Pad čovjeka

Da bismo razumjeli šta se zapravo dogodilo u 3. glavi knjige Postanja, moramo imati širu sliku o pobuni protiv Boga koja je otkrivena kroz Sveto pismo. Ovo posebno iz razloga što je očigledno da već postoji nosilac/oci pobune u trenutku kušanja Eve i Adama.

Biblija govori o najvećem konfliktu svih vremena – velikoj borbi između Boga i Sotone. Razumijevanje ovog sukoba između dva koncepta pomaže nam da shvatimo uzroke i prisustvo zla na našoj planeti, razloge propadanja, starenja i smrti, te Božji Plan spasenja i Hristovu žrtvu.

Sveto pismo nas informiše o postojanju života i duhovnog svijeta izvan našeg univerzuma i prije života na Zemlji. U osnovi, biblijsku nauku po tom pitanju možemo sumirati na sledeći način: duhovna bića koja nemaju materijalnu formu kao čovjek, već ono što Biblija naziva „duhovno tijelo“ (1. Korinćanima 15:44; uporedi sa Jevrejima 1:14) zapravo su anđeli, stvorenja koja egzistiraju prije čovjeka i čije mjesto boravka je u blizini Božjeg prijestola, zvanog „treće nebo“ (2. Korinćanima 12:1-4).

Anđeli su duhovi ili duhovna bića. Stoga ih ne možemo vidjeti, osim ako nam Bog ne da posebnu sposobnost da ih vidimo (na primjer, Balam – 4. Mojsijeva 22:31; Elišin sluga – 2. Kraljevima 6:17; anđeo koji se obratio pastirima – Luka 2:9-15). Biblija pominje više vrsta anđela: heruvimi, anđeli sa četiri lica i po četiri krila (Ezekiel 9:3; 10:14, 20-22; Otkrivenje 4:6-8) koji su zaklanjači i čuvari svetih stvari (Postanje 3:24); serafimi sa šest krila koji su u neposrednoj Božjoj blizini (Isaija 6:2-3); te anđeoske sile i vlasti, nevezano za izgled (Efescima 6:12).

Anđeli imaju sposobnost materijalizacije u ljudskom obličju, ukoliko postoji potreba i svrha takvog njihovog pojavljivanja (Postanje 16:7-11; 18. i 19. glava; Sudije 6:11-22; 13:3-21).

Lucifer ili Svjetlonoša, u Bibliji, prema proroku Isaiji, je sin zore, čije prebivalište je prvobitno bilo na Nebu, u neposrednoj Božjoj blizini i koji je poželio božanski položaj (Isaija 14:12-14) tako što bi se izjednačio sa Sinom Božjim. Biblija ga takođe identifikuje kao anđela heruvima (zaklanjača) najvišeg reda (Ezekiel 28:12-15), kojeg je, nakon prvobitne pobune protiv Boga, pobijedio arhanđel Mihael odnosno Hrist kao Zapovjednik anđela (uporedi Danilo 10:13,21; 12:1; Otkrivenje 12:7, Juda 1:9 i 1. Solunjanima 4:16) i zbacio na zemlju sa trećinom drugih anđela pobunjenika sledbenika Lucifera (Otkrivenje 12:3,4,7-9). U istom pasusu ovaj pali anđeo se poistovjećuje sa Sotonom (u značenju „protivnik“), đavolom („diabolos“ koje znači opadač, lažni optužitelj, onaj koji je sklon klevetanju), aždajom i starom zmijom (referenca na Postanje 3. glava), koji je prouzrokovao pad ljudskog roda u grijeh.

Pali anđeli su zapravo demoni, tuđi lažni bogovi, potčinjeni Luciferu (Isaija 14:12-15; Otkrivenje 12:9), koji djeluju kao Božji neprijatelji koristeći pali ljudski rod za svoje ciljeve (1. Petrova 5:8; 2. Korinćanima 4:4; 11:14-15; 12:7). Biblija ih takođe opisuje kao zle (Matej 10:1) i nečiste duhove (Marko 1:27; Otkrivenje 16:13), kosmičke vladare tame (Efescima 6:12).

 

Kakvoća zla. Zlo kao personalni izbor i čin.

Osnovno pitanje je da li je zlo vječno ili privremeno. Postoje dvije mogućnosti: i) sila dobra je na ovom svijetu privremeno pod uticajem ograničene, podređene ili obuzdane sile zla; ii) sile dobra i zla postoje na svijetu i jednake su u snazi, nezavisne jedna od druge i su-vječne. Prvo je biblijski koncept, a drugo koncept dualizma. Ako u univerzumu zaista postoje dvije nezavisne, vječne sile dobra i zla, obje bi ravnopravno mogle tvrditi za sebe da su „dobre“, dok je ona druga „loša“ – imali bismo dva izvora istine. I to je upravo ono što nalazimo u ljudskim ideologijama. Dok će biblijski vjerujuća osoba dokazivati da je Lucifer prvi pobunjenik i uzročnik zla, s druge strane u učenjima raznih filozofa i okultista naći ćemo tvrdnje da je Lucifer zapravo prosvetitelj i oslobodilac čovječanstva, bez obzira da li ga shvataju personalno ili kao naš unutrašnji antagonizam.

Su-vječno postojanje dobra i zla zahtijevalo bi i treću kategoriju u univerzumu: spoljni, nezavisni standard koji bi odlučivao između njih. Ako ovaj spoljašnji standard postoji, on je ustvari nadmoćan nad ove dvije sile i to je istinski Bog univerzuma. On postoji ili stoji sam po sebi i sam od sebe, bez zavisnosti od drugog, dodatnog standarda. Bog je izvor života i apsolut svih standarda i zakona. Iz tog razloga, zlo zahtijeva postojanje dobra prije nego što ono stvarno može nastati. Zlo ne može stajati samo za sebe, ne može opstati nezavisno. Stoga mi znamo da nadmoćni, objektivni standard u univerzumu („samopostojeći entitet“) nužno mora biti sila dobra, dok sila zla nužno mora biti podređena sila. Odatle zaključujemo da svako zlo mora biti povezano sa personalnim, ličnim izborom. Da bi sila zla djelovala na zao način, ona prvo mora odlučiti da dovede u sumnju i izopači nešto što je inače dobro (što postoji u svom prvobitnom, neukaljanom stanju). Odluka kao takva zahtijeva inteligenciju i slobodnu volju. Inteligencija i slobodna volja su atributi personalnih bića. Stoga je zlo moralo nastati kroz voljni akt jednog personalnog bića. Prvi nosilac zla može dalje uticati na druga personalna bića i na taj način raširiti zlo kao stvarnost u domenu njihove egzistencije. Svako personalno biće dalje u lancu širenja zla snosi vlastitu odgovornost za svoj (pogrešan) izbor i (po)grešnu akciju. Prema tome, zlo ima svoju progresiju, težnju ka širenju, koja je istovremeno samodestruktivna. Zato što je zlo moglo isključivo da bude aktivirano iz alternative do opcije od strane slobodnog moralnog bića, i zato što funkcioniše kroz koncept mješavine dobra i zla, zloupotrebljavajući dobro u svrhe koje Tvorac originalno nije postavio, problem zla se nikako nije mogao riješiti preventivnom akcijom od strane Boga ili rezom putem primjene (sve)moći. Prije nego što se zlo iskorijeni jednom zauvijek, moraju biti riješena sva pitanja istine i zablude koja pokreće inicijacija zla, uključujući i dovođenje u sumnju karaktera samog Boga i ustrojstva života. Dotle stvorenja obuhvaćena pobunom stradaju i pate kao i kompletna tvorevina. Stoga Plan spasenja obuhvata sva pitanja velikog konflikta koja imaju za cilj opravdanje Božjeg koncepta i karaktera i spasenje čovjeka.

Zlo, prema tome, ne može biti fiktivno niti mistično i neuhvatljivo, već ima svoje nosioce koji snose odgovornost za njegovu inicijaciju i širenje. Kad takav koncept pokaže sve svoje rodove, tada će Superiorni Entitet (Bog) učiniti kraj zlu. Postojanje prvobitnog zlog, ograničenog i podređenog, ličnog bića (identifikovanog u Bibliji kao Lucifer ili Sotona) je razumljivo čak i izvan biblijskih tvrdnji. Ali takva razmišljanja prožeta su ograničenim filozofskim zaključcima ljudi koji i sami pate zbog zla prisutnog u svojoj prirodi za koje „prirodno“ traže iracionalno opravdanje. To je glavni razlog zašto filozofija podbacuje, lišena posebnog otkrivenja istine kakvo nalazimo u Svetom pismu.

Razmotrićemo sada pitanje razlike u odgovornosti pobunjenog Lucifera i pobunjenih anđela i pobunjenog čovjeka. Pošto su anđeli bića koja žive u neposrednom Božjem okruženju, s razlogom možemo pretpostaviti da su oni prva Božja stvorenja. Blizina Bogu i njihova dugovječnost znače najveće prednosti u živoj manifestaciji Božje ljubavi, pravednosti, istine i ostalih karakternih atributa. Ako se iko mogao osvjedočiti u savršenstvo Božjeg poretka života, to su bili anđeli. Stoga pobuna jednog takvog bića ima posebnu težinu. Ali zato što pobuna u svom začetku uvodi novo, dotle nepoznato stanje, i otvara sumnje i nedoumice u vjerodostojnost postojećeg poretka, Lucifer je takođe imao određeni period milosti, za koje vrijeme se mogao pokajati. Otvorena pobuna označila je prelazak te granice, te su Lucifer i njegove pristalice morali biti uklonjeni sa Neba. Za njih nije postojalo nikakvo više otkrivenje Božjih atributa i istine koje bi ih moglo privesti pokajanju i vratiti u prvobitno nepalo stanje (Jevrejima 6:4-6).

S druge strane, Zemlja sa čovjekom kao odgovornim upraviteljom njenih dobara bila je novostvorena planeta za život. Pred čovjekom, stvorenim po Božjem obličju, stavljen je test poslušnosti. Logično, povjerenje u Boga i odanost Bogu garantovali su bezbjednost, sreću i mir Adamu i Evi i svim njihovim potomcima. Iako su bili upozoreni na djelovanje Lucifera, naši praroditelji su pali kao žrtve njegovog koncepta dualizma i obmanjivačkih obećanja o „nezavisnosti“ i sticanju statusa „boga“ za sebe, samodovoljnog i sopstvenog izvora života i kreatora vlastitih puteva i obrazaca ponašanja. Međutim, položaj Lucifera i palih anđela i položaj palog čovjeka nije bio isti. Težina njihovog grijeha nije bila ista, jer čovjek nije imao privilegije prethodnog iskustva i osvjedočenja kao anđeli. Čovjek je bio zaveden, ali, kao što smo već u prethodnom dijelu izlaganja konstatovali, to ne skida s njega odgovornost. Tako ni počinjeni lični grijesi Adamovih potomaka ne isključuju ničiju individualnu odgovornost i pored činjenice da se rađamo sa prirodom koja je podložna grijehu. Kolektivno nasleđe ne anulira individualnu odgovornost. Postoje nekolika osnovna razloga koji podržavaju ovu tvrdnju: 1) posle pada u grijeh ljudi nisu prepušteni sami sebi; 2) čovjek je i dalje ostao slobodan u smislu donošenja moralnih odluka i izbora, sposoban da pravi razliku između dobra i zla; 3) sklonosti ka grijehu su pasivne sve dok ih mi voljno ne aktiviramo i kasnije voljno upražnjavamo (ako ovo nije tačno, sam Isus bi bio grešnik zbog ljudske prirode koju je ponio od Abramovog potomstva). Činjenje ili nečinjenje grijeha je uvijek voljni izbor. Iskušenje samo po sebi nije grijeh sve dok ne sazri do odluke o realizaciji, pa makar to bilo u mislima u nedostatku prilike za konkretnu akciju. Dakle, mi se ne možemo izgovoriti da smo „nepopravljivi i bespomoćni grešnici“ zbog nasleđa prvobitnog grijeha, najprije zbog Božjeg plana spasenja u našu korist koji podrazumijeva aktivnu Božju milost i zaštitu. Kad bismo mogli, to bi istovremeno značilo da su svi Božji uputi, Zakon, svjedočanstva, opomene i kazne tokom istorije grijeha bili besmisleni i nepravedni jer čovjek jednostavno nije u stanju ispuniti Božja očekivanja. Međutim, cijeli problem sastoji se u odbijanju čovjeka da sarađuje sa Bogom ili njegovom voljnom opredjeljivanju za nevjerstvo i satanizam. Odatle i podjela na dvije grupe ljudi na Zemlji (Postanje 3:15).

Zaključujemo, dakle, da se pozicija palih anđela i palog čovječanstva bitno razlikuje: čovjek je sudionik Plana spasenja, pali anđeli to nisu (vidi: Juda 1:6). Biti sudionik Plana spasenja podrazumijeva aktivno Božje djelovanje u našu korist. To se odnosi na opštu i spasonosnu Božju blagodat, od kojih je prva raspoloživa svim ljudima, a druga dolazi na odgovor vjere i saradnje čovjeka sa Bogom u djelu spasenja.

 

Božji poredak, sloboda i pobuna

Bog je apsolut svih vrijednosti koji se ne mijenja (Jakov 1:17; Malahija 3:6), čiji moralni karakter i ljubav su vječni kao i On sam (Jeremija 31:3). Dakle, osnov za uspostavljanje poretka života je Božji savršeni karakter. Pojam „savršenstvo“ pokriva četiri najvažnija aspekta u apsolutnom smislu: ljubav, pravednost, istinu i milost (Psalam 85:10). U prožimanju četiri navedene vrijednosti postoji toliko prefinjena ravnoteža i perfekcija koja na određeni način sama sebi ne dozvoljava odstupanje ni za najmanju nijansu u nekom od tih aspekata, a opet se svi savršeno usklađuju. Stoga je Bog u svakom smislu isključen kao uzročnik bilo čega lošeg i bilo kakvog povoda za zlo i grijeh.

Bog, dakle, stvara bića po svom obličju. Ali postoji kvalitativna razlika između Stvoritelja i stvorenja. Stvorenje je srećno, ispunjeno i bezbjedno u sistemu sve dok se kreće u svom domenu, za čiju održivost ima sopstvenu odgovornost (zbog slobodne volje). Održivost života među stvorenim moralnim bićima počiva na dva osnova: zdravom odnosu ljubavi i povjerenja prema Tvorcu i zdravom, smislenom i svrsishodnom odnosu ljubavi i povjerenja sa drugim stvorenjima, bilo da se ona nalaze u istoj ravni ili podređena u hijerarhiji koju je Bog uspostavio.

Ali kroz čin stvaranja slobodnih moralnih bića po svom obličju, Bog se svjesno izlaže riziku da upotrebom svoje slobodne volje nekada neko biće ugrozi sistem tako što će okrenuti svoju volju i potencijale svog bića u alternativnom pravcu. To znači da su zlo i grijeh od početka stvaranja postavljeni kao alternativa koji nisu imali apsolutno nikakve konotacije niti učinak na poredak do njihove eventualne aktivacije. Treba napomenuti da se ovo ne odnosi na Božjeg jedinorođenog Sina, koji je obličje samog Boga Oca i kroz koga je sve stvoreno (Kološanima 1:15-16), u jedinstvu sa Ocem (Jovan 10:30).

Sloboda je mogućnost samostalnog, voljnog djelovanja po vlastitom izboru, mogućnost samoodređenja moralnog bića u skladu sa svrhom života. Logično, ako ne razumijemo šta je svrha života, nećemo imati ispravno shvatanje slobode. U prethodnom izlaganju već smo zaključili da zlo mora biti povezano sa ličnim, personalnim izborom voljnog, inteligentnog bića. To nas dalje dovodi do jednostavnog zaključka da će zlo neminovno ugroziti našu slobodu. Zlo je aktivni razarajući samodestruktivni princip koji ima silu da ugrozi cijeli sistem i vuče ga u propast. Na personalnom nivou, pristanak na zlo oštećuje najprije duhovni aspekt ličnosti, izazivajući time poremećaj i svih drugih aspekata odnosno pokretanje mehanizama destrukcije.

Pošto su sva živa bića stvorena sa svrhom, međusobno zavisna i u određenoj korelaciji, personalno zlo jednog od njih izaziva neposrednu opasnost ugrožavanja ostalih i cijelog sistema, uključujući i prirodu. Prosto ne postoji opcija da ustanemo protiv sistema, koji počiva na ljubavi istini, pravdi i dobroti, kakav je Bog dizajnirao i stvorio, a da ne pokrenemo promjenu sopstvene ličnosti na zlo i napadnemo sve njegove vrijednosti, te se napokon distanciramo i od samog Tvorca. To je istovremeno način na koji slobodno moralno biće odbacuje svoju slobodu. Dakle, sloboda se gubi kad ne ispunjavamo svrhu života (zbog toga pojam „grijeh“ ima za jedno od značenja „promašaj cilja“). Jer zlo nema sposobnost da donese slobodu ili kvalitativno veću slobodu na božanskom nivou, kakvu je Sotona ponudio Adamu i Evi. Otvaranje opcije da možemo imati ličnu iskustvenu spoznaju dobra i zla (koncept satanizma) i uživati veću slobodu je utopija. Razlog je naravno progresija zla koje parazitira uz dobro i koja se neće zaustaviti do konačnog samouništenja.

Samo sistem, poredak života koji je Tvorac uspostavio, garantuje održivost slobode. Zbog toga se u Bibliji Božji Zakon naziva zakonom slobode (Jakov 2:12). Moralni Zakon je definicija života i međusobnih odnosa u ravni Bog – stvorena bića i nadređen je prirodnim zakonima. Alternativa tome može biti samo bezakonje, spoznaja zla, koja po automatizmu uvodi ropstvo umjesto slobode. Ropstvo čemu? Grijehu, zlu ili bezakonju kojem robuju jednako prevaranti i prevareni (vidi: 2. Timoteju 3:13). Ropstvo grijehu znači ropstvo smrti. „Svako ko čini grijeh, rob je grijeha.“ (Jovan 8:34) „Plata za grijeh je smrt.“ (Rimljanima 6:26)

Kontaminacija zlom i grijehom neminovno urušava sposobnosti njihovog nosioca da ispravno vrednuje stvari. To znači da mi sami ne možemo biti standard za definiciju slobode, jer smo ne-slobodni. Slobodna volja znači da čovjek ima mogućnost odlučivanja šta će činiti, ali i da time ima odgovornost za svoje odluke. Slobodna volja znači da čovjek ima uticaja na svoju sudbinu. Ukoliko mogu da odaberem put kojim ću ići, ja sam kriv ako me taj put ne odvede do željenog cilja. Međutim, ukoliko je čovjek unaprijed determinisan bilo hemijskim procesima u mozgu, genetikom, bilo bogom ili bogovima koji u potpunosti gospodare njegovim životom ili „sudbinom“ tada su nam praktično vezane ruke da ga osuđujemo za bilo šta.

 

Laž kao oruđe protiv istine i Otac laži

Laž je tvrdnja suprotna istini. Laž i obmana su negiranje istine ili falsifikovanje istine. Laž proizlazi iz sebičnosti, usmjerenosti na sebi i težnje da se manipulacijom drugi dovedu u zabludu. Da bi bila uspješna, laž se zasniva na izopačenju istine. Otuda poslovica da u svakoj laži ima pola istine.

Kako Bog gleda na laž rečeno nam je u samom Dekalogu gdje deveti uput obavezuje na istinu i govori protiv upotrebe laži. U završnoj knjizi Biblije, u Otkrivenju 21:27, stoji da ništa nesveto i niko ko se služi lažima ne može ući u Božji grad i naslijediti spasenje.

Kao što postoji Izvor istine, koje je Bog, tako postoji i prvobitni inicijator laži. U Bibliji ta ličnost se identifikuje kao Sotona ili Đavo, pali anđeo najvišeg reda, Lucifer.

„Vaš je otac Đavo i želite da postupate po željama svog oca. On je bio ubica ljudi od početka i nije ostao postojan u istini, jer u njemu nema istine. Kad govori laž, svoje govori, jer je lažov i otac laži.“ (Jovan 8:44)

Ovu svoju osobinu, Sotona je „imputirao“ ljudskom rodu kad je naše praroditelje naveo na grijeh. Od tada istorija čovječanstva je isprepletena lažima i obmanama svih vrsta.

U 1. Jovanovoj poslanici iznesena je jedna zastrašujuća činjenica: „Cio svijet je u vlasti Zloga.“ (1. Jov. 5:19)

 

Pad čovjeka

Nakon svog pada na Nebu, Sotona je naveo naše praroditelje na Zemlji da izađu izvan okrilja Božjeg poretka života i otkažu lojalnost Bogu.

A zmija je postala lukavija od svih životinja poljskih koje je Gospod Bog načinio, i rekla je ženi: „Da li je Bog zaista rekao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?“ (Postanje 3:1)

U ovom stihu se uvodi lik zmije. Nemamo razloga da pretpostavimo da su životinje imale moć govora i razuma u ovom trenutku. Rečeno nam je da je zmija najlukavija ili najpametnija od svih poljskih životinja. Ovo je od hebrejskog izraza ā’rum, koji takođe znači „razborit“ ili „lukav“. Sam pojam nije nužno negativan. Međutim, kao i kod svakog dara ili sposobnosti, način na koji se odluči da se koristi čini razliku između grijeha i pravednosti. U ovom slučaju, zmija koristi „lukavost“ kako bi pridobila ljude za svoje ciljeve.

Ne slažu se svi proučavaoci Biblije, ali većina razumije ovu zmiju kao medijuma – stvarnu životinju tj. zmiju – kroz kojeg govori Sotona. Čini se da je to u skladu s onim što znamo o Sotoni iz drugih odlomaka u Bibliji. Prije svega, Sotona i drugi demoni su duhovna bića, ne fizička, ali sa sposobnošću da preuzmu kontrolu i nad ljudima (Luka 22:3) i nad životinjama (Marko 5:11-13). Isus opisuje Sotonu kao oca laži (Jovan 8:44), a Postanje 3 opisuje prve zabilježene laži koje su se čule na zemlji. Konačno, Otkrivenje se odnosi na Sotonu kao na aždaju, „drevnu zmiju“ ili „staru zmiju“ (Otkrivenje 12:9; 20:2).

Prve zabilježene riječi „zmije“ upućene ženi osporavaju Božje upute jednostavnim pitanjem, bacajući sumnju na Božje riječi. Čini se da zmija ili pogrešno navodi ili dovodi u pitanje Božja ograničenja o tome šta ona i muškarac mogu jesti: „Da li je Bog zapravo rekao da ne smijete jesti sa svakog drveta u vrtu?“ Insinuacija je odmah na određeno ograničenje koje bi isprovociralo Evu da rasuđuje o Božjim namjerama, karakteru i pravednosti. Ovo je podsticaj na sumnju i preispitivanje.

A žena odgovori zmiji: „Možemo da jedemo plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s drveta koje je usred vrta, Bog je rekao: ‘Ne jedite ga i ne dirajte ga da ne umrete.’“ (Postanje 3:2-3)

Stihovi 2 i 3 opisuju ženinu reakciju. Ona odmah ispravlja zmiju: „Možemo jesti plodove drveća u vrtu.“ Ovaj dio odgovora je sasvim u redu. Njen odgovor je tačan, ali natjerati je da se upusti u diskusiju dio je đavolje zamke. Drugi dio odgovora pokazuje njeno nedovoljno razumijevanje. Žena je, slučajno ili iz iskrenosti, dodala dodatni sloj Božjoj izjavi. Ograničenje da im nije bilo dozvoljeno ni da dodirnu drvo nije bilo dio stvarnog Božjeg uputa (Postanje 2:16-17). Eva je vjerovatno namjerno pogrešno citirala u nastojanju da zabrana bude naglašenija.

Umjesto da pojača njenu spremnost da posluša, ovaj dodatak Božjim riječima zapravo čini Sotoninu strategiju djelotvornijom. U kontekstu ovog razgovora, njena greška čini da Bog izgleda još restriktivnijim nego što jeste. Eva time suptilno otkriva svom zagonetnom sagovorniku da je zainteresovana za dalji dijalog i ono što on nagovještava. Na koji način? Zmija se već nalazila na drvetu i bila u neposrednom kontaktu sa stablom. Ako je Božji uput zaista uključivao i nedodirivanje drveta, time Eva već šalje signal sagovorniku da se takvo Božje ograničenje ne poklapa sa stvarnošću, jer zmija dira drvo i ne samo što je živa već pokazuje i odlike vanredne inteligencije i sposobnosti koje nije imala. Time Eva aludira da je prvi korak ka kršenju zabrane već napravljen. I ništa se loše nije dogodilo. Ako nema nikakvih posledica po zmiju, zašto bi imalo po nju? To je razmišljanje koje vodi relativizovanju ozbiljnosti prestupa.

Zmija će se brzo usredsrediti na pitanje Božjeg karaktera, Njegovog poštenja i Njegove pravednosti.

Na to zmija reče ženi: „Ne, sigurno nećete umrijeti. Jer Bog zna da će vam se onog dana kada ga budete jeli otvoriti oči i da ćete postati kao bogovi, znajući dobro i zlo.“ (stihovi 4-5)

Nakon što je ženu uvukla u razgovor o Božjim ograničenjima za njihovu hranu, zmija sada potpuno protivrječi Bogu. Sotona preko zmije odbacuje Božje upozorenje da će ljudi umrijeti ako jedu voće sa Drveta spoznaje dobra i zla.

Ovaj razgovor služi kao prototip za iskušenje grijeha. Zmijina strategija počinje tako što započinje razgovor o tome, zatim suptilno dovodi u pitanje pravednost postavljenog ograničenja, a zatim otvoreno naziva Boga lažovom. Do današnjeg dana, svako iskušenje grijeha je, na nekom nivou, pitanje Božjeg karaktera koje koristi isti put: da li je Bog zaista dao tu izjavu… da li Bog zaista govori istinu… da li treba da vjerujem onome što On kaže… zar ne znam bolje… zar ne bih trebao izabrati svoj put? Ovo su pitanja, i put ponosa i grijeha, kroz koji će zmija voditi Evu.

Ova insinuacija takođe je implicirala da čovjek ima samoodrživ život, nezavisno od Boga, koji ne zavisi od poslušnosti Bogu, tj. da i sam može postati kao bog kroz spoznaju dobra i zla. Lucifer je sugerisao da su on i njegovi pali anđeli taj red nezavisnih besmrtnih „bogova“ i da ljudski rod može steći to isto iskustvo. Eva mu je prethodno „pomogla“ da izrazi ovo kao činjenicu pošto je bilo očito da je zmija dodirivala „zabranjeni“ plod i ništa joj se loše nije dogodilo.

Ideja u urođenoj bezuslovnoj besmrtnosti postala je jedna od ključnih obmana satanizma iz koje su se razvila vjerovanja o nekom obliku zagrobnog života. Ali Božja Riječ uči da jedino Bog ima besmrtnost (1. Timoteju 6:16), dok je stvorena bića mogu imati samo pod uslovom poslušnosti (Postanje 2:17) ili kao pali grešnici po Hristu (Jovan 3:16; 1. Jovanova 5:11-12).

Jedan ključni aspekt Sotonine strategije je, naravno, da on nikada u potpunosti ne laže. Uvjerljiva obmana je uvijek izgrađena na poluistinama o Božjim namjerama i ograničenjima. Kao što ćemo uskoro vidjeti, Adam i Eva nisu odmah fizički umrli nakon što su pojeli voće sa Drveta spoznaje dobra i zla. Međutim, oni su umrli kao rezultat svoje odluke, i duhovno i fizički. Započeli su „sporo umiranje“ kroz proces starenja i odmah su izgubili vezu sa Bogom. Oni su se duhovno odvojili od izvora svega života. U Novom savezu, Pavle će ovo opisati kao mrtvost u svojim grijesima, stanje duhovne smrti u koje se svako od nas po rođenju nalazi (Efescima 2:1-2).

Sada Sotona otkriva u šta želi da Eva vjeruje: da je pravi Božji motiv za Njegovu vladavinu sebičnost. Prema Đavolu, Bog samo želi da ih uplaši kako ne bi postali kao On. Bog je takmičarski i ljubomoran. Ne može mu se vjerovati da daje naloge za njihovo dobro.

U stvari, kaže zmija, ako jedu to voće, otvoriće im se oči. Konačno će vidjeti svijet onakvim kakav zaista jeste, znajući sve stvari: „dobro i zlo“, baš kao Bog. Kao i u prethodnom stihu, ova obmana sadrži djelimičnu istinu. Gledajući unaprijed nekoliko stihova, vidimo da su se čovječanstvu otvorile oči. Spoznaju dobro i zlo. Ali to znanje im ne donosi ni Božju moć, ni Njegovu mudrost, ni sposobnost da vole. Znanje bez odgovarajuće zrelosti donosi izopačenost. Čovječanstvo nije opremljeno za ovo znanje, pa im ono donosi sramotu, strah i bol. Oni dobro upoznaju tako što ga napuštaju. Oni stiču znanje o zlu čineći ga po prvi put u ljudskoj istoriji.

Snaga u Sotoninom iskušenju bio je njegov napad na Božji karakter i motive: Ne slušaj Boga jer On nije ni dobar, ni pun ljubavi, ni dostojan povjerenja. Đavo kaže da Bog želi da nam oduzme iskustvo istinske moći, da dobijemo puno razumijevanje. Ovo pretpostavlja da je čovječanstvo u poziciji da sudi o karakteru Boga. Ta laž nastavlja tjerati ljude ka grijehu i dalje od dobrog Boga koji nas voli.

Tada je žena vidjela da je drvo dobro za jelo, da je primamljivo i požudno za oči i za sticanje spoznaje. I uzela je plod njegov i jela ga. I takođe je dala i svom mužu, kad je bio s njom, pa je i on jeo. (6. stih)

Sotona ja naveo Evu na iskušenje grijeha, ali granica je pređena tek u trenutku koji je ovdje opisan. Stih otkriva Evina tri motiva za prelazak te granice: plod drveta sada je postao poželjan za jelo, za fizičko zadovoljenje hranom, drvo je bilo vizuelno privlačno, i drvo je moglo učiniti mudrijom u smislu sticanja uzvišenije spoznaje. Ti motivi su usko povezani sa opisom apostola Jovana stvari koje još uvijek pokreću svijet kakav danas poznajemo: požuda tijela, požuda očiju i oholost života (1. Jovanova 2:16).

Kao odgovor, Eva uzima voće i jede ga. Ona je tada faktički postala grešnica i nosilac iskušenja.

Profil nosioca iskušenja zahtijevao bi zasebnu analizu. Lucifer, anđeo najvišeg reda, samoinicirao je egocentričnost i oholost u svom biću, te pokrenuo pobunu protiv Boga na Nebu, dovodeći u pitanje Njegov karakter i poredak života koji je Bog uspostavio. Lucifer je nametnuo nedoumice lažnim predstavljanjem stvarnosti i lažnim prikazima navodne uskraćenosti stvorenih bića od strane Stvoritelja. Tvrdio je da anđelima nije potreban nikakav Zakon, da sami mogu birati svoj put i biti bogovi za sebe. Svojom politikom i lukavstvom obmanjivanja uspio je pridobiti trećinu anđela na svoju stranu, što se na kraju završilo njihovim protjerivanjem sa Neba.

Bog stvorenim moralnim bićima daruje slobodnu volju, i to je bio koncept primijenjen prilikom stvaranja čovjeka. Čovjek je stvoren kao kreativno i odgovorno biće sa svim potencijalima za život po Božjem dizajnu. Bog daje čovjeku najbolju polaznu poziciju ali ono što mu ne može dati je apsolutno savršenstvo, jer čovjek ima pred sobom ciljeve na kojima sam treba raditi. I ti ciljevi uvijek otvaraju nove perspektive i pružaju nove mogućnosti, dajući smisao životu. Upravo iz tog razloga, Bog testira lojalnost čovjeka, upoznatog sa prvobitnom pobunom.

Božji uput bio je vrlo jasan, sa predočenim posledicama: prestup donosi smrt koja je suprotnost životu. A u stanje prestupa se ulazi tako što se poseže za spoznajom zla, ili tačnije za mješavinom dobra i zla. Mješavina dobra i zla je smrtonosna kombinacija. Zašto? Zato što spoznaja zla implicira da dobro nije samo po sebi dovoljno „dobro“ i da takav izbor podrazumijeva izlazak izvan okvira uspostavljenog poretka i otkazivanje lojalnosti Bogu, motive, želje i planove koji će pokvariti dobro i zloupotrijebiti ga u zle i sebične svrhe. Spoznaja zla neminovno donosi otuđenje i razdvojenost od Boga, Izvora života, ljubavi, dobra i pravednosti, jer takav sklop ličnosti više nije podesan za zajednicu sa Bogom. Odvajanje od Izvora života jednako je propadanju i smrti.

Lucifer, s planom da izazove pad čovjeka, što bi mu omogućilo da stekne novo uporište za borbu protiv Boga, bio je svjestan kompleksnosti sprovođenja te namjere i da to nije lak zadatak. U svom iskušenju, Sotona se nije mogao samo pojaviti u pogodnom momentu, pokazati na drvo i reći: „Hajde, jedi taj plod“. Takav istup bi rezultirao neuspjehom, što bi ga još više udaljilo od mogućnosti da ostvari svoj plan. Zato je prvi korak u njegovoj strategiji bio da djeluje prikriveno preko medijuma – zmije. Prvi pokušaj bio je presudan. I stoga je odabrao slabiju kariku u zajednici – ženu, preko koje bi zatim, kao novog opasnijeg medijuma, naveo Adama na prestup (Adam se solidarisao sa Evom u prestupu).

Sotonin prvi korak u obmani Eve bio je da ona dovede u pitanje istinitost Božje riječi. Da bi je na to naveo, Lucifer je već imao adut u rukama još prije započinjanja dijaloga. To je bila zmija, upravo na drvetu spoznaje dobra i zla. Zmija koja govori! Životinje su po Božjem planu stvaranja bile podređene čovjeku, što je svakako bio slučaj i sa zmijom. To je bio razlog više da Eva ne doživi pojavu zmije kao opasnost po nju. Lično pojavljivanje Lucifera dakako bi imalo učinak pokretanja alarma. Dakle, scena za lažiranje stvarnosti je bila postavljena.

U prvom koraku, Sotona Božji uput za dobro čovjeka predstavlja kao određenu zabranu – uskraćivanje nečega što se može imati. Eva je progutala mamac. Umjesto da kaže: „Ovo je Eden. Bog je to napravio, i sve je jako dobro. Nezamislivo je da dovodimo u pitanje Njegovu mudrost, dobrotu i ljubav. Ako On kaže da ne radimo nešto, onda je to za naše dobro. Nemam o čemu da razgovaram s tobom. Odlazi odavde!“

Vraćajući se opet Evinom kušanju, da li je održiva teza da je Bog naknadno dao uput da drvo spoznaje dobra i zla ni ne dotiču. Ne, iz prostog razloga što su baveći se dugim poslovima u vrtu to drvo mogli nehotice dotaći. To svakako ne bi moglo imati posledice po njih, jer ne postoji voljna namjera činjenja prestupa. Samo po sebi, to drvo nije bilo „opasno“ na bilo koji način. Prestup je mogao biti hotimičan samo jedenjem ploda. Pored obilja hrane u Edenu i drugdje, oni nisu imali nikakve potrebe za bilo čim drugim. Tako posezanje za plodom sa drveta spoznaje dobra i zla nije moglo biti pitanje fiziološke potrebe za hranom. Moglo je biti isključivo završni čin namjere da se uđe u prestup. Nehotični fizički kontakt sa drvetom sam po sebi ne bi morao značiti ništa.

Činjenica da nije imala namjeru konsultovati Adama za mišljenje dodatno potvrđuje Evinu odluku da se upusti u „avanturu“. Ona sama je već počela stvarati vizuru zabrane ili uskraćivanja nečega. To su iste indicije koje upućujemo diskretno i sada kada nam je primamljivo određeno iskušenje. Takva „signalizacija“ može biti odaslana i kroz pretjerano naglašavanje zašto ne bismo „smjeli“ nešto učiniti. To je psihologija priželjkivanja prestupa kada je podignut lažni odbrambeni mehanizam samo kao diskretni signal drugoj strani da nastavi što je započela. Tako se još više povećava napetost i stvara grozničava čežnja da se ide do kraja.

Eva nosi iskušenje dalje do Adama. Sotona sada može biti samo posmatrač. Vrlo je vjerovatna pretpostavka da je Adam shvatio što se dogodilo sa Evom i da je žrtva kušača. Pošto je Adamu data najviša odgovornost, grijeh je za sada bio samo Evino lično iskustvo. Da bi se dogodio konačan i neopoziv pad čovječanstva u grijeh, neophodan je bio Adamov pristanak.

Zašto je Adam podlegao? Nije vjerovatno da je to bilo zbog Evine argumentacije kako je jela „zabranjeni“ plod i ništa loše joj se nije dogodilo. Može biti i da je djelovala veselo i razdragano kad je prišla Adamu noseći plod. Ono što je sigurno najteže bilo Adamu je pomisao na razdvajanje od žene s kojom se sjedinio. I on se jednostavno solidarisao s njom kako je ne bi izgubio. Uzeo je plod i jeo. Prema Bibliji, Adamov grijeh uzrokuje čovjekov pad (Rimljanima 5:12).

Koji plod su pojeli Eva i Adam? Gotovo svi ljudi – čak i oni „učeni“ – govore o Adamu i Evi koji su jeli „jabuku“. Ova ideja je postala toliko ukorijenjena u javnom znanju i govoru da je vjerovatno najraširenija zabluda. U stvari, istaknuti čvorić na grlu muškaraca – takozvana „Adamova jabučica“ – dobio je svoje ime po takvoj gluposti. Ne postoji biblijski dokaz da je jabuka bila plod drveta spoznaje dobra i zla. Ipak ilustracija zagrižene jabuke ili zmije omotane oko stabla su primarni iako možda ne i „najveći“ satanistički simboli.

Šta je bilo drugačije u vezi sa voćem na drvetu znanja? Očigledno da se radilo o jedinstvenom drvetu koje se nalazilo u sredini Edenskog vrta i nigdje drugo. Da se drvo s takvim plodovima nalazilo još na nekim mjestima u njihovom bližem i daljem okruženju, tada se iskušenje ne bi vezalo isključivo za drvo „usred vrta“ (Postanje 3:3). Dalje, da je to zaista bila jabuka, morali bismo pretpostaviti da je Bog na cijeloj planeti na početku stvorio jedno jedino stablo te voćke. Naravno ta pretpostavka potpuno je nerazumna. Nema nijednog razloga da mislimo da jabuka nije bila uključena u dostupno jestivo voće odmah po stvaranju. Možemo zaključiti da biblijski narativ i zdrava logika ukazuju da su „drvo spoznaje dobra i zla“ i „drvo života“ bila drveća jedina te vrste locirana samo u Edenskom vrtu. I dok je Bog posle Pada u grijeh iz razumljivih razloga onemogućio ljudima pristup „drvetu života“, pristup „drvetu spoznaje dobra i zla“ je izgubio smisao, jer to voće samo po sebi nije bilo otrovno ili nejestivo. Test se sastojao jednostavno u lojalnosti Bogu. Ipak, imajući u vidu činjenicu da su anđeli čuvali pristup „drvetu života“ i da su Adam i Eva bili protjerani iz Edena, čini se sasvim vjerovatnim da nikom od ljudi više nije bio moguć pristup ni drugom jedinstvenom drvetu koje se nalazilo u neposrednoj blizini.

Ovdje se otvara još jedno pitanje: Zašto Bog nije spriječio Evin i Adamov pad?

Prinudno miješanje sa Božje strane prilikom Evinog iskušenja bilo bi kontraproduktivno. Šta bi se dogodilo da je Bog poslao anđele koji bi otjerali Sotonu i zaštitili Evu? Eva bi bila privremeno „spasena“ ali želja da ispita stvari tada bi bila dodatno podstaknuta sumnjama – sumnjama u sebe, u moguću opravdanost pobune i u Božje namjere i karakter. Odnosi bi bili dovedeni u pitanje. Kao što nije bilo mudro i svrsishodno da Bog nasilno spriječi Lucifera da zavodi druge anđele, tako ni Eva nije mogla biti zaštićena na taj način. Da je Eva reagovala kako je rečeno ranije, samo u tom slučaju Bog bi mogao da interveniše i zaštiti je, ukoliko bi to bilo nužno. Bog poštuje slobodnu volju i takođe vrednuje ličnu odgovornost moralnih bića. Adam i Eva nisu bili ugroženi od Sotone sve dok se kreću u okvirima Božjeg poretka i vjeruju Njegovoj riječi. Ali mogli su odlučiti da zloupotrijebe svoju slobodu i tu im se nije moglo pomoći nikakvom prinudnom intervencijom. Kad se posezanjem za alternativom pomiješaju koncepti, obmana u raznim oblicima može da se predstavlja kao istina i samo davanjem dovoljno vremena i jednoj i drugoj strani da pokažu rezultate mogu se trajno riješiti stvari. To je osnovna svrha Božjeg plana spasenja.

Tada su im se otvorile oči i shvatili su da su goli. Zato su spleli smokvino lišće i napravili sebi pokrivala za bedra. (7. stih)

U kontekstu priče, neposredna posledica njihovog grijeha je neočekivana i takođe tragična. Baš kao što je zmija rekla, otvorile su im se oči. Sada su shvatili mnoge stvari, uključujući i dobro i zlo. Ali ni ovo nije bila mudrost kojoj su se nadali.

Postanje 2:25 nam jasno govori da su Adam i Eva prije svog grijeha bili goli i bez osjećaja stida. Bili su zaista nevini. Sada su, istog trena, svjesni sebe i postiđeni. Iako nikada ranije nisu nosili odjeću, spoznaja o dobru i zlu stvara strašnu želju da se pokriju, da se sakriju jedni od drugih, da ne vjeruju u motive i misli druge osobe i da se zaštite. Sada su imali iskvarenu prirodu i um koji može na zao i perverzan način da percipira stvari.

Ipak, ovo je bio samo početak. Posledice njihove grešne pobune biće duboko pogubne za njih i za sve nas koji smo došli posle njih.

I čuli su glas Gospoda Boga, koji je išao vrtom za dnevnog povjetarca, pa su se čovjek i njegova žena sakrili od lica Gospoda Boga među drvećem u vrtu. (8. stih)

Stid i krivica tjeraju Adama i Evu da se kriju od Gospoda – svog Tvorca! Njihov grijeh je prekinuo njihov bliski odnos s Njim. Oni su postali otuđeni od Gospoda.

Implikacija ovog stiha je da je Gospod redovno dolazio u vrt kako bi provodio vrijeme sa Adamom i Evom. Nemoguće je tačno znati kako je to tačno bilo. Odlomak izaziva mnoga tumačenja. Kakav je oblik Bog uzeo da bude s njima? Neki to vide kao čisto metaforički izraz. Drugi pretpostavljaju da je ovo Sin Božji, što je vjerovatno tačno, ako uzmemo u obzir detalje oko stvaranja čovjeka i izjavu u Jevanđelju po Jovanu 1:18 da niko nikada nije vidio Boga Oca. Sin Božji uvijek ima izvršnu i posredničku funkciju, a direktni susret sa Bogom Ocem koji „živi u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti“ (1. Timoteju 6:16; uporedi sa Izlazak 33:20) bio bi fatalan za njih.

Ono što ćemo vidjeti je, međutim, da je jedna od najvećih posledica grijeha gubitak tih trenutaka licem u lice sa Gospodom. Umjesto da uživaju u Njegovom prisustvu, Adamov i Evin prvi instinkt je bio da se sakriju od Njega. Grijeh nas uvijek odvaja od Boga.

Gospod Bog je dozivao čovjeka riječima: „Gdje si?“ (9. stih)

Adam se nikada ranije nije skrivao od Boga. Bog nikada nije morao da pita gde je taj čovjek. Nije da Bog nije znao, naravno. Božje pitanje se ovdje ne razlikuje od bilo kojeg drugog roditelja koji postavlja pitanje svom djetetu, kada već zna odgovor. Bog želi da Adam odgovori, da se otkrije Bogu i da prizna.

Gospod se u ovom trenutku obraća samo Adamu, ne poziva Evu, niti izaziva njene postupke. On ne pita „gde ste [vas dvoje]?“ On konkretno pita: „Gdje si, [Adame]?“ Adam se, od samog početka, tretira kao onaj koji je konačno odgovoran za pad čovječanstva (Rimljanima 5:12).

On mu je odgovorio: „Čuo sam tvoj glas u vrtu, ali sam se uplašio jer sam go pa sam se zato sakrio.“ (10. stih)

Adam odgovara. Lako ga je zamisliti uplašenog, očajnog u svijesti o tome šta je učinio. Pun je srama zbog svoje novoprimljene golotinje i boji se kako će Bog odgovoriti. Ključno je zapamtiti da je ovaj trenutak bez presedana. Ljudski grijeh se nikada ranije nije dogodio. Nije postojao proces priznanja, presude ili obnove. Adam, u ovom trenutku, iskreno nema pojma šta da očekuje. On ne zna kako će Gospod reagovati, i zna samo očajničku potrebu da sakrije svoj nesveti grijeh od svetog Boga. Priznaje svoj strah, vjerovatno potpuno novu emociju. Fokusira se na svoju golotinju, ne želeći da ga Bog vidi.

Tada on upita: „Ko ti je kazao da si go? Da nisi jeo s drveta s kog sam ti dao uput da ne jedeš?“ (11. stih)

Još jednom, Gospod postavlja pitanje na koje zna odgovor kako bi natjerao Adama da prizna svoje postupke. On traži objašnjenje ko je Adamu rekao o njegovoj golotinji. Jesu li mu bili neposlušni?

Svi mi stoljećima kasnije, svako od nas se može odnositi na ovaj trenutak na fundamentalnom nivou. Svi znamo šta je prepustiti se iskušenju, sagriješiti, biti uhvaćen i suočiti se s pitanjem šta smo učinili. Budući da je grijeh ušao u svijet, ovo je temeljno ljudsko iskustvo koje se odigrava po prvi put.

Čovjek odgovori: „Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta pa sam ga jeo.“ (12. stih)

Ovo je odgovor čovječanstva na naš prvi grijeh. Nažalost, to kao po pravilu uključuje pokušaj okrivljavanja drugih.

Sada vidimo da će njihov izbor da griješe zajedno zabiti klin u Adamov i Evin međusobni odnos. Grijeh nije samo pokvario odnos čovjeka sa Bogom, pokvario je i međuljudske odnose.

Ukratko, suočen sa sopstvenom krivicom, Adam traži nekog drugog da okrivi. Ovo je od tada ljudski instinkt, norma ponašanja. U jednoj vještoj rečenici, on upire prstom i u svoju ženu i u Boga: „Žena [okrivljuje je], koju si mi Ti [okrivljuje Boga] dao da bude sa mnom“ je to učinila.

Implikacija Adamovih riječi je optužba. On kao da implicira: „Ti si zapravo kriv, jer si je stvorio, Bože. Nešto nije u redu s njom. Da, složio sam se u očajanju, ali nikada ne bih ovo uradio da ona nije otišla prva. Cijela stvar bi trebala biti između tebe i nje.“

Ovo je ružan, sramotan trenutak, ali ga svi trebamo razumjeti. Naučiti da preuzmemo odgovornost za vlastiti grijeh ne dolazi prirodno.

Tada Gospod Bog upita ženu: „Šta si to uradila?“ A žena odgovori: „Zmija me je prevarila pa sam jela.“ (13. stih)

Gospod ne raspravlja sa Adamom. Ovdje On usmjerava svoj pogled na Evu i postavlja joj otvorenije pitanje: Šta si to uradila? Evin odgovor još uvijek prebacuje dio krivice, ali je daleko jednostavniji, direktniji i više izvinjavajući od Adama: „Zmija me prevarila i jela sam.“

Ono što vidimo u oba odgovora je početak još jedne posledice grijeha: narušenih ljudskih odnosa. U stvari, u Gospodnjim izjavama o tome šta će uslijediti nakon izbora čovječanstva da griješi postaće normalan tok života. To uključuje duboke napetosti u bračnim odnosima i u svim brakovima koji slijede.

Gospod Bog zatim reče zmiji: „Zato što si to učinila, neka si prokleta među svom stokom i među svim divljim životinjama poljskim. Na stomaku ćeš se vući i prah ćeš jesti u sve dane svog života.“ (14. stih)

Sada se Gospod okreće zmiji, ali sa značajnom razlikom: On ne pita zmiju šta je uradila. On ne traži priznanje niti ulazak u raspravu sa zmijom. Kao što je ranije rečeno, konzervativni proučavaoci Biblije dosledno shvataju ovu zmiju kao medijum Sotone. Međutim, iz ovog stiha je očito da se Gospod zaista obraća pravoj zmiji – životinji – i izriče prokletstvo nad njom.

Zašto proklinjati zmiju ako je Đavo samo zaposjeo da počini svoje zlo? Očigledno, na određeni način i zmija je bila odgovorna, ali Bog je namjeravao da zmija služi kao podsjetnik svim budućim generacijama ljudi i na to ko je đavo i na Božju moć nad njim.

Zmija bi bila jedinstveno prokleta u poređenju sa svim drugim životinjama na zemlji. Da li to znači da su sve zmije ili ova posebna vrsta zmije imale noge prije tog vremena? Paganske drevne tradicije sugerišu da je prvobitna zmija imala krila, odakle potiče poznati simbol zmaja ili feniksa. Ovo je moguće, mada je takođe moguće da bi promjena fizičke prirode nakon Pada mogla biti dio ovog prokletstva.

„Staviću neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog sjemena i njenog sjemena. Ono će ti glavu zdrobiti, a ti ćeš ga u petu raniti.“ (15. stih)

U ovom stihu, objava je u potpunosti fokusirana na Sotonu. Bog obećava da će stvoriti neprijateljstvo između Sotone i žene. U stvari, njihovo potomstvo – ili „sjeme“ – ostaće neprijatelji kroz sve generacije.

Evino potomstvo, naravno, uključuje čitavo čovječanstvo, rođeno jednu generaciju za drugom do današnjih dana. Ali ko je Sotonino potomstvo? Ovo se svakako ne odnosi na stvarnu biološku djecu Đavola, jer anđeli nemaju sposobnost reprodukcije. Sotonino „potomstvo“ je figurativan izraz koji uključuje one ljude koji će vjerovati i praktikovati njegove laži – sataniste.

Pošto su svi sagriješili „u Adamu“ (Rimljanima 5:17-18), neprijateljstvo koje Bog stavlja između dva tabora ljudi ne može biti nešto prirodno, što dolazi samo po sebi. Prije svega, pojam „ženino potomstvo“ ovdje se odnosi na budućeg Spasitelja – Isusa Hrista – koji će se utjeloviti kao čovjek za potrebe Plana spasenja. Stoga je ovo prva objava jevanđelja u Svetom pismu. Zahvaljući Božjem planu spasenja, vjerni ljudi svih vjekova su zaista „u neprijateljstvu“ sa „zmijinim potomstvom“. Razlika između ova dva tabora postaće još izraženija u sledećem poglavlju Postanja.

Božja konačna objava ili proročanstvo zmiji bilo je da će potomstvo žene smrskati ili zgnječiti Sotoninu glavu, a Sotona bi ga ranio u petu. Mnogi proučavaoci Biblije vide ovo kao referencu na Hrista, Sina Božjeg, najvažnijeg Evinog „potomka“. Sotona bi ranio i povrijedio Hrista, ali Hrist bi imao konačnu pobjedu u ime čovječanstva. U Hristu svi mogu iskusiti istu tu pobjedu!

Suština Božjeg prokletstva na Sotoni je sledeća: On je neprijatelj čovječanstva od početka. Nikada mu se ne može vjerovati. Kao što je Petar napisao, on nastavlja da lovi i pokušava da proždire ljude do današnjeg dana (1. Petrova 5:8), iako mu to neće biti dozvoljeno zauvijek.

Ženi reče: „Veoma ću umnožiti tvoje muke u trudnoći i u bolovima ćeš djecu rađati. Žudjećeš za svojim mužem, a on će nad tobom gospodariti.“ (16. stih)

Ovdje se Gospod okreće ženi koja je prevarena i namjerno jela sa Drveta poznanja dobra i zla. Njegovo proročanstvo ili prokletstvo za nju ima veze sa njenim odnosima i porodičnim životom. Imati djecu može joj donijeti veliku radost, ali sama trudnoća i rađanje bi zahtijevali bolan proces. Više djece bi uvijek donosilo više bola.

Bračni odnos bi sada bio zategnut umjesto da jednostavno bude izvor ljubavi, udobnosti i pripadnosti koju bi žena željela. Drugi dio prokletstva većina tumači kao da bi žena željela da ima kontrolu nad svojim mužem, ali bi on bio gospodar. Ovo implicira takmičarski odnos i zakon jačega. Drugi vide ovo kao nagovještaj da bi ženina želja za mužem bila frustrirana njegovom ulogom autoriteta u njenom životu.

Muško poglavarstvo u bračnoj vezi nije dio prokletstva i ova ideja se ovdje ne podrazumijeva. Naprotiv, Božji odgovor na ovaj incident dokazuje da je Adamova uloga vođe i zaštitnika bila namijenjena prije nego što je grijeh ušao u svijet. Novi savez jasno pokazuje da je Božji plan za ljude brak, sa mužem kao samopožrtvovanom glavom, trebao biti prekrasna slika Hrista i Zajednice. Pavle čak citira Postanje 2:24 kada opisuje tu sliku u Efescima 5:22-33.

Umjesto toga, čini se da ovo prokletstvo uključuje sukob oko bogomdanih bračnih uloga. Adam i Eva nisu uspjeli da podrže Božji naum duhovnog vođstva, što je izazvalo najveću katastrofu u istoriji. Ovo se posebno osjeća u našim individualnim životima jer svaki supružnik ne uspijeva ispuniti Božji plan za nesebičnu ljubav i poštovanje između muževa i žena.

A Adamu reče: „Zato što si poslušao glas svoje žene i jeo s drveta za koje sam te uputio s njega da ne jedeš, zemlja neka je prokleta zbog tebe. S mukom ćeš jesti njen rod sve dane svog života.“ (17. stih)

Gospod se sada obraća Adamu. U poređenju sa kaznama koje su date Evi i zmiji, ova kletva je duža i detaljnija.

Adamov grijeh nije bio, pojednostavljeno rečeno, grijeh slušanja svoje žene. Primanje pobožnog savjeta je uvijek dobra stvar (Izreke 15:22). Umjesto toga, Adam je zgriješio što nije ustao i rekao istinu svojoj ženi kada ga je pozvala da učestvuje u njenom grijehu. Gospod jasno daje do znanja da je Adam bio nezavisno odgovoran za svoj izbor da jede sa drveta. Ne bi mu bilo dozvoljeno da se izvuče sa prebacivanjem krivice na nju ili bilo koga drugog.

Kao i kod Eve, Adamovo prokletstvo predstavlja teškoće u obavljanju neophodnog životnog posla, u činjenju nečega što bi inače donijelo veliku radost i smisao njegovom postojanju. Umjesto da se lako ubiraju plodovi, kao što je to bio slučaj u vrtu do sada, zemlja će biti prokleta. Kompletna tvorevina je od tada pod prokletstvom, što je potvrđeno u Rimljanima 8:20-22. Adam, i naravno njegovi potomci, će s mukom dobijati od zemlje prinos jestivih usjeva. I ovo prokletstvo će ga pogađati sve dane njegovog života.

Zanimljivo je primijetiti da je Evino prokletstvo uključivalo bol i borbu u njenim porodičnim odnosima, dok Adamovo uključuje bol i frustraciju u njegovom radnom životu.

Trnje i korov će ti rasti, a ti ćeš jesti poljsko bilje. (18. stih)

Gospod je rekao da će Adamov doživotni posao opskrbe hrane iz zemlje sada donijeti veliku muku i frustraciju. Sama zemlja je bila prokleta. Dio tog prokletstva, otkrivenog ovdje, uključuje trnje i korov koji dolaze s usjevima, što otežava njihovo održavanje i žetvu. Umjesto da zemlja bude kooperativni partner, to bi sada bio nekontrolisani pejzaž.

Međutim, koliko god to bilo frustrirajuće, Adam i svi njegovi potomci ne bi mogli napustiti posao. Morali bi da jedu poljske biljke da bi živjeli, tako da se bolan posao mora nastaviti.

Šta se podrazumijeva pod pojmom „poljsko bilje“? Čini se da ovaj stih snažno sugeriše da hrana za čovjeka od Pada uključuje povrće i žitarice. Osim toga, „poljsko bilje“ obuhvata i ljekovite biljke koje su posle Pada čovjeku postale neophodne za održavanje zdravlja.

„U znoju svog lica ješćeš hljeb dok se ne vratiš u zemlju, od koje si i uzet. Jer si prah i u prah ćeš se vratiti.“ (19. stih)

Ovaj stih zaključuje Božje prokletstvo na Adamu zbog njegovog grijeha i ima razarajući prsten konačnosti. U prethodna dva stiha Bog je otkrio da će Adamov radni vijek biti obilježen mukom i frustracijom. Sama zemlja će biti prokleta, što bi ne samo otežavalo dobijanje usjeva koji će im biti potrebni za život, već i kompletnu materiju učinilo podložnu umanjenoj vrijednosti i propadljivosti.

Sada Gospod zaključuje govoreći da umjesto da rad bude radostan izvor svrhe i smisla u Adamovom životu, on bi bio doživotni izvor nužne frustracije, napora i znoja. Ali to je ujedno i blagoslov za čovjeka u grijehu, jer zauzet radom manje je podložan destrukciji. Takođe umanjene sposobnosti i skraćeni životni vijek znače snižene mogućnosti za produkciju zla. A završilo bi se Adamovom konačnom smrću. Bog, koji je stvorio Adama iz praha zemaljskog, najavljuje da će Adam jednog dana umrijeti i vratiti se u prah. Smrt bi bila konačna posledica Adamovog izbora satanskog koncepta mješavine dobra i zla, baš kao što ih je Bog upozorio.

Istina je da Adam nije prestao da diše onog dana kada je jeo sa tog drveta, ali je smrt ušla u njegov život tog dana. U modernom jeziku, ponekad metaforički označavamo osobu sa smrtonosnom povredom ili bolešću kao „već mrtvu“. Adamovo srce je nastavilo da kuca mnogo godina, ali „zakon grijeha“ (Rimljanima 7:20, 21, 23) koji je ušao u njegovo tijelo kada je sagriješio vodio je smrtnom ishodu kao neumitnoj konačnici (Rimljanima 6:23a).

Pored toga što će biti odvojen od Božjeg prisustva u smrti, svaki dan Adamovog života od ovog trenutka nadalje bio bi obilježen sviješću da će jednog dana umrijeti. To je prokletstvo pod kojim svi ljudi žive od tada (Jevrejima 2:15).

Zabluda „nećete vi umrijeti“ polazi od ideje da čovjek može postojati bez Boga. Njome se pretpostavlja da je čovjek samoodrživ bez obzira na njegovo porijeklo. Ova zabluda potkrepljuje srž svakog lažnog učenja. Biblija jasno govori da je ovakav način razmišljanja suicidan (vidi: Kološanima 1:16,17; Djela 17:24-28; Jovan 15:5). Lucifer je ponudio Evi svoj koncept nakon sopstvenog pada. Da bi se nosio sa gubitkom pravog izvora života i svjetlosti nakon odvajanja od Boga i kako bi sačuvao svoju laž o urođenoj unutrašnjoj moći, Sotona je ustanovio sistem na principima nalaženja vrijednosti kroz prikazivanje moći i učinka. On je stoga želio usaditi u ljudsku prirodu: (1) vjerovanje da čovjek ima život u sebi („sigurno nećete umrijeti“), i (2) sistem vrijednosti koji je zasnovan na dokazivanju postojanja tog života kroz učinak i demonstraciju moći.

Posle toga, Adam je dao svojoj ženi ime Eva, jer je ona postala majka svima živima. (20. stih)

Većina ljudi zna za prvu ženu kao „Evu“. Međutim, u knjizi Postanja, tek u ovom trenutku žena stvorena od Adamovog rebra zapravo dobija svoje ime. Zašto Sveto pismo bira baš ovaj trenutak da spomene njeno ime nije sasvim jasno. Moguće je da je ovo zamišljeno kao dio tranzicije sa propasti prethodnog odlomka na pozitivniji ton. Uprkos svemu što se do sada dogodilo, ovo je zaista stih koji daje nadu, posebno nakon Božjih razornih prokletstava nad čovječanstvom. Ostaje budućnost. Bog će nastaviti pružati podršku na neke specifične načine. A to je moguće zahvaljujući Planu spasenja koji obezbjeđuje opštu Božju blagodat za sve ljude. Drugim riječima, svoj životni vijek su mogli iskoristiti za pomirenje sa Bogom i prihvatanje budućeg spasenja. Svi koji bi uradili tako u vjeri i poslušnosti su u kategoriji „sjemena ženinog“. Propuštanje te prilike i istrajavanje u „prirodnom“ (grešnom) stanju i sklonostima pečati etiketu „sjemena zmijinog“.

Ime Eva je doslovno riječ „živa“ na hebrejskom, hava, i zapravo se koristi samo dva puta u Starom savezu: ovdje i u Postanju 4:1. Dajući joj ovo ime, Adam se raduje budućoj generaciji ljudi.

Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i obukao ih. (21. stih)

Kao i kod prethodnog stiha, ovaj odlomak sadrži nadu za Adama, Evu i čovječanstvo. Božja prokletstva za njihov grijeh bila su teška i bolna. Međutim, Evino ime ukazuje na buduće generacije. I ovaj stih otkriva da će Bog i dalje opskrbljivati ljude, počevši od odjeće za Adama i Evu. Njihovi na brzinu spleteni smokvini listovi ne bi bili dovoljni da i dalje prikrivaju njihovu golotinju. Odijevajući ih, Gospod pokazuje da je ispravno da nadalje nose odjeću. „Odijelo“ („beged“) potiče od glagola „izdati“ („livgod“), čime je postalo simbol izdaje Boga, i istovremeno „pokrivalo za tijelo“ odnosno sramotu (hebrejski „buša“) nastalu pobunom. Otuda biblijske sugestije za skromnost u odijevanju.

Međutim, da bi se napravila ova odjeća od kože, životinja je morala umrijeti. Ovo je prva zabilježena fizička smrt u Svetom pismu, čak i neke životinje. Nijedna smrt nije zabilježena sve dok nije počinjen ljudski grijeh. Sam Gospod je taj koji oduzima život životinji da bi pokrio „golotinju“ grijeha Adama i Eve. Ovim je uspostavljen bolni podsjetnik na grijeh i pomirenje u vidu životinjske nevine žrtve kao ilustracija žrtve budućeg Spasitelja za grijehe čovječanstva. Na ovom prvom primjeru, Gospod je pokazao da bez prolivanja krvi nema oproštenja grijeha.

Zatim je Gospod Bog rekao: „Evo, čovjek je postao kao jedan od nas u poznavanju dobra i zla. A sada, da ne bi ispružio svoju ruku pa i sa drveta života uzeo plod, jeo ga i živio dovijeka…“ (22. stih)

Kome Bog govori u ovom stihu kada kaže da je čovjek postao kao „jedan od nas?“ Kao što smo već utvrdili, spoznaja grijeha se dogodila na Nebu prije stvaranja Zemlje i čovjeka. Dakle, ovo se može odnositi kako na Boga i Njegovog Sina, tako i na anđele. Anđeli su sudjelovali u tom iskustvu počevši od pobune Lucifera, zatim izgonjenja Lucifera i palih anđela koje je zavrbovao za svoje ciljeve, do zaduženja anđela za potrebe realizacije Božjih namjera i interakcija u ljudske poslove.

U svakom slučaju, Bog potvrđuje zmijinu poluistinu da je jedenje sa Drveta spoznaje dobra i zla učinilo Adama i Evu poput bogova, na izvjestan način. Međutim, to sigurno nije način na koji ih je zmija navela da vjeruju. Oni su iskusili „nezavisnost“ ali po ogromnoj cijeni. Oni su sada, pored navedenih prokletstava od Boga, sposobni za zlo i to će uključiti njihovo potomstvo.

Iako dio prokletstva, Božje proročanstvo da će Adam na kraju umrijeti takođe je djelo milosrđa. Adamov težak život i sposobnost da se pobuni protiv Boga i nanese štetu drugima bili bi vremenski ograničeni – osim ako ne bi jeo sa Drveta života. To bi dovelo do veoma prolongiranog, beznadežnog postojanja odvojenosti od Boga.

Očigledno, plod drveta života bi Adamu i Evi obezbijedio fizičku dugovječnost. Za njihovo dobro i dobro svih, Bog to nije dozvolio. Biti duhovno mrtav, a ostati fizički živ, može donijeti samo veću patnju.

Ovdje možemo postaviti razložno pitanje: Šta je bila garancija vječnog života Adama i Eve: povezanost sa Bogom ili pristup drvetu života?

Iz 22. stiha može se steći utisak da su ljudi i po padu u grijeh mogli obezbijediti sebi vječni život ako bi imali pristup „drvetu života“. Da li je ovo tačna pretpostavka ili nije? Postavićemo par premisa:

1. Vječni život čovjeka je primarno zavisio od njegove usklađenosti sa Božjim poretkom života tj. nalaženju u domenu svrhovitosti koje je Bog odredio za ljudski rod.
2. Vječni život čovjeka je zavisio od pristupa drvetu života, bez obzira na status njegovog odnosa sa Bogom.

Kako da znamo koja premisa je tačna? Jednostavno na osnovu onog što je Bog kazao. Bog nije rekao: „Ako ne jedete sa drveta života, sigurno ćete umrijeti.“ Bog je rekao: „Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.“ Dakle, jedenje sa „drveta spoznanja dobra i zla“ – opredjeljenje za pobunu – je donijelo smrtnost.

Ovdje dolazimo do sledećeg pitanja: Da li bi ljudi, da im je ostavljen pristup drvetu života, održali besmrtnost i vječitost, uprkos aktiviranim mehanizmima degeneracije i smrti u njima samima i u njihovom okruženju? Ako bukvalno shvatimo prevod iz Postanja 3:22 da bi čovjek „živio vječno“ izgleda da je tako, uprkos velikoj nelogičnosti koja se sama po sebi nameće. Ako bi to bila istina, odatle proističu daljnje premise:

1. Pristup drvetu života zapravo je imao prioritetan značaj za održanje vječnog života.
2. Pristup drvetu života mogao je anulirati Božju presudu čovjeku (čovjek bi vječno živio, a sve ostalo oko njega umiralo).
3. Povezanost sa Bogom nije jedini način za posjedovanje vječnog života, ako čovjek ima pristup „pravoj stvari“ koja mu omogućava to isto.
4. Nadahnuta izjava apostola Pavla u Rimljanima 5:22 ne bi imala smisla: „Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ jer smrtnost nije nužno posledica stanja grešnosti.

Da bismo riješili ove dileme, moramo imati više informacija o „drvetu života“. Takve podatke nalazimo u Otkrivenju 22:1-2, stihovima koji opisuju uslove na obnovljenoj Zemlji: „I pokazao mi je rijeku vode života, bistru kao kristal, kako teče iz Božjeg i Jagnjetovog prijestola posred glavne gradske ulice. A s jedne i s druge strane reke nalazilo se drveće života koje je godišnje donosilo dvanaest rodova – svakog mjeseca davalo je plod. Lišće tog drveća bilo je za liječenje naroda.“

Prema ovom tekstu, osnovna funkcija drveta života su regenerativna i iscjeliteljska svojstva koja sadrže njegovi listovi, a očito i plodovi. To znači da bi pristup drvetu života palom čovjeku izvjesno omogućio usporavanje procesa propadanja i starenja, što bi prolongiralo ljudski vijek do granica koje bi dovele do kvarenja Božjih namjera u planu spasenja i grešnicima dalo alibi da istraju na putu grijeha i nimalo se ne obaziru na Božje upute. Tako drvo života ne bi imalo više legitimnu upotrebu već zloupotrebu pa otuda i nužnost zabrane pristupa istom.

1. Da je ljudima ostavljena mogućnost pristupa drvetu života, nije teško zamisliti budući scenario:
2. Pali čovjek bi se osjećao potpuno sigurnim i nezavisnim.
3. Boga bi percipirao kao nepotrebno i strano ili sebi ravno biće.
4. Oholost čovjeka porasla bi do granica samog Lucifera (Sotone).
5. Ljudi bi ugušili i eliminisali svaku potrebu za spasenjem.
6. Jači (veći i ambiciozniji grešnici) bi uskoro uspostavili monopol nad drvetom života koje bi postalo objekat sukoba i krvoprolića među ljudima, sve žešćih kako bi rasla populacija.
7. Rast populacije bi bio potpuno nekontrolisan, što bi uz ograničenje staništa samo na Zemlju, izazvalo velika međusobna istrebljenja.

Dakle, vrlo su jasni Božji razlozi zabrane pristupa „drvetu života“ po padu u grijeh.

Sada da se vratimo Adamu u nepalom stanju. Da li je logično da je čovjeku bilo neophodno drvo života koje je imalo svrhu regeneracije i iscjeljivanja? Apsolutno da, jer čovjek je stvoren kao materijalno biće (za razliku od anđela) čiji tjelesni kapaciteti bi se vremenom trošili i imali potrebu za regeneracijom ili iscjeljenjem u slučaju povrede.

Imajući u vidu pretpotopnu dugovječnost patrijarha i bez pristupa drvetu života koja se kretala do skoro hiljadu godinu, teško nam je zamisliti koliko se bi sve to prolongiralo uz pristup drvetu života. Ono što izvjesno možemo pretpostaviti je da bi se određeni stepen degeneracije čovječanstva ipak morao događati sa vremenom i da bi se čak i ta dugovječnost neminovno smanjivala. Ali koliko bi vremena trebalo u takvim hipotetičkim okolnostima da se ljudi okrenu Bogu i Spasitelju, teško je i zamisliti, štaviše nemoguće, jer bi stopa moralnog propadanja brže došla do tačke bez povratka.

Napokon, možemo zaključiti da je uslovna besmrtnost slobodnih moralnih bića direktno povezana sa ostajanjem u živoj vezi sa Bogom – Izvorom života, a da je drvo života prije pada u grijeh imalo sekundarnu namjenu regeneracije i iscjeljivanja koju će takođe imati na obnovljenoj Zemlji.

Tada ga je Gospod Bog istjerao iz edenskog vrta da obrađuje zemlju od koje je i uzet. Tako je on otjerao čovjeka, i na istočnoj strani edenskog vrta postavio heruvime i plameni mač koji se stalno okretao, da bi čuvali put ka drvetu života. (stihovi 23-24)

Sada dolazimo do trenutka još jednog teškog gubitka čovječanstva, kao trajne posledice grijeha. Bog je prognao Adama i Evu od sebe i iz njihovog veličanstvenog staništa u život koji će biti okarakterisan bolom, frustracijom, teškim radom i konačnom biološkom smrću. Adamova sudbina je poetska i srceparajuća: formiran iz zemaljskog praha, on će proživjeti svoje dane radeći kako bi izvukao sredstva za život iz zemlje, sve dok ne umre i vrati se u zemlju.

Bog je već započeo svoj plan da otkupi svoj narod, da iskupi po cijenu života svog vlastitog Sina sve one koji će vjerovati u Hrista. Za njih će se ovo odvajanje od Boga jednog dana završiti.

Grešnom čovjeku se nije moglo dozvoliti da ikada više ima pristup Drvetu života. Iako ovo može izgledati okrutno, to je zapravo čin milosrđa. Sprječavanje pristupa Drvetu života je toliko bitno za Boga da On postavlja stražu na ulazu u vrt.

Biblija opisuje različite vrste anđela. Anđeli su posebno stvorena rasa natprirodnih bića koja služe Bogu i provode Njegove planove na Nebu i na Zemlji. Božja Riječ nam govori mnogo stvari o njima, ali očito mnogo toga još ne znamo.

Ovo je prvo pominjanje heruvima u Svetom pismu. Anđeli heruvimi se spominju preko 90 puta u Starom savezu. Ezekiel 1 i 10 opisuju ih kao moćna krilata stvorenja. Oni gotovo uvijek služe u svojstvu čuvanja ili zaštite onoga što pripada Bogu ili čak u Njegovoj vlastitoj prisutnosti. Ovdje su određeni heruvimi da čuvaju put ka Drvetu života. Jezik iz narativa nam ne otkriva šta je zapravo „plameni mač“ koji je izgledao kao da se stalno okreće, i možemo razložno pretpostaviti da je taj opis sačuvan kroz usmeno predanje još od Adama i time moguće donekle izgubio na jasnoći. U svakom slučaju, Adamu, a i njegovim neposrednim potomcima, moralo je biti potpuno jasno da je daljnji pristup Edenskom vrtu trajno onemogućen. Prilikom ovog izbacivanja oni su geografski bili istočno od Edena.

 

Šta je bilo sa Edenskim vrtom do vremena Potopa?

Ovo je intrigantno pitanje, posebno zbog „drveta života“ (drvo spoznaje dobra i zla je postalo irelevantno posle Pada). Postoje nagađanja o daljnjoj sudbini Vrta među teolozima, uključujući i mogućnost da ga je Bog premjestio na Nebo pred Potop. Ovaj stav za podršku uzima tekst iz Ezekijela 28:13 gdje slika tirskog kralja prelazi na Lucifera i nebesku realnost: „Bio si u Edenu, vrtu Božjem.“ Međutim, to se istorijski ne uklapa, jer se Luciferova pobuna dogodila prije stvaranja Zemlje i našeg univerzuma. Stoga je očigledan zaključak da je zemaljski Eden načinjen po modelu originalnog nebeskog.

Logično je da je posle Pada i Eden bio zahvaćen istom stopom propadanja materije kao i sve ostalo na zemlji. Sama ta činjenica isključuje fantastičnu pretpostavku da bi Bog cijelu parcelu zemlje prenio na Nebo i to tako da niko ništa ne opazi. Nije poznato koliko je bilo potrebno da anđeli čuvaju ulaz u Edenski vrt, moguće sve do Potopa, ali izvjesno je da bi globalni Potop potpuno zbrisao svaki trag jedne takve lokacije.