijek zato što im je nešto drugo važnije od osposobljavanja djeteta da razmišlja i ponaša se na način koji je Bogu ugodan. Kako to ne bi bio slučaj? Ako želimo vidjeti ljude ove nacije (i drugih) kako se kaju za grijeh i obraćaju se Hristu, moramo prekinuti krug grijeha. Ne možemo očekivati Božje blagoslove ako ne poslušamo Njegove upute da djecu obučavamo u disciplini i uputama Gospodnjim. Način na koji se djeca danas obrazuju će odrediti svijet u kojem živimo sutra. Srećom, mnogi hrišćani to počinju prepoznavati i povlače svoju djecu iz sekularnih škola i obučavaju ih u disciplini i uputama Gospodnjim.
Dr Džejson Lajl
__________________________
[1] Govorim iz iskustva. Iako sam završio javnu školu kao hrišćanin, moje razmišljanje o svijetu bilo je uglavnom sekularno. Nisam imao istinski biblijski pogled na svijet. Imao sam samo ostrva biblijskog svjetla u inače pomućenom umu. Proveo sam tih poslednjih ~30 godina pokušavajući da se odučim od svjetovnog razmišljanja i zamijenim ga istinski hrišćanskom perspektivom o svim pitanjima.
[2] Neki će možda reći: „Kakva apsurdna analogija! Vađenje očiju djetetu je nehumano! Dozvoliti im da budu obučeni u sekularnom sistemu nije ni približno tako loše, zar ne?“ Kažem vam: da li je bolje imati slijepo dijete koje voli Gospoda, ili dijete sa vidom koje ne mari za Boga? Da vidite kako Isus odgovara na ovo, razmotrite Mateja 18:9 i Marka 9:47.
[3] https://files.eric.ed.gov/fulltext/ED556234.pdf
[4] Ray, B., A systematic review of the empirical research on selected aspects of homeschooling as a school choice, Journal of School Choice, 2017, Vol. 11, No. 4, pp. 604-621.
[5] Ovo je primjer nebiblijske prakse davanja cezaru onoga što pripada Bogu (Luka 20:25). Bog nije ovlastio vladu da bude odgovorna za obrazovanje djece. Dakle, novac koji država izvlači u ove svrhe je čista krađa.
[6] Zanimljivo je da A.A. Hodge nije bio protiv državnog obrazovanja sve dok je to obrazovanje bilo izrazito hrišćansko.
