Istorija čovječanstva izgleda kao rat protiv Boga i Božje Riječi, a taj rat traje svakog dana, i u našem vremenu.
Carevi, kraljevi i sveštenici spaljivali su rukopise jer su znali da jedna riječ Pisma može probuditi mrtvu dušu, razoriti carstva laži, osloboditi robove tame. U doba Dioklecijana hramovi su gorjeli, a primjerci Svetog pisma nestajali u plamenu. Ali nisu uspjeli. Kako spaliti ono što je zapisano u nebu? Kako uništiti ono što je vječno i što Bog štiti svojim duhom?
Kada mač i vatra nisu uspjeli, Sotona je smislio perfidniju taktiku. Institucija zvana hrišćanska crkva, formirana u 4. i 5 vijeku u Rimskoj imperiji pod okriljem države, zatvorila je Božju Riječ u jezik koji narod nije mogao razumjeti – latinski – i monopolizovala pristup. Riječ je postala privilegija sveštenstva i država, skrivana od običnih ljudi, poput blaga koje smije držati samo elita. Istina koju Bog daje svima bila je okovana u lance i skrivana od očiju onih kojima je najviše trebala. Ko bi je preveo na narodni jezik, postajao je neprijatelj crkve i države. Razlog za ovo je očigledan: crkva je razvila i baštinila doktrine u potpunoj suprotnosti sa naukom Svetog pisma, a religija je, umjesto svoje stvarne svrhe ponovnog povezivanja ljudi sa Bogom, postala mehanizam kontrole masama.
Johan Gutenberg iz Majnca, Njemačka, 1455. godine štampa prvu veliku knjigu pokretnim slovima – latinsku Vulgatu. Iako to nije bio prevod na jezik naroda, njegov izum postao je oruđe u Božjoj ruci. Štamparski stroj bio je tempirana bomba u rukama Proviđenja: prvi put u istoriji Božja Riječ mogla je doći do hiljada, a ne samo do rijetkih rukopisa skrivenih u samostanima. Bog je pripremio alat prije nego što su došli ljudi spremni proliti krv za istinu.
Džon Viklif, u osvitu reformacije, prvi je preveo Bibliju na engleski, otvarajući put istini zatvorenoj vjekovima u latinski jezik, dostupan samo sveštenstvu. Zvali su ga „jutarnja zvijezda reformacije“. Njegovo tijelo, decenijama nakon smrti, iskopano je, spaljeno, pepeo razbacan u rijeku – čin mržnje koji je trebao ugušiti istinu, ali samo je posijao sjeme pobune i vjere.
Njegove ideje zapalile su Čeha Jana Husa. On je propovijedao narodu na jeziku koji razumiju i pozivao na povratak Pismu. Osuđen je kao jeretik i spaljen 1415. godine, ali njegove riječi ostale su: „Danas pečete gusku, ali za sto godina doći će labud kojega nećete moći ispeći.“ I zaista, sto godina kasnije ustaje Martin Luter.
Luter u Njemačkoj prevodi Bibliju na narodni jezik i 1522. objavljuje Novi zavjet, a potom cijelu Bibliju. Njegov prevod oblikuje njemački jezik i postaje oružje protiv tame. Ako je Viklif otvorio vrata, Luter ih je razbio. Njegove 95 teza prodrmale su Evropu, a štamparski stroj umnožio je plamen.
U Engleskoj, Vilijam Tindejl, odlučio je da svako dijete za plugom mora moći čitati Božju Riječ. Preveo je Novi zavjet i dio Starog, ali uhvaćen je i 6. oktobra 1536. zadavljen i spaljen. Njegove poslednje riječi: „Gospode, otvori oči kralju Engleske!“ odjekuju stoljećima, utkane u svaki redak Biblije Kralja Džejmsa (KJV), kao molitva i izazov koji nadilazi vrijeme. Njegova krv postala je plodno sjeme; gotovo svaki engleski prevod danas duguje više od 80% Tindejlovom radu i žrtvi.
Majls Kaverdejl, njegov naslednik, 1535. objavio je prvi kompletan engleski prevod Biblije. On nije završio kao mučenik, ali njegova istrajnost očuvala je Tindejlovu viziju. Njegov prevod, pod kraljevskom zaštitom, otvorio je put da Božja Riječ postane trajna baština engleskog naroda i temelj Biblije Kralja Džejmsa (KJV).
Hju Latimer i Nikolas Ridli, engleski biskupi, spaljeni su 1555. godine. Dok su plamenovi lizali njihova tijela, Latimer je viknuo: „Ohrabri se, Ridli! Danas palimo svijeću u Engleskoj koja se nikada neće ugasiti.“ Bio je u pravu. Plamen koji je gorio u njihovim kostima svjetliji je od Sotoninog carstva, jači od svih sila tame. Njihova žrtva postala je svjetionik istine, dokaz da ni smrt, ni oganj, ni tiranija ne mogu ugušiti Božju Riječ.
Tomas Kranmer, nadbiskup Kanterburija spaljen je 1556. Njegov poslednji gest bio je staviti desnicu u plamen govoreći: „Ova ruka neka gori prva!“ Njegov kraj bio je pečat vjernosti.
U Škotskoj, Džon Noks, glasnik istine, podigao je narod i donio reformaciju svojoj zemlji. Njegova borba učinila je da Škotska postane bastion Evanđelja. U Francuskoj, Pjer Olivetan, preveo je Bibliju na francuski 1535., čime je i frankofonski svijet dobio Sveto pismo…
Kako znamo koji je tekst Svetog pisma autentičan?
Sveto pismo nije odobreno ili autorizovano djelo, nego zbirka knjiga koja iza sebe ima Božji autoritet. Bibliju je pisalo najmanje 40 ljudi, u razdoblju od 1500 godina, u više različitih zemalja, na tri različita jezika: hebrejskom, aramejskom i grčkom. Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prepisi, tzv. tekstualni svjedoci.
Prepisivači Svetog pisma bili su veoma precizni i posvećeni ljudi. Pored toga, provjera tačnosti bila je naročito opsežna. Autentičnost knjiga Starog Saveza (Tanaha) dodatno je potvrđena otkrićem Kumranskih rukopisa koji datiraju iz 2. vijeka prije Hrista, a danas se čuvaju u Muzeju svitaka u Jerusalimu.
Originalni novosavezni manuskripti su izgubljeni, te se stoga postavlja opravdano pitanje koji prepisi se mogu smatrati pouzdanim. Postoje tri osnovna izvora kopija novosaveznih tekstova.
Središno stablo čine manuskripti tradicionalnog (prihvaćenog) teksta koji dolaze iz sirijskih i gotskih verzija, i gotovo su identični sa originalnim tekstom. U tom bloku nalazi se oko 1.900 rukopisa, od kojih su dalje prevođene sve relevantne Biblije, uključujući staru King James Bibliju, srpski prevod Daničić-Karadžić, i sve druge nastale prije 20. vijeka – osim Rimo-katoličke i jezuitske Biblije.
Sledeće stablo čine latinske verzije koje sadrže proširenja (apokrifne knjige) u odnosu na tradicionalni tekst, kao što je Vulgata, ili Duejeva (Douey) katolička verzija iz 1582, koja je inače izdata radi suzbijanja protestantske reformacije.
Treće stablo pripada aleksandrijskoj porodici rukopisa, koji su navodno najstariji, čiji originali su takođe izgubljeni, i od kojih potiču nekoliko savremenih verzija na engleskom jeziku: New Revised Version, American Standard Version, Revised Standard Version, New English Version, NIV, i mnoštvo novih prevoda na svim jezicima svijeta.
Dakle, za središno stablo naći ćemo mnoštvo „svjedoka” u svim pouzdanim Biblijama svijeta na jezicima raznih naroda, koje se sve slažu sa neznatnim razlikama, dok za druge dvije pomenute struje to nije slučaj. U Biblijama iz drugog i trećeg stabla, neki tekstovi su jednostavno nestali koji se nalaze u Prihvaćenom tekstu (Textus Receptus). Rani hrišćanski izvori takođe potvrđuju vjerodostojnost Prihvaćenog teksta.
Prihvaćeni ili Primljeni tekst Novog Saveza proizveo je Lucijan iz Antiohije (240-312) koji je prikupio i uredio većinu poznatih grčkih tekstova. Lucijan je insistirao na tačnosti i doslovnosti teksta i takođe radio na reviziji Septuaginte. Njegovo djelo ponovo je oživio veliki učenjak Erazmo iz Roterdama (1467-1536), ali zbog nepotpunosti nekih rukopisa na grčkom jeziku, kao na primjer Otkrivenja, služio se i latinskom Vulgatom. Ipak, može se zaključiti da je to najpouzdanija i najrelevantnija kompilacija novosaveznih spisa, iako ne i nepogrešiva. Jasno je, dakle, da ne postoje sto odsto tačni prepisi, niti je to moguće, kao što nije umjesno plasirati dogmu o verbalnom nadahnuću u prevodima biblijskog teksta. Pored toga, činjenica da je Prihvaćeni tekst bio tekst protestantskih reformatora, dok su se jezuiti i Katolička crkva pokazali kao njegovi veliki oponenti, još je jedan u nizu dokaza u prilog njegove superiornosti i mjerodavnosti.
U osnovi postoje samo dva izvora odakle primamo naše Biblije: prvi potiče sa područja gdje su djelovali apostoli i hrišćani prvih vjekova – Jerusalim, Sirija i srednji Istok, a drugi se veže za Rim (Vatikan) ili Aleksandriju (Egipat). Aleksandrijski rukopisi otkriveni su 1844. godine na planini Sinaj, u manastiru sv. Katarine, gdje je bila drevna koptska crkva – u košari za smeće, i ti papirusi su toliko puta bili sastrugani i prepravljani na mnogim mjestima da se nikako ne mogu smatrati pouzdanim. Uprkos tome, kao i činjenici da je Aleksandrija bila centar okultizma, nekome je očito bilo potrebno ovakvo „otkriće”.
Očigledno da je i rana hrišćanska zajednica imala problem sa izopačenim rukopisima i apokrifima,* koje nasleđe se prenijelo do današnjih dana. Jedan od onih koji su se upustili u prepravljanje novosaveznih spisa bio je Origen (185-254 n.e.), kojeg masonska literatura opisuje kao upućenika i inicijata. Do 4. vijeka pojavila su se i neka gnostička „jevanđelja”.
U osnovi tih ideja stoji ono što bismo danas mogli nazvati mističnim ekumenizmom, koji sve religije stavlja u ravnopravan položaj, a čovjeka uzdiže na nivo božanskog. Godine 331, car Konstantin je naložio Euzebiju (265-340 n.e.), koji je bio Origenov sledbenik, da napiše ekumensku Bibilju, ubacujući gnostičke spise i mijenjajući izvornu Božju Riječ, kako bi bila prihvatljiva svima – hrišćanima i paganima. Ali rani hrišćani su odbacili te spise, tako da su oni ostali u tajnim knjižarama, da bi mnogo vjekova kasnije bili „iskopani” kao drevni rukopisi. Oko 50 Euzebijevih kopija završilo je uglavnom u Rimu ili Aleksandriji, centrima ezoteričnih nauka.
Dakle, sinajski i vatikanski rukopisi su saglasni u izopačenju izvornih doktrina. Godine 1881, dva britanska profesora, Bruk Fos Vestcot i Fenton Džon Entoni Hort, napravili su grčki tekst od mješavine ovih rukopisa, na osnovu čega je kasnije nastao prevod „Novi svijet” Jehovinih svjedoka i svi tzv. savremeni prevodi. Iz objavljenih pisama pomenute gospode, mogu se jasno vidjeti njihove okultne namjere da se izopače, postepeno izmijene i odbace originalne biblijske doktrine i Prihvaćeni tekst.
Možemo zaključiti da se vjerodostojna biblijska nauka i tekst napadaju iz tri pravca: i) iskvarenim manuskriptima, ii) apokrifima, i iii) gnostičkim „jevanđeljima” (Petrovo, Tomino, Marijino, Judino…). Oko Svetih spisa vodi se rat, i svi oni koji ispovijedaju biblijsku vjeru, dužni su stati u njenu odbranu.
Danas Sotona djeluje sofisticirano, kroz industriju Biblija. Svake godine desetine novih prevoda izlaze na tržište. Zašto? Ne da bi narod bolje razumio Riječ, već da bi kontrolisao, manipulisao, profitirao i razvodnio poruku. Lanac je jasan. Slavni propovjednici i učitelji koriste moderne prevode, pa vjernici pomisle: „Ako je njima dobro, dobro je i meni.“ Plaćeni ugovori i promocije čine da mnogi poznati govornici ne grizu ruku koja ih hrani. Izdavači i teološki fakulteti zajedno objavljuju knjige i Biblije, osiguravajući vlastitu kontrolu i profit.
Sotona ne proganja laži. On proganja istinu. On je organizator svakog kompromisa, svake varijante, svakog modernog prevoda. On ne spaljuje knjige – on ih kvari iznutra, razvodnjava, stavlja u ruke naroda. Stvara religiozne zombije koji misle da poznaju Boga, a ne poznaju Njegovu Riječ.
Ali Bog je vječan. „Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći“ (Matej 24:35). Riječ ostaje. Ona ili probudi srce da se pokaje, ili ga osudi. Ako se hranite kompromitovanim tekstom, vaša vjera biće kompromitovana. Ako prigrlite živu, očuvanu Riječ, postajete opasni za tamu. Ovo je rat za Vašu dušu.
Živa Riječ svjedoči protiv laži. Sotona stoji iza svakog pokušaja da obezvrijedi Riječ, planira svaki kompromis, vodi svaku štetnu intervenciju u prevodima.
„Zar moja riječ nije kao vatra,“ govori Gospod, „i kao malj koji stijenu razbija?“ (Jeremija 23:29)
_________________________
* Apokrifi su knjige koje su nazivima i sadržajem nalik biblijskoj tematici, ali nijesu uvrštene u kanon Svetog Pisma zbog očigledne bogonenadahnutosti ili lažnog autorstva. Riječ „apokrif” doslovno znači „skriven”. Za više detalja vidi: Zašto ne apokrifi – okultizam, jeresi i laži i Didahe i ostale „izgubljene knjige“ Biblije.
MOST PREMA VAVILONU (dokumentarni film)
Godine 1881, dvojica naučnika Westcott i Hort objavljuju reviziju Novog Zavjeta koja će uzburkati vode u akademskom svijetu. Njihova nova tekstualna teorija je proglasila King James Verziju (kojoj se vjerovalo stoljećima) punom grešaka. Sveti spisi, koje su toliko dugo čuvali vjerni ljudi, sada su proglašeni krivotvorinama. Svijetu je rečeno kako je knjizi, koja se zvala nepogrešivom Riječju Božijom potrebna korekcija.
Nova je teorija tvrdila kako su nedavno oporavljeni rukopisi otkrili pravu verziju Svetog Pisma. Ipak neki su upozoravali, kako su te rukopise napravili rani gnostički jeretici, koje je hrišćanska zajednica odbacila davno u prošlosti. Da li to znači da je Sveto Pismo nakon revizije puno drevnih gnostičkih jeresi?
Pratite priču o kontroverznoj istoriji Biblije u 20-om vijeku, kada će djelo Westcotta i Horta promijeniti biblijsku nauku, inspirisati djela raznih Biblijskih društava i utrti put za razvoj ekumenskog jedinstva između evangeličkih hrišćana i Rima, a naposletku i ostvarenju projekta jedne svjetske religije.
Profesor doktor Valter Fajt održao je dva vezana predavanja na istu temu:
Prof. dr Walter Veith: BITKA BIBLIJA (1. dio)
Prof. dr Walter Veith: MIJENJANJE RIJEČI (2. dio)