Otkrivanje jednog pravog Boga politeističkoj šintoističkoj kulturi

Članak u Asahi Shinbunu iz decembra 2014. otkriva ove intrigantne vijesti: „Projekat u Tokiju će izbjeći gradnju preko ‘prokletog’ groba povezanog sa samurajevom glavom.“ Veliki projekat vrijedan 1,43 milijarde dolara uključuje izgradnju dva nebodera u kojima se nalaze kancelarije, hotel i višenamjenske koncertne dvorane u centru Tokija. Ipak, izbjegavaju ukloniti mali grob samuraja iz 10. vijeka jer se boje prokletstva. Živimo u 21. vijeku, i ovo zastarelo, sujevjerno razmišljanje može natjerati mnoge od nas da se zapitaju! Ali mnogi Japanci još uvijek osjećaju nelagodu zbog uznemirenja duhova mrtvih koji su postali bogovi. Ovo odražava šintoistički način razmišljanja.

Još neke savremene teme vijesti tiču se japanskih političara koji posjećuju svetište Jasukuni, koje je izgrađeno u znak sjećanja na poginule u ratu. Budući da je svetilište šinto, mrtvi borci (čak i ratni zločinci) postaju bogovi, a oko 2.460.000 bogova sadržano je u njemu. Mnogi članovi kabineta, uključujući premijera, posjećuju Jasukuni kako bi odali počast duhovima mrtvih kao bogovima. Ovo je dovelo do kontroverznog pitanja u stranoj diplomatiji – najvjerovatnije zabrinutosti oko skrivanja ratnih zločinaca i kršenja principa odvajanja religije od države. Ipak, većina Japanaca je popustljiva prema tome zbog šintoističke kulture.

Današnji japanski narod je još uvijek duboko pod uticajem šintoizma, kako u svojoj kulturi tako i u načinu razmišljanja. To je jedan od razloga zašto im je teško prihvatiti monoteističke religije kao što je hrišćanstvo. Pažljivo razmatranje šintoizma može nam dati bolje razumijevanje temeljnih vjerovanja koja oblikuju razmišljanje japanskog naroda.

 

Šta je šintoizam? Kratak pregled

Šinto je autohtona religija koja potiče od Japanaca. Praktikuje se samo u japanskim zajednicama i predstavlja okosnicu japanske kulture i nacionalnog identiteta.

Godišnja statistika religioznog stanovništva, koju je preuzela Japanska agencija za kulturna pitanja 2011. godine, pokazuje da postoji preko 100 miliona Japanaca koji se pridržavaju šintoizma (51,2%), 85 miliona budizma (43,0%), 1,9 miliona hrišćana (1,0%), te 9,5 miliona u drugim religijama (4,8%).

Važno je napomenuti da ukupan broj religiozne populacije premašuje stvarnu populaciju Japana, koja iznosi oko 130 miliona. Neki ljudi se identifikuju sa više grupa, a istorija japanskih religija je odgovorna za ovaj fenomen. Ovo će biti dodatno objašnjeno kasnije.

 

Šintoistička definicija „boga“

Šinto je napisan u dva kanđija (kineska slova), 神道, naime, 神 što je „bog(ovi)“ i 道 što je „put“. Dakle, može doslovno značiti „božji put“ ili „put bogova“ (na japanskom ne postoje eksplicitni oblici jednine ili množine, pa je to određeno kontekstom).

U šintoizmu, bog nije kao Bog iz Biblije koji je svemogući Stvoritelj svijeta. Šintoistički bogovi su u osnovi duhovi koji su svuda u prirodi, a takođe i u ljudima – otuda pretpostavka mnogih bogova. Koliko tačno?, neko se može zapitati. Izraz Jaojorozu (što znači 8.000.000) koristi se za izražavanje bezbrojnih bogova u Japanu.

Šintoizam je prvobitno započeo kao oblik animizma. Rani Japanci su se plašili prirodnih sila i vjerovali su da te sile potiču od moći duhova koji žive u različitim prirodnim entitetima, kao što su šume, stijene, okeani, itd. Staništa duhova, koja se smatraju svetim, zvala su se Joriširo, ali sami Joriširo nisu bili predmet obožavanja. U šintoizmu, stoga, subjekti obožavanja nisu stvorenja ili vidljivi idoli, već duhovi za koje se vjeruje da imaju natprirodnu moć. I dobronamjerni i zlonamjerni duhovi nazivaju se kami u jednini ili kami gami u množini, što znači „bogovi“.

Kako se šintoizam razvijao, ne samo duhovi koji su živjeli u prirodi, već i duhovi predaka postali su bogovi. Nakon smrti, vjerovalo se da su duhovi predaka postali bogovi čuvari, koji bde i štite svoje žive potomke. Osim toga, neke ugledne ličnosti su postale posvećene iz različitih razloga. Mičizane Sugavara, poznati učenjak i aristokrata iz devetog vijeka na kojeg se danas gleda kao na boga akademika, prvobitno se smatralo da je postao onrjo, proklinjući duh, jer je bio lažno optužen za izdaju i umro smrću za žaljenje. Svetilište Tenman je prvobitno izgrađeno da umiri njegov duh kako bi se izbjegla njegova tatari (kletva). Još jedna poznata svetkovana osoba je Iejasu Tokugava, glavni šogun koji je uspostavio Tokugavinu administraciju. Postavljen je u svetište Niko Tošogu kako bi potvrdio i ovlastio prevlast porodice Tokugava da vlada nad nacijom tokom Edo perioda.

 

Šinto vjerovanja

Šinto nema svete spise kao što je judeo-hrišćanska Biblija. Umjesto toga, njegovi sledbenici se oslanjaju na folklor i drevne istorije koje se čuvaju u Kođikiju (što znači „starine“) i Nihon Šokiju (japanske hronike), koje daju neke pozadinske izvještaje o šintoističkim vjerovanjima. U tim knjigama su napisani izvještaji o tome kako su bogovi stvorili različite fizičke entitete, uključujući i japanska ostrva. Oni takođe objašnjavaju kako su nekada živjeli bogovi i ljudi, čak se i vjenčavali. Na te bogove se sada gleda kao na anđele čuvare, te se stoga poštuju. Kođiki i Nihon Šoki takođe bilježe da su japanski carevi direktni potomci čuvene Amaterasu, boginje sunca – s posebnom pažnjom da se objasni kako su carevi u potpunosti potvrđeni da vladaju Japanom. To dovodi do obožavanja cara kao živog boga – što je nedavno viđeno u danima Drugog svjetskog rata.

Budući da su šintoistički bogovi povezani sa narodnim folklorom i legendama, neki ljudi na šintoizam gledaju samo kao na tradiciju i kulturu – ne kao na religiju. Šinto se uglavnom bavi ovim životom, a o pitanjima kao što su lično spasenje ili život nakon smrti se ne raspravlja.

 

Šintoističke prakse

U Japanu postoji preko 80.000 šintoističkih svetilišta. Neka istaknuta svetilišta, kao što su Jasukuni, Ise Đingu i Izumo Taiša, okupljaju mnoge posjetioce iz cijelog Japana, ali većina svetilišta se posjećuje lokalno, jer sadrže bogove tog područja ili Uji-gami (bogove čuvare klanova koji žive u tom području).

Šintoizam ne zahtijeva da se neko poveže s njim tako što će poricati druge religije, tako da pozdravlja svakoga ko posjeti šintoistička svetišta da oda počast bogovima kad god pojedinac to želi. Ovo objašnjava zašto se mnogi Japanci mogu istovremeno identifikovati sa šintoizmom i drugim religijama. Prilikom posjete svetinjama, uobičajeni je protokol:

1. Naklonite se na Tori-i kapiji prije ulaska u svetište.
2. Operete ruke i usta (na ulazu u svetište se obično nalazi fontana).
3. Krenete naprijed do Haidena, predvorja zgrade za obožavanje, koja se nalazi ispred Hondena, glavne zgrade svetilišta u kojoj borave bogovi.
4. Dajete ponude u kutiji za darove.
5. Zazvonite na veliko zvono povlačenjem pričvršćenog užeta da privučete pažnju bogova.
6. Napravite određenu radnju obožavanja, kao što je „dvaput naklon, dvaput pljesak rukom i jedanput naklon“. Obično se molitva obavlja nakon pljeskanja.

U suštini, Japanci posjećuju svetilišta na Novu godinu kako bi se molili za sigurnost, dobro zdravlje i prosperitet u narednoj godini. Ova tradicija se zove Hacumude (što znači prva posjeta u godini). Ljudi takođe posjećuju svetilišta za tradicionalne festivale ili sezonske događaje, jer svako svetište održava godišnji Macuri (što znači festival ili ritualna ceremonija).

U različitim životnim fazama, tipični Japanci slijede specifične šintoističke tradicije. Kada se beba rodi i navrši mjesec dana, roditelji obično odvode bebu u lokalno svetilište da zahvale i pomole se za dobro zdravlje svog mališana. Isto se radi i za djecu od tri, pet i sedam godina. Kada učenici polažu prijemne ispite za škole, odlaze u svetište bogova akademika da traže uspjeh i kupe amajlije za sreću. Neki mladi parovi odlučuju da se vjenčaju u hramu, jer postoje bogovi dobrog braka, a oni takođe odlaze u svetište posvećeno bogovima rađanja kada žele zatrudnjeti, moleći se i za siguran porođaj. Kako život napreduje, neke porodice se odlučuju za sahrane u šintoističkom stilu, iako se većina njih obavlja prema budističkim obredima zbog tradicije koja je dodata kulturi tokom Edo perioda.

 

Šintoizam i politika

Šintoizam je oduvijek bio prisutan na političkoj sceni Japana. U drevnim vremenima, šaman ili šamanka je bio vođa koji je održavao i izvodio rituale kako bi zadovoljio bogove. On ili ona su takođe praktikovali proricanje kako bi razaznali volju bogova tako da su ljudi znali stvari kada treba sijati sjeme. U ranim danima Japana, šamani su zauzimali visoke pozicije ne samo u ritualima, već i u politici. Kasnije je carska porodica, na koju se gledalo kao na potomke japanskih bogova, postala odgovorna za izvođenje rituala i upravljanje zemljom. Japanska politička struktura nastala je integracijom šintoističkih rituala i vlade (slično teokratiji), i to se održalo do kraja Drugog svjetskog rata. Ostaci takvih običaja mogu se vidjeti i danas.

 

Istorija Japana i šintoizma

Hajde da pobliže ispitamo kako se šinto oblikovao kroz japansku istoriju.

 

Rani oblik šintoizma

Odakle su nastali prvi ljudi Japana? Vjeruje se da je tokom ledenog doba[1] Japan bio povezan s azijskim kontinentom kopnenim putem, omogućavajući raznim ljudima da migriraju preko azijskog kontinenta do krajnjeg istočnog dijela nakon širenja iz Vavilona. Ovo područje je kasnije postalo japanska ostrva kako se nivo mora podigao. Ali čak i nakon što su ostrva odvojena od kontinenta, ljudi su mogli da putuju morem, kao što je zabilježeno u drevnim tekstovima. Ne može se reći ništa tačno o tome koja su etnička plemena stigla do Japana. Po svoj prilici, to nije bilo jedno pleme, već više plemena koja su donosila različite kulture.[2]

Sa različitim godišnjim dobima i sa obilnim prirodnim resursima kao što su okean, rijeke i šume, japanska ostrva su pružala savršeno okruženje za gajenje osjećaja strahopoštovanja prema prirodi kod svojih stanovnika. Klima i topografija bili su instrumentalni u negovanju animističkih vjerovanja i pružili su pozadinu za razvoj folklora, posebno mitoloških priča o spiritualnim bogovima koji žive s ljudima i komuniciraju s njima.

Kada je u trećem vijeku prije nove ere u Japan donijeta proizvodnja pirinča, ljudi su počeli da se naseljavaju u sela, formirajući jedinice u poljoprivrednom društvu. Najvjerovatnije je da je u to vrijeme nastao prototip šintoizma. Ljudi su pokušavali da umire opažene duhove obožavajući ih kao bogove i prinoseći im žrtve – čak su išli toliko daleko da su prinosili živote žena i djece (prema predanju). To je učinjeno kako bi se životi i usjevi seljana osigurali od prirodnih katastrofa. Festivali su se održavali prema kalendaru poljoprivrede, a šamani su imali glavnu ulogu u praktikovanju proricanja i poučavanju ljudi o volji bogova. Stoga se ovaj rani oblik šintoizma sastojao od animizma i šamanizma.

 

Uspon dinastije Jamato (carska porodica)

Nekoliko drevnih kineskih zapisa (Zapisi o tri kraljevstva i Knjiga u Docnijem Hanu) objašnjavaju da je u Japanu u drugom vijeku nove ere bio rat širom zemlje, koji je trajao više od 70 godina. Rat je konačno završio kada su Himiko postavili za svog zajedničkog vladara. Himiko je bila žena šaman i kraljica Jamataikokua; živjela je od kraja drugog do sredine trećeg vijeka nove ere.

Himiko je takođe spomenuta u drugom zapisu kao ona koja je poslala svoje delegate u Kinu, gdje je bila priznata kao vladar Va, ime koje je u to vrijeme dobio Japan. Himiko je oko 238. godine kineski car dao poseban zlatni pečat, potvrđujući da je imala veliku moć u Japanu u svoje vrijeme. Nije tačno poznato gdje je bilo Himikino kraljevstvo Jamataikoku, ali se kaže da bi Jamataikoku („Kraljevstvo Jamatai“) mogao biti povezan s dinastijom Jamato – jedinom dinastijom koja je ikada postojala u Japanu, koja je postala carska porodica koja uključuje sadašnjeg cara nacije.

Do četvrtog vijeka, kraljevi Jamato su vladali kao vladari Japana. I upravljanje i izvođenje rituala bile su važne dužnosti vladara. Pobrinuli su se da izvode ceremonije za Amatsukamije, bogove koji žive na nebesima i koji su stvorili zemlju Japana, i Kunitsukamije, bogove koji borave na zemlji i štite zemlju Japana. Dinastija Jamato je takođe posvetila Amaterasu, boginju sunca koja se smatra njihovom pretkom, u svetištu Ise Đingu, najprestižnijem šintoističkom svetilištu u Japanu.

Car Tenmu je naredio sastavljanje nacionalnih hronika krajem sedmog vijeka. Pisanje Kođikija je završeno 712. godine, a Nihon Šokija 720. godine. Ova dva teksta su temeljni izvori na kojima se zasnivaju šintoistička vjerovanja. Oba ova teksta pokrivaju priče o stvaranju Japana kao i genealogije Jamato kraljeva. Folklor o pričama o bogovima je sličan grčkim mitologijama, budući da su bogovi Japana veoma slični ljudima, emotivni i nesavršeni, koji se vjenčavaju i rađaju djecu. Genealogije nas obavještavaju da su kraljevi Jamato bili potomci Ninigija, unuka Amaterasua. Važno je napomenuti da je jedan od razloga zašto su ova dva teksta napisana bio da se potvrdi autentičnost kraljeva Jamatoa kao ovlaštenih vladara Japana tako što se njihova krvna loza prati do bogova Japana, posebno do Amaterasu.

Početkom osmog vijeka dinastija Jamato je postigla centralizovanu vlast i uspostavila novu vladinu strukturu nazvanu Ricurio sistem, sličan onom u Kini. U ovoj novoj strukturi postavljen je poseban vjerski biro u kojem je vlada mogla provoditi šintoističke rituale. Rituali, Macuri, definisani u sistemu Ricurio, navedeni su u tabeli 1. Religiozni biro je postao nadzorno tijelo svih svetinja u zemlji. Svetišta su rangirana, a 22 svetilišta koja se odnose na carsku porodicu ili dominantne klanove izabrana su za rad o javnom trošku. Zanimljiva činjenica je da je ovaj sistem procjenjivao i rangirao bogove, baš kao što se to čini sa ljudskim zvaničnicima. U šintoizmu, bogovi su rangirani prema svojim sposobnostima i titulama.

Vrijeme	Naziv rituala (Macuri)	Religijska praksa
Februar	Macuri molitve za godinu 祈年祭（としごいのまつり)	Molitve Amatsukami i Kunitsukami za bogatu žetvu.
Mart	Macuri umirivanja cvijećem 鎮花祭（はなしずめのまつり）	Za molitvu da kuga ili bolesti odu iz zemlje, u svetištu Oomiva i svetištu Sai.
April i septembar	Macuri oblačenja boga 神衣祭（かんみそのまつり)	Ponuda odjeće Amaterasu u hramu Ise Đingu.
April	Macuri tri grane 三枝祭（さいぐさのまつり)	Za ukrašavanje bureta sakea (pirinčanog vina) ljiljanima u hramu Isagava.
April i jul	Veliki sveti macuri 大忌祭（おおいみのまつり)	Moljenje za dobru kišu i žetvu za usjeve pirinča u hramu Hirose.
April i jul	Macuri bogu vjetra 風神祭（かぜのかみのまつり）	Molitva da polja pirinča budu zaštićena od jakih oluja ili poplava u hramu Tacuta.
Jun i decembar	Mjesečni macuri 月次祭 (つきなみのまつり)	Molitva za dobrobit carske porodice u hramu Ise Đingu (to se radilo svakog mjeseca).
Jun i decembar	Macuri prazničnog boga 道饗祭（みちあえのまつり)	Pravljenje gozbe za zle duhove da ne uđu u grad.
Jun i decembar	Macuri za umirivanje vatre 鎮火祭（ひしずめのまつり)	Molitve za sigurnu vatru.
Septembar	Macuri za božji obrok 神嘗祭（かんにえのまつり)	Ponuda prvog roda te godine Amaterasu u hramu Ise Đingu.
Novembar	Macuri za učešće u božjem obroku 相嘗祭（あいにえのまつり)	Prinos prvog roda bogovima i zajednički obrok.
Novembar	Macuri za novi obrok 新嘗祭（にいなめのまつり) 大嘗祭（おおにえのまつり)	Da bi proslavila žetva, car nudi novi obrok bogovima, a i on jede.
Novembar	Macuri za umirivanje duše 鎮魂祭（たましずめのまつり）	Molitve za pokoj careve duše.
Jun i decembar	Ceremonija pročišćenja 大祓（おおはらえ）	Za uklanjanje nečistote nakupljene tokom 6 mjeseci, vrši se poslednjeg dana juna i decembra.
Po potrebi	Macuri za poseban novi obrok 践阼大嘗祭	Macuri za prvi novi obrok od carskog ustoličenja.

Tabela 1: Lista macurija po sistemu Ricurio

 

Ricurio sistem je bio u funkciji oko tri vijeka. Do kraja desetog vijeka vladi je postalo teško da zadrži centralizaciju vlasti, pa je uspostavljen novi sistem. Što se tiče vjerskih pitanja, širenje budizma promijenilo je položaj šintoizma u kulturi.

 

Uvođenje budizma

Uvođenje budizma imalo je ogroman uticaj na šintoizam. Sredinom šestog vijeka, budizam je zvanično unesen u Japan iz Baekje (jednog od tri kraljevstva Koreje u to vrijeme). Seong, kralj Baekje, poklonio je kipove Bude i svete spise Kinmeiju, caru Japana. Nesiguran šta da radi, Kinmei se konsultovao sa svojim sudskim savjetnicima. Neki su rekli da prihvataju budizam, kao što je već bio prihvaćen u zemljama kao što su Kina i Koreja, dok su drugi rekli da ga odbijaju, jer Japan ima svoje bogove, a prihvatanje novog boga poput Bude moglo bi uznemiriti prvobitne bogove nacije. Stoga, od samog početka, budizam nije bio dobro prihvaćen u Japanu. Da bi se napravio definitivan kontrast s budizmom, japanska autohtona religija počela je da se zove šinto.

Ali nije prošlo mnogo vremena prije nego što je budizam počeo da se prihvata u Japanu. Čuveni princ Šotoku, koji je bio regent kraljici Suiko krajem šestog vijeka, usvojio je i promovisao budizam. Budistički hramovi i kipovi počeli su da se izrađuju o javnom trošku. Ali princ Šotoku je bio dovoljno mudar da ne porekne šintoističko obožavanje, izdavši zakon koji nalaže ljudima da nastave da obožavaju Amatsukami i Kunitsukami. Bio je dovoljno politički pametan da poštuje i novo i staro kako bi izbjegao vjerske sukobe.

Budizam koji je donijet u Japan bio je mahajanski budizam sa uticajima drugih religija kao što su konfučijanizam, taoizam, pa čak i hrišćanstvo. U poređenju sa ovom budističkom mješavinom, šintoizam je jednostavna ritualna religija sa nekoliko doktrina. Šinto se bavi sadašnjom srećom, a ne ličnim spasenjem ili zagrobnim životom. Folklor i tradicije, na kojima je utemeljen šintoizam, ne nude etiku ili disciplinu za poboljšanje nečijeg karaktera. S druge strane, budizam ima doktrine prosvjetljenja i zapovijesti koje treba slijediti. Svete Budine tekstove mogu proučavati eruditni učenjaci, a misteriozne discipline mogu izvoditi praktičari. Budizam je ponudio ono što šintoizam nije mogao. Posledično, budizam je zauzeo viši položaj u japanskim vjerskim krugovima.

 

Sinkretizacija šintoizma i budizma

Kako je budizam postao široko prihvaćen u Japanu, uslijedio je fenomen nazvan Šin Butsu Šugo, što znači sinkretizacija šintoizma sa budizmom.

Ova sinkretizacija se može vidjeti u sledećim pojavama:

• Šintoistički bogovi su prihvaćeni kao bogovi čuvari budističkih hramova, a šintoistička svetišta su izgrađena na temeljima budističkih hramova.
• Hramovi su takođe izgrađeni na tlu šintoističkih svetilišta kako bi pomogli šintoističkim bogovima da postanu Bude, pošto su šintoistički bogovi bili priznati kao niži od Bude i stoga im je bilo potrebno da postignu nirvanu na ljudski način.
• Određeni šintoistički sveštenici postali su budistički monasi u nadi da će postići svoje lično „spasenje“ ili prosvjetljenje.

Daljnjim unapređenjem spajanja šintoizma i budizma, razvijen je koncept Honđi Suiđjaku. Šintoistički bogovi koji su navodno stvorili Japan i štitili naciju počeli su se smatrati Budinom personifikacijom. U ovom slučaju, obožavanje šintoističkih bogova je shvaćeno kao obožavanje Bude. U nekim slučajevima, budistički monasi su čak izvodili šintoističke rituale. Ova čudna mješavina šintoizma i budizma bila je prisutna u Japanu dugo vremena, od 10. vijeka do kraja Edo perioda sredinom 19. vijeka kada je nova vlada naredila razdvajanje šintoizma i budizma.

 

Uđi-gami vjerovanja u lokalnim svetištima

Budizam je takođe uticao na šintoistička Uđi-gami vjerovanja koja su bila viđena među običnim ljudima u lokalnim svetištima.

U šintoizmu mjesta obožavanja su bila u Joriširu, svetim prebivalištima bogova kao što su šume, stijene, planine i drugi monumentalni prirodni objekti. U ranim danima postojali su jednostavni oltari u Joriširu, ali kasnije su veće zgrade izgrađene u prostorijama kao svetilišta.

U ovim lokalnim svetištima svaki klan (Uđi) ili selo čuvao je svoje bogove čuvare svojih predaka (Uđi-gami) ili svog sela (Ubusuna-gami). U svetištima su se održavali sezonski festivali kako bi se zadovoljili ti bogovi, a učešće u raznim događajima u lokalnom svetilištu bilo je obavezno kako bi bili dio seoske zajednice. Ovo jednostavno, tradicionalno šintoističko vjerovanje među običnim ljudima zvalo se Uđi-gami vjerovanje, i bavilo se interesima cijelog sela (Japanci preferiraju grupizam, kolektivni interes iznad osobnog), a ne ličnim interesima ili željama.

Kada je budizam, koji se bavi ličnom vjerom i „spasenjem“, došao i počeo da se širi među običnim ljudima, duboko je uticao i modifikovao šintoističke prakse. Postalo je prihvatljivo moliti se o ličnim stvarima u svetištima.

Takođe, djelotvornost svakog boga bila je definisana tako da bi ljudi posjećivali svetilišta čiji bogovi bi odgovarali na njihove specifične molitve.[3] Svetišta su počela da regrutuju bogove sa određenim „moćima“ iz drugih svetilišta. Procesom zvanim bunši, božji duh mogao bi se podijeliti da živi u novom svetilištu kao i u originalnom svetilištu. Na taj način su popularni bogovi bili pozvani u mnoga svetišta i dijelilo ih je više ljudi. Na primjer, bog Inari, koji je izvorno živio u svetištu Fušimi Inari, imao je navodnu moć da donese poljoprivrednu žetvu i poslovni uspjeh. Ovo je bio popularni bog, a njegov duh je bio podijeljen na čak 32.000 bunši svetilišta koja i danas postoje. Ovo je primjer proizvoljnog načina na koji se posmatraju šintoistički bogovi.

 

Kvarenje budizma i reevaluacija šintoizma

Tokom samurajskih ratova u 16. vijeku, katolički misionari kao što je Francisko Ksavier stigli su i evangelizovali Japan. Nevjerovatno, mnogi Japanci su primili radosnu vijest o spasenju kroz Hrista, a čak 1.000.000 ljudi, uključujući gospodare samuraja i obične ljude, prešlo je na hrišćanstvo. Ali do kraja vijeka, hrišćanstvo je zabranio Hidejoši Tojotomi, glavni samuraj koji je postao vladar zemlje.[4] Počeli su žestoki progoni hrišćana. Šogun Iejasu Tokugava je srušio Tojotomija i okončao dugo doba samurajskih ratova uspostavljanjem Tokugava administracije kao jedinstvene vladajuće sile u periodu Edo (1603-1868). Ali Tokugava administracija je takođe sprovodila antihrišćansku politiku.

Kao dio svoje borbe protiv hrišćanstva, Tokugava administracija je koristila budističke hramove kao nadzorne urede kako bi osigurala da ljudi ne praktikuju hrišćanstvo. Pokrenuli su sistem pod nazivom „Hramsko vezivanje“ (Tera-uke), koji je nalagao da svaka osoba mora pripadati budističkom hramu. Bez registracione isprave iz hrama, osoba nije mogla da se bavi bilo kakvim poslom, nije mogla da putuje u druge gradove, nije se mogla vjenčati ili obavljati sahranu. Ovaj sistem je doveo do korupcije i sekularizacije mnogih budističkih hramova i monaha jer su oni suviše lako sebi pribavljali mnogo kapitala i radne snage od domorodačkog stanovništva koje je dolazilo u hram. Potlačeni narod je bio nesretan, ali nije imao izbora.

U rasponu od 250 godina u periodu Edo, mir je održavan u Japanu omogućavajući procvat umjetnosti i književnosti. Naučnici su ponovo proučavali Kođiki i Nihon Šoki i ponovo su se probudili na značaj ovih japanskih klasika. Osnovali su novo polje studija pod nazivom Kokugaku, što znači „nacionalne studije“. Kođiki i Nihon Šoki pružili su ne samo informacije o ranoj istoriji nacije, već i podsjetnik da je izvorni šinto bio vitalna religija i pravi identitet Japana. Neizbježan zaključak je bio da bi se japanski narod trebao vratiti izvornom šintoizmu. To je dovelo do odbacivanja šintoizma pod uticajem budizma kao sekularnog i uklanjanja budističkih uticaja kako bi se obnovila izvorna religija nacije.

Ovaj pokret za obnovu šintoizma od strane učenjaka Kokugakua pružio je filozofsku osnovu za revolucionare koji su srušili Tokugava administraciju, okončavši Edo period. Nova vlada Meiđi uzdigla je cara, za kojeg se vjeruje da je pravi potomak japanskih bogova, kao vladara zemlje, uspostavila je politiku „razdvajanja šintoizma i budizma“ i pokušala ponovo pokrenuti šintoističke rituale na nacionalnom nivou kao u Ricurio sistem iz osmog vijeka. Tako je započeo nacionalni šintoistički sistem, prema kojem su svi japanski građani smatrani slugama ili djecom cara, živog boga.

Meiđi imperator je naredio izgradnju prethodnika svetilišta Jasukuni u Tokiju kako bi se posvetili mrtvi učesnici rata iz građanskih bitaka koje su se dogodile tokom tranzicije iz Edoa u Meiđi. Od tada, Jasukuni čuva sve Japance koji su poginuli u bilo kojem ratu za zemlju.

 

Pogled na božansku naciju i „Kamikaze“ u ratnim vremenima

U šintoizmu uvijek postoji koncept Japana kao zemlje bogova ili „božanske nacije“, zaštićene od strane svojih bogova čuvara. Ovaj koncept se pojavljuje kad god se Japan upusti u bitku sa stranim zemljama.

Spominjanje „božanske nacije“ se prvi put pojavljuje u Nihon Šokiju u vezi sa jednim događajem već u trećem vijeku. Kada je carica Đingu poslala trupe da vladaju nad tri kraljevstva Koreje, jedan od kraljeva se predao bez borbe, rekavši: „Oni su božanske trupe iz božanske nacije, poslane od strane svetog kralja Istoka; stoga je bolje da se ne opiremo.“ Ovaj citat korejskog kralja možda nije autentičan, jer je vjerovatno napisan da veliča japanske careve, ali potvrđuje da je već postojao koncept Japana kao božanske nacije od ranih dana.

Još jedan događaj vrijedan pomena je mongolska invazija krajem 13. vijeka. Mongolsko carstvo, koje je proširilo svoju vlast na Kinu i Koreju, pokušalo se dva puta približiti Japanu. Međutim, uz pomoć jake Kamikaze, što u prevodu znači „božanski vjetar“, Japan je oba puta uspio otjerati brojno nadmoćnije mongolske trupe sa obale. U ovom trenutku u istoriji razvio se mit da Japan nije mogao biti napadnut jer su šintoistički bogovi čuvari štitili njegova ostrva.

Kada je završilo doba samuraja i počela moderna nacija sredinom 19. vijeka, nacionalni šintoizam je dao sliku novog Japana kao božanske nacije od antike. U želji da uhvati korak sa tehnologijama i vojnim moćima zapadnih zemalja, vlada Meiđi je iskoristila šinto da ujedini japanske građane naređujući im da odaju počast bogovima čuvarima Japana i njihovim potomcima, naime caru i carskoj porodici.

Nakon pobjede u ratovima s Kinom 1895. i sa Rusijom 1905. godine, Japan je bio međunarodno priznat i postao dovoljno samouvjeren da proširi svoje teritorije na azijske zemlje kako bi stvorio „Sferu zajedničkog prosperiteta Velike Istočne Azije“. Šintoistički pogled omogućio je japanskim vojnim oficirima da racionaliziraju Japan kao božansku naciju, koja je dobila ovlašćenje da oslobodi i zaštiti azijske zemlje od kontrole zapadnih nacija.

Japan je 1910. anektirao Koreju. Godine 1932. Japan je pomogao u uspostavljanju nezavisne nacije Mančukuo od Kine. Vjerujući da Amerika pokušava zaustaviti napredak Japana, Japan je na kraju ušao u rat sa Amerikom napadom na Perl Harbor 1941. Kada se ratna situacija pogoršala, japanska vlada je stavila ogroman naglasak na ideju božanske nacije pod carem, živim bogom, da spriječi svaki otpor svojih građana. Ovaj naglasak je takođe služio motivaciji vojnika da je čast umrijeti za živog boga. Tako su rođeni čuveni piloti kamikaze (božanski vjetar), koji su dali živote u samoubilačkim napadima na američke ratne brodove. Čak je i običnim građanima naređeno da se ne predaju već da ginu za naciju i cara. Tragična samoubilačka smrt uzela je najveći broj žrtava među građanima ostrva Okinava, uključujući mnoge žene i djecu.

 

Šintoizam nakon Drugog svjetskog rata

Kada se Drugi svjetski rat približio kraju, savezničke sile su poslale generala Daglasa Mek Artura i njegov tim da okupiraju i restrukturiraju Japan. Poštedjeli su živote cara i carske porodice jer su ih samo koristili vlada i vojska, ali su natjerali cara da se izjasni kao običan čovjek, a ne bog. Danas je car Japana figura i ne može se baviti političkim pitanjima. Međutim, on i dalje obavlja šintoističke rituale kao poglavar zemlje, prema tradicijama carskih dvorova. Čak i šef Kabineta (tj. premijer), šef Kongresa i šef Vrhovnog suda prisustvuju nekim od glavnih rituala koje obavlja car. O tome se ne govori otvoreno u javnosti, ali još uvijek postoji problem razdvajanja religije (šinto) i vlasti u Japanu.

Nacionalni šintoizam je demontiran odmah nakon rata, a sva šintoistička svetišta postala su privatne vjerske korporacije prema novoj ustavnoj politici odvajanja vjere od vlade. Svetište Jasukuni je takođe postalo privatna korporacija, iako još uvijek utjelovljuje pojam nacionalnog spomenika. Kao što je spomenuto u priči na početku ovog članka, problem posjete političara Jasukuni postoji jer je sada to privatno šintoističko svetište.

Za većinu Japanaca, duga istorija religijske sinkretizacije duboko utiče na njihove religijske pozicije. Šinto i budizam – oba kultivisana u Japanu vjekovima – smatraju se tradicijom i kulturom. Povezanost sa šintoističkim svetištima ili budističkim hramovima samo su ostaci Uđi-gami zajednice ili sistema vezivanja za hram iz prethodnih era. Osoba se može ubrojati i u šintoističku i u budističku populaciju, ali to ne znači da ta osoba ima aktivnu ličnu vjeru u ove religije. Stoga, kada bi ih pitali o njegovoj ili njenoj vjeri, mnogim Japancima bi bilo teško odgovoriti na to pitanje.

 

Poređenje između šintoizma i hrišćanstva

Lako je prepoznati da se šintoizam prilično razlikuje od hrišćanstva. Sledeće sumira stavove šintoizma i hrišćanstva s obzirom na neke temeljne doktrine.

	Šinto	Hrišćanstvo
Pogled na Boga	Politeizam (nebrojeni bogovi)	Monoteizam (jedan Bog)
Božji karakter	Nisu svemoćni Bogovi mogu umrijeti Dobri i loši	Apsolutni suveren Bog ima apsolutnu besmrtnost Dobar, nepromjenljiv karakter
Sveti spisi	Nema Kađiki i Nihon Šoki se koriste kao izvori šintoističke mitologije	Biblija
Ciljna grupa	Samo Japanci	Cijelo čovječanstvo
Ljudska priroda	Ni dobra ni loša	Svi ljudi nasleđuju palu prirodu od Adama.
Grijeh	Može se očistiti ritualom Misogi, pranjem vodom.	Čisti se kroz žrtvu Isusa Hrista i Njegovo posredovanje između Boga i čovjeka.
Spasenje	Nije uključeno.	Kroz Isusa Hrista.
Život nakon smrti	Spominje se postojanje podzemnog svijeta u koji idu svi mrtvi.	Smrt je suprotnost životu, nema zagrobnog života, i svi čekaju na uskrsenje na život ili uskrsenje na konačni sud (uništenje).
Sud	Nije uključen.	Cijelo čovječanstvo se mora suočiti sa Bogom na sudu.
Moralna vrijednost	Nije eksplicitno navedeno. Predlaže se opšte poštovanje prema prirodi i životu.	Zakoni i uputi u Starom i Novom savezu.
Prioritet vjernika	Obožavanje bogova usmjereno na čovjeka kako bi se stekla sigurnost, uspjeh, zdravlje i prosperitet.	Obožavanje usredsređeno na Boga zbog ljubavi prema Bogu, vrlini i pravednosti, bez obzira na nagradu ili kaznu.

Tabela 2. Poređenje šintoizma i hrišćanstva

 

Za razliku od hrišćanstva, šintoizam ne tvrdi da je jedina istina niti jedini put do neba. Stoga se samovolja i nedoslednosti svojstvene šintoizmu ne smatraju od velikog značaja.

• Šintoističku mitologiju ne treba shvatiti doslovno; čak bi i šintoistički sveštenici rekli da je to narodna priča.
• Šintoistički bogovi se ponašaju kao ljudi – nesavršeni i prilično emotivni. Oni zahtijevaju da budu zaštićeni i poštovani tako što tjeraju ljude da se boje prokletstva.
• Mnoge šintoističke prakse su samo običaji i tradicija za Japance, ali većina Japanaca ne zna kako su takve prakse nastale i zašto rade to što rade.
• Šintoizam je površan. Grijeh i nečistota se lako oslobađaju obavljanjem nekih spoljašnjih rituala, bez ikakvog unutrašnjeg pokajanja. Uspjeh i prosperitet osiguravaju se kupovinom ofuda (papira s imenom boga) ili omamorija (amajlija za sreću) u svetištima.

Za ljude koji su navikli na monoteizam, šintoizam se vjerovatno čini naivnim ili nesofisticiranim, ali ova religija je ono što se u Japanu njeguje skoro dva milenijuma. Većina Japanaca ne bi marila koliko je šintoizam nelogičan ili nedosledan; oni ga poštuju iz duboko ukorijenjenog osjećaja za tradiciju i etnički identitet.

 

Rani hrišćanski uticaji na šintoizam

Od osnovnih činjenica (kao što je prikazano na gornjoj tabeli) i istorije, šintoizam izgleda sasvim drugačije od hrišćanstva. Zanimljivo je, međutim, da su uticaji hrišćanstva još uvijek evidentni. To je zbog neslužbenih, ali vjerovatnih istorijskih izvještaja koji detaljno opisuju kako su rani hrišćani iz škole asirskih skupština Istoka došli u Japan između drugog i sedmog stoljeća s učenjima iz Biblije, koja su potom postala sinkretizovana sa šintoističkom mitologijom i običajima.

Prema „zvaničnoj“ istoriji, hrišćanstvo je prvi put donio u Japan 1549. godine jezuitski misionar Francisko Ksavier iz Evrope. Iako su mnogi vjernici u to vrijeme došli do vjere, pod žestokim progonima u periodu Edo od 17. do sredine 19. vijeka, samo nekoliko ih je preživjelo. Godine 1873. vlada Meiđi je ponovo dozvolila praktikovanje hrišćanstva, čime je napravila put dolasku protestantskih misionara iz Sjedinjenih Država i Evrope. U oba slučaja, ovi misionari su došli iz zapadnih zemalja. Stoga se u glavama mnogih Japanaca danas hrišćanstvo i dalje smatra zapadnjačkom religijom, a ovo gledište i dalje služi kao glavni faktor otuđenja.

Proučavajući „nezvanične“ istorijske izvještaje (prije 1549.), istraživači su otkrili da su misionari mogli stići iz istočnih zemalja već od drugog do trećeg stoljeća iseljavanjem grupe hrišćana iz klana Hata (秦) iz drevne zemlje Jutsuki u centralnoj Aziji. Malo je informacija o Jutsukiju, ali se vjeruje da je ta zemlja mala hrišćanska nacija koju su evangelizirali misionari iz asirskih skupština s istoka.

Šinsen Šouđiroku, sastavljen 816. godine nove ere, bilježi da su princ Jutsuki i njegovi ljudi stigli u Japan i postali naturalizovani ili u 8. godini cara Čuaija (199. n.e.) ili u 14. godini cara Ouđina (283. godine). Klan Hata imao je reputaciju po izvrsnosti u proizvodnji svile. Ako je klan Hata donio ne samo napredne tehnologije i vještine dostupne u Asiriji i Persiji već i biblijske kulture i učenja koja su se proširila na te narode, onda bi se neki tragovi trebali vidjeti pomiješani i sinkretizovani s izvornom kulturom Japana. Tragovi hrišćanstva trebalo bi da se otkriju u izvještaju o porijeklu čovječanstva i u raznim predmetima i ritualima šintoizma.

Prvo, pogledajmo izvještaj o porijeklu u šintoizmu da vidimo da li postoje neki uticaji Biblije.

 

Izvještaji o porijeklu u šintoizmu

Kao što je ranije pomenuto, šintoistička mitologija je zabilježena u dva drevna teksta, Kođiki i Nihon Šoki, sastavljena početkom 8. vijeka. Slijedi sažetak relevantnih priča o porijeklu šintoizma.

 

Početak neba i zemlje

• Kođiki opisuje da su u početku, kada su nebo i zemlja bili razdvojeni, postojala tri boga, Amenominakanuši (天之御中主神, centralni gospodar na nebu), Takamimusuhi (高御産巣日神), visoki stvoritelj i Kamumusuhi (神産巣日神, božanski bog stvoritelj) u Takamanohari, nebu.
• Kada je zemlja bila bez oblika, „kao ulje u vodi i plutala kao meduze“, dva boga su iznikla kao trska.
• Zatim su navedena imena dva boga i pet parova bogova i poznata su kao sedam generacija bogova, Kamijonanajo. Posljednji par na listi su Izanagi (muško božanstvo) i Izanami (žensko božanstvo), koji bi stvorili japanska ostrva.

Stvaranje japanskih ostrva od strane Izanagija i Izanamija

• Drugi nebeski bogovi naredili su Izanagiju i Izanamiju da naprave nešto čvrsto od bezoblične zemlje. Dva boga stajala su na mostu između neba i zemlje, zaboli dugi šiljak nalik helebardi u zemlju i potresli ga. Kada su izvadili šiljak, slana voda je kapala i kristalizovala se u malo ostrvo. Dva boga su sišla na ostrvo, parila se i stvorila ostrva koja čine Japan.

Izanagi i Izanami koji nose razne bogove, Izanamijeva smrt

• Nakon što su izrodili japanska ostrva, Izanagi i Izanami su iznijeli mnoge bogove koji borave u prirodi (okean, rijeka, planine, itd.), u stambenim objektima i u mnogim drugim objektima. Konačno je Izanami rodila boga vatre, ali je izgorjela od vatre i umrla. Kada je umrla, otišla je u podzemni svijet, mjesto poput hada.
• Tužan zbog gubitka supruge, Izanagi je posjetio Izanami u podzemlju, ali njeno tijelo se već raspadalo. Izanagi se uplašio i pobjegao. Uznemiren svojim bijegom, Izanami je proklela živi svijet da ubija 1.000 ljudi dnevno. Ali Izanagi je blagoslovio svijet donoseći 1.500 porođaja dnevno kako bi se tome suprotstavio.

Pročišćavajuće kupanje Izanagija i rođenje tri plemenita boga

• Vraćajući se iz podzemlja, Izanagi je u okeanu obavio pročišćavajuće kupanje, nazvano misogi. Iz njegove odjeće rođeni su bogovi, a kroz njegovo kupanje rođeno je više bogova. Konačno, dok je Izanagi prao oči i nos, rođena su tri plemenita boga: Amaterasu (boginja sunca, zadužena za nebo), Cukujomi (bog mjeseca, zadužen za noć) i Susano-o (bog oluje, zadužen za okeane).

Amaterasuino skrivanje u pećini

• Susano-o je bio grub bog, koji je nanio mnogo zla i na nebu i na zemlji. Ovo je jako uznemirilo Amaterasu i odlučila je da se sakrije u pećinu i zatvori vrata. Tama je ispunila nebo i zemlju, a zlo je prevladalo. Bogovi na nebu su se savjetovali jedni s drugima i odlučili da naprave veliku bučnu zabavu ispred pećine kako bi je zainteresovali. Na kraju je postala radoznala i lagano otvorila vrata. Moćni bog ju je izvukao iz pećine i tako vratio svjetlost u svijet.

Ninigi kao vladar Japana

• Ookuninuši, potomak Susano-oa, ustao je kao prvi vladar Japana od njegovog stvaranja. Gledajući to odozgo, Amaterasu je odlučila da njen sin umjesto toga bude vladar. Zato je poslala nekoliko glasnika Ookuninušiju, i na kraju je on pristao da preda poziciju bez mnogo muke. Ninigi, unuk Amaterasu, sišao je s neba zajedno sa nekim pratećim bogovima i tri sveta blaga da bi preuzeo tron. Ninigi je postao prvi nebeski odobreni vladar Japana.
• Ninigijev praunuk, Ivarebiko, poznat kao car Đinmu, bio je prvi car Japana. Dakle, sadašnja carska porodica se smatra direktnim potomkom Ninigija i Amaterasu.

Logično je priznati ove izvještaje kao ništa drugo do mit, ali mitološke priče mogu sadržavati tragove ili dokaze stvarnih događaja ili posuđenih priča iz drugih folklora ili religija. Neki istraživači kažu da koncept „početka neba i zemlje“ nije izvorno u šintoističkoj mitologiji i da je najvjerovatnije uključen zbog toga što su rani hrišćani uveli izvještaj iz Postanja. Takođe je moguće da je klan ljudi ovu istoriju donio sa sobom u Japan nakon rasijanja od Vavilonske kule. Ona je samo postala iskvarena i mitologizovana kako je istorija napredovala.

Ranoistočni misionari su lako mogli objasniti druga kvarenja ili čak informacije koje su proizašle iz Solomonovih dana kada su ljudi dolazili iz cijelog svijeta da čuju Solomonovu mudrost. Na primjer, priča o Amaterasuinom skrivanju u pećini mogla bi se povezati s Jošuinim dugim danom u Jošui, 10. poglavlje, u Bibliji. Da je sunce mirno stajalo nasred neba jedan dan u Izraelu, dozvoljavajući Jošuinim trupama da prestignu Amoreje, isto toliko vremena pala bi noć i u Japanu, koji se nalazi na drugoj strani svijeta. U Japanu je sigurno bilo zastrašujuće ne vidjeti izlazak sunca cijeli dan, a to je možda dovelo do folklora da se boginja sunca sakrila u pećini.

 

Sličnosti u predmetima i ritualima

Postoje neki predmeti i rituali koji liče na biblijsku religiju. Ova sličnost se ne može koristiti kao uvjerljiv dokaz uticaja Biblije na japansku autohtonu religiju, ali zapažanja su fascinantna i mogla bi nas podstaknuti na daljnja istraživanja. Međutim, uzimajući u obzir da je biblijska religija sistematizovana u Mojsijevo vrijeme, dugo vremena posle raseljavanja naroda, iako neki vjerski objekti i rituali mogu imati prividne sličnosti, među njima postoje nepremostive suštinske razlike, najprije zato što je jedinstveni bogoslužbeni sistem opisan u Svetom Pismu propisao i odobrio sam Gospod.

 

Asirske skupštine Istoka i Keikjo, Svjetleća religija

Vrijedi spomenuti da hrišćanstvo nije samo zapadnjačka religija već se treba smatrati i istočnjačkom religijom. Priznanje rada skupština Istoka je imperativ jer bi Japanci primijetili geografsku blizinu i bili bi otvoreniji za hrišćanstvo ako bi se njegova istorija na Istoku u većoj mjeri naglasila.

Asirske skupštine Istoka, koje su imale sjedište u Edesi (Urfa u modernoj Turskoj), imale su veliki uticaj u evangelizaciji azijskih zemalja kao što su Persija, Indija i Kina. Poznato je da je Toma, jedan od 12 Isusovih učenika, otišao u Asiriju da podiže skupštine prije nego što je otišao dalje na istok u Persiju i Indiju. Takođe, bilo je asirskih svjedoka na Pedesetnicu u Djelima 2, koji su po svoj prilici otišli kući s radosnom viješću o spasenju kroz Hrista i vjerovatno pomogli u osnivanju skupština s Tomom.

Asirska skupština je poznata i kao Nestorijanska skupština. Rimokatolička crkva ju je odbacila kao jeretičku 431. jer je Nestorije negirao poštovanje Marije od strane katolicizma kao „Majke Božje“. Sa biblijske tačke gledišta, naravno, Nestorijevo učenje o odbijanju da učestvuje u poštovanju Marije kao „Bogorodice“ nije bilo jeres. Ali nesretno etiketiranje nestorijanske skupštine kao jeretičke rezultiralo je nedostatkom uvažavanja u zapadnim hrišćanskim školama za veliko djelo i povijest asirskih skupština.

Asirski misionari su službeno posjetili kineskog cara 635. godine nove ere. Zvali su ih „Svjetleća religija“ (Keikjo 景教 na japanskom) i bilo im je dozvoljeno da javno predaju Bibliju. Sagradili su Keikjo hramove u Čang’anu, glavnom gradu Kine u to vrijeme.

Kada su poznati japanski monasi Kuukai i Saičo posjetili Čang’an da proučavaju budizam u sedmom vijeku, vjerovatno su sreli Keikjo misionare i naučili neke biblijske koncepte. Vjerovatno nisu pravili razliku između budističkih i hrišćanskih ideja, vraćajući tako u Japan konglomerat budizma, keikjoa i drugih religija i filozofija. To je vjerovatno razlog zašto je budizam u Japanu donekle drugačiji od budizma u drugim zemljama. I naravno, ova mješavina takođe utiče na šintoizam.

Asirski misionari su vjerovatno stigli u Japan mnogo prije vremenskog okvira Franciska Ksavijera iz 16. stoljeća, iako to nije službeno zabilježeno. Moguće je da je istorija prepisana kako bi se sakrili hrišćanski uticaji, ili su učenja jednostavno uzeta kao stil budizma i sve je sinkretizovano. Bilo bi zanimljivo i otvorilo oči kada bi istraživači dalje proučavali ovo pitanje.

 

Analiza japanskog načina razmišljanja

Važno je znati da šintoizam i dalje ima dubok uticaj na jedinstven pogled na svijet koji se nalazi duboko u srcima i umovima japanskog stanovništva. Da sumiramo, postoje tri glavne karakteristike koje se nalaze u tipičnom japanskom načinu razmišljanja pod uticajem šintoizma:

Praznovjerni: Današnji Japanci obožavaju horoskope i druga sredstva za proricanje sudbine u svom svakodnevnom životu. Oni kupuju amajlije za sreću (omamori) iz svetilišta. Neki čak vole da posjećuju „tačke snage“ gdje se nadaju da će dobiti iscjeljenja i energije od duhova ili bogova. Japanci vole da „osjećaju“ radije nego da „logično razmišljaju“ u duhovnim stvarima. (Tipičan istočnjački umni sklop nevjerovatno je prijemčiv za okultno i pseudo duhovno, možda ponajviše zbog vjekovnog nedostatka objektivnih standarda za pravljenje razlike kakve daje Sveto Pismo.)

Tolerantni: Šinto je kroz vjekove mogao prihvatiti budizam i druge ideje, i omogućio je sinkretizaciju kako bi se održala koegzistencija različitih religija unutar nacije. Stoga su Japanci dobri u tolerisanju i poštovanju raznih religija i pogleda. Japancima je teško saosjećati s vjerskim sukobima koji uključuju nasilje, poput onog koji se događa na Bliskom istoku.

Vrlo malo zanimanja za život posle smrti: Šinto se bavi ovim životom. Ljudi idu u svetinje da se mole za sigurnost i prosperitet ovdje i sada. Opšta slika života nakon smrti je da svaki mrtvi postaje duh, a zatim bdi nad živima u zraku ili s neba. Ne postoji koncept suda, tako da nema krajnje motivacije za život moralnim životom ugodnim Bogu.

Razmišljanje o umnom sklopu Japanaca 21. vijeka zaista je fascinantna, upečatljiva studija u kontrastima. Kao što je spomenuto u uvodnom dijelu, graditelji projekta nebodera vrijednog 1,4 milijarde dolara u modernom Tokiju izbjegavaju premještanje groba jednog malog samuraja jer se boje da bi prokletstvo moglo pasti na njihove nove zgrade. Ovakve vijesti i priče nisu neuobičajene u današnjim modernim japanskim društvima, budući da imaju duboke korijene u vjekovnom procesu razmišljanja koji je podstican kroz šintoizam, japansku autohtonu religiju. Stoga je posebno značajno i korisno za hrišćane koji evangeliziraju Japance da znaju i razumiju ovu pozadinu.

 

Dobre vijesti za Japance

Japanci su, u izvesnom smislu, prilično pobožni – vidi se u činjenici da su sposobni da poštuju ne samo šintoističke bogove i Budu već i druge bogove koji su veoma cijenjeni. Nažalost, većina Japanaca ne poznaje jedinog vječnog Boga. Ovaj vječni je jedini apsolutni i svemogući Bog, Stvoritelj svijeta.

Budući da je ovaj Bog Stvoritelj potpuno drugačiji po moći i autoritetu od drugih bogova, riječ „Bog“ s velikim slovom „B“ koristi se da Ga razlikuje od mnogih drugih takozvanih „bogova“ s malim slovom „b“ koje su stvorili ljudi pod uticajem neznanja, obožavanja tvorevine i palih anđela.

„U početku stvori Bog nebesa i zemlju.“ (Postanje 1:1).

Biblija svjedoči da je ovaj Bog jedini stvorio fizički svemir. Stoga je On moćniji od samog univerzuma. Bog je stvorio zemlju kao savršeno okruženje za čovječanstvo, ali i za sva svoja stvorenja – ptice nebeske, ribe u moru i životinje na zemlji. Kada je čovječanstvo zgriješilo protiv Boga, Božje prokletstvo je palo na zemlju. Bog koji je stvorio našu zemlju sa takvom složenošću i ljepotom je bez sumnje Svemogući neuporedivog intelekta, koji posjeduje najviši, vrhunski umjetnički smisao.

Danas smo, međutim, poučeni religijskim idejama evolucije (koja se sada sinkretizira i u japansku kulturu). Posebno u Japanu, školski udžbenici i televizija proglašavaju da je sve nastalo prirodnim procesom evolucije i da je to dokazano „naukom“.

Većina Japanaca misli da je „nauka“ put do istine i bili bi iznenađeni da postoje ljudi koji „još uvijek“ vjeruju u biblijski pogled na stvaranje. Oni smatraju da je biblijski opis postojanja jednog Boga koji je sve stvorio staromodni religijski mit. Takođe, smatra se da ideja biblijskog stvaranja dolazi iz zapadnih kultura; stoga je Japanci generalno ne poštuju niti se osjećaju odgovornim da to proučavaju.

Većina Japanaca nije izložena učenju da evolucija nije podržana „opservacionom naukom“ i da je to samo ideja koja je u suprotnosti sa mnogim zapažanjima, zakonima prirode i zdravim razumom. Oni nemaju priliku da nauče da „opservaciona nauka“ bolje podržava biblijski pogled na stvaranje. Kada se pravilno suoče sa naučnim činjenicama koje podržavaju stvaranje od Inteligentnog Dizajnera, ljudi mogu početi da shvataju koliko je nelogično i nerazumno da evolucija nasumice stvara ovaj složeni svijet. Ako evolucija nije istina, onda bi razmatranje Boga Stvoritelja i biblijski izvještaj svi trebali ozbiljnije shvatiti – uključujući Japance.

Prema Bibliji, Bog je stvorio cijeli svemir. Stvorio je zemlju i ispunio je biljkama i životinjama, a zatim je, konačno, stvorio prvog muškarca i ženu s posebnom pažnjom. Svi muškarci i žene, bez obzira na njihov etnički ili vjerski identitet, potomci su prvog muškarca i žene koje je Bog stvorio – uključujući i Japance koji, kao i svi drugi narodi, opet potiču od Nojevog potomstva.

Ne samo da postoji jedan istinski Stvoritelj svih rasa, već je Stvoritelj i Spasitelj svijeta. Šinto ne objašnjava šta se događa sa čovjekom posle smrti, ali to neće poštedjeti osobu od konačnog suda. Bog Stvoritelj, koji duboko voli svoja stvorenja, podnio je žrtvu i pripremio način da se svaka osoba spasi, ako se pokaje i vjeruje u Njega.

Biblija nam kaže da je čovječanstvo stvoreno na Božju sliku; dakle, imamo moralnu volju. Ali prvi muškarac i žena su slobodno izabrali da se ne pokoravaju Bogu, već da rade po svome odnosno po sugestijama neprijatelja Boga i čovjeka. Ovaj grijeh je donio čovječanstvu neizrecivu patnju i smrt – smrt ne samo tijela nego i duhovnog odvajanja od samog Stvoritelja. Ovo grešno stanje uključuje i izvjesnost suočavanja s Bogom na konačnom sudu i uništenje za vječnost.

„Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:23)

Isus je jedinorođeni Sin Božji, od Oca ovlašćen kao Gospod. Ipak, u svojoj beskrajnoj ljubavi, On se ponizio i postao čovjek da obezbedi način da spase ljude od propasti. Isus je posrednički uzeo grijehe čovječanstva na sebe, izdržao patnju i smrt na krstu. Isus je uskrsnuo iz mrtvih sa proslavljenim tijelom trećeg dana i sada posreduje za nas u nebeskoj Svetinji. Dobra vijest je da svakome ko se okrene od svog grijeha i vjeruje Isusu kao svom ličnom Spasitelju može dobiti oproštenje grijeha kao besplatan dar od Boga. Zajedno sa ovim oproštenjem dolazi divan, lijep vječni život.

Iskreno želim da mnogi Japanci spoznaju svoj pravi identitet i prihvate svog pravog Stvoritelja i Spasitelja. Bili bi slobodni od straha od kletvi šintoističkih bogova ili duhova. Oni bi zaista bili „djeca Božja“ i bili bi članovi pravog božanskog naroda, vječnog Božjeg kraljevstva, spomenutog u Bibliji. Koliko je bolje živjeti za pravog Boga nego za hirovite šintoističke bogove!

Kao što je navedeno, šintoizam je mitologija duboko isprepletena sa japanskom nacionalnom istorijom i etničkim identitetom. Za one koji žele da dijele jevanđelje sa Japancima, važno je razumjeti kako na njihov način razmišljanja utiču ovi šintoistički korijeni i pažljivo im pristupiti. Logika bi zahtijevala da se iskreni japanski tragalac za istinom najbolje posluži obraćajući se Onome koji ga najbolje poznaje, svom svemoćnom Stvoritelju i Spasitelju, Isusu Hristu. Neka japanski narod otvori svoja srca da upozna Onoga koji je rekao: „Ja sam put i istina i život.“ (Jovan 14:6)

 

Sažetak šintoističkih vjerovanja

Doktrina	Učenja šintoizma
Bog	Negira Boga iz Biblije, ali obožava mnoge lokalne bogove i pretke.
Autoritet / otkrivenje	Kođiki i Nihon Šoki se koriste kao izvori šintoističke mitologije.
Čovjek	Ljudi nisu ni dobri ni loši.
Grijeh	Grijeh se može očistiti ritualom zvanim Misogi, pranjem vodom.
Spasenje	Spominje se postojanje podzemnog svijeta u koji idu svi mrtvi, ali ne postoji koncept suda.
Stvaranje	Nekoliko bogova je bilo uključeno u stvaranje zemlje i kopna.

 

Posveta

Ovo poglavlje je posvećeno mojoj kćeri Rieko. Neka nađe Gospoda Spasitelja u svom životu čak i dok odrasta u šintoističkoj kulturi Japana.

 

Priznanja

Moj voljeni muž, Souta, koji uvijek stoji pored mene, ohrabruje me i poštuje Gospoda. Gospođa Pat Kovač, moja draga sestra i mentor u Gospodu, koja je odvojila mnogo vremena da pročita i detaljno provjeri moj engleski.

Mičiko Mizumura, 23. juna 2017.

Prevod i adaptacija: Pavle Simović

________________________

[1] Mike Oard, “Where Does the Ice Age Fit?” New Answers Book 1, ed. Ken Ham (Green Forest, AR: Master Books, 2006), p. 207–220.

[2] Za više informacija o mogućim plemenima, vidjeti: Bodie Hodge, Tower of Babel (Green Forest, AR: Master Books, 2013), p. 166–167.

[3] Zapazite sličnost sa kultom svetaca u tradicionalnim mješavinama hrišćanstva i etničkog paganizma.

[4] Ovoj zabrani najviše su doprinijeli jezuiti koji su počeli sprovoditi represije prema neistomišljenicima nalik onima u Evropi i tako izazvali veliku mržnju prema hrišćanima i strancima uopšte. Katolički misionari postali su netolerantni prema svim drugim vjerovanjima. Nastali su nemiri i progoni, a Japan je postao klanica tokom mnogih decenija. Konačno, 1639. godine donesen je Edikt o isključenju. U njemu je pisalo: „Za budućnost, neka se niko, sve dok Sunce obasjava svijet, ne usuđuje da otplovi u Japan, čak ni kao ambasadori, i ova izjava se nikada ne smije opozvati pod prijetnjom smrti.“ (Avro Manhatan, Vijetnam: Zašto smo išli?, p. 153, Chick Publications.