Početak Isusove javne službe

U nekoliko slučajeva, Luka svoj izvještaj o Isusovom životu vezuje za glavne ličnosti tog doba (Luka 1:5; 2:1-2). Za početak Jovanove i Isusove javne službe, evo opet spiska tada dobro poznatih imena koja su trebala odrediti vremenski okvir za ove događaje (Luka 3:1). Najvažniji od njih je rimski car Tiberije, čija je vladavina započela nakon Avgustove (Luka 2:1). To utvrđuje ovaj trenutak negdje oko 27. godine nove ere (neki naučnici pretpostavljaju da je to moglo biti 28/29. godine).

Pontije Pilat (Jovan 18:28-29) preuzeo je dužnost guvernera provincije Judeje, zamijenivši Valerija Grata 26. godine. Smijenjen je dijelom zbog načina na koji je njegov brutalni, reakcionarni stil izazvao nemire među jevrejskim narodom.

Kao pokoreni narod, Izrael nije imao legitimne kraljeve tokom ove ere. Umjesto toga, Rim je imenovao određene ljude i njihove porodice kao regionalne vlasti. Jedna takva porodica bili su Herodovci. Ironično, oni su bili Idumejci: preživjeli ostaci Edoma, i sami Isavovi potomci (Postanje 36). Ovo je bio brat blizanac i rival Jakova, čovjeka koji je kasnije preimenovan u Izrael (Postanje 35:10).

U vrijeme Isusovog rođenja, Herod Veliki je imao kontrolu nad cijelom regijom Judeje. Dvojica njegovih sinova, Herod i Filip, dobili su dio teritorije da vladaju nakon njegove smrti. Oni su postavljeni kao tetrarsi, termin koji je Rim koristio za one koji se ne smatraju dovoljno važnima da ih nazivaju „kraljevima“. „Herod“ koji se spominje tokom Isusovog odraslog života kasnije je preuzeo ime Antipa, iako se najčešće spominje koristeći njegovo naslijeđeno ime. Ovo je vladar koji je ljubomorno zatvorio Jovana Krstitelja i kasnije ga dao pogubiti (Matej 14:10-12). Kasnije ga je zamijenio Agripa, koji je komunicirao s apostolom Pavlom (Djela 25:13).

Istorija ne bilježi gotovo ništa o Lisaniji, iako se čini da je dobio moć poput Herodovih sinova.

Luka će nastaviti da vezuje ove događaje sa istorijom, primjećujući službu dvojice muškaraca koji nose titulu „veliki sveštenik“ (Luka 3:2).

Prvobitno su izraelski prvosveštenici služili do smrti, prenoseći tu ulogu na sina. Međutim, Rim nije volio da ostavlja nikoga na vlasti predugo, pa je povremeno nametao nove ljude na položaj (Jovan 11:49). Uprkos zvaničnom statusu, bivši visoki sveštenici, kao što je Ana, i dalje su se nazivali tom titulom. Tokom javne službe Hristove, Anin zet Kajafa bio je zvanični, priznati prvosveštenik od Rima (Matej 26:3).

Nakon ove liste moćnih, važnih ljudi navodi se da je Božja poruka stigla opskurnoj osobi koja živi na nejasnom mjestu. Jovan Krstitelj je rođen pod čudesnim okolnostima (Luka 1:13). Nije bilo sumnje da će njegova uloga biti da najavi dolazak Mesije (Luka 1:16-17). Da bi se pripremio za tu misiju, čini se da je Jovan veći dio svog života proveo živeći negdje dalje, u pustinji (Luka 1:80). Dok je ostatak svijeta išao kao i obično, a ljudi postavljeni na položaje moći (Luka 3:1-2), Božja poruka je data ovoj opskurnoj osobi koja živi na nejasnom mjestu, jede čudnu hranu i nosi čudnu odjeću (Matej 3:4). Jovanova odjeća i ishrana su ga takođe povezivali sa siromašnima. Ljudi koji žive u divljini na Bliskom istoku i dalje jedu loktuse, koji su slični velikim skakavcima. Oni su klasifikovani kao „čisti“ u 3. Mojsijevoj 11:22.

Jovan je bio veoma oprezan da razjasni da on nije Obećani (Jovan 1:20). On je bio voljan odgovoriti na pitanja lokalnih vjerskih vođa. Međutim, vrlo jasno je stavio do znanja da on nije Mesija, niti je tvrdio da jeste. Izraz Mesija dolazi od hebrejske riječi koja znači „pomazanik“ ili Spasitelj. Proročanstva kao što su Isaijino poglavlje 53, Psalam 22 i Danilo 9:25-26 predviđala su Njegov dolazak. Jevrejski narod je čekao ovog spasioca vjekovima. Nedavno je ovo čekanje postalo posebno bolno, jer je Izrael bio pod kontrolom Rimskog carstva. Za razliku od arogantnih duhovnih vođa, Jovana Krstitelja ne zanima lična slava. On propovijeda samo da bi vodio ljude ka Božjem Obećanom. Nekoliko puta u ovom razgovoru, Jovan implicira da bi mnogo radije govorio o Mesiji nego o sebi. Luka će objasniti kako je Jovan Krstitelj bio navjestitelj prorokovanja, koji se spominje u starosaveznim knjigama kao što je Isaija (Luka 3:4-6). Srž Jovanove propovjedničke poruke bilo je pokajanje. Njegova uloga je bila da pripremi narod Izraela za Hrista, podsjećajući ih na njihov grijeh i potrebu da se od njega obrate. Ovo odgovara proročanstvima kao što su ona koja se nalaze u Malahiji 3:1 i Malahiji 4:5-6. Jovanova služba propovijedanja učinila je upravo to: govorio je ljudima o Hristovom dolasku i uputio druge da slijede Isusa kada bude započeo svoju javnu službu (Jovan 1:26-34; 3:28-30). Oni koji su se odazvali njegovom pozivu na pokajanje, javno su to proglasili „krštenjem“.

Luka citira Isaiju 40:3-5 kako bi dodatno dokazao da Jovan Krstitelj ispunjava proročanstvo. Sveto pismo nije samo predvidjelo detalje kao što su mjesto Mesijinog rođenja (Mihej 5:2) i priroda Njegove smrti (Isaija 53:12), već takođe se govori o glasniku koji će najaviti Spasiteljev dolazak (Luka 3:3). Kada je Jovan počeo da propovijeda, njegova poruka je bila upravo ono što su i proročanstvo i njegovi roditelji očekivali (Luka 1:76-77).

Isaija predviđa jedan glas u pustinji, a Jovan je većinu svog života proveo u pustinji (Luka 1:80). Kada je počeo propovijedati, njegova poruka je bila da se Izrael pokaje i bude spreman za susret sa Spasiteljem (Luka 1:76-77). Jovan je pozvao ljude da se obrate od grijeha, ali je takođe jasno stavio do znanja da on sam nije Obećani (Jovan 1:26-34; 3:28-30).

Kada je Isaija napisao svoje riječi, one su predstavljene narodu Izraela kao predskazanje da će ih Bog vratiti iz izgnanstva. Sekundarna primjena je ona usamljenog navjestitelja koji govori o nadolazećem Mesiji. Ovo je dodatno potkrijepljeno drugim starosaveznim proročanstvima koja ukazuju da će navjestitelj prethoditi Hristu (Malahija 3:1; 4:5-6). Jovanova služba propovijedanja će pretvoriti „gruba mjesta“ u „ravne puteve“, pripremajući druge da čuju i prihvate Isusovu poruku (Jovan 19:1-5).

U kontekstu Luke 3:6, „spasenje Božje“ je referenca na Mesiju, Obećanog, koji je Hrist. Predviđanje je da će svi ljudi biti svjesni ovog Spasitelja (Rimljanima 1:18-20), a ne da će svi ljudi biti spašeni od Njega (Jovan 3:36). Jevanđelje je univerzalno po svojoj dostupnosti: svako ko želi da se pokaje i izrazi vjeru može biti spašen na taj način (Jovan 6:37; 2. Petrova 3:9), ali neće svi izabrati taj put (Jovan 3:18).

Jovan Krstitelj je bio mnogo stvari: ekscentričan (Marko 1:6), ispunjen Duhom (Jovan 1:32-34) i predan Božjoj volji (Jovan 3:30). Očigledno nije bio suptilan, niti tip koji bi se suzdržavao od govorenja istine. Njegova smrt će doći nakon što je s pravom optužio lokalnog kralja da ima nezakonit brak (Luka 3:19-20; Matej 14:6-10). Ljudi koji dolaze da ga čuju traže da budu „kršteni“, što je izraz transliteriran iz grčke riječi baptizō. Ovo doslovno znači „uranjanje ili potapanje“, obično s naglaskom na čišćenje. Oni koji su donosili velike duhovne odluke ili koji su se pridružili vjerskim grupama često bi bili javno kršteni kako bi pokazali svoju predanost.

Ovdje Jovan govori direktno i jasno ljudima koji su došli da čuju njegovu poruku. Razlog za njegove teške riječi vjerovatno je bio stav ljudi. Neki su možda došli očekujući da će ih krštenje – fizički čin – nekako ispraviti s Bogom. Međutim, Jovanova služba se odnosi na pokajanje. Kako sam objašnjava, Jovan će naznačiti da je osoba koja izvrši ritual, bez iskrenog pokajanja, podložna Božjem gnjevu (Luka 3:8-9). To upozorenje uključuje ohrabrivanje ljudi da žive pobožno i moralno (Luka 3:10-14).

Takođe je moguće da su Jovanove grube riječi usmjerene na suočavanje s lokalnim vjerskim vođama i njihovim gorljivim sledbenicima (Jovan 1:19). U Matejevom izvještaju o Jovanovoj službi te iste riječi su upućene konkretno tim ljudima (Matej 3:7-12).

Jovanovo djelovanje je privuklo pažnju izraelskih vjerskih vođa. Iz teksta je nejasno zašto su fariseji i sadukeji došli u pustinju da čuju i vide Jovanovo krštenje. Jesu li bili tu da se pokaju i krste kao vjerski čin ili su bili tu kao posmatrači da odluče da li se slažu s Jovanovim učenjem o dolasku Mesije? Provjera Jovanove poruke bio je dio njihovih vjerskih dužnosti (Jovan 1:19-28); međutim, druga jevanđelja pokazuju da su ti ljudi više zainteresovani da opovrgnu Jovana nego da uče od njega.

Treba primijetiti da vjerske vođe stalno postavljaju pitanja u skladu sa svojim unaprijed stvorenim predodžbama (Jovan 1:21). Oni traže od Jovana da se izjasni sve dok im ne ponestane njihovih ideja. To je uobičajena osobina, čak i danas, kod onih koji se opiru jevanđelju. Njihov prvi instinkt je da kritikuju, pretpostavljaju i upiru prstom. U nekom trenutku, kada se sve te loše ideje razotkriju, ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju šta jevanđelje zaista znači. Čak i tada, kao što pokazuje Jovan 1:22, taj interes je često samo zato da bi mogli da završe razgovor.

Na pitanje ko je u stvari on, kad je dao odrečne odgovore da nije „Ilija“, Mesija ili prorok, Jovan iznosi jednu kristalno jasnu tvrdnju da ispunjava starosavezno proročanstvo. On je „glas“ iz Isaije 40:3. Isus je, s druge strane, „Riječ“, od grčke riječi logos (Jovan 1:1). „Glas“ donosi svijest o „riječi“, na koju se onda očekuje da ljudi odgovore. Tamo, u pustinji izvan Jerusalima, Jovan Krstitelj je vapio, praveći „put“ za Gospoda. Ljudi koji su čuli ovo proročanstvo shvatili bi ga kao „pripremanje puta“, puta za dolazećeg Kralja. Naši razgovori i naše rasprave takođe imaju za cilj da „naprave put“ da Hrist dođe do drugih. Jovan Krstitelj takođe uvjerava druge poričući da je on sam Mesija. Ono što on propovijeda nije nova religija, pa čak ni novo otkrivenje. To je ispunjenje onoga što je već bilo prorečeno. Bog nije taj koji mijenja svoje mišljenje ili uslove spasenja, On je Bog koji realizuje svoj plan, a ključni segment tog plana je misija Spasitelja.

Napokon, ovi vjerski izaslanici žele znati po kojem osnovu Jovan krštava ako nije ništa od onog što su pretpostavljali. Obraćenici na judaizam su se ponekad krstili, pa su ispitivači već znali šta to znači. Međutim, za fariseje je bilo malo razloga da se neko ko je već bio Jevrejin krsti. Pošto su istražitelji ostali bez ideja, pribjegli su tome da u suštini pitaju Jovana Krstitelja: „Šta misliš, ko si?“ U Jovanu 1:26, Krstitelj ignoriše pitanja o sebi i ponovo se fokusira na Mesiju.

Jovan Krstitelj odgovara da njegova služba koristi samo fizičke alate, kao što je krštenje vodom. Isusova služba će ići daleko dalje od fizičkih rituala. Krstitelj tada odmah izjavljuje da je prisutan neko koga fariseji ne poznaju. U Jovanu 1:27, Krstitelj će objasniti da je ovaj „Jedan“ toliko veći od njega da nije dostojan da odveže njegove sandale. U ovoj eri istorije, ljudi su svuda hodali i njihova stopala bi bila prekrivena prljavštinom, prašinom i balegom. Čuvanje tuđe obuće bio je najniži posao najnižeg sluge. Tako daleko ispod Obećanog sebe vidi Jovan Krstitelj.

Scena opisana u Jovanu 1:19-28 dogodila se u Betaniji, ali ne u istoj Betaniji koja je Lazarev dom (Jovan 11:1). Neki tekstovi prevode ovo ime kao Betabara. Bilo kako bilo, autor jevanđelja, učenik Jovan, precizira da je ova lokacija bila „s one strane Jordana“ kako bi dvije lokacije bile odvojene. Vjerovatno je to bilo malo područje, čak ni selo, na rijeci Jordan ili neposredno uz rijeku Jordan, nekoliko kilometara istočno od Jerusalima. Drevni istoričari su ga postavili u blizini mjesta Jerihon, na istočnoj obali. Ovo je bilo dovoljno daleko od Jerusalima da se smatra „pustinjom“, u skladu sa Isaijom 40:3. Rijeka Jordan je oduvijek bila važan plovni put. Ovo je potok koji je Izrael prešao da bi stigao do Obećane zemlje, kao i mjesto gdje je paganski vojskovođa Naman izliječen. Međutim, Jordan nije tako širok, ili dubok, niti impresivan kao druge rijeke. Naman je ismijao Jordan prije čuda svog ličnog iscjeljenja (2. Kraljevima 5:10-12).

Fariseji i sadukeji se nisu mnogo voljeli. Fariseji su bili vjerski vođe i učitelji koji su bili bliže povezani s običnim ljudima na lokalnom nivou sinagoga. Oni daju ton svakodnevnom vjerskom životu u Izraelu. Veoma poštovani, oni su sebi – i drugima – nametali vrlo stroge standarde kada je u pitanju poštovanje zakona. Takođe su razvili sistem pravila koji je prevazišao nadahnuti Mojsijev zakon.

Sadukeji su bili mnogo manja grupa bogatijih sveštenika i religioznih aristokrata. Imali su drugačije stavove od fariseja o ključnim duhovnim pitanjima. Sadukeji su bili posvećeni zaštiti svoje moći. Bili su poznati po saradnji sa rimskim okupatorima i narod im je to zamjerao.

Jovan Krstitelj se očigledno nije plašio niti divio nijednoj grupi. On ih naziva leglom zmija, istim izrazom koji će Isus kasnije koristiti kada razgovara sa farisejima (Matej 12:34). Ovo ime ih povezuje sa zmijinom prevarom u Edenskom vrtu. Jovan ih pita ko ih je upozorio da bježe od Božjeg gnjeva. Jovan je u svom proročanstvu o dolasku kraljevstva nebeskog vidio dobru vijest za one koji vode svete živote, ali užasnu vijest za one koji su ostali u grijehu. Njegove riječi pokazuju da je vidio izraelske vjerske vođe kao grešne i nepokajane. Tako je Jovanova poruka nekima donosila utjehu, a drugima nelagodu. Jovan poziva na pokajanje. Pokajanje znači promijeniti mišljenje i okrenuti se, krenuti u novom smjeru. Moraju promijeniti svoje učenje i praksu u vođenju vjerskih života izraelskog naroda. Ako je promjena istinska, ona će dati mjerljive rezultate. Urodiće plodom.

Jovan sada (Matej 3:9) dodaje da su vjerske vođe napravili pogrešnu pretpostavku o tome kako će se Bog odnositi prema svom narodu Izraelu. Oni su djelovali pod idejom da Bog neće usmjeriti svoj gnjev na Izraelce, djecu Abramovu. Izraelske vjerske vođe, od svih ljudi, trebale su znati bolje. Kroz istoriju Izraela, Bog je osudio svoj izabrani narod zbog njegove nevjernosti prema njemu. Oduvijek je spašavao ostatak: mali dio ljudi. Nikada nije prekršio nijedno od svojih vječnih obećanja datoj naciji, ali to nije spriječilo Boga da donese presudu većini Izraelaca koji su živjeli u bilo koje određeno vrijeme.

Jovanovo upozorenje, međutim, nadilazi tu jednostavnu istinu. On govori farisejima i sadukejima da ne pretpostavljaju da dolazak kraljevstva nebeskog znači da im neće biti suđeno. Iako je istina da će Bog spasiti ostatak Abramovog sjemena, Jovan dodaje zanimljivu izjavu: Bog je u stanju podići novu djecu Abramovu čak i iz ovog kamenja. Možda je pokazivao na kamenje u rijeci Jordan. Ovo je igra riječi. I na grčkom i na aramejskom, riječ za kamenje je vrlo bliska riječi za djecu.

Jovanova izjava ide dalje od sugestije da će Bog poštjedeti ostatak biološke djece Abramove od svog suda dok uspostavlja svoje kraljevstvo. Istina, dolaskom Isusa kao Kralja, Bog će dodati one koji se uzdaju u Hrista u Abramovu liniju iako nisu direktno od njega. Ovo je paralelno s Isusovom izjavom u kasnijoj raspravi s farisejima (Jovan 8:31-38).

Jovan opisuje sjekiru Božjeg suda kao „čak i sada“ na korijenu drveća (Matej 3:10). Vjerske vođe su možda prepoznale Jovanovo pozivanje na Sveto pismo poput Isaije 10:33-34 i Jeremije 46:22.

Jovan im je već rekao da ne očekuju da će biti pošteđeni samo zato što potiču od Abrama. Bog će uvijek održati svoja obećanja Izraelu, ali nije dužan poštedjeti svakog Izraelca od svog gnjeva. Oni koji ne donose dobre plodove – vodeći svet, vjerni život – biće orezani sa drveta. Oni će biti posječeni i bačeni u vatru kao što se mrtve grane sa drveta uklanjaju i koriste za gorivo.

Jovan je naglasio da se svi moraju iskreno pokajati za grijeh (Luka 3:7-9). Kao odgovor, ljudi pitaju šta da rade. Poruke koje Jovan daje u sledećim stihovima usmjerene su na određene grupe ljudi, zajedno s njihovim najčešćim iskušenjima (Luka 3:11-14).

Njegov odgovor podstiče požrtvovnu ljubav prema bližnjem (Marko 12:28-31). Ovo predstavlja brigu o osnovnim potrebama drugih ljudi – kao što su odjeća i hrana – kada imamo dovoljno za sebe.

Zatim Jovanu prilaze poreznici. Ovo je bilo doba rimske okupacije: jevrejski narod je bio podanik paganskog carstva. Okupatori su angažovali mještane da prikupljaju i podnose porez. Ovo je bilo dvostruko uvredljivo za narod Izraela. Ne samo da su poreznici radili u ime ugnjetača u svojoj naciji, već su takođe komunicirali s nečistim neznabošcima. Kao rezultat toga, izraz „poreznici“ se često koristio kao opšta metafora za mrske, nemoralne ljude (Marko 2:16; Matej 5:46).

Što je još gore, mnogi poreznici su bili skloni korupciji. Rimljane nije bilo briga koliko je novca uzeto od pokorenih ljudi, sve dok je tačan iznos davan carskim vođama. Beskrupulozni poreznici mogli su dodati ekstravagantne iznose porezima koje su prikupili, znajući da bi drugima mogli prijetiti hapšenjem ili zatvorom. Ovo je grijeh na koji Jovan ukazuje. Jovanov savjet govori o iskušenju koje je često povezano sa njihovom profesijom: prenaplata. On ih upućuje da prikupe samo ono što se mora uzeti, i ništa više. U kasnijem odlomku, poreznik Zakhej će pokazati pokajanje vraćajući lažno bogatstvo onima od kojih je uzeto (Luka 19:8).

Zanimljivo je spominjanje „vojnika“. Kao pokorenom narodu, Izraelu nije bila dozvoljena nezavisna stajaća vojska. Neizvjesno je da li su ljudi koji prilaze Jovanu rimski vojnici, strani plaćenici ili nešto sasvim drugo. U svakom slučaju, oni traže isti savjet koji je dat drugim grupama: kako „donositi plod u skladu s pokajanjem“ (Luka 3:8). Jovanov odgovor još jednom pogađa iskušenje uobičajeno za ovu grupu. U slučaju drevnih vojnika, ovo je iznuda. Osim zastrašivanja oružjem i oklopom, vojnici su mogli prijetiti mještanima hapšenjem ili maltretiranjem. To je stvorilo iskušenje da se iskoristi pokoreni narod, čak i među dobro plaćenim trupama…

Jovanova moćna poruka i neobičan način života (Luka 1:80; Matej 3:4) svakako su ostavili utisak. To je dovelo do spekulacija da je on „Mesija“ ili Hristos na grčkom. Ljudi se pitaju da li je Jovan onaj koga su obećali starosavezni proroci. Novi savez bilježi nekoliko slučajeva u kojima je Jovan odbijao da preuzme ovu titulu (Luka 3:16-17; Jovan 1:19-20). Jovan nije Spasitelj; on je navjestitelj Spasitelja (Isaija 40:3-5; Malahija 3:1; 4:5-6). Njegova svrha je da drugima ukaže na Isusa (Jovan 3:28-30).

Jovan objašnjava da je Otkupitelj obećan od Boga daleko veći od njega. Očišćenje koje dolazi od Mesije uključuje svetog Duha (2. Timoteju 1:13-14) i vatru (Malahija 3:2; Jevrejima 12:29). Krštenje koje je ponudio Spasitelj nadilazi fizičke rituale ili promjene (1. Petrova 3:21).

Neki tumači predlažu dodatno – ili čak drugačije – značenje u Jovanovoj izjavi. Neki vjeruju da on misli na dva odvojena „krštenja“. U tom pogledu, Hristova služba „krštava“ vjernike u Duhu svetom (Djela 1:5; 2:38), dok su nevjernici podvrgnuti ognjenom sudu Božijem (2. Petrova 3:7; Jovan 3:36). Već sledeći dio Jovanovog objašnjenja uključuje slike o razdvajanju vjernika od nevjernika (Luka 3:17). Međutim, Biblija govori i o „pretapanju“ vjernih i prolazak kroz vatru kao neophodnosti koja prati obraćenje i čišćenje kroz vatru iskušenja (Zaharija 13:9; Otkrivenje 3:18).

Metafora koja se koristi u Luka 3:17 uključuje proces odvajanja upotrebljivog zrna od nejestivih ljuski i stabljika. Prvi korak je vršidba, kako bi se žito odvojilo od stabljika. Sledeće je vijanje. Poljoprivrednik bi koristio vile ili sličan alat da baci vršeno žito u zrak. To bi omogućilo vjetru da odnese laganu pljevu u stranu, dok bi dobro zrno palo nazad u gomilu. Nejestivi ili beskorisni materijali bi se sakupljali i spaljivali. Simbolično, ovo predstavlja Boga koji razvrstava čovječanstvo na one koji će biti spašeni i one koji će biti predani u vatru uništenja (Matej 25:30-31). Ista starosavezna djela koja su proricala službu Jovana Krstitelja (Malahija 3:1; 4:5-6) daju slične primjedbe (Malahija 4:1).

Jovanova poruka je uključivala podsticaje: snažna ohrabrenja i strastveni savjet. On se sigurno nije plašio da kaže svoje mišljenje (Luka 3:3-9).

Herod, lokalni vladar spomenut ranije u Luki 3. glava, razveo se od svoje prve žene kako bi mogao ukrasti ženu svog brata Filipa, Herodijadu (Marko 6:17-18). Jovan Krstitelj nije bio stidljiv da govori istinu (Luka 3:10-14). Hrabro je izjavio da je Herodov odnos sa njegovom snajom nelegitiman i protiv Mojsijevog zakona (Levitska 18:16; 20:21). Herod je možda bio uvrijeđen ovim.

Luka ističe da je Herod imao dugu istoriju grijeha, čak i bez interakcije s Jovanom Krstiteljem. Ovaj stih se nastavlja neprekinuto u sledeći, jer Luka ukazuje da je „uz sve zlo“ ​​koje je počinio Herod, uspio dodati još više nepravednim Jovanovim zatvaranjem (Luka 3:20). Dok je Herod imao nejasno poštovanje prema Jovanu Krstitelju (Marko 6:20), njegova žena Herodijada nije imala skrupula. Čini se da je ona bila ta koja je pritiskala Jovanovo hapšenje (Marko 6:17-19). Kasnije će koristiti vlastitu kćer da manipuliše Herodom, što je rezultiralo Jovanovim jezivim pogubljenjem (Marko 6:22-27).

 

Isus dolazi da bude kršten – znak za prepoznavanje Mesije

Matej u 3:13 sada prvi put predstavlja Isusa kao odraslu osobu. Pošto Isus dolazi na scenu iz Galileje sa oko 30 godina, većina naučnika pretpostavlja da je do ovog trenutka svog života živio u Galileji „običnim“ životom. On pronalazi Jovana kako propovijeda i krsti negdje duž rijeke Jordan. Isus želi da ga Jovan krsti.

Sveto pismo nikada ne daje eksplicitnu naznaku Isusove starosti, niti dovoljno informacija da se savršeno odredi datum njegovog rođenja. Čak i imena i datumi koje je Luka koristio ranije (Luka 3:1-2) nude nekoliko godina slobode. Isto tako, Luka 3:23 spominje da Isus tada ima „oko trideset godina“.

Od Luke znamo da su Jovan i Isus bili proširena porodica preko svojih majki; Marija i Jovanova majka Elizabeta bile su u srodstvu (Luka 1:36). Obojica su rođena Božjom intervencijom. Isus je, naravno, začet od Duha svetoga, što ga čini Sinom Božjim na nov način, dugo obećanim Mesijom. Jovanovo rođenje je takođe prorekao anđeo njegovom ocu Zahariji. To je bilo uprkos tome što je bračni par prešao normalnu dob za rađanje djece. Anđeo je rekao Zahariji da će Jovan raditi upravo ono što je Matej o njemu do sada opisao.

Sada se Gospod Isus Hrist i Jovan susreću licem u lice na neočekivan način. To jest, Jovan nije očekivao ovaj zahtjev od Isusa.

U Jevanđelju po Jovanu 1:29 koristi se četvrto od sedam Jovanovih imena za Isusa, „Jagnje Božje“. Jagnjad su bila obavezna kao godišnja žrtva za sve jevrejske porodice. Ovo je bilo za proslavu Pashe. Ovaj praznik je bio spomen na Mojsijeve dane, kada je krv jaganjaca prekrila vratnike Izraelaca i omogućila da ih Božja presuda „prođe“ (Izlazak 12:22-23). Isaija 53:12 predviđa da će Mesija „nositi grijehe mnogih“. Veza sa Pashom je primarni razlog zašto se Isus naziva „Jagnjetom Božjim“. Njegovo raspeće simboliše i druge starosavezne žrtve.

Ovaj stih je takođe prvi od sedam „svjedoka“ u Jevanđelju po Jovanu. To su ljudi koji izričito navode da je Isus Hrist, Mesija, Sin Božji. Ostali uključuju Nataniela (Jovan 1:49), Petra (Jovan 6:69), slijepca (Jovan 9:35-38), Martu (Jovan 11:27), Tomu (Jovan 20:28) i samog Isusa (Jovan 5:25; 10:36).

Interesantno, Jovan takođe ističe da je Mesija „postojao prije mene“, što se odnosi na Isusovo božansko pretpostojanje. Važno je zapamtiti da je Krstitelj rođen nekoliko mjeseci prije Isusa. Pa ipak, on zna da je Hrist postojao i prije njega, kao Sin Božji koji je bio sa Bogom „u početku“ (Jovan 1:1). Nakon što je propovijedao pokajanje i upozorio ljude da Mesija dolazi, Krstitelj sada može pokazati na Njega i reći: „On je ovdje!“ Isus će se kasnije pozivati ​​na Jovanovo svjedočanstvo kao na jedan od razloga da vjerujemo u Njegovu poruku (Jovan 5:32-33).

Ali kako je Jovan uopšte mogao prepoznati Hrista? Budući da Isus još nije učinio nikakva čuda, razumno je misliti da Krstitelj nije znao da je Isus Mesija sve dok nije vidio viziju goluba (Jovan 1:32). Sveto pismo gotovo šuti o Isusovom životu prije početka Njegove aktivne službe. Isus često spominje da djeluje po božanskom rasporedu, tako da Njegove mlađe godine nisu bile „njegovo vrijeme“. U nekom trenutku, Krstitelj je ugledao obličje goluba, simbol Duha svetoga, koji „ostaje“ na Isusu. Ovo je potvrdilo Jovanu da je Isus bio Mesija. Riječ „svjedočiti“ potiče od vrlo specifičnog grčkog izraza koji znači „davanje informacija o kojima osoba ima direktno lično znanje“. U Krstiteljevom umu nije bilo sumnje ko je ovaj čovjek. Jevanđelje po Jovanu zapravo ne bilježi Isusovo krštenje. Autor, Jovan učenik, napisao je svoju knjigu mnogo godina nakon što su to uradili Matej, Marko i Luka. Pretpostavio je da je čitalac već upoznat sa osnovama i predstavio je drugačiji pogled na priču.

Stih 1:33 ponavlja komentar Jovana Krstitelja iz 31. stiha, da nije odmah prepoznao Isusa. Sada, djelimično objašnjava zašto. Krstiteljeva uputstva od Boga bila su da krsti i propovijeda pokajanje, čekajući da se pojavi Mesija. Kada bi Obećani došao, vidio bi simbol svetog Duha na Njemu. Jovan ovo povezuje sa činjenicom da je Isus došao da krsti u Duhu svetom. Bitno je zapaziti predlog koji se koristi u ovim stihovima – izvorni tekst kaže „u Duhu“ ne „sa“ ili „pomoću“ Duha.

Dakle, Krstitelju je rečeno šta će biti znak da je to Mesija. Jovan je već rekao gomili šta je vidio u 32. stihu. Ovdje on ponavlja ovu tvrdnju, nešto što je vidio svojim očima. Ovo lično svjedočanstvo je važno i Isus će se na njega osvrnuti kasnije. Kada objašnjava zašto bi mu ljudi trebali vjerovati, jedan od dokaza koji Isus spominje je svjedočanstvo drugih ljudi, posebno ono Jovana Krstitelja (Jovan 5:32-33).

Znajući to, Jovanova prirodna reakcija je bila da odbije krstiti Isusa. Jovan, kao skroman čovjek, bio je svjestan sopstvene grešnosti. On izjavljuje da Isus njega treba krstiti, a ne obrnuto. Pod ovim, Jovan je možda mislio da je želio da Isus izvrši svoje vlastito krštenje pokajanja. Ili je, možda, želio da ga Isus krsti svetim Duhom i vatrom kao što je rekao da će Mesija učiniti za one koji se pokaju (Matej 3:11).

Isus insistira. Njegovo objašnjenje nije odmah lako razumjeti. On kaže Jovanu „jer tako treba da ispunimo svu pravednost“ (Matej 3:15).

Naučnici su ponudili mnoga tumačenja Isusovog objašnjenja. Najrasprostranjeniji stav je da Isus nije imao grijeh za koji bi se pokajao, već je došao na zemlju da umre kao posrednik za grijehe čovječanstva. Krštenje bi Ga poistovjećivalo s tom žrtvenom ulogom i simbolisalo bi Njegovu nadolazeću smrt i uskrsnuće. Na taj način, krštenje bi omogućilo Isusu i Jovanu da zajedno „ispune svu pravednost“ javno nagovještavajući način na koji se svi grijesi mogu oprostiti. Ovo bi takođe poslužilo kao primjer za hrišćane koji će ga kasnije slijediti (Djela 18:25; 19:3-6).

Jednostavnija mogućnost je da je bila samo Božja volja da Isus bude kršten od strane Jovana. Isus možda govori Jovanu da će oni „ispuniti svu pravednost“ u smislu da čine ono što Bog želi – da čine pravu stvar. Ovo svakako predstavlja i Isusovo javno uvođenje u mesijansku službu na zemlji. Kako god, Jovan odmah pristaje da krsti Mesiju.

Tako je Isus formalno započeo svoju misiju na zemlji, koja je kulminirala Njegovom žrtvenom smrću za grijehe čovječanstva, nakon čega slijedi uskrsnuće i uznesenje. Hrišćansko krštenje svakako služi kao simbol smrti, nakon čega slijedi uskrsenje: novi početak.

Bog Otac odmah reaguje na Isusovo krštenje na snažan način. Kako Isus izlazi potpuno uronjen u vodu rijeke Jordan, nebesa se otvaraju. Isus vidi Duha svetoga kako silazi s neba kao golub i kako dolazi da počiva na Njemu.

Iz ovih opisa u drugim jevanđeljima nije jasno da li je samo Isus vidio nebesa otvorena i Duha kako silazi. Tome su mogli svjedočiti svi prisutni. Ili, možda su to shvatili samo Isus i Jovan (Jovan 1:32). Luka precizira da je Duh dobio tjelesni oblik (Luka 3:22). Međutim, izraz „kao golub“ može se odnositi ili na vizuelni izgled Duha, ili na način na koji je Duh sišao. Nije izričito jasno da li je Duh izgledao kao bukvalni golub. Bez obzira na takve detalje, Duh koji je došao na Isusa služio je kao snažna potvrda da je Isus bio opunomoćen od Boga, što je predstavljeno i kao vizuelni dokaz. Ta potvrda je još eksplicitnija u sledećem stihu.

 

Hristov identitet i odnos sa Bogom

Međutim, čini se jasnijim da su svi koji su bili prisutni na Isusovom krštenju čuli Božji glas. Matej citira Božji glas koji je rekao: „Ovo je moj voljeni Sin, koji je po mojoj volji!“

Ono što Bog kaže u ovom trenutku čini kristalno jasnom tvrdnju Biblije: Isus je Sin Božji. To je njegov identitet koji se iznova potvrđuje u svim jevanđeljima! Ovo je čvrsto potvrdilo svima koji su to čuli da je Isus Mesija, poslat od Boga da ispuni proročanstva i počne uspostavljati svoje kraljevstvo na zemlji.

Zbog pogrešne teologije o Božanstvu koja je razvijena u vjekovima otpada od izvornog hrišćanstva i usvojena od crkve, od ključne važnosti je ova direktna (ne i jedina; ref. Matej 17:5) potvrda od Boga Hristovog identiteta. Bog ne kaže: „ovo je moj kolega, takođe Bog“, niti „ovo je drugo lice Božanstva“. Iako Sin Božji po nasleđu ima pravo na naziv „bog“ (Jovan 1:1; Jevrejima 1:8), Sveto Pismo ga nikada ne izjednačava niti poistovjećuje sa JEDINIM Bogom, izrazom koji se upotrebljava isključivo za Vrhovno Biće univerzuma koje je konačni izvor svega, bez početka (uzroka) i kraja. U ovom smislu niko drugi nije Bog. Ali riječ „bog“ se takođe koristi vezano za nekog ko posjeduje atribute vlasti i autoriteta ili karakteristike Boga, božanski karakter. Termin „Sin Božji“ jasno ukazuje na porijeklo od Boga Oca. Jovan nam u svom jevanđelju ovo dodatno približiva, nazivajući Isusa „jedinorođenim“ (monogenes) Sinom, što u prevodu znači „jedini rođeni“. Tako Hrist ima status jedinog doslovnog Božjeg Sina, a ne stvorenog bića. „Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je blizak [arhaično: u naručju, na grudima] Ocu, on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18) Ovo implicira početak Sina kao ličnosti, bez obzira koliko daleko je to bilo u prošlosti koja nije mjerljiva po našem sistemu mjerenja vremena. Samo istinski sin se može nalaziti „u naručju Oca“; „kolega“ još jedan ravnopravni Bog svakako ne bi! Ovaj stih takođe jasno razdvaja i identifikuje dvije osobe: Oca i Sina. Jevrejima 1. glava dodatno objašnjava ovaj odnos u stihovima 3-6, 8, 13!

Stav Boga Oca prema Isusu otkriva Njegov karakter. On opisuje Isusa kao voljenog i kaže da je zadovoljan njime. Božja ljubav, čak i prema sopstvenom Sinu, je centralna za to ko je On. Drugo, i još važnije, Otac konstatuje za Sina da je „po Njegovoj volji“. Ovo ne samo što nam otkriva da je Otac vrhovni autoritet, već i ističe činjenicu da je Hristova usaglašenost sa Božjom voljom presudan faktor za njegovo punomoćje kao Mesije! To će i sam Isus isticati tokom svoje službe. Isus je potčinjen Ocu (Jovan 8:28, 42; 14:28; 1. Korinćanima 11:3c), koga naziva i svojim Bogom (Matej 27:46; Jovan 20:17; Otkrivenje 3:12). Za Hrista se kaže u Svetom pismu da sjedi (ili stoji) „s desne strane Bogu“ (Marko 14:62; 16:19; Luka 20:42; Djela 7:55, 56; Rimljanima 8:34; Jevrejima 1:3, 13; 8:1; 10:12; 12:2), što se odnosi na onoga koji je po autoritetu sledeći do Boga (uporedi sa Matej 28:18).

Svemu je Otac izvor. Svemu što Hrist čini je Otac izvor. Hrist je sve primio od Oca. Hristovo jedinstvo sa Ocem (Jovan 10:30) zasniva se na usaglašenosti sa Očevom voljom u karakteru, namjeri i ljubavi (Jovan 14:10). Za takvo jedinstvo Oca, Sina i izabranog Božjeg naroda, koje će se postići realizacijom Plana spasenja, Isus se posebno molio (Jovan 17:11; uporedi sa 1. Jovanova 1:3; vidi takođe Jeremija 31:31-34).

 

Uvod Jevanđelja po Jovanu: Hristovo predpostojanje i utjelovljenje

Prvih osamnaest Jovanovih stihova suprotstavlja se mnogim lažnim vjerovanjima o Bogu. Stih 1. utvrđuje da je materijalni svemir imao početak, suprotno ideji da je vječan. Takođe se implicira da Bog postoji prije tog početka. Kasniji stihovi će pokazati da je Bog, zapravo, stvorio sve što postoji. Ovaj stih takođe jasno pokazuje da je pomenuti Logos – Riječ, Hrist, uz Stvoritelja, te da je i Riječ bila „Bog“ (bez određenog člana). Ovo počinje da uspostavlja koncept Oca i Sina, kao dvije različite božanske osobe.

Ali iz Jevanđelja po Jovanu, njegovih poslanica knjige Otkrivenja, nikako ne možemo zaključiti da on uči kako je Hrist Bog. Na kraju krajeva, otkrivenje da je Isus bio Bog bilo bi od veće važnosti od toga da je on Mesija. Ali Jovan to ne kaže, već zaključuje jevanđelje da je Isus Mesija, Sin Božji (Jovan 20:31). Hrist nije poistovjećen sa Bogom, već je Božja namjera i riječ izražena na konačni način preko Sina.

Za Hrista se kaže da je bio uz Boga, od samog početka. Jovan 1:2 pojašnjava da je to tačno od samog početka, ali očito se misli na početak stvaranja, što postaje jasno u 3. stihu. Stoga Isus nije bio stvoreno biće. Isus kasnije u svojoj službi pokazuje svijest o svom prapostojanju. U Jovanu 8:38, na primjer, Isus tvrdi da govori ono što je čuo direktno od Oca. Ubrzo nakon toga, u Jovanu 8:58, Isus tvrdi da je postojao prije Abrama, itd. Ostale reference koje potvrđuju Hristovo predpostojanje su: Jovan 3:13; 6:33, 38, 62; 8:23, 58-59; 16:28; 17:5; Rimljanima 8:3; Galatima 4:4; Kološanima 1:16-17; Jevrejima 1:2-6; 1. Jovanova 1:2.

Konstatacija u 3. stihu: „sve je kroz Nju (Riječ) postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo“ je važna iz nekoliko razloga. Prvo, to dokazuje da Isus nije anđeo, čovjek ili neko drugo stvoreno biće. Drugo, to implicira razliku između stvari koje počinju postojati i Boga koji je oduvijek postojao i koji stvara kroz Sina i za Sina (Kološanima 1:16). Drugim riječima, postoji Onaj koja nije „počeo postojati“ i nije i sam „nastao“ – Bog. Otmeniji izraz za ovu ideju je „kosmološki argument“ ili argument „prvog uzroka“. Ovo je važna svrha prvih 18 Jovanovih stihova: suprotstavljanje svim drugim konceptima o tome šta Bog jeste, a šta nije.

Stih 4. se takođe odnosi na Sina koji koristi drugo od Jovanovih sedam imena za Isusa: „Svjetlost“. Za Jevreja je „svjetlost“ bila najveća vrijednost. Za sve dobre stvari se govorilo da su „svjetlo“, a za zlo „tama“. Svjetlost podrazumijeva otkrivanje. Isus ne samo da razotkriva našu grešnost, On osvjetljava put da se od nje spasimo. Svjetlost podrazumijeva znanje i svijest, dok je tama neznanje. Za neke je mrak namjeran izbor. Oni znaju da je ono što rade pogrešno, pa se radije kriju od istine. Svjetlost vodi, daje utjehu, ali i iritira nekoga ko želi da ostane u sjenci. Svjetlo je, u ovom slučaju, posebno za čovječanstvo. Isus će se proglasiti za „Svjetlo svijeta“ u Jovanu 8:12.

Isusovo svjetlo je došlo u mračno vrijeme, prema 5. stihu. Nažalost, čovječanstvo nije reagovalo baš dobro. Drugi izraz ovog stiha ponekad se prevodi kao „tama ga nije savladala“ ili „tama ga nije obuzela“. Originalna grčka riječ je katalmbano, što može značiti „steći“, „uhvatiti“ ili „dohvatiti“. Budući da je svjetlost povezana sa znanjem, to dijelom znači da svijet nije (nije) razumio Isusa. Mnogi ljudi koji odbacuju jevanđelje to čine jer ga pogrešno razumiju. Ova nemogućnost da se vidi Isusa kakav On zaista jeste ima više veze sa tvrdoglavošću osobe nego sa njenim intelektom (Jovan 7:17). Dokazi postoje, ali oni koji više vole tamu neće je vidjeti kakva je. Ovo takođe ima osjećaj „zahvaćanja“, kao kod preuzimanja. Naravno, svijet bi fizički „uhvatio“ Isusa (Jovan 19:18), ali nije mogao pobijediti Mesiju (Jovan 19:19-20).

U 9. stihu se podsjećamo da je Isus „prava svjetlost“. To je nešto što će Isus ponoviti u Jovanu 14:6, tvrdeći da je isključivo „put, istina i život“. Nema mjesta da se Isus vidi kao jedan od puteva do neba, ili mogući put. On je jedan i jedini, pravi i istiniti put. Najpoznatiji stih u cijeloj Bibliji, Jovan 3:16, sažima ovo govoreći da je Bog dovoljno volio cijeli svijet da pošalje svog Sina za spas svakoga ko vjeruje u Njega. Međutim, neće svi ljudi odlučiti da prihvate to svjetlo. Neki će namjerno ostati u mraku.

Stih 10. opisuje tužnu situaciju. Ljudi ovoga svijeta ga nisu prepoznali. Ne samo da ljudi odbacuju znanje koje donosi svjetlost, oni bježe od Onoga kroz koga svjetlost dolazi! Grčki izraz za „svijet“ u ovom stihu je kosmos, koji se često koristi za pali, grešni sistem razmišljanja. Ovo je svjetovni način razmišljanja koji odbacuje Boga, Njegovo znanje i Njegovu Riječ. Zbog toga je pokajanje ključni aspekt jevanđelja: osoba mora biti spremna da se okrene od tame i okrene se svjetlosti. Isus kasnije ističe da je Bog dao mnogo razloga da čovječanstvo vjeruje u Njega (Jovan 5:31-47). To uključuje svete spise, čuda i ljudska svjedočanstva. Za one koji žele znati, postoji više nego dovoljno dokaza da naprave pravi izbor. Međutim, ljudi ga i dalje odbacuju iz ponosa, arogancije (Jovan 7:17), želeći ostati u grijehu.

Svijet cijeni dostignuća i moći – to je koncept na kojem ljudi grade svoj identitet. Stoga propuštaju da uvide ko je zaista Hrist, čak i Jevreji. Tokom svog ljudskog života, Hrist je došao posebno kod naroda Izraela. Ako je bilo koja kultura na zemlji mogla prepoznati Mesiju, to je trebao biti Božji izabrani narod. Izraelu je data Božja Riječ, uključujući mnoga proročanstva o Mesiji. Bili su potlačeni od strane Rima i drugih moćnih osvajača. Izrael je trebalo da traži Obećanog i da mu želi dobrodošlicu. Pa ipak, upravo ti ljudi su ga odbacili, mrzili i na kraju ubili (Isaija 53:3; Jovan 18:35). Jedina grupa ljudi koja je trebala da ga pozdravi bili su oni koji su pozivali na Njegovu smrt! Ovo je dio evanđeoske poruke: čak i kada tvrdimo da tražimo Božju volju, skloni smo se okrenuti od nje kako bismo krenuli svojim putem (Rimljanima 3:9-10).

Jovan 1:12 je sažetak jevanđelja. Svi koji prime Hrista kroz vjeru postaju djeca Božja. Ovo je opisano pomoću grčkog izraza eksusia, koji se često prevodi kao „pravo“, vlast, privilegija, sloboda izbora… Postoje duhovne počasti koje se odaju svim vjernicima, jednostavno na osnovu toga što su dio te porodice. Međutim, ova riječ takođe podrazumijeva moć da se nešto učini. Postati dijete Božje ne rezultira samo privilegijama, već duhovnom moći. Ime je u literaturi, pravnim dokumentima i razgovoru simbol te osobe. Isusovo „ime“ nije magična formula ili vudu inkantacija. „Vjera u ime Isusovo“ znači povjerenje u Njegovu osobu, Njegovu žrtvu i Njegovo spasenje. Međutim, ovo nije za svakoga. Ovaj stih precizira da je ova moć (ili pravo) proširena samo na one koji ga „prime“. Mora postojati odgovor sa ljudske strane, saradnja.

Stih 13 je prvo spominjanje „rođenja“ za Kraljevstvo Božje u ovom jevanđelju. Izraz „ponovo rođen“ postao je kliše, koji mnogi ljudi pogrešno razumiju. Međutim, to je važna ideja zbog onoga što implicira. Kada se dijete rodi, sav trud, energiju i bol podnosi majka. Pa ipak, dijete je ono koje doživljava najveću promjenu. Spasenje je potpuno isto: Božji bol i trud rezultiraju našom dobrobiti. Fraza da se to ne događa „krvlju“ znači da to nije prirodna pojava. Reći da to nije „od tjelesne volje“ znači da to nije stvar odluke grešne pale tjelesnosti. Ovo ponovno rođenje je Božje djelo i po Njegovoj volji inicirano u čovjeku. Naše spasenje ne zavisi ni od čega u našoj „tjelesnoj“ (paloj) ljudskoj prirodi. Ovo je dobro, jer da zavisi, svi bismo bili izgubljeni zauvijek! Isus će razjasniti ovaj koncept tokom svog razgovora s Nikodimom, u 3. poglavlju Jovana.

Ključni dio jevanđelja je činjenica da je Isus bio zaista, potpuno, fizički čovjek. Hrist je bio autentično ljudsko biće. Stih 14. to eksplicitno čini jasnim koristeći naziv „Riječ“, dok vrlo direktno kaže da je On „postao tijelo“, živeći među ljudskim bićima. To znači da je Isus bio prava, živa osoba koja diše. Kao rezultat toga, mogao je tvrditi da je iskusio sve što radimo kao smrtni ljudi (Jevrejima 4:15). Grčka riječ koja se ovdje koristi je skenoō, što sugeriše tabernakul Starog saveza. Tabernakul je bio privremena građevina, simbolika Božjeg „boravaka“ sa Njegovim narodom, dok je u isto vrijeme doslovno fizičko mjesto. Isus je s nama i među nama, u ljudskom obliku, kao što je Bog bio među svojim narodom u tabernakulu. Stih 14. takođe koristi ključni izraz, koji se takođe nalazi u Jovanu 1:18 i Jovanu 3:16: monogenes – „jedinorođeni“, što decidno potvrđuje status Sina Božjeg. Ako su postojale nedoumice o identitetu „Riječi“ iz 1. stiha (jer se sugeriše mogućnost postojanja dva Boga), koji je filozofski koncipiran sa mogućom namjerom da približi božanski koncept grčko-rimskom umnom sklopu tog vremena, one su potpuno otklonjene u 14. i 18. stihu! Dodatnu podršku ispravnom shvatanju odnosa Oca i Sina daje nam Poslanica Jevrejima 1. poglavlje. Nazivajući Hrista „Riječju“, Jovan takođe implicira njegovu izvršnu funkciju sa božanskog nivoa. Ovo je eksplicitno formulisano u 1. Korinćanima 8:6.

Konačni izraz Božje ljubavi prema čovječanstvu je blagodat (16. stih). Blagodat se najbolje opisuje kao davanje onoga što ne zaslužujete. Ovo se razlikuje od milosrđa, što znači da ne dobijate ono što zapravo zaslužujete. Grčki izraz bi se mogao prevesti kao „blagodat po blagodat“ implicira stalni, izobilni, nepresušni dar. Kao vjernici, stalno smo preplavljeni Božjom milošću, u ime Isusa Hrista. Ovo počinje tako što nam se Bog obraća za spasenje. Jovan 3:16 precizira da je Bog pokazao svoju ljubav prema nama poslavši svog Sina da nas sačuva od smrti u sopstvenim grijesima. Osim toga, On nas neprestano čini sve sličnijim Njemu (Rimljanima 8:29; Kološanima 3:10). Ovo je dio prava koje je spomenuto u Jovanu 1:12.

Stih 17. objašnjava važnu razliku između Mojsijeve i Isusove službe. Mojsijeva služba je donijela znanje o zakonu. Ali zakon je mogao samo da nam pokaže koliko smo grešni i slomljeni (Rimljanima 3:20). Umjesto da nam samo donese istinu, Isus nam je takođe donio blagodat. Umjesto da nam jednostavno kaže da smo slomljeni, Hrist nam je dao način da popravimo ono što nije u redu. Ovo je važna, uobičajena tema Biblije. Ljudski napori će uvijek propasti i svi su pokvareni grijehom (Rimljanima 3:23). Umjesto da nas ostavi da se sami suočimo s tom neugodnom istinom, Isus nam je pružio način da doživimo oproštenje. Samo činjenje dobrih djela nas nikada ne može spasiti, samo Božja milost, kroz vjeru, to može učiniti. To je suština „istine“ koju Jovan spominje da je došla sa Hristom.

U 18. stihu, „vidjeti Boga“ se misli u smislu viđenja Boga Oca u fizičkom, doslovnom smislu. Bog je odlučio da se otkrije u određenim oblicima u prošlosti, ali On se ne može vidjeti kao Biće jer „prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti“ (1. Timoteju 6:16). Mojsiju je rečeno da ne može vidjeti Boga i ostati živ (Izlazak 33:20). Jevanđelje po Jovanu opisuje Isusa kao „Riječ“ Božju, koristeći grčku riječ logos. Isus je poruka od Boga. Riječi su opipljivi simboli ideja, i za naše oči i za naše uši. Činjenica da je Sin Božji došao u ljudskom obliku je kritična. Isus je ljudsko biće koje doživljava naše borbe, jedino s kojim se možemo povezati i koje nas zastupnički može povezati sa Bogom. Isus je poruka od Boga, na jeziku koji svi razumijemo: odnos. Isus nam objašnjava Boga na način koji inače nikada ne bismo mogli razumjeti. I ovdje Jovan jasno identifikuje Sina kao predstavnika Oca koga obznanjuje čovječanstvu. Ova obznana ima za svrhu ponovno povezivanje Boga i ljudskog roda radi spasenja i usvajanja u Božju porodicu.

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.